Usred transnacionalne promocije idiličnog stanja s europsko-unijskom nabavkom plina iz alternativnih izvora, do Hrvatske je doprla jedna oprečna vijest. Već neko vrijeme se inzistira na tome da nam Vladimir Putin ipak može staviti jedino soli na rep, što se toga tiče. Jer, kao što glasi dominantna teza, za dotičnih 40 postotaka od ukupne EU-potrošnje prirodnog metana koja se inače uvozi, svakako imamo osiguranu dobavu iz arapskih zemalja, Sjedinjenih Država, Norveške, Kazahstana i tako dalje. Premijer Andrej Plenković pritom svako malo napominje da nam je podzemno skladište Okoli napumpano do vrha, tako da straha za predstojeću zimu praktično nema.

A onda je Hina prenijela najnovije službeno rogoborenje Njemačke prema kojem SAD zahtijeva „astronomske cijene“ za isporučeni plin toj zemlji. Točnije, njemački vicekancelar i ministar ekonomije Robert Habeck posvjedočio je da su posrijedi neke zemlje, „čak prijateljske“. I jest da im pored takvih prijatelja ne trebaju neprijatelji, ali je kasno za reviziju, jer su se i Berlin i Bruxelles definitivno zatekli između dviju gadno nastrojenih država, Rusije i Amerike. Kad je o potonjoj riječ, međutim, teško da može biti prostora za ikakvu zatečenost, jer su neke presudne datosti bile najavljivane apsolutno navrijeme.

„SUGESTIJA“ HRVATSKOJ IZ SAD-A: Ograničite ruski utjecaj, ali o svom trošku, naravno

ANTISTRATEGIJA: Okoliš u raljama energetike

Kako to, kako to – popularna pitalica naivaca i neupućenih u ovom slučaju ostaje tragično deplasirana, pa i iz pozicije Hrvatske u koju prerijetko stižu uznemirujuće novosti te vrste. Jest, sve je to dostupno na internetu, bilo da piše na njemačkom ili engleskom, ali razmjerno malen broj naših ljudi prati ugledne guardiane i spiegele. 

Podsjetimo na momente koji su davno ukazivali na to što se sprema u vezi s tržištem petroenergenata. Dok je putinovska oružana prijetnja još bila samo teorija, pa je valjalo unaprijediti provokacijama na račun Moskve, američki zagovor europskog uvoza prekomorskog ukapljenog plina izgledao je pomalo neozbiljno. Prije rata smo upozoravali na emisare Washingtona koji su po Europi neumorno nagovarali EU i pojedinačne zemlje na gradnju LNG-terminala, a tako i Hrvatsku. Američko sankcioniranje kompanija koje su istodobno gradile Sjeverni tok 2, drugi izravni podmorski plinovod između Rusije i Njemačke, bilo je već nešto ozbiljnije, ali i dalje podnošljivo.

Curenje plina iz Sjevernog toka 2 kraj danskog Bornholma (FOTO: HINA/EPA/Danish Defence Command)

Onda je prije nekoliko dana taj plinovod nekako odletio u zrak ili, točnije, u morsko prostranstvo, s mjehurima plina koji valjda dandanas izbijaju na površinu u blizini danskog otoka Borholma. Mašti nam je na volju ostavljeno da pretpostavimo tko je krivac, između tvrdnji da Rusija opet zlikovački muti nešto svoje i najave američkog predsjednika Joea Bidena, još zimus, da će SAD osujetiti projekt Sjevernog toka 2 na ovaj ili onaj način. 

Nadalje, dok su nas washingtonski trgovački putnici po Europi nagovarali na LNG s razlogom suzbijanja ruskog utjecaja na ovaj kontinent, jedan je od njih bez mnogo okolišanja dao svima do znanja da Sjedinjene Države ne mogu „jamčiti niti na drugi način izaći ususret europskim državama – primjerice nižim cijenama američkog LNG-a ili nekim drugim povlaštenim statusom – jer o cijeni i poslovanju odlučuju same kompanije“.

Bio je to Francis Fannon iz Ureda za energetske resurse State Departmenta, a nota je objavljena u Večernjem listu 1. kolovoza 2018. godine. Znači, mi smo trebali pristati na politički rezon po kojem je prelazak na LNG jedino ispravno rješenje, a oni nisu mogli izbjeći ekonomski rezon po kojem države ne mogu utjecati na cijenu plina, iako je upravo cijena fosilnih goriva jedna od politički najviše uvjetovanih među svim bjelosvjetskim robama.

Drugim riječima, nisu pristajali na povlaštenu cijenu plina ni dok nam uvoz odatle još nije ni trebao, i dok su tek skidali vlastiti embargo na izvoz, a mi bi da to učine sad kad smo postali o njima ovisni. Pa, diktat tog tipa zapečatila je sredinom prošlog mjeseca Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa, izjavom da je skuplji trošak plina za Europu mala cijena nezavisnosti, ako se usporedi sa životima koje daju Ukrajinci. Ne ako se usporedi s profitom koji na svemu tome ubiru energetske kompanije iz SAD-a, jer o takvim aspektima diskusije nema. A to je Pelosi izjavila baš u Berlinu, te sad njemačkom vicekancelaru Habecku i drugima preostaje samo da apeliraju na Europsku komisiju ne bi li kako omekšali američke kerbere slobodnog tržišta i vratili Europskoj uniji njezinu komociju.

Odmah da kažemo, neće im uspjeti – ili neće nam – nego će se sve bolnijim pokazivati to da nije bilo dovoljno Vladimira Putina proglasiti jedinim krivcem za rat u Ukrajini. To što je on poduzeo jest zločinački te čak glupo, ali možda nekog đavla predstavlja i očita činjenica da je isključivi dobitnik novonastalog stanja, bar na Zapadu, eto, Amerika. Relativizacija olako prihvaćene podjele uloga na jednoznačno dobre i zle protagoniste koštat će nas sve, lijepo je sad rečeno, upravo astronomski. A s Amerikancima ne moramo biti proročanski nadahnuti da predvidimo budućnost, jer sve kažu i sami dovoljno jasno, onako, baš transparentno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Hannibal Hanschke

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"