Zoran Đinđić

Na ovom trusnom području trebali smo odavno postati naviknuti na svakojake grozote, ali svejedno, vijest da su nepoznati atentatori pucali u srbijanskog premijera Zorana Đinđića izazvala je  šok i nevjericu na cijelom Balkanu. Bilo je točno prije devet godina.  

Snajperist, pripadnik Crvenih beretki Zvezdan Jovanović Zveki srpskog premijera čekao je na krovu obližnje zgrade, a kad se Đinđić oko 13.00 sati pojavio na stražnjem ulazu zgrade Vlade Srbije odjeknuo je pucanj. Mnogi politički analitičari složili su se da taj metak ispaljen u premijera bio pucanj u budućnost Srbije. Vrijeme je im je dalo za pravo. Susjedna zemlja do današnjeg dana nije uspjela pronaći političara kakav je bio Đinđić.     

Vodeći se maksimom "o mrtvima sve najbolje" prigodničari će na današnji dan istaknuti vrline ubijenog premijera, a pritom će zanemariti one manje svijetle političke trenutke njegove karijere. Na ovom mjestu podsjetit ćemo na profil Zorana Đinđića, ne propuštajući spomenuti niti potonje.  

Đinđić je rođen u sjevernoj Bosni 1952. godine. Njegova politička biografija kao spornu bilježi 1994. godinu, kad je u funkciji jednog od vodećih srbijanskih opozicionara posjetio Pale i tom prilikom izjavio: "Ako si političar moraš navijati za jednu stranu čak i ako nije 'dobra'. Inače si lažljivac i licemjer. Dakle, ja navijam za Srbe". Pritom je dodao da je Karadžić heroj srpskog naroda.

Koliko mu je biografija meandrirala svjedoče i njegovi studentski dani. Ranih sedamdesetih studirao je u Njemačkoj, a mentor mu je bio Jürgen Habermas, u to vrijeme jedan od vodećih njemačkih filozofa. Kod njega i Albrechta Wellmera, drugog njemačkog filozofa, doktorirao je sa 27 godina. No, Đinđić nikada nije samo živio u apstraktnom svijetu filozofije. Uvijek je bio praktičan, pa već kao student bilježi prve poslovne uspjehe na poziciji vozača autobusa u firmi "Mate i Jure".

Još kao student došao je u sukob sa socijalističkim režimom. U Ljubljani mu je suđeno jer je s grupom zagrebačkih, beogradskih i ljubljanskih studenata pokušao stvoriti  paralelnu studentsku organizaciju. Dobio je deset mjeseci zatvora, a još tada se glasno šaptalo da se za njegovo oslobađanje angažirao i Willy Brandt. 
Prve političke uspjehe postigao je 1990. godine, kad osniva Demokratsku stranku. Najveći uspjeh u devedestima je ujedinjenje tako raznovrsnih političara poput Vuka Draškovića i Vesne Pešić u koaliciju "Zajedno", koja 1996. godine pobjeđuje na izborima, ali ne uspijeva preuzeti vlast.

Iste godine tukla ga je Miloševićeva policija kod Brankovog mosta i to pred TV-kamerama. Tih godina odbija i vojni poziv, zašto također biva kažnjen, a suđeno mu je i zbog uvrede tadašnjeg srbijanskog premijera Mirka Marjanovića.  Predizborna kampanja uoči pobjede 2000. godine bilježi brojne angedote. Kao vrsnog govornika njemačkog indoktrinirani ga je puk nerijetko doživljavao njemačkim agentom. Negdje na jugu Srbije jednom mu je prilikom jedna žena prišla i upitala ga: "Čula sam da ste vi Hitlerov unuk, je li to točno?" 

Na premijersku poziciju Đinđić je došao je nakon što je demokratska opozicija uspjela svrgnuti Slobodana Miloševića. Ubrzo po ustoličenju došao je u sukob s prvim postsocijalističkim predsjednikom Jugoslavije, dotadašnjim oporbenim kolegom Koštunicom, a neće proći dugo niti do njegovog sukoba s kriminalnim podzemljem.

Atentator Zvezdan Jovanović Zveki pred sudom

Prvi atentat na Đinđića dogodio se na ibarskoj magistrali, kad se u kolonu automobila u kojoj se vozio zabio kamion. Ovaj pokušaj ubojstva neodoljivo je podsjećao na davni atentat na Vuka Draškovića i dužnosnike SPO-a, izvršen na istoj magistrali, na sličan način. Drugi atentat bio je koban. Dogodio se na današnji dan 2003. godine. Đinđić je ubijen, a Srbija se upustila u godine političkog lutanja i neizvjesnosti. Europski put zemlje sa Đinđićem bi zasigurno bio lakši i drugačiji. Pucajući u premijera, nema sumnje, Zvezdan Jovanović Zveki pucao je u bolju budućnost Srbije.   

Lupiga.Com