Za one kojima nacionalne stranke u BiH nisu pri srcu, u nedjelju navečer, 7. oktobra, nakon zatvaranja glasačkih mjesta i objavljivanja preliminarnih rezultata izbora stvari su izgledale doista katastrofalno. Kandidat SDA Šefik Džaferović uvjerljivo je vodio za bošnjačkog člana Predsjedništva, glasovi za hrvatskog člana bili su bare-bare između Željka Komšića (DF) i Dragana Čovića (HDZ), a u vijestima iz Republike Srpske Milorad Dodik je imao prednost pred Mladenom Ivanićem. 

Sve u svemu, obećavalo se još četiri godine regresije, natezanja koje je rezultiralo sveopćim padom. U posljednje četiri godine mandata u kojima su vlast obnašali SDA, HDZ i SNSD nije učinjeno praktično ništa, i sve je izgledalo da će se tako i nastaviti: tenzije, prizivanje sukoba, zastoj u gradnji autoputa, pad životnog standarda. Skoro očajan, napisao sam Facebook status: “EU nas neće, sami ne znamo. Sretne vam još četiri godine ovoga. Ko ostane zadnji, neka ostavi ključ u ambasadi Sjedinjenih Američkih Država.” 

Kako je noć odmicala, postajalo je sve izvjesnije da će Komšić, dominantno bošnjačkim glasovima uvjerljivo pobijediti Čovića, da Džaferović, prvenstveno zbog nesposobnosti opozicije da podrži jednog kandidata za bošnjačkog člana, nasljeđuje Bakira Izetbegovića, a da će Dodik, apsolutni car u Republici Srpskoj, ukoliko i ne bude regularnim putem imao dovoljan broj glasova, pijačnim prevarama, namaknuti ono što mu fali. 

"Fahre" nema ni na mapi (FOTO: Hina/Fena/Alma Pašić-Delić)

Nešto malo utjehe dolazilo je iz činjenice što Fahrudina Radončića, i njegovog Saveza za bolju budućnost, naci-estradno-tajkunskog ekstrakta tranzicije nije bilo nigdje ni na mapi, što bi se kolokvijalno reklo, tako da je barem jedan faktor onemogućavanja iste te budućnosti, čini se, definitivno otišao u zaborav.

U međuvremenu, iz Mostara, oglasio se i Dragan Čović koji je jedva susprezao bijes, zbog činjenice da na, otprilike, jedan glas za njega dolaze čak tri za Komšića. Kako mu nije uspjelo da osigura ustavne promjene koje bi, praktično, kandidatu kojeg odabere HDZ, garantiralo mjesto u Predsjedništvu, govorio je o zajedništvu, i o uspjehu HDZ-a i pokušao podmetnuti priču o tome kako Bošnjaci nisu prepoznali europski put kojim bi ih njegova politika odvela u Europu. 

Lažni Europljanin vs. „bošnjački“ Hrvat 

Takav stav, osim što je demagogija, teška je glupost, koju je „dosolio“ sadašnji potpredsjednik Federacije, Marinko Čavara, kazavši da je Komšić – “bošnjački kandidat”. Što je, prema onome ko je glasao za njega – točno, ali je to, ipak, samo posljedica. Jer, Čović se nakon nekoliko desetaka posjeta Bruxellesu u kojima su eurobirokrati poprilično pali na njegov šarm, sasvim sigurno vidio kao dio desne internacionale koja bi mu i dalje omogućila dvostruko djelovanje, u kojem zalaganje za jedno suštinski isključuje drugo. S jedne je strane zaklinjanje u europske principe, a s druge zatvaranje Hrvata u BiH isključivo u prostor koji on kontrolira. Prostor pun kriminala, nepotizma, korupcije i neprincipijelnosti koji je rezultirao osjetnim smanjenjem broja Hrvata u Bosni i Hercegovini u posljednjih deset godina. 

Da uprostimo: svi oni koji žale Čovića, neka dobro razmisle o izjavi Ivana Pernara o izborima u BiH “da Hrvati u BiH sada znaju kako je nama kad na izbore dođu autobusi iz Hercegovine”. To je tomu tako. Ma koliko se nekome ne sviđalo, kao što se ni meni Pernar ne sviđa. 

Čović je pokušao podmetnuti priču o tome kako Bošnjaci nisu prepoznali europski put kojim bi ih njegova politika odvela u Europu (FOTO: Hina/Fena/Emanuel Soca)

Drugim riječima, ako doista želi prići Bošnjacima, HDZ BiH, koji očigledno ima skoro apsolutnu podršku Hrvata, mora naći nekoga ko je, suštinski, bliži dijalogu od nekadašnjeg Jugoslavena, danas lažnog europejca Čovića. Ili će kao odgovor komšija dobijati Komšića. Čovjeka čija je stranka, praktično, društvo jednog lica, ali svoj (izborni) uspjeh prvenstveno crpi iz frustracije Bošnjaka zvanično hrvatskom politikom prema njima. Jer, niti Andreju Plenkoviću treba da ide u Mostar izražavati podršku, niti je državnička „pamet“ Kolinde Grabar Kitarović veća što Bošnjake po svijetu opanjkava kao potencijalne teroriste i ISIL-ove spavače. Što, opet, ne znači da ih među Bošnjacima nema. Ali, nisu dominantna struja. 

Centralna Amerika i Središnje povjerenstvo 

Ponedjeljak je, ipak, donio neku nadu da sve nije nepovratno propalo, jer su počeli stizati rezultati s terena, koji su relativizirali apsolutan uspjeh nacionalnih stranaka.

Bosanskohercegovački izborni sustav izgleda kompliciran kao sam vrag, ali recimo da je izvjesno da će u Kantonu Sarajevo, opozicija u vidu SDP-a, Naše Stranke, DF-a i novog pokreta “Narod i Pravda” nastalog, uglavnom oko prebjega iz SDA, moći formirati vlast bez najveće bošnjačke stranke. Što bi za početak jednog novog perioda na političkoj sceni moglo biti dovoljno. 

Nema sumnje da će te promjene ići sporo, i da se depresija stvarana decenijama može odjednom razići, tim više što u Predsjedništvo u Sarajevu stiže Milorad Dodik, sa svom onom negativnom energijom i kapitalom koji je dosad uglavnom koristio za onemogućavanje funkcioniranja Bosne i Hercegovine. Mediji su već objavili maketu njegovog sjedišta u Istočnom Sarajevu: radi se o objektu od 6.000 kvadratnih metara, za čiju je izgradnju Vlada Republike Srpske već potrošila više od 25 miliona maraka, a oko kojeg se planira zid visok dva i po metra. Zgrada nije dovršena i otvorena je 2016. godine, ali nije ispunjen plan je da u njoj rade poslanici, ministri i ostali koji u ime RS-a obavljaju poslove u zajedničkim institucijama u BiH. 

U Predsjedništvo u Sarajevu stiže Milorad Dodik, sa svom onom negativnom energijom i kapitalom koji je dosad uglavnom koristio za onemogućavanje funkcioniranja Bosne i Hercegovine (FOTO: Hina/EPA/Vladimir Stojaković)

Znajući Dodika, koji najviše na svijetu voli trošiti budžetske novce i za njih se zaduživati, on će i dalje insistirati na tome, ali recimo za početak da bi mogao imati izvjesnih poteškoća u realizaciji tog, u osnovi, besmislenog čardaka, koji više podsjeća na središte kartela u Centralnoj Americi, nego na instituciju u jugoistočnoj Europi. 

Prva prepreka Dodiku bi mogla biti činjenica da se nalazi na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država. Koliko će mu jedina svjetska velesila dozvoliti da se diktatorski šepuri samo par kilometara od njihove ambasade, još ćemo vidjeti, ali zasad se ni u to nije previše nadati. Kao što nije isključeno ni da umjesto ključa od BiH, iz onog posta s početka teksta, u Ambasadi SAD-a završi i ključ te neproduktivne, neprirodne i kabadahijske politike koju živimo u BiH. I čije ćemo posljedice osjećati još godinama. 

U međuvremenu State Department je priopćio da se pobjednici velikodušno ponašaju u pobjedi, a poraženi dostojanstveno u porazu na izborima. Što, otprilike znači: “tako vam je kako vam je, odnosno kako ste izabrali”. Istina, većina političkih subjekata, pogotovo oni koji su izgubili, puna je pritužbi na regularnost izbora. One su, uglavnom adresirane na Središnje izborno povjerenstvo, odnosno Centralnu izbornu komisiju, koja je, očigledno, svoju ulogu podredila (velikim) strankama, umjesto da se postavi kao garancija regularnosti i centralni stožer koji provodi suštinsku, a ne formalnu stranu izbora. 

No, to je već jedna druga priča. Jedva malo manje mučna od one izborne. I jednako teška kao ona o stvaranju budućih koalicija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Fena/Alma Pašić-Delić