Ne sjećam se tačno kada sam zadnji put ustao ovako rano. Nisam ja jedan od mnogobrojnih kolega koji spavaju do podne, ali nisam baš ni neki ranoranilac. Mnogi koriste noćni mir za kreativni rad, ali ja nemam tu potrebu i nije mi problem taj „posao“ obavljati po danu. I moram priznati da sam očekivao da će mi ovaj uranak teže pasti, pogotovo zato što smo se jučer, u nedjelju, vratili iz Slovenije. Imali smo neki koncert koji smo, naravno, razvalili. Taj dalek put, slavlje, mamurluk i umor znaju oboriti čovjeka. Međutim, ja sam se probudio sasvim odmoran i relativno svjež. Mora da je zbog sunčanog dana.

Razlog ovog mog uranka je poziv na sud koji sam dobio prije par sedmica. U plavoj koverti koju mi je uručila stara, a njoj poštar, piše da me terete za remećenje javnog reda i mira, kao i da sam jedan od organizatora nenajavljenog skupa ispred policijske stanice centar u Tuzli. Moram priznati da sam bio nemalo iznenađen kada je poziv stigao na moju adresu, jer sam očekivao da naša policija ima barem trunku digniteta i poštovanja prema sebi i svojim građanima, ali izgleda da sam se po ko zna koji put prevario.

(FOTO: Privatni album)

Taj naš nenajavljeni protest uslijedio je par dana nakon što je specijalna jedinica našeg kantona nasrnula i brutalno pretukla omladinu koja se okupila na Solnom trgu kako bi prisustvovali koncertu Ede Maajke i mene. Navodno je omladina nakon višestrukog upozorenja, koje niko od prisutnih nije čuo, odbila da se raziđe, pa su specijalci u punoj opremi i s punom snagom morali da reaguju i pendrecima otprate omladinu kućama. Specijalci su svoj posao odradili profesionalno kao da je u pitanju zaštita samog državnog vrha, a ne tjeranje mlađarije s trga. Jedna od povrijeđenih žrtava bila je i „sumnjiva“ trudnica te par maloljetnih klinca koji su bili do zuba naoružani plastičnim čašama i grickalicama. Mislim, prisutni su to maltene i sami tražili, jer koji kurac se imaju okupljati na gradskom trgu u kasnih 00.00h?

Zbog tog malog incidenta htjeli smo da se okupimo ispred policijske stanice i da pitamo zašto specijalci biju djecu, ko je naredio da izađu na ulicu, zbog čega, te da li je možda moguće, mislim samo ako nije frka, da se pokrene neka unutarnja istraga i vidimo ko je kriv? Čisto da vidimo da se nije koji pendrek oštetio prilikom marisanja i da nije, ne d'o Bog, kojem specijalcu šta bilo?

I tako smo se mi par dana nakon incidenta okupili ispred policijske stanice, čekali da nam se neko obrati, a kada smo vidjeli da se to neće desiti, poslužili smo se metodom građanskog neposluha i blokirali jednu malu raskrsnicu na pola sata. Ubrzo nakon toga iz stanice je izašao komandir ili komesar i rekao nam da je interna istraga pokrenuta, da će odgovorni biti kažnjeni, izvinuo se na što smo se mi mirno razišli. Naravno, od tih obećanja nije bilo ništa. Niti smo kad saznali ko je naredio da specijalci izađu na teren, niti je unutrašnja kontrola dovršena, ali nama je to tada bilo dovoljno da upišemo pobjedu i pristojno se povučemo.

Uglavnom, zbog tog polusatnog blokiranja raskrsnice meni je na kućnu adresu stigla plava koverta u kojoj je pisalo ono što sam na početku ove kolumne naveo. Dakle, poruka policije je bila i više nego jasna. Ne samo da ćemo vas tući, nego ćemo vas i tužiti ako se usudite protiv batina da bunite. Nema frke, skontali smo poruku.

Poranio sam dakle u ponedjeljak, obukao neku finu, „kulturnu“ majicu i krenuo do kancelarija mog advokata da se nađem sa drugovima koji su mi bili partneri u takozvanom zločinu. Pošto je to bio moj prvi odlazak na sud nisam imao pojma kako te stvari funkcionišu. Mislio sam da je to kao u gotivnim televizijskim serijama gdje ima ona neka porota, opasni advokati, ispitivanje i to. Ispostavit će se da to kod nas nije ni blizu kao u na TV-u, nego puno jadnije, smješnije i neprofesionalnije. Došli smo dakle u jednu kancelariju gdje je sjedila sudinica, sa svojom asistenticom (to je ona što piše sve što mi pričamo, samo što ona ne zna tako brzo da tipka, pa smo mi morali sporije da pričamo), naš advokat, policajac koji je došao da zastupa MUP i mi.

Kancelarija, odnosno sudnica je bila toliko mala da nismo svi mogli ni da sjednemo, a one porote iz filmova nije ni bilo. Bilo je prevruće i naravno da sudinica nije dala da se otvori prozor jer bi je mogao uhvatiti propuh u krstima. Shvativši da suđenje neće biti kao u američkim filmovima meni je ubrzo postalo prilično dosadno i ono malo treme što imao na početku imao potpuno je nestalo. Ne znam kako bih vam opisao tu tremu, nešto slično kao kada idete kod zubara.

Da skratimo priču, nakon što je naš advokat dokazao da mi nismo organizatori protesta nego grupa građana koja se okupila na Facebooku, te da nije sporno da smo mi prisustvovali skupu ali da ga nismo organizovali cijela tužba je pala u vodu. Policajac koji je zastupao MUP je izgledao dosta zbunjeno kada je počela priča o društvenim mrežama te smo zaključili da on garant nema profil na istim. Ipak najgori trenutak za optuženičku stranu je bio kada nas njihov glavni svjedok nije mogao identifikovati.

Čim je sudinica donijela oslobađajuću presudu pružili smo si ruke i čika policajac je rekao da je on vidio da smo mi fina djeca, da ne bude sada slavlja i revanšizma po tom Facebooku i da ovo ne shvatimo kao pobjedu. Dobro, evo upisat ćemo ovo kao neriješeno, pomislio sam na kraju. Ne znam zašto sam se nadao i mislio da će cijelo to suđenje biti zanimljivije i, prije svega, profesionalnije, ali na kraju nisam čak ni imao osjećaj pobjednika. Bilo mi ih je nekako žao, jer sve to mi je pokazalo kako su jadni i neorganizovani.