Mahanje s Bahama
Prije par godina razvojačeni hrvatski branitelj, Viktor Benac je običnog, splitski neradnog dana odlučio uzeti ono za što je mislio da mu pripada. Smatrao je da je boreći se za državu i zaradivši ozljedu koja ga je učinila invalidom, dobio pravo na kompenzaciju. Kompenzaciu od države i od grada.
Viktor je u, ne preranim satima, izašao iz svog bmw-a ili audija, ovisno od koga čujete priču. Izlazeći iz auta je pljunuo na grad i ušao u gradsko poglavarstvo. Od običnih posjetitelja što svakodnevno moljkaju, prijete i podmićuju po hodnicima i uredima gradskih vlasti, Viktor se razlikovao jer nije došao po ono što smatra svojim, naoružan novcima, krunicom ili razlozima, već doslovno naoružan. Kalašnjikovom i redenikom je došao osloboditi sebe od neriješenog stambenog pitanja. U nekim verzijama ove priče se tvrdi kako je Benac prije no je došao u bmw-u (ili audiju) pred poglavarstvo izašao iz svog stana. Ja ne znam je li to istina, a do kraja priče će to ionako postati nevažno.
Vratimo se u poglavarstvo. Ušavši u gradonačelnikov ured Viktor je s kalašnjikovom upitao Ivana Škarića: «gradonačelniče, šta ćemo». Policija je opkolila zgradu, stigli su snajperisti, promet je stao. Svi građani su zastali i moglo se ćuti kako napetost para zrak nad gradom. Ja ne znam, nisam bio u Splitu.
Ivan i Viktor su ostali sami u uredu nekoliko sati. O čemu su pričali, ne znam. Ivan tvrdi da su uglavnom raspravljali o komunalijama. Uglavnom, kad je par sati kasnije Viktor izašao, saznalo se da su razgovarali i o urbanizmu. Pa su dogovorno promijenili urbanistički plan grada, dodajući još jednu kuću pod Marjan. Ali neće to biti aneks etnografskog instituta, ili ne dao bog muzej. Pala je odluka da kuća pripadne Viktoru jer je pucao iz puške za ovu državu što je i dokazao dolazeći u poglavarstvo s tom istom puškom. Dokazujući da borba traje i nakon rata, a da bojište nije samo na bojišnici, već svugdje gdje postoji opasnost za državni interes.
Viktor je, dakle politički sljedbenik kralja Sunca, što i nije neobično za ovu državu. Uglavnom, sada je na Zvončacu niknula kuća velika i crvena podsječajući nas na to kako je da je krvavo zarađena i da nije pala s neba, već da je izborena. A nije tu kraj priče. Ivan je kasnije po novinama, na tiskovnim konferencijama pričao, objašnjavajući zašto Viktor neće odgovarati za igru koju je izveo s njim, već će i profitirati. Pričao je nalik prethodnoj rečenici, gdje sve ima smisla samo dok se ništa ne pitate. Rekao je da je Viktor beskućnik i da mu treba kuća, što se da razumijeti, zar ne? Dodao je da se borio za zemlju (državu ili zemljište) i da zaslužuje nešto od nje, što se isto da shvatiti. I rekao je da ne treba čovjeka osuđivati zbog načina na koji se izborio za svoje zemljište, jer mu je birokracija priječila osnove za zakonsko rješenje, sukladno uredbama i prema već izdanim rješenjima, što i nije lako razumjeti, ali ionako u svemu ovom sve ima smisla samo ako vi imate smisla za humor. Ciničan, perverzan i taman. Nalik živim osobama, nalik našim gradskim ocima, ili očusima. Možda bi Ivica drugačije pričao da je čuo za pojam urbanog terorizma, kojeg je isprva bio žrtva u uredu, a zatim i sudionik puštajući Viktora raspuštenih ruku da pljune na grad i ode negdje u bmw-u (više vjerujem verziji po kojoj Viktor voza benđolu, mnogo je ljepša, a ima i više smisla), s papirom kojim mu se daje pravo na kuću u rezidencijalnom dijelu Splita, gdje se ništa ne gradi već godinama. Ni muzeji ni klubovi, a ponajmanje kuće.
Jučer sam čuo da je prostor Viktor prodao za dva milijuna maraka, ili milijun eura. Možda nam se sada smije odekud, možda s Bahama gdje je možda duševni mir našao u kućici od pruća. Ne znam, a ni ne zanima me. U ovoj državi, izgleda, treba imati interesa samo za vlastiti interes, a za državni interes nikog ni nije briga, a najmanje onih koji se za nas interesiraju samo do birališta. Tako je Viktor Benac, razvojačeni hrvatski branitelj riješio svoje stambeno pitanje do treće generacije.
Viktor je u, ne preranim satima, izašao iz svog bmw-a ili audija, ovisno od koga čujete priču. Izlazeći iz auta je pljunuo na grad i ušao u gradsko poglavarstvo. Od običnih posjetitelja što svakodnevno moljkaju, prijete i podmićuju po hodnicima i uredima gradskih vlasti, Viktor se razlikovao jer nije došao po ono što smatra svojim, naoružan novcima, krunicom ili razlozima, već doslovno naoružan. Kalašnjikovom i redenikom je došao osloboditi sebe od neriješenog stambenog pitanja. U nekim verzijama ove priče se tvrdi kako je Benac prije no je došao u bmw-u (ili audiju) pred poglavarstvo izašao iz svog stana. Ja ne znam je li to istina, a do kraja priče će to ionako postati nevažno.
Vratimo se u poglavarstvo. Ušavši u gradonačelnikov ured Viktor je s kalašnjikovom upitao Ivana Škarića: «gradonačelniče, šta ćemo». Policija je opkolila zgradu, stigli su snajperisti, promet je stao. Svi građani su zastali i moglo se ćuti kako napetost para zrak nad gradom. Ja ne znam, nisam bio u Splitu.
Ivan i Viktor su ostali sami u uredu nekoliko sati. O čemu su pričali, ne znam. Ivan tvrdi da su uglavnom raspravljali o komunalijama. Uglavnom, kad je par sati kasnije Viktor izašao, saznalo se da su razgovarali i o urbanizmu. Pa su dogovorno promijenili urbanistički plan grada, dodajući još jednu kuću pod Marjan. Ali neće to biti aneks etnografskog instituta, ili ne dao bog muzej. Pala je odluka da kuća pripadne Viktoru jer je pucao iz puške za ovu državu što je i dokazao dolazeći u poglavarstvo s tom istom puškom. Dokazujući da borba traje i nakon rata, a da bojište nije samo na bojišnici, već svugdje gdje postoji opasnost za državni interes.
Viktor je, dakle politički sljedbenik kralja Sunca, što i nije neobično za ovu državu. Uglavnom, sada je na Zvončacu niknula kuća velika i crvena podsječajući nas na to kako je da je krvavo zarađena i da nije pala s neba, već da je izborena. A nije tu kraj priče. Ivan je kasnije po novinama, na tiskovnim konferencijama pričao, objašnjavajući zašto Viktor neće odgovarati za igru koju je izveo s njim, već će i profitirati. Pričao je nalik prethodnoj rečenici, gdje sve ima smisla samo dok se ništa ne pitate. Rekao je da je Viktor beskućnik i da mu treba kuća, što se da razumijeti, zar ne? Dodao je da se borio za zemlju (državu ili zemljište) i da zaslužuje nešto od nje, što se isto da shvatiti. I rekao je da ne treba čovjeka osuđivati zbog načina na koji se izborio za svoje zemljište, jer mu je birokracija priječila osnove za zakonsko rješenje, sukladno uredbama i prema već izdanim rješenjima, što i nije lako razumjeti, ali ionako u svemu ovom sve ima smisla samo ako vi imate smisla za humor. Ciničan, perverzan i taman. Nalik živim osobama, nalik našim gradskim ocima, ili očusima. Možda bi Ivica drugačije pričao da je čuo za pojam urbanog terorizma, kojeg je isprva bio žrtva u uredu, a zatim i sudionik puštajući Viktora raspuštenih ruku da pljune na grad i ode negdje u bmw-u (više vjerujem verziji po kojoj Viktor voza benđolu, mnogo je ljepša, a ima i više smisla), s papirom kojim mu se daje pravo na kuću u rezidencijalnom dijelu Splita, gdje se ništa ne gradi već godinama. Ni muzeji ni klubovi, a ponajmanje kuće.
Jučer sam čuo da je prostor Viktor prodao za dva milijuna maraka, ili milijun eura. Možda nam se sada smije odekud, možda s Bahama gdje je možda duševni mir našao u kućici od pruća. Ne znam, a ni ne zanima me. U ovoj državi, izgleda, treba imati interesa samo za vlastiti interes, a za državni interes nikog ni nije briga, a najmanje onih koji se za nas interesiraju samo do birališta. Tako je Viktor Benac, razvojačeni hrvatski branitelj riješio svoje stambeno pitanje do treće generacije.
pa mogu ti reci da istinu zboris, nazalost.jer tako je to