Ako sam dobro shvatio, nisi bio u Tuzli otkako su se tamo dogodili ulični nemiri. Koliko si sa svim tim upoznat iz, recimo tako, prve ruke, od sudionika događanja?

- Bio sam u kontaktu sve vrijeme s nekoliko prijatelja koji su bili tamo od početka, tako da sam dobro upoznat sa čitavom situacijom. Fotografije koje ti šaljem su od jednog od njih. A upoznat sam i s batinanjem tokom hapšenja onih koji nisu pružali otpor.

Pretpostavljam da ti je poznato kako su tuzlanski radnici prije ovoga godinama mirno protestirali, i da ih pritom nitko nije uzimao u obzir? Što misliš o tome?

- Radnici tih firmi su čitavu deceniju ispred zgrade kantonalne vlade, tražeći sve vrijeme isto, i uvijek ih je dočekivao isti prezir, bez obzira koje su partije držale zgradu. Na portalu frontslobode.ba ima izjava jedne učesnice demonstracija koja kaže da su ih prvi dan gledali s prozora i smijali im se, sa četvrtog sprata... Baš me zanima s kojeg sprata se danas smiju. Četvrti ne izgleda naročito funkcionalno.

Puno je onih koji se zgražaju nad uličnim nasiljem, neki uslijed zbunjenosti, a neki licemjerno. Kao da se postojeći sistem ne održava daleko gorom silom, i nedemokratski?

- Ma kakva zbunjenost! Pratio sam medije koji godinama trube o promjenama, o kriminalu i korupciji, takozvani nezavisni mediji, oni koji furaju onu parolu „ako vam je dobro onda ništa“, pištaljke i to... Odmah su prešaltali priču na huliganizam, užasnuti, zgroženi, te gori arhiv, te gori naša baština, naša istorija, izgorjeli su neprocjenjivi dokumenti... U sekundi nestadoše i radnici i njihovi zahtjevi, ostadoše samo huligani i dokumenti. Da mi je dočekati vrijeme da izađemo iz dokumenata i počnemo živjeti. Ako je istorija sve što ćemo ostaviti djeci, onda je bolje da im ne ostavimo ništa!

"Ako je istorija sve što ćemo ostaviti djeci, onda je bolje da im ne ostavimo ništa!" (FOTO: Privatni album)

Malo je medija – naročito onih s većom publikom - stalo na stranu demonstranata, i njihove zahtjeve korektno interpretiralo, a vjerujem da pratiš scenu iz više zemalja. Kako se osjećaš dok ih čitaš ili gledaš?

- Zgroženo. Kao što su oni „zgroženi“ nad dokumentima. Da se razumijemo, jebe se njih za izgorjele dokumente, baš kao što im se jebe za one kojima je dogorilo! Dobri su im samo s distance, na fotografijama, da se zgražaju izdaleka i „bore“ za jednakost svih bez obzira na dioptriju i veličinu nosa. Kad gore gradovi po Francuskoj, mediji izvještavaju „u žestokom sukobu demonstranata sa policijom...“, kad gore predgrađa Stockholma onda „policija i demonstranti“, kad gori Atena „demonstranti i policija“, gdje god gori tu su „demonstranti“, ali kad gori kod nas onda su - „huligani“! Vrhunac, u subotu čitam na jednom bosanskohercegovačkom portalu „nacionalistički demonstranti u Bugarskoj zapalili džamiju“?! Nevjerovatno, i to su „demonstranti“?! Svuda „demonstranti“, samo u BiH „huligani“. Baš me zanima kako se postaje „demonstrant“? Mora da postoji neki fakultet ili barem viša škola, pa kad po Evropi lete molotovke i kamenje, to bacaju diplomci univerziteta Molotov'n'demons EU, a kod nas u moru fakulteta baš taj nedostaje pa se poslije završene škole ostaje samo „huligan“ i nezaposlen. To mu dođe kao magisterij i doktorat.

Širom zemlje, udružene elite vrše izuzetan pritisak na demonstrante, podmeću im i ucjenjuju ih, od Tuzle i Sarajeva do Mostara i Livna. Jesi li čuo i za to?

- To se i očekivalo, ali nisam očekivao da će mediji takvim intenzitetom forsirati tu priču. Zar ima još neko kome nije jasno da je Dodik otišao u Beograd i vratio se sa pričama o razlazu, konfederaciji, bošnjačkoj uroti, samo da bi pomogao svojim kriminogenim partnerima iz Federacije da se vrate u igru? Da ih izvuče iz socijalnih nemira koje su godinama stvarali otimačinom zvanom privatizacija, arogancijom prema svakome ko se drzne da zatraži nešto. I hranili svoje uvlakače koji sada izvršavaju zadatak forsirajući priču o odcjepljenju, o trećem entitetu, o državnom udaru, o „pravim“ organizatorima demonstracija, o bilo čemu, samo ne o suštini socijalnih nemira. Dodik zna, ako padnu oni, pada i on, kao što i oni znaju da ih nema bez njega. Ljudi se mogu zastrašivati, ali strah je opasan, ako mu ne ostaviš prostora da se povuče, pukne, a onda se teško skrpit. Mislilo se da ljudima treba neki uspjeh, nešto da se osjećaju „ljudi“, dobili smo Oskara, medvjede, lavove, reprezentacija se plasirala na Svjetsko prvenstvo, slavili smo... i? Ako si radio godinama i unište ti firmu, izbace te napolje, neće da ti uvežu radni staž, nemaš zdravstveno, nemaš socijalno, sramota te djeci reći da im ne možeš dati... šta je uspjeh? Može doći zlato iz Brazila, istopiće se za sedmicu dana. Ako Brazil ne izgori prije prvenstva. Pun je „huligana“.

"Ne bih se zanosio nikakvom svjetskom revolucijom, niti mislim da je takva moguća" (FOTO: Privatni album)

Kako objašnjavaš činjenicu da baš Tuzla u BiH iskazuje najvišu organizacijsku i klasno-ideološku razinu, kad je posrijedi narodni bunt koji se proširio po toj zemlji?

- Tuzla ima dosta iskustva sa radničkim štrajkovima. Oni traju od kad se rat završio. A u tuzlanskom kraju se štrajkalo i u socijalizmu. Krajem pedesetih je bio ogroman štrajk rudara, blokirali su čitav grad, nije se moglo maknuti. Interesantna je bila direktiva KP tada, naredili su partijcima da i oni idu štrajkat s rudarima. Znali su ono što ovi danas nisu, ako pošalju pendreke, izgoriće. I taj intelektualni i radnički milje je uvijek bio isprepleten. U stvari, intelektualizam je dolazio iz radništva i to se donekle zadržalo i danas. I mislim da je to presudno.

Zanimljiva komponenta u tuzlanskoj organizaciji je ona studentska, dokazana već na ranijim njihovim, sveučilišnim demonstracijama. Znaš li nešto o tome?

- Znam da su imali plenum studenata odmah po blokadi Filozofskog u Zagrebu. Jako dobro organizovan. I bili su među prvima koji su shvatili da se ove demonstracije ne smiju prepustiti stihiji, bili su uz radnike, i dio su onih koji su pokrenuli plenume građana. To je ta nit radničkog i intelektualnog koja još traje.

Tuzlanski studenti su u izvjesnoj mjeri direktno koristili iskustva svojih zagrebačkih kolega, kao što su i potonji bili uklopljeni u neka srodna inozemna zbivanja. Očito se to sve može staviti u kontekst znatno širi od tzv. regionalnog?

- To se dešava po čitavom svijetu, neke izrazito antikapitalističke partije kao njemački Die Linke su u parlamentu, a u isto vrijeme su pod prismotrom vlasti radi navodnog ekstremizma. Sve što sadrži epitet antikapitalistički, prije ili kasnije dobije takav naziv, imaš Francuze, Front de Gauche, i Špance, Izquierda Unida, da ne nabrajam dalje, ali ja se ne bih zanosio nikakvom svjetskom revolucijom, niti mislim da je takva moguća. To je zabluda na koju ne treba trošiti vrijeme i šansu koja se pojavila s ovim demonstracijama. Nije bilo svjetskih revolucija, bili su svjetski ratovi u kojima su najbolje organizovani iznijeli svoju revoluciju koja je bila u kontekstu ili povezana sa drugima, ali su je izveli „oni“, i na svom terenu, sa svojom organizacijom, i to se ne smije zaboraviti. Kasnije širenje ideologije je bilo u svrhu dominacije najjačeg u grupi. Povezati se sa sličnim pokretima, solidarisati, pomagati, to naravno, ali ne izgubiti osnovni cilj, a to je ovaj lokalni, radi nečeg „svjetskog“. Ovdje se razlikuju zahtjevi od kantona do kantona, i na tome treba raditi. Ništa manje nije revolucionarno počistiti u svom mjestu „kojeg nema ni na mapi“, od čišćenja Wall Streeta.

"Sjeme je posijano" (FOTO: Privatni album)

Nakon prvotne ulične provale bijesa realizirana je i svijest o potrebi organiziranja paralelnih društvenih institucija, pa je tako u Tuzli održano već osam građanskih plenuma. Kako gledaš na takvo strukturiranje stvari?

- To mi se čini jedina moguća opcija. I jedina koja djeluje konkretno u trenutku kada vlast manipuliše i služi se svim vrstama zastrašivanja. Ne boje se i rade kako najbolje mogu. Ono što mi je odmah palo u oči jeste da na plenumu nema suzdržanih, možeš glasati za i protiv, i to ne ostavlja prostor za blokade i kombinatorike. Ako imaju imalo pameti ovi iz „oficijelne“ vlasti, poslaće nekog da prepisuje. Pa da vježbaju.

Ljudi pale sjedišta kantonalne ili federalne i državne vlasti, zahtijevajući izvanredne izbore. Ali, zar nije problem prvenstveno u sistemu, a ne u aktualnoj garnituri?

- Apsolutno. Promijeniti ljude ne znači ništa jer sistem ostaje netaknut, sve što je dobro on melje i na površinu izbacuje govna koja ga održavaju radi vlastite koristi. Zato vidim veliku šansu u plenumima građana. Već sam naletio na primjedbe tipa „to bi uveli samoupravljanje... komunjare“ i slično, ali ne radi se o tome. To je korištenje zajednici radi zajedničke koristi. To je nešto drugo. Osim toga, samoupravljanje s ovolikim i ovakvim uplivom građana bi i imalo šansu. Nadam se da će ljudi nastaviti dolaziti u tolikom broju. Ali šta god da se desi, sjeme je posijano.

A propos jalovih rotacija političara: i ovaj put razni prekaljeni igrači nastoje loviti u mutnom, ne bi li zadržali status – npr. najčešće spominjani Fahrudin Radončić?

- Ja se samo nadam da će se sve manje i manje ljudi baviti tim i čitati ta sranja, a više okrenuti samoorganizovanju kroz plenume. I jako je bitno da se da što više prostora ljudima sa plenuma. Nije bitno šta misle poznati, želim da čujem šta misle „nepoznati“.

Na ovom mjestu uvijek zapinjemo o pitanje zašto li smo uništili samoupravni socijalizam, umjesto da ga popravimo, demokratiziramo. Naginje li sadašnji razvoj događaja u ovoj nesretnoj nazoviregiji i svijetu, ipak negdje prema tome?

- Negdje prema tome, ali u drugom obliku. Društveno vlasništvo, kolektivizam, u prevodu mnogih značilo je „ničije“, i tako su se odnosili prema tome. I tako su shvatali samoupravljanje. I propalo je kad je pendrek popustio. Ovo se treba napraviti bez pendreka. Ponoviću rečenicu od maloprije, korist zajednici radi zajedničke koristi. Ako imaš bašču, na bašči tri lijehe, želiš da ti rodi, to nije pohlepa, to nije koristoljublje, to je korist od zemlje kojoj si dao vrijeme i trud. Dao. Dalo ti.

Varka kojom raspolaže ovaj sistem, kapitalistički, jest uvjerenje da se prilike u zemlji ipak mogu urediti relativno pristojno i pravedno. Ali, račun za to plaća Treći svijet, a sve više i europska periferija, u koju i mi spadamo?

- Prije dvije godine sam čuo da su Nijemci rekli kako će najkasnije za deset godina povući sve svoje kompanije iz Kine. Zašto? Zato što su izračunali da će Kinezi za to vrijeme imati tako jake sindikate kao što su u Njemačkoj. Računica je jasna, zašto bi plaćali njihove sindikate, plaćat ćemo naše. Zato najbogatiji u EU prave „svoj“ Treći svijet bliže svojim granicama. Ali, da ne budemo „antiglobalisti“: Grci, Španci, Portugalci, Ciprani, nisu najebali samo zbog Nijemaca, već zbog onih za koje su glasali, a i nije bilo tako loše živjeti na pozajmicama koje su otplaćivala djeca Trećeg svijeta. Slično se događa danas u Sloveniji. Ali isključivi krivci su domaći tajkuni. Sve do jedne firme uništili su sami, što zbog interesa radi takozvane privatizacije, što zbog vlastitog interesa. Zamisli ovo, direktor čija firma ode u stečaj dobije milion eura otpremnine?! I kriva samo EU... Da, da, muuu. Neće proći tako dugo, a Evropa će biti Treći svijet Trećem svijetu. Ili će se čitav Treći svijet preseliti ovamo.

"Baš me zanima s kojeg sprata se danas smiju. Četvrti ne izgleda naročito funkcionalno." (FOTO: Privatni album)

Mnogi raspravljaju o tom gdje u ovim protestima prestaje socijalna, a počinje nacionalna motivacija, i obrnuto. I koliko god mi dokazivali da je izvorno riječ o socijalnom – naročito u Tuzli – neki tim dilemama uspješno manipuliraju?

- Nastoje manipulaciju ispostaviti kao suštinu. Piše se o svemu samo da bi potisnuli stvarni razlog. Piše se o tome koliko je Jasmila dobila para za film od Hrvatske, sad pišu i koliko je dobila para od BiH... Halo? Imal' koga? Nije to tema. Najmanje su mi jasni neki mediji u Hrvatskoj... U dnevniku javne televizije informacija o prvom plenumu građana Sarajeva, kažu, nije uspio, i dodaju „imaju sutra novu mogućnost da vježbaju demokraciju“... Zašto taj cinizam? Je li strah ili glupost? Neki tip, ne sjećam se više gdje, piše analizu i, naravno, zaključuje da su to unitaristički bošnjački, a ne socijalni nemiri, i navodi grafit sa izgorjele zgrade vlade u Tuzli „jedan narod, jedna zemlja, jedna ljubav“, i ne spominje pet puta veći grafit, tri metra dalje na istoj zgradi, „stop nacionalističkoj bagri koja razdvaja narode u BiH“... Ali najjači je intervju s Dodikom, danas sam ga čitao, Večernji list, poslije ovoga bi im bolje odgovarao naziv Sumračni list. Tako poniznog novinara uz Dodika nećeš naći ni u Republici Srpskoj, o Srbiji da ne govorim, ne znam jesi li čitao, to je ona priča, oni „odoše“, Bakir „ne da“, spominju laste, proljeće i mraz, mislio sam da će na kraju intervjua novinar reći „Gospodine predsjedniče, dopustite da vam popušim“... Ponašaju se kao da je Hrvatska treći entitet. I zbog čega su tako opasne riječi „radnik“, „nezaposlen“!? Zbog čega se to prevodi kao „huligan“, „etnos“? Zašto se neki akademski građani, profesori, naučni radnici, ne mogu izdići iznad etnosa? Ko stoji iza njihovog odnosa do onih koji traže da ih se ne ponižava? CIA? Coca Cola? Vileda? Zašto su takvi kurtoni?

Što bi se po tvome mišljenju moglo i trebalo poduzeti u pogledu ustavnog uređenja BiH, onog dejtonskog, a znamo li da ovakva država ne funkcionira uglavnom zbog toga?

- Nažalost, to moraju uraditi SAD i međunarodna zajednica, to je njihov izum. A ne znaju šta bi. Zato gledaju kako se koprcamo i čekaju ne bi li mi sami na nešto nabasali pa da kažu „E, to!“.

BiH je ipak neka vrsta protektorata tzv. međunarodne zajednice. Čini li ti se imalo realnom znana teza da su neke strane sile tajno uplele svoje prste u razvoj ove situacije?

- Koje tajne sile? Šta bi im bio cilj? Šta bi imale od toga? Novi rat? Šta bi s njim? Dijelili zemlju? Pripajali dijelove susjedima/komšijama? Komšije i susjedi su pred ekonomskim kolapsom, šta bi radili s još jednim komadom zemlje na kojem niko ne radi?

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Damir Salama