Svakodnevica u Sarajevu je izbjegavanje snajpera, potraga za hranom i vodom, prikupljanje glasina, posjeta mrtvačnicama i bankama krvi, uz zbijanje šala oko toga koga je metak umalo pogodio. Zajedničko iskustvo mrtvaca na dopustu, koje smo dijelili sa stanovnicima, činilo je situaciju znatno veselijom i demokratskijom, čak i ako su se inozemni novinari od ostatka razlikovali po oklopnim prslucima, ali i zbog mogućnosti da se za razliku od drugih upute prema Zračnoj luci opasnom cestom kad god su to, više-manje, željeli.

Prijateljstvo i solidarnost ljudi u Sarajevu ostat će nam u sjećanju do kraja naših života i, doista, zbog trenutne razine gubitaka, to je nešto što samo može preživjeti u sjećanju. Kombinacija neprestanog bombardiranja i početak balkanske zime mogla bi izbrisati sve što sam vidio.

Na asfaltiranoj ulici u centru grada, u blizini Vječnoga Plamena (već je ugašen zbog nedostatka goriva) posvećenog partizanskom otporu u Drugom svjetskom ratu, nalazi se pekarna. Na mjestu gdje je prije nekoliko tjedana osamnaest ljudi stradalo od granate čekajući u redu za kruh, ostavljena je gomila cvijeća. Nedugo nakon što sam posjetio lokaciju, druga je granata pala na isto mjesto, uzrokujući pet amputacija kod djece, kojih je u skupini bilo desetak ili više. Jedno od njih nedavno je bilo pušteno iz bolnice nakon ranjavanja u prvom "incidentu". Nekoliko stotina metara dalje, dok sam polagano prilazio impozantnoj zgradi u kojoj se nalazi Nacionalna knjižnica, pored nje je eksplodirala minobacačka granata, zbog čega sam odgodio svoje istraživanje. Sve mi je to skupa postalo još šokantnije kad su me bosanski vojnici odveli na vrh Huma, jedine uzvisine koja je i dalje u rukama branitelja Sarajeva. 

Groblje u Sarajevu (FOTO: Mikhail Evstafiev/Wikipedia)

Zapanjujuće je bilo nakon toliko dugo vremena provedenog u podnožju tanjurastog oblika vidjeti grad raširen poput žrtve silovanja. Rečeni je osjećaj ubrzo istisnut bijesom. Iz ove perspektive postalo mi je kristalno jasno da srpski topnici mogu točno vidjeti što rade.

Ulazeći u lijepu staru austrougarsku građevinu u kojoj se nalazi predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koja je pogođena nekoliko puta toga dana, u predvorju sam vidio upečatljiv plakat. Obojen u žutu i crnu, plakat je imao kombinirani logo Davidove zvijezde, islamske zvijezde i polumjeseca, rimokatoličkog križa i specifičnog križa Pravoslavne crkve. Gens Una Summus, pisalo je na njemu. "Jedan smo rod". Premda prenesen u ikonografske termine, ovo je bio prkosni ostatak "jugoslavenske ideje". (Slike Tita, usput rečeno, još su uvijek čest prizor u javnom i privatnom ambijentu). I ovo je isto bilo sve što je ostalo od "internacionalizma". Prizor je imao snagu ne samo zato jer je bio potpuna opreka primitivnom kaosu u neposrednoj blizini. Diljem bivše Jugoslavije odvija se nekakva vrsta masovne predaje nerazumu, uz isticanje amblema znatno drugačijih od sarajevskog. 

Preko ceste zagrebačkog kafića gdje pišem ovaj tekst, izložena je memorabilija koja podsjeća na vladavinu Ante Pavelića i njegovih bestijalnih ustaša, koja je od 1941. do 1945. bila uspostavljena kao nacistički i vatikanski protektorat. Mladi ljudi u crnim majicama i deformirani stariji muškarci koji su nostalgični prema fašizmu više ne trebaju potiskivati potrebu da dignu desnicu visoko u zrak.

Njihova "milicija", koja je dugo vremena korištena za maltretiranje hrvatskih Srba, sada je dosta angažirana u "čišćenju" zapadne Hercegovine, u evidentnom dosluhu sa srpskim četnicima na istoku i jugu.

Čudotvorne Djevice obilježavaju njihove nastupe. Jezivi plakati pokazuju zrake sunca koje dodiruju drške misterioznih mačeva ili bacaju svjetlo na pandže apsurdnog, ali zloslutnog dvoglavog orla. Više od milijun Srba došlo je na raspomamljeni skup na poprište kosovske bitke, gdje su njihovi preci poniženi 1389. godine, kako bi čuli bivše komuniste koji buncaju jezikom ranjenog plemena. Drevne insignije, totemi, feudalno grbovlje, talismani, zakletve, rituali, ikone i kraljevsko znakovlje "laktare" se u naumu da zauzmu polje. Društvo koje je dugo bilo utonulo u političku stagnaciju, ali debelo iznad praga suvremenosti, danas je zgrčeno: povraća velike pokvarene komade neprobavljivog barbarizma.

U atmosferi 1930-ih godina s crnim košuljama, čudnim pozdravima i odobravajućim sadizmom, čovjek se prisjeti Audena, najrazumnijeg tadašnjeg glasa:

Otjerana prosvjećenost sva

Bol koja naviku stvara

Uprava loša i jad

Sve njih nam opet valja snosit sad

Sve njih nam opet valja snosit sad. Ali Bosna, pogotovo Sarajevo, nije najintenzivnija verzija šireg sukoba koliko je njegova herojska iznimka. Tijekom prekida pucnjave, imao sam priliku razgovarati s dijelom bosanskih dobrovoljaca. Svaki put bi se s ponosom i veseljem busali u svoja i tuđa prsa, naglašavajući: "On je Musliman, on je Srbin, on je Hrvat". Bio je to njihov oblik propagande, ali i istina. Sreo sam lokalnog zapovjednika, Aliju Srneta, koji je branio rastureni dom za umirovljenike sedamdeset metara od prve srpske linije. Alija je prebjeg iz JNA i Albanac iz Kosova. Uz kopače rovova na Humu bio je pukovnik Jovan Divjak, zamjenik zapovjednika bosanske armije, Srbin po nacionalnosti. Rukovali smo se dok je hodao sa zamjenikom, čovjekom srpsko-hrvatskih korijena Srđanom Obradovićem (Obradović je multinacionalno prezime). Hodali smo u podne između nervoznih pješaka na rubu Staroga Grada, za vrijeme isprekidane vatre. Bio je nenaoružan i popularan.

U Starom Gradu možete pronaći džamiju, sinagogu te katoličku i pravoslavnu crkvu u razmaku od samo nekoliko metara. Gotovo su sve brutalno gađane iz okolnih brda, iako su topnici često precizni do te razine da poštede pravoslavnu crkvu. ("Spali sve", rekao je general Ratko Mladić, zapovjednik JNA čiji je autentični razgovor radiovezom nedavno presreten i snimljen. "Bolje je bombardirati naselje Pofalići... tamo nema Srba", odgovorio mu je njegov "umjereniji" zamjenik, zapovjednik Tomislav Šipičić). Židovski muzej teško je oštećen i zatvoren, dok je valjda trećina Židova pobjegla iz grada. Drevnoj zajednici, koja je 1492. godine značajno povećana izbjeglicama iz Španjolske i koja je bila toliko otporna da preživi ustašku verziju Konačnog rješenja, sada prijeti rasap. Unatoč tome, reporter izraelskog vojnog radija, koji je tu došao pokriti evakuaciju Židova, rekao mi je da je bio impresioniran činjenicom koliko ih je htjelo ostati i boriti se. 

"Spali sve" (FOTO: Mikhail Evstafiev/Wikipedia)

Minaret izuzetne Gazi Husrev-begove džamije, smještene u ljupkoj, ali ranjivoj muslimanskoj četvrti prepunoj drvenih kuća i dućana, izbušen je granatama, a vrt u dvorištu zapušteno raste. Čak su i stare kamene cisterne u džamijama, koje su bile izuzetno važne za vrijeme opsade, a u normalnim okolnostima služe za ritualno pranje prije molitve, ostale bez vode.

A žeđ je gori neprijatelj čak i od gladi. Kad govorim o četvrtima ne mislim na geta, ili barem ne još. Prema vjerodostojnijim procjenama i anegdotama, ovdje je svaki treći brak miješani. Pokušavati uniformirati Bosnu po pitanju vjerske ili "etničke pripadnosti" ne znači njezino ujedinjenje već trganje. Nazvati ovaj pokvareni plan "čišćenjem" znači činiti groteskno nasilje prema jeziku i društvu. Ako se nakratko vratimo razdoblju tadašnjeg najvećeg svjetskog pjesnika, saznat ćemo da je 1933. godine najveći tadašnji esejist Lav Trocki napisao u magazinu Harper's:

"Hitlerova ideja o nužnosti novog prilagođavanja europskih državnih granica njihovim rasama jedna je od onih reakcionarnih utopija kojom je program nacional-socijalista pretrpan. Pomjeranje unutrašnjih granica za nekoliko desetaka ili stotina milja u jednom ili drugom smjeru bi, osim nepromjenjivog stanja, podrazumijevala veliki broj ljudskih žrtava koje bi nadišle broj stanovnika na prijepornim područjima."

Dva milijuna i 400.000 izbjeglica i nebrojene žrtve već su nadišle populaciju iz različitih koridora kroz koje srpski i hrvatski nacionalisti žele pročistiti vlastite države i rasturiti Bosnu. Kao i u prijašnjim slučajevima, njihovi "nacionalizmi" imaju dvojnike u pojedinim neutralnim "državnicima". Kad je lord Carrington, posrednik u pregovorima i čovjek koji je očigledno zasićen cjelokupnom pričom, predložio "kantonizaciju", za srpsku marionetu u Bosni Radovana Karadžića, i hrvatskog klijenta Matu Bobana to je bio praznik u srcima.

Omiljeni fetiš britanske diplomacije još je jednom trijumfirao. Nakon Irske, Indije, Palestine, Sudeta i Cipra, podjela ili getoizacija prestaje biti puka slučajnost. "Kantoni po svaku cijenu!", poručili su fašisti svih boja. "Neće nam trebati puno da ih očistimo!"

Nedaleko od Novske, na hrvatsko-bosanskoj granici, naišao sam na scenu koja je bila minijaturna ilustracija cjelokupnog procesa. Besprijekorni kontingent jordanskih vojnika pri UN-u pristojno je prikrivao šok nad plemenskom i atavističkom brutalnošću rata između bijelaca. Odradili su zadaću podjele i razoružavanja vojnika na ovom području. No, tu je došlo šest autobusa pretrpanih muslimanskim izbjeglicama, od kojih su mnogi bili ozlijeđeni. Ljudi koji su na vlastitoj koži osjetili najgore što im je kršćanska Europa mogla dati, bili su zbunjeni činjenicom da ih pazi savjesna skupina hašemitskih kavalira.

Patrola silovanim gradom (FOTO: Wikipedia)

Bili su prisiljeni doći u Hrvatsku, ali Hrvatska ne želi imati veze sa žrtvama "srpskog terora", koji se proglašava terorom jedino ako je usmjeren prema katolicima. Ovdje bih dao jednu digresiju glede podrijetla pojma "etničko čišćenje". Nekoliko novinara koji koriste izraz kažu da znaju etimologiju kovanice čija učestala i jednostrana uporaba izluđuje ionako paranoične Srbe. Jose-Maria Mendiluce, sjajan Bask koji je došao u Zagreb iz Kurdistana kao specijalni poslanik UN-ove Visoke komisije za izbjeglice, rekao mi je da je on možda smislio pojam (premda se ne može sjetiti je li koristio riječ "čišćenje")

No, naravno, ne postoji "etnička" razlika među Slavenima, ništa veća nego što je ona Swiftova razlika u Guliverovim putovanjima između onih koji su razbijali jaja sa šire strane i onih koji su to radili na drugom, tanjem kraju. Nema tu ni jezičnih razlika. Nakon čestih neuspjeha, religija, pak, još nije uspjela biti definirana nacionalnošću. "Kulturno čišćenje" moglo bi, stoga, opisati ovu priču, samo da ne zvuči smiješno, jer je u stvarnosti smrtonosno.

Reporter beogradske televizije opisao je izgorjeli i osvojeni grad Zvornik jednom jedinom riječju: "čist", nakon što je pao u travnju. Nehigijenska srpska milicija koja je obavila posao, samoprozvani četnici Vojislava Šešelja, također su koristili ovu veselu kovanicu. "Logori", koji su bili mali reprezenti cjelokupnog procesa, barem su služili kao podsjećanje titrajućim europskim i američkim umovima na izblijedjele ali snažne uspomene, premda usporedba s Auschwitzom i Belsenom ne pokazuje da su ljudi išta naučili iz povijesti, nego da su to rezolutno odbili učiniti. 

Tko, ako se ikome može dodijeliti ta uloga, predstavlja Rajh u ovoj noćnoj mori? "Smrt fašizmu, sloboda narodu!", stoji na zidnom posteru sarajevske komune. U većini zapadnih medija uloga fašista bez ikakvog oklijevanja dodijeljena je srpskoj strani. Kako bi pokušao shvatiti srpsku političku psihu, morao sam posjetiti i neizravno "opljačkati" dva poprilično značajna muzeja. 

Opsada (FOTO: Wikipedia)

Prvi je Muzej Gavrila Principa u Sarajevu. Zgrada koja je smještena pored istoimenog mosta na rijeci Miljacki više je puta pokošena srpskom vatrom. No, narušeni izgled muzeja je varljiv. Iako je doživio nekoliko rundi srpskog granatiranja, za pravo uništenje zaslužni su gnjevni građani Sarajeva. Gavrilo Princip, koji je 28. lipnja 1914. godine na uglu čekao da ispali metak u debelu metu, austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda, bio je član organizacije Mlada Bosna, koja je čeznula za spajanjem Bosne i Srbije.

Niti jedna ideja ne može u današnjem Sarajevu biti manje popularna od ove, pa je masa čak iskopala otiske stopala na pločniku, gdje je Princip navodno stajao. Sve donedavno, to je bio muzej nacionalnog heroja, svjedočeći o tome da su Srbi, u savezništvu s Rusima, bili povijesni jamac svih Slavena.

Princip je odabrao datum za atentat koji je koincidirao s obljetnicom srpskog poraza od muslimanskih Turaka na Kosovu 1389. godine, što svjedoči o moći patničke memorije i srpskog uvjerenja da su oni žrtve regionalne povijesti i da ih ne cijene oni zbog kojih su se žrtvovali. 

Drugi muzej koji sam posjetio bio je koncentracioni logor Jasenovac, ovaj puta pravi logor. Tamo su hrvatske ustaše Ante Pavelića za vrijeme nacista pobile veliki broj Srba i Židova, kao i Roma te hrvatskih komunista. Nijemci čak nisu ni nadzirali njihovo "čišćenje", jer su entuzijastični domaćini uložili volonterske napore kako bi postali rivali sličnim masakrima u Latviji i Ukrajini. Ovo je srpski Babin Jar, teška rana u srcu. Nalazi se na širokom i lijepom polju gdje se spajaju rijeke Sava i Una.

Život u uvjetima rata (FOTO: Wikipedia)

Tijekom prošlogodišnjeg užasnog srpsko-hrvatskog sukoba, jedno je vrijeme bio u rukama hrvatske vojske. Muzej i izlošci bili su razbijeni. Ogromni zloslutni humak obilježavao je masovne grobnice. Baš kao i u Sarajevu, uspio sam spasiti nekoliko jezivih suvenira iz ruševina. Moj srpski vodič, prijateljski raspoložen metalski radnik Mile Trkulja, rekao mi je: "Svijet krivi Srbe za sve, ali nitko ne piše o Jasenovcu".

Drugim riječima, nije bilo toliko teško Srbima da postanu samosažaljevajuća većina. (Čovjek koji je zapovijedao danas zloglasnim kampom u Omarskoj, otkrivenim prošlog mjeseca, rođen je u Jasenovcu. "Onaj kome je zlo počinjeno..."). Suočeni s masovnim izbacivanjem Srba iz "nove" Hrvatske i natovareni gnjevom što proizlazi iz povijesnih događaja, mnogi od njih odlučuju se na najgoru moguću opciju, koja se može opisati značenjem četiri slova S na srpskog grbu. "Samo sloga Srbina spašava". Bio je to mentalitet iz Versaillesa, prepun poraza i straha na jačoj strani.

U zapanjujućem govoru pred posljednjim sarajevskim kongresom srpskih intelektualaca, srpski akademik Milorad Ekmečić odvažio se izreći ovu misao:

"Srpski narod ne želi državu koja je određena interesima velikih sila i europskog katoličkog klerikalizma, već državu koja će proizaći iz etničkog i historijskog prava na koje ima svaki narod u svijetu. U povijesti svijeta, samo su Židovi platili veću cijenu za svoju slobodu od Srba. Zbog njihovih gubitaka u ratu, i masakra počinjenog nad njima, Srbi su kao najbrojniji narod u Jugoslaviji pali u Bosni i Hercegovini na drugo mjesto, i danas naša politika i općenito ponašanje u sebi nose neizbrisivi pečat borbe za biološko preživljavanje. Strah upravlja s nama. Zbog toga je unutarnja podjela BiH u tri nacionalna dijela minimalni jamac Srbima i Hrvatima za održavanje djelomičnog jedinstva s njihovim nacionalnim domovima." 

Pod blagoslovom srpskog lidera Slobodana Miloševića, nacionalnog nasljednika rudimentarne Socijalističke partije, ova kombinirana patologija superiornosti/inferiornosti postala je ekvivalent državne dogme. Zastrašujućom brzinom i jezivom metamorfozom, partizanski slogan iz Drugog svjetskog rata o jednojJugoslaviji mutirao je u povike o Velikoj Srbiji, dok je vojska kojom se Tito branio od stranih intervencija sada puštena na civile i gradove, zajedno s brojnim paramilitarnim postrojbama. Čovjek bi mogao, bez dužeg objašnjavanja, nazvati ovo "nacional-socijalizmom".

Grad u plamenu (FOTO: Mikhail Evstafiev/Wikipedia)

Istina je, također, da u hrvatskoj postoji fašistička ideologija i prijezir prema pravima Srba. Predsjednik Franjo Tuđman nije baš usvojio ustašku tradiciju, te nema problema sa spuštenom desnicom, ali je prihvatio sličnu repliku Pavelićevog simbola na nacionalnoj zastavi te je, također, pisao glupe revizionističke knjige. Napisao je, primjerice, da je u logoru u Jasenovcu zapravo ubijeno samo nekoliko Srba i da su, u svakom slučaju, logorom upravljali Židovi!

Pokazao je svoje lice vodeći kampanju protiv Srba u Hrvatskoj, od kojih je posljedično "relocirano" njih 200.000. Njegovom egoističnom unilateralizmu potporu su dale Njemačka, Austrija i Italija, čime je materijaliziran geopolitički savez od kojeg svaki Srbin, poučen poviješću, strahuje.

Srbi, međutim, nikad nisu progonjeni u Bosni, baš kao ni Hrvati. Sada su, međutim, srpski i hrvatski iredentisti okupljeni u neku vrstu Pakta Ribbentrop-Molotov protiv bespomoćnog susjeda. (Ekmečić je bio u krivu. Postojat će, po svemu sudeći, dvije Bosne, i on to zna). 

Svaka strana iskorištava svoje sudetske manjine da bi uspostavili "čiste" minidržave. Naknadno će tražiti njihovo pripajanje matičnim državama. Srbi su proglasili "republike" u hrvatskoj Krajini i u Bosni. Kosovo i Makedonija vjerojatno nisu daleko od toga. 

U međuvremenu, Hrvati su započeli s aneksijom zapadne Hercegovine koja se nalazi na bosanskom tlu. Ne postoji jamstvo da se ove narcisoidne podjele neće replicirati na drugim granicama (Grčka i Bugarska u slučaju Makedonije, Albanija u slučaju Kosova) i privući "zaštitne" interese vanjskih sila, poput Turske, koja je naoružana oružjem NATO-a. 

To bi, međutim, trebalo biti značenje pojma "balkanizacija".

Opušteno u zaklonu (FOTO: Christian Marechal/Wikipedia)

Nema potrebe za romantiziranjem muslimanske većine u Bosni. No, oni su razvili kulturu koja izražava pluralnu i tolerantnu stranu otomanske tradicije. Dio tog suptilnog i raznolikog karaktera koji nema potrebu za tuđim teritorijem i identitetom može se pronaći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog dobitnika Nobelove nagrade. Predsjednik BiH Alija Izetbegović je praktični musliman, što ga čini izuzetkom među njegovim sugrađanima. Pročitao sam njegovu knjigu Islam između Istoka i Zapada, pomalo ekscentrični rad koji pokazuje gotovo sitničavu vjernost idejama simbioze "tri monoteizma" i humanističke tradicije socijalne reforme.

U nadrealnoj atmosferi konferencije za medije, održane tijekom granatiranja, pitao sam Izetbegovića, kojeg dvije strane optužuju da želi stvoriti fundamentalističku republiku, što misli o fetvi koja je izrečena protiv Salmana Rushdieja. On je dao odgovor koji definira "umjerenog" muslimana, ističući kako mu se nije svidjela knjiga, ali da se ne može složiti s nasiljem protiv autora.

Moguće je pronaći pokojeg muslimanskog fanatika u Bosni. Istina je i da su neki od njih pokušali izolirati dio sarajevskih Srba na nogometnom stadionu. No, ta je akcija brzo zaustavljena i jednoglasno osuđena u Oslobođenju. Nitko se od bosanskih Srba koje sam sreo nije žalio na okrutnosti ili diskriminacije, a u kontekstu onih izoliranih incidenata o kojima su čuli podsjetili su me da su srpske snage bile te koje su upale preko rijeke Drine, kršeći stoljećima staro priznanje cjelovitosti bosanske tapiserije. Kad bi se, međutim, taj vez isparao i zamijenio aparthejdom vjerskih Batustana, onima koji vole zlokobno govoriti o muslimanskom fundamentalizmu mogla bi se ostvariti želja. Ili opravdanje.

Za vrijeme Tita i poslije njegove smrti, o situaciji u Jugoslaviji moglo se čitati u Praxisu, časopisu sekularnih intelektualaca. Nakon što ih je partija zabranila 1975. godine, izlazio je časopis Praxis International, uz podršku Jurgena Habermasa i drugih europskih i američkih simpatizera. 

Otkad je forsiranje ideje Velike Srbije potpalilo sve druge mikronacionalizme u regiji, nisam čuo glas Praxisa o režanjima i detonacijama. No, zato sam u Zagrebu pronašao najstarijeg i najmlađeg člana ovog naizgled irelevantnog kolektiva.

Profesor Rudi Supek veteran je po svakoj definiciji. Zbog svojih doprinosa u organiziranju otpora jugoslavenskih radnika u neokupiranoj Francuskoj, poslan je u Buchenwald i sada je posljednji preživjeli član uspješnog "oslobodilačkog komiteta" koji je djelovao unutar kampa.

Napustio je Komunističku partiju kad je Tito raskrstio sa Staljinom 1948. godine, a sada nastoji na životu održati ideje sekularizma i internacionalizma u Hrvatskoj koja je opet ispunjena antagonizmima. "Dolazim iz stare hrvatske obitelji, ali nemam izbora nego reći da sam i dalje Jugoslaven. U Buchenwaldu sam bio predstavnik Srba, Bosanaca i Hrvata. Oni su bili Jugoslaveni na način koji sada ne mogu izdati".

Supek sa žaljenjem govori o neki uvaženim prebjezima, nekadašnjim članovima Praxisa iz Srbije. Profesor Mihajlo Marković, zbog koga sam svojevremeno potpisao peticiju ili dvije, trenutno je zamjenik predsjednik Miloševićeve Socijalističke partije i srpski ideolog. Svetozar Stojanović je također postao osobni tajnik omanjeg "jugoslavenskog" predsjednika Dobrice Ćosića, čije su priče o partizanskim mučenicima sada poprimile izrazito četnički prizvuk.

Plave kacige (FOTO: Wikipedia)

Žarko Puhovski, mlađi Praxisov sljedbenik, predaje političku filozofiju na zagrebačkom fakultetu i stoički podnosi antisemitske opaske, kao sin Židovkinje i hrvatskog komunista koji je prošao teško razdoblje u Jasenovcu. "Ako kažeš da si hrvatski ateist, s obzirom da ne postoje etničke ili jezične razlike", rekao mi je, "sljedeće pitanje je: Kako znaš da nisi Srbin?". Puhovski i Supek kažu kako je ključna borba s "vlastitim" šovinizmom.

Obrana multinacionalne Bosne za oboje je također od suštinske važnosti. "Četnici i ustaše trebali bi se držati van Bosne", kaže Supek. "Fašisti s obje strane moraju biti poraženi i razoružani. Ako je za to potreban međunarodni protektorat, onda ga treba osigurati".

"Embargo na oružje objema stranama je čisto licemjerje", ističe Puhovski. "U Bosni trebaju oružje za obranu, dok je JNA sebi prisvojila oružje koje je pripadalo svima". Takvo razmišljanje često se može čuti u Sarajevu, gdje se žestoko protive ideji da strane vojske vode njihove bitke. S ogorčenjem se prisjećaju da je bogato opremljena narodna armija plaćena iz poreznih nameta Hrvatima, Bosancima i Makedoncima, preneraženo kritizirajući moralnu ravnodušnost koju velike sile koriste za pranje ruku.

Supek i Puhovski trude se ostati u kontaktu sa svojim kolegama iz Srbije, unatoč uzajamnom podbadanju o "izdaji" i usprkos problemima sa sredstvima za komunikaciju. Supek mi je dao pisanu izjavu srpskih demokrata, koji ukazuju na propast koju je njihovoj zemlji donijelo Miloševićevo carstvo iluzija. Puhovski mi je pričao o hrabroj Mirjani Miočinović, udovici velikog pisca Danila Kiša, koja se u pismu Miloševiću odrekla svojih akademskih privilegija, odbijajući pokroviteljstvo osvajača i okupatora.

Razrušena gradska vijećnica (FOTO: Mikhail Evstafiev/Wikipedia)

Za sada, sve ovo nije više od pokušaja da se "zasjaji potvrdan plamen". Ali možda nije u potpunosti uzaludan. Postkomunistička Europa oklijeva na pragu vlastite verzije balkanizacije, a Jugoslavija nudi nagovještaj onoga što bi se moglo dogoditi ne samo jednoj regiji, da ne govorim o samo jednoj kulturi.

Bosna je bitna zato jer je odabrala braniti ne samo vlastito samoopredjeljenje, nego i vrijednosti multikulturalizma, te dugotrajnog i međusobno obogaćenog suživota. Još od Andaluzije Europa nije toliko dugovala sintezi koja je i savršen prijekor ciničnom dosluhu navodno "zaraćenih" fanatika. Ako padne Sarajevo, svi oni kojima je stalo do takvih stvari izgubit će nešto dragocjeno, te će proklinjati sebe jer nisu znali o kojoj se zapravo vrijednosti radi, sve dok je nisu izgubili.

Za Lupigu preveo: Hrvoje Šimičević 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mikhail Evstafiev/Wikipedia