„Za vrijeme bolesti pričinjavalo mu se kao da je cijeli svijet osuđen da bude žrtva nekakvoj strašnoj, nečuvenoj i neviđenoj kugi koja ide iz dubine Azije na Europu. Svi su morali propasti osim malog broja izabranih. Pojavile su se nekakve nove trihine, bića jedva vidljiva pod mikroskopom, koja su prodirala u ljudska tijela. Ali ta bića su bila duhovi obdareni umom i voljom. Ljudi koji su ih primili u sebe, postajali su odmah pomamni i ludi. Ali nikad, nikad ljudi nisu sebe smatrali tako pametnim i sigurnim u istinu kao što su mislili o sebi ti zaraženi. Nikad svijet svoje presude, naučne zaključke, svoja moralna uvjerenja i vjerovanja nije smatrao tako pouzdanim i čvrstim. Čitava naselja, čitavi gradovi i narodi bili su zaraženi i ludjeli su. Svi su bili nemirni i nisu shvaćali jedni druge, svatko je mislio da je samo u njemu istina i mučio se gledajući druge, busao se u grudi, plakao i lomio prste. Nisu znali koga i kako da sude, nisu mogli da se slože što da smatraju zlom, a što dobrom. Nisu znali koga da okrive a koga da opravdaju.“

„Ljudi su ubijali jedni druge u nekakvoj besmislenoj mržnji. Skupljali su se u čitave armije da bi napali jedni druge ali te bi armije još na putu iznenada počele same sebe komadati, redovi su se osipali, vojnici jurišali jedan na drugog, klali se i ubijali, ujedali i jeli jedan drugoga. Po gradovima su po cijele dane zvonili na uzbunu, pozivali su sve, ali tko zove i zašto zove nitko nije znao, a svi su bili nespokojni. Napustili su svoja svakodnevna zanimanja, zato što je svaki predlagao svoje misli, svoje reforme, a nisu se mogli složiti, zamrla je zemljoradnja. Ponegdje su se ljudi skupljali u gomile, slagali zajednički u nečemu, kleli se da se neće rastajati ali su odmah počinjali nešto drugo od onoga što su maloprije sami zamislili; počinjali su kriviti jedan drugog, tukli se i sjekli. Počeli su požari, nastala je glad. Sve je propadalo. Kuga se širila sve dalje i dalje. U cijelom svijetu moglo se spasti samo nekoliko ljudi; to su bili čisti i izabrani, određeni da osnuju nov ljudski rod i nov život, da obnove i očiste zemlju, ali nitko nigdje nije vidio te ljude, nitko nije čuo njihovu riječ i glas…“

Ova dva pasusa napisao je F.M. Dostojevski još davne 1866. godine u svom čuvenom romanu „Zločin i kazna“. Neka me je čudnovata sila prije par mjeseci vratila tom romanu. Kao da sam se pokušavao sjetiti nečega važnog što sam davno pročitao, nečeg što mi se tada nije činilo bitni, a danas me proganja kao nešto što sam propustio shvatiti. Kada sam konačno naišao na opis Raskoljnikovljevog bunila sledio sam se. Bio je to savršen preslik današnjeg svijeta. Tada sam shvatio da prorokovati može svatko tko razumije uzročno posljedične veze. Razlika je samo u tome koliko daleko se može otići u vremenu. Ili, možda, zapitao sam se u jednom trenutku, to nije ništa drugo nego dokaz da su sva prijelomna vremena u povijesti ista, čime se potvrđuje ciklično ponavljanje stvari, a Dostojevski je mogao vidjeti današnji svijet jer je zapravo živio u istom takvom svijetu. Svijetu zbunjenih, izgubljenih ljudi, zatečenih u nesigurnim vremenima. 

Netko jednom reče: tko je bio u jednom bio je u svim ratovima koji su se već dogodili kao i u onima koji će se dogoditi u budućnosti.

Kako je moguće da je sve uvijek isto? (FOTO: Pixabay)

Ono što spaja davnu 1866. godinu i naše vrijeme jeste kapitalizam. Rusija onog vremena, zapravo, je prelazila iz feudalnog u kapitalistički sustav, a iz Europe je dolazila industrijalizacija skupa s političkom ekonomijom koja je istiskivala Bibliju s trona vrhovnog zakonika. Sve se mijenjalo kako bi sve ostalo isto. Nije to baš potpuno točno. Preciznije je reći: sve se mijenjalo kako bi na vlasti, u poziciji moći ostale iste strukture. Iskreno, ne mislim ni da se danas događa nešto drugo. Onomad su ljudi bili zbunjeni jer su gubili oslonac koji su imali u Bogu, današnji čovjek je oslonac izgubio odavno. Svatko je sam sa svojim mukama, prepušten bjesomučnoj borbi za opstanak na tržištu mesa. Sve je, zapravo, opisao Fjodor Mihailovič. 

Postavlja se pitanje – kako je moguće da je sve uvijek isto? Kako uvijek završimo na istom mjestu, a činilo se da se nekuda krećemo, u nepoznato, svojim jedinstvenim i neponovljivim putom? 

Pitanja se roje dok svjedočim jeseni kakvu nisam doživio u životu. Netko kao da je na prekidaču ugasio ljeto i upalio kasnu jesen. Organizam još nije spreman na takvu promjenu pa se i mozak buni i biram potpuno neadekvatnu odjeću za izlaske. Već nas dugo vremena plaše ledenim dobom, hladnom zimom u kojoj ćemo se morati snalaziti kako znamo i umijemo. Čine to ljudi koje smo, barem mi koji nominalno živimo u demokracijama, birali da odrade dosadne poslove, poput osiguravanja grijanja, umjesto nas. 

Mene, uz sve to, već dulje vrijeme muči nešto nalik na posttraumatski sindrom. Na trenutke me spopada mračno bunilo nalik onome koje je spopadalo Raskoljnikova. Kao da sam već sve ovo vidio u nekoj staroj noćnoj mori koju sam kroz protekle godine potiskivao. Ili sam negdje sve već pročitao? Ali ako je sve to tako nije mi jasno zašto bi netko dopuštao da se noćna mora ponavlja na javi? 

Ulovio sam se čak i u trenucima zluradosti jer već dugo smatram da su ljudi nesvjesna bića, korumpirana sitnim komforom za koji crnče do besvijesti. I crnče sve više i više. Samo kako bi sačuvali ono što su svojim mukotrpnim radom stekli. Zbog besprizornosti bezličnog sustava na koji smo pristali jer je obećao da možemo blebetati što hoćemo iako nam nije dozvolio da radimo što i kako hoćemo. Hodamo svijetom pokunjeni i sluđeni. Bez oslonca u tom istom navodnom sustavu slobode kojemu robujemo. O tom sustavu Gabor Mate u jednom intervjuu kaže slijedeće: „Tokom Kovid krize mnogo ljudi je ekonomski stradalo. Ali najveći svjetski milijarderi su postali mnogo bogatiji. Sada, tko može da kupuje novine i posjeduje medijske kompanije? Tko dobiva intervjue na televiziji? To su ljudi sa novcem… Mislimo da živimo u slobodnom društvu. Na zapadu postoji mit o slobodi. Vrsta slobode kada nekoliko ljudi kontrolira izvore informacija. Kakva je to sloboda koju kontroliraju lideri ekonomske moći? Kakva je to sloboda kada birate između partija koje se ne razlikuju ili se jedva razlikuju. To nije sloboda, to je iluzorna sloboda. Da, mogu da govorim šta hoću, to je istina, postoji sloboda govora. Ali ne postoji sloboda djelovanja, utjecaja na ono što se dešava ljudima.“

"Tokom Kovid krize mnogo ljudi je ekonomski stradalo. Ali najveći svjetski milijarderi su postali mnogo bogatiji." (FOTO: HINA/EPA/Hayoung Jeon)

I opet svi tvrdimo da nam je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Toliko smo nemoćni. Ili smo, naprosto, postali nesposobni, organizirati se i tražiti promjene koje bi rasteretile naše jedine živote prije nego zaglavimo u „Vrlom novom svijetu“ u kojemu, kako Mate govori, a i zna svatko tko je čitao knjigu, ljudi bivaju programirani da žele raditi ono što moraju. Možda smo već tamo, ali to više ne možemo razlučiti. Jer ključ jeste u tome da se u potpunosti suzbije kritičko razmišljanje i otuda i sve te podvale s diskurzivnom umjetnošću i marketingom i propagandom pod krinkom novinarstva. A jedna jedina osoba jednostavno nema snage da se provuče kroz taj pakao bez ozbiljnih posljedica. I gdje je tu naše, osobno vrijeme s kojim možemo činiti što nam je volja? Već mi se dugo cijelo tijelo buni protiv toga što moram. Gdje je nestalo ono što želimo? 

Pišem jer želim doprijeti do nekoga sa svojim dilemama. Ne mogu dati odgovore. Ali mogu pokušavati potaknuti na razmišljanje. Otvoriti um da se makne dalje od uvjerenja. 

Problem s procesom mišljenja i razlog zbog kojeg ljudi zaziru od istog jeste to što tijekom tog procesa možete doći do zaključaka koji su u suprotnosti s vašim uvjerenjima. To je ono što nas plaši. Plašimo se da možda nismo u pravu, a moramo biti u pravu jer nemamo vremena ne biti u pravu. Ne možemo si to dopustiti. Valja biti funkcionalan. Sve izvan toga je ludilo. I zahtjeva odlazak na terapiju. 

I opet nikako da se zapitamo kakav je to svijet u kojemu doslovno svi odreda moramo prolaziti terapije. Možda je problem u sustavu, a ne u nama. Možda je problem u sustavu u kojemu nemamo vremena za čitanje Dostojevskog. Ja, koji sam teškim dirinčenjem sebi priskrbio tu poziciju i to isključivo zato što je čitanje sastavni dio mog posla, recimo, nemam s kim razgovarati o tome. Svi oko mene nekuda jurcaju, pritišću tastere, svakodnevno iznova dokazujući da su i dalje ono što su bili jučer. Onda se pojavim ja, u rijetkim trenucima njihovog opuštanja, i počnem držati slovo o uzročno posljedičnim vezama, jedinstvu vremena i sili povijesti. Iskreno, samog bih sebe izbacio iz lokala. Što i na ovom mjestu činim, ali prije toga vam moram podmetnuti ulomak iz pisma Sergeja Dovlatova koji, opisujući susret ruskog emigranta s američkim kapitalizmom, piše slijedeće: „Razgovori na apstraktne teme (Krist, Andropov, Tarkovski i ostalo) smatraju se u Americi mnogo većim luksuzom nego bunda od nerca. Nikakvi pasivni oblici života ovdje nisu mogući, inače ćeš propasti u najmračnijem, najbukvalnijem smislu…“

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Alem Ćurin