U lipnju 2009. godine Željko Kerum legitimnom voljom građana Splita došao je na čelo grada pod Marjanom. Splitski gradonačelnik najavio je svoju novu političku karijeru na Pjaci u noći koju će mnogi, i to s pravom, nazvati noći u kojoj je pokopan Split kakvog smo poznavali. Željko Kerum osvojio je splitske lokalne izbore prosipajući bajoslovna obećanja od kojih je na koncu ostalo tek gradsko ruglo, betonirani obalni pojas uz njegov megalomanski, nikada završeni projekt - hotel Marjan. Nekadašnju urbanističku utopiju grada koja će ostati kao spomenik civilizacije u zalasku. 

Željko Kerum tu je večer na prepunoj Pjaci, u dimu srdela i jeftinog vina, svojim sugrađanima obećavao brda i doline. Govorio je kako će šakom i kapom dijeliti sirotinji i umirovljenicima, kako će plaćati, ako treba i iz svog džepa, studentima stipendije, a diplomantima puni vježbenički staž. Prekidan opijenom masom pred binom, zaneseni Kerum vikao je kako mladost Splita mora i treba imati posla, a rodilje dvije godine nakon poroda punu plaću. S bine na koju se spremao trijumfalno iskočiti Milo Hrnić, mahalo se ugovorima. Novi gradonačelnik građanima Splita mahao je potpisanim obećanjima, uz jedno vrlo važno, gledajući tek šaku okupljenu na dnu Pjace zgroženu tim primitivizmom. 

Željko Kerum tu je noć obećao i kako se planira razračunati sa svim ostacima „crvenog Splita“, jugokomunističkim naslijeđem istog, te socijalističkim razmišljanjima koji koče progres grada i njegov napredak. Pijana rulja tu je noć pljuvala komuniste koji su krivi za sve i grozila se onoj šačici iz mraka. Uz uobičajeni kolorit psovki, kletvi, zazivanja Isusa i djevice Marije, poslana je jasna poruka kako više ništa u gradu neće biti isto, te kako se oni kojima to smeta slobodno mogu odseliti iz mjesta koje se napokon vraća svojim Splićanima. 

Da ne namjerava izdati svoje biračko tijelo i ljude koji su mu ukazali povjerenje, Željko Kerum je pokazao već u prvim mjesecima svog mandata. Split je uskoro postao kerumovska verzija utopije za odabrane. Split je kao nikada u svojoj povijesti doživio preobrazbu iz građanskog u provincijski. Split je, konkretno gradska jezgra, premrežen od tog dana, nepotističkim i rodijačkim klanovima koji će ubrzano od poznate gradske infrastrukture, malih i sitnih obrta, butiga i dućana koji su činili grad, pretvoriti Split u wine bar resorte i brasserie – steak – chops – food cornere.

Jedno od najvećih postignuća Željka Keruma (FOTO: Facebook/Splitski đir)

Poduzetnicima treba dati punu podršku, skinuti im represivne namete, ne treba ih gnjaviti za svaku jahtu koju su kupili na leasing. Poduzetnike treba stimulirati i gledati im kroz prste, vikao je Željko Kerum u svitanje vrlog, novog vremena u gradu pod Marjanom. 

Tako smo ušli u eru fast-food turista koji će u enormnim količinama zadovoljavati gradske resurse, sve pizza-cut lokale koji su zamijenili do tada kultne gradske kavane, barove i buffete. Grad se prilagodio potražnji. Drugim riječima, dao odabranima da je iskoriste. Grad za turiste i one koji na njima zarađuju.

Grad Split polako se u godinama mandata Željka Keruma pretvarao u grad šarenog vašara i stihijske nove nomenklature. Putujućih nomada koji u valovima prodiru u gradsku jezgru s golemih cruisera, a koje opslužuju ciljani objekti brze hrane i još šarenijih suvenira. Hedonizam za svoje građane, bit s kojom je nastao Split, sa svim svojim ugodnim šetnicama i prekrasnim mjestima za odmor i zabavu, počeo je nestajati. Ono što su generacije stvarale, ova je generacija zaokružujući Željka Keruma, pa potom Ivu Baldasara, te na koncu Andra Krstulovića Oparu, uspjela uništiti u punih deset godina. Jer je, po inerciji, nakon lokalnog šerifa birala novog šerifa. Ne ljude, ne programe, već kontinuitet upravljanja gradom. Svi ti silni ljudi koji su željeli u politiku, imali su isti cilj. Isti model. Biti kao Željko u Splitu, ili kao Milan u Zagrebu. Dakle, biti lokalni šerif. 

Hit destinacija, top backpackerski europski ljetni hit, u sinergiji s domorocima pod snažnim utjecajem crkve u čvrstoj sprezi s lokalnim vlastima, pomeli su u prošlom desetljeću sve dalmatinske tradicije grada, a izraziti diskontinuitet u političkom smislu samo je ubrzao kaos koji se pomaljao još tamo prije deset godina kada se Splićanima jedan malomišćanski, provincijski eksperiment obio o glavu. 

No sve što se Splićanima obilo o glavu, i sve što žive danas, bolje rečeno kako žive u svom gradu koji više ni fizički njihov nije, Splićani su željeli, htjeli, dapače, zaokruživali na svojim glasačkim listićima, i to godinama. 

Zar nisu Splićani sami sebe istjerali iz srca svog grada? (FOTO: Facebook)

Splićani su oni koji su htjeli da im partijske sekretare zamijene konzervativni desničari. Splićani su oni koji su htjeli da im desnica i crkva isceniraju vlastitu goru i crnju povijest. Splićani su oni koji su zaokruživali one koji će stajati na braniku domovine, a kako bi im od grada napraviti resort. Splićani su oni kojima je „partija“ uvijek bila milija na glasačkom listiću od čovjeka. Splićani su oni koje nikada nisu interesirali mladi, sposobni i progresivni ljudi spremni nešto mijenjati, već novi šerifi koji bi i njima mogli zaposliti dijete. 

Splićani su oni koji danas vuku kese s robom iz apartmana i Splićani su to željeli. Živjeti ugodno bez rada, osim tu i tamo uz brojanje eura oprati koji šporki lancun. Splićani su oni koji su davali kuverte na fantomskim natječajima na kojima su kultne kavane pretvorene u apartmane. Zar Splićani nisu oni koji su svojom benevolentnošću odbacili sve svoje svetinje, bogatu i slavnu povijest, i grad prepustili nepotizmu? Splićani su oni koji su šutke sve to promatrali, i Splićani su oni koji su se smijali šaci aktivista, koja je godinama upozoravala, godinama izvodila performanse i ukazivala na problem. Problem grada u svom neumitnom propadanju. Za Get, za zadnja uporišta koja su šaptom pala predavana lokalnim splitskim moćnicima, zlatnoj mladeži, crkvenim povjerenicima, korupcionašima, poreznim neplatišama, dužnicima gradskog proračuna koji su misteriozno širili svoje štekate i objekte iako se znalo da duguju gradu milijune?

Zar Splićani nisu ti koji imaju mogućnost izbora? Nekih novih ljudi. Novih programa, novih politika? Zar Splićani nisu ti koji su od modernog poimanja zajednice svojom samodestrukcijom na koncu birali pleme, pleme koje će zaposjesti grad i krojiti ga po svojoj mjeri? Zar Splićani nisu ti kojima je bio važan samo ideološki jaz, koji je zapravo bio ništa drugo doli sukob progresivne građanske svijesti i aktivizma (ako hoćete i ljubavi za svoj grad) s postmodernom grabeži, privatnim i sitnim interesima, metrima štekata, što su, na koncu, od grada napravili svjetsku senzaciju nepotizma?

Zar Splićani nisu zapravo ti, koji su od svog grada napravili ono što je danas Split? Grad nam nisu uništili došljaci, divlja plemena, rat, kuga, kolera ili korona. Grad Split uništili smo ignorirajući male i neovisne ljude na listama, zaokružujući partije i lokalne šerife. Lokalne šerife čije je vrijeme, nadajmo se sa Željkom Kerumom i Milanom Bandićem neumitno prošlo. 

Nismo li napokon spremni konačno zaokružiti nešto bolje? Nije li konačno došlo vrijeme za skromne i sposobne?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay