Winnetou i ostale izmišljene sage s Divljeg zapada proslavljenog njemačkog pisca Karla Maya obavezna su lektira djece diljem svijeta. Nemamo ništa protiv Maya, ali na našem - ili skoro našem - jeziku napisano je bolje, pitkije, uzbudljivije, životnije i edukativnije, po svemu neusporedivo djelo, uz to istinito. Riječ je o Revolucionarnom ratu Milovana Đilasa, knjizi prepunoj zasjeda, bitki, obrata i avantura; baudrillarovskom ironijom koja kaže da stvarnost vidimo kao kopiju umjetnog, možemo reći knjizi prepunoj filmskih blockbusterskih scena. Jer kako drugačije opisati "scenu" u kojoj tijekom pada Užičke republike Đilasovu limuzinu na cesti progone i rešetaju Messerschmitti, moćni lovački avioni Trećeg Reicha? Ili bjesomučno, pravo die hard bježanje iz njemačkog obruča tijekom kobne Sutjeske, s pištoljem u ruci te vlastitom ženom oko pasa, dok nekoliko metara dalje upravo pogiba Sava Kovačević, junak mnogih pjesama pjevanih tijekom socijalističkog režima? Danas imamo situaciju u kojoj je, van novinarskih i povjesničarskih krugova, u široj javnosti malo tko za Đilasova djela i čuo, tim više što do prošle godine niti jedna njegova knjiga nije bila objavljena u Hrvatskoj od 1954 godine. Stoga je izdavanje Vlasti i pobune - jedne od ukupno pet Đilasovih memoarskih knjiga - izvanredno važan događaj.

Naime, uz to što je posjedovao izniman književni talent, rijetko je tko s ovih prostora ostvario sličnu političku karijeru; takav svjetski intelektualni utjecaj i slavu nije ostvario nitko, a teško je vjerovati da je na cijelom svijetu ikada bilo mnogo ovakvih životnih avantura. Službena biografija kaže: rođen 1911. u crnogorskom Kolašinu, u vremenu u kojem su ratovi s Turcima još bili itekako aktualni. Vrlo rano ulazi u Komunističku partiju, a već 1937. sa svega 26 godina jedan je od članova Politbiroa KPJ. U skladu sa starom komunističkom po kojoj su "zatvori njihovi univerziteti" prethodno je odrobijao trogodišnje školovanje u Sremskoj Mitrovici. Po okupaciji priprema i zapovijeda ustankom u Crnoj Gori, sudjeluje u kontroverznim pregovorima s Nijemcima, na Sutjesci jedva izvlači živu glavu, čitav rat član je Vrhovnog štaba, 1942. uređuje list Borba, a 1945. ulazi u Predsjedništvo Ministarskog savjeta, odnosno vlade. Godine 1953. postaje potpredsjednik vlade, a krajem godine predsjednik Narodne skupštine. Cijelo vrijeme od 1937. nadalje Đilas je, uz Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja jedan od četiri najvažnija čovjeka u partiji, dakle, po kraju rata i državi. Sudjeluje na mirovnoj konferenciji u Parizu, obilazi komunističke partije po istoku i zapadu Europe, član je delegacije koja u Moskvi vodi sa Staljinom razgovore oko ujedinjenja Jugoslavije, Bugarske i Albanije.

Kao intelektualac, zadužen je za Agitprop odnosno propagandu, te ima vodeću ulogu u ideološkom obračunu jugoslavenskih komunista sa Sovjetima i Staljinom tijekom i nakon 1948. godine i Informbiroa. Nakon dramatičnog sukoba s SSSR-om glavni je promicatelj demokratizacije i liberalizacije jugoslavenske države i društva. Inicijator je glasovitog samoupravljanja, putuje po svijetu i susreće se s vodećim državnicima kao što su Churchill i Nehru. Dok Tito nakon Staljinove smrti ponovno učvršćuje apsolutnu ulogu partije u društvu te obuzdava sve disonantne glasove, Đilas smatra kako je potrebno nastaviti širenje područja slobode. Od 11. listopada 1953. do 7. siječnja 1954. u Borbi objavljuje 18 članaka u kojima se zalaže za slobodu i demokraciju. "Zakon važi i za buržuja, da se ni njemu ništa ne može dogoditi mimo zakona", zato, piše Đilas u članku pod naslovom Za sve?, "svjesne socijalističke snage ne bi smjele prisvajati demokratiju samo za sebe". U posljednjem članku zaključio je da je "revolucija danas - u stvari reforma", a u članku od 27. prosinca ustvrdio je kako SKJ gubi svoj smisao, te da su "profesionalni partijski, omladinski i drugi radnici suvišni". Ne samo to, nego će, tvrdi, aktualna "praksa i teorija odvojiti komuniste od masa i pretvoriti ih u popove i žandare socijalizma". Njegovi članci uzburkali su javnost, a Borba se prodavala u 300.000 primjeraka.

Od svega toga Titu i ortodoksnim komunistima dizala se kosa na glavi. Početkom 1954. u vlastitom časopisu Nova misao - koji za člana redakcije ima i Miroslava Krležu - objavljuje tekst Anatomija jednog morala u kojem razobličava licemjerje i pohlepu novih vladara Jugoslavije, koji su se preko noći domogli moći, bogatstva i položaja. Đilasovi tekstovi izazvali su ekspresno sazivanje Centralnog komiteta SKJ, na čijem je trećem Plenumu održanom 16. i 17. siječnja izgubio sve funkcije. Osim njegove prve supruge i Vladimira Dedijera, koji su pokušali biti suzdržani, okrutno su ga ispljuvali i odrekli ga se svi prijatelji i suborci s kojima je prošao tisuće bitaka. Narednih godina malo tko se s njim i njegovom drugom suprugom usudio uopće razgovarati. Prvi put je zatvoren 1956. godine zbog izjava o sovjetskoj invaziji Mađarske. Kazna mu je povećana nakon što je u SAD-u izašla Nova klasa, razorna analiza tadašnjeg komunističkog sustava za čije je samo posjedovanje u SSSR-u prijetila trogodišnja zatvorska kazna. Nakon knjige Razgovori sa Staljinom ponovno mu je suđeno, pa je specijalno zbog njega uveden novi zakon koji su strani novinari posprdno nazvali "Lex Djilas". Proveo je ukupno devet godina u ćeliji bez grijanja, a dobar dio vremena pisao je na WC papiru. Oduzeta su mu sva odlikovanja i čin general-pukovnika JNA, ima psihičke tegobe i sumnja da ga namjerno truju, a službeni psihijatri savjetuju mu da se kao dio procesa izlječenja odrekne svojih ideja. Novom klasom stekao je enorman ugled diljem čitavog svijeta i svako njegovo slijedeće djelo na zapadu je dočekano velikim publicitetom. Po izlasku iz zatvora putuje kao gostujući profesor na američka sveučilišta, no režim mu 1970. oduzima pasoš koji dobiva tek 1987. godine. Dobitnik je niza počasnih doktorata i međunarodnih nagrada koje su dobivale najuglednije svjetske ličnosti. Surađuje s Aleksandrom Solženjicinom, Andrejem Saharovim, Josipom Brodskim i drugim disidentima iz komunističkih zemalja, te on sam postaje temom doktorata. Čitavo to vrijeme u Jugoslaviji se protiv njega provodi javni medijski linč. Napisao je roman Izgubljene bitke koji se 1994. našao u užem izboru za NIN-ovu nagradu, te dobio nagradu društva prevoditelja za prijevod Miltonovog Izgubljenog raja. Umro je 1995. godine, a da nije doživio povrat odlikovanja te poništavanje suđenja i kazni.

Duža biografska skica bila je potrebna kako bi se ukazalo na nesvakidašnji život čovjeka koji se nalazio u samom središtu vulkana povijesnih događanja na našim prostorima i kojima se bavi njegovo pisanje. Ljudi koje je poznavao i okolnosti u kojima je djelovao i koje je stvarao izvanredno su obilježili našu stvarnost, te su zapisi o njima iz prve ruke vrlo dragocjeni. Đilas je tako, kaže Vasilije Kalezić, učesnik, svjedok, kroničar, pripovjedač i povjesničar. U Vlasti i pobuni Tito, Staljin, Pijade, Koča Popović, Ranković i ostali nisu tek suhoparni označitelji kao u povijesnim udžbenicima, nego ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, nisu tek od papira, nego izrastaju i dobivaju konkretno meso kao snažni romaneskni likovi, još i više, čitatelju se čini da ih vidi kao da on sam svemu prisustvuje, za njih se emocionalno veže i s njima poistovjećuje, uživljuje u slikovito i natenane ispripovijedane situacije koje ostavljaju upečatljiv dojam. Đilas će tako, pišući o Titovom udaljavanju od naroda i uživanju u vlasti, reći kako mu je „odurno bilo i Titovo gojazno, ne slučajno uniformisano, telo sa zadriglim, podbrijanim vratom." Nezaboravan je posjet Churchillu, koji jugoslavensku delegaciju prima u krevetu, a na kraju poruči "I nemojte mnogo gnjaviti seljake, oni, bezazleni, nisu ni za što krivi". Od toga su, dakako, mučniji razgovori sa Staljinom, no neće propustiti da živo opiše gestu gutanja koju sovjetski tiranin radi prilikom govora o tome da će Jugoslavija pripojiti Albaniju. Tu su Berijine igre s lokanjem alkohola i Staljinovi plesovi na boljševičkim terevenkama, i diskusija u kojoj Staljin inzistira da se kratica Benelux ne odnosi na Nizozemsku, a prisutni će, kao da slušaju O'Briena u Orwellovoj 1984., potvrditi, jer nije pametno ni dobro za zdravlje proturječiti zemaljskom utjelovljenju božanske komunističke ideje. Naravno, ima i šaljivih dijelova, kao kada autor savjetuje Radovanu Zogoviću, koji je priredio knjigu Titovih govora, da djelo ne nazove tek "J. B. Tito", jer će, kaže Đilas, "čaršija to čitati po svome". Uspostavljanje novog poretka, suđenja Draži Mihailoviću i Alojziju Stepincu, jugoslavensko obaranje američkih aviona, paranoično odstrjeljivanje onih koji su u sukobu sa Staljinom odabrali krivu stranu, atmosfera opće psihoze u iščekivanju da se sovjetski tenkovi zakotrljaju zemljom koja se drznula biti neposlušni šegrt komunističke prijestolnice, brutalnosti Golog otoka i sovjetsko masovno vrbovanje pomoću lijepih špijunki, samo su neki od detalja ispripovjedanih iz prve ruke.

Izranja tu čitava panorama maestralno skiciranih psiha i karaktera umjetnika i drugih "važnih" ličnosti, kao što su Marko Ristić, Desanka Maksimović, Oskar Davičo, Ivo Andrić ili Drago
Ibler, a u središtu svega nalazi se nezaobilazni Miroslav Krleža. Đilasov odnos s Krležom pun toplo - hladno obrata trajao je čitavih pedeset godina - od predratnog sukoba do Krležine smrti. Slavko Goldstein, pisac vrlo informativnog i samog po sebi vrijednog predgovora naširoko piše o Krležinom zlobnom kalamburu koji je glasio - "svejedno mi je da li će me ubiti Dido ili Đido"; naime, Đilasu je, koji je slovio kao komunistički fanatik, nadimak bio Đido, dok je Dido ustaški general Eugen Dido Kvaternik. Bio kalambur opravdan ili ne, Đilas je unatoč umjetničkoj, pravoj kierkegaardovskoj sklonosti introspekciji, itekako znao ubijati. Eric Hobsbawm zadivljeno je pisao o Đilasovoj iskrenosti, koji u Revolucionarnom ratu opisuje kako je u bijesu Sutjeske zaklao razoružanog njemačkog vojnika presjekavši mu grlo, dok je u borbama presudio mnogima. Recimo i da je jedne bugojanske ratne večeri sažalijevao zarobljene i strijeljane ustaše, jer mu je palo na pamet - i to pedeset godina prije Tuđmana - da su i ti krvoloci "dio našeg naroda". No Vlast i pobuna drugačija je knjiga, intimna, mučna i introspektivna, knjiga polagane razgradnje jedne vjere i jedne iluzije, knjiga o svom raskolu s drugovima iz hiljadu bitaka, s drugovima za koje bi život dao, a za koje je Đilas spoznao da su u krivu. Knjiga o čovjeku rascijepljenom između politike i sanjarenja - usput, memoare o predratnom razdoblju naslovio je Poezija i partija - no u prvom redu Vlast i pobuna je knjiga o raskolu sa samim sobom, o onom momentu kada se uzima jedan dio sebe i suprotstavlja čitavom ostalom čovjeku, kako u Pobunjenom čovjeku piše Camus. Nietzsche je rekao kako se jedan ekstreman stav nikada ne zamjenjuje umjerenim, nego samo drugim ekstremom, a kod Đilasa taj aforizam vidimo na djelu. Naime, da nije bio fanatični ideolog i vjernik revolucije, nego konformist koji bi komunističku vlast obnašao kao bilo koju drugu, ne bi ga smetao Titov debeli torzo i masovni poratni grabež za beogradske vile i privilegije, masovna Titova kumstva ili stolovanje na Belom Dvoru, kao ni činjenica da su svi članovi Politbiroa, kako kaže, "tek savjetnici apsolutnog monarha"; jednom riječju - da se radi o diktaturi kao i svakoj drugoj. Jednom kada je Đilasova vjera napukla, morala se raspasti do kraja; preostalo je "umrijeti ili početi iznova". "Ali to nije bio san - san i najstravičniji se zaboravlja. To, taj treći plenum, to je bila java - java suluda i sramotna za sve učesnike (...) Na plenum sam išao odrvenuo, ne osećajući svoje telo. Jeretik, bez sumnje. Ali kojega "spaljuju" dojučerašnji najbliži drugovi", pisao je o plenumu na kojem je ostracizmom zaključen tzv. "slučaj druga Đilasa". Autor varira privatno i javno, pa imamo priliku vidjeti kako se s njegovim udaljavanjem od službene linije hladi i njegov odnos prema prvoj ženi, beogradskoj komunistkinji Mitri Mitrović, a dolazi do približavanja sa senzitivnom Šteficom Barić... Konačno, knjiga je to o robijanju, i to dijelom u zatvoru kojeg je sam autor pomogao uspostaviti. Autor mnogo piše o sukobima s dotadašnjim drugovima, pri čemu nastoji biti blag, ali argumentiran, te stalno ističe nanesene mu nepravde te želi ispraviti ono što smatra široko objavljivanim laži o njemu i njegovom djelovanju.

Da ima pameti, Đilasova djela bila bi na obaveznom popisu lektire u srednjoj školi, pa makar s popratnim komentarima. Riječ je o zaista o vrhunskim, prvorazrednim, ali i kritičnim memoarima, te bi bilo pametno da ih pročita svatko tko misli govoriti o Jugoslaviji. Dodajmo - itekako aktualna, sa svim pretencioznim serijama koje se trenutno vrte na televizijama i protestima da se Titu oduzme trg u Zagrebu. Neke nade, čini se, ipak ima, jer je pred mjesec - dva zagrebačka Feniks knjiga objavila Novu klasu. Vrlo je zanimljivo i pismo koje je dodano djelu, a koje je Đilas uputio Titu po izlasku iz zatvora 1967. Kirurški precizno ocrtao je stanje u zemlji, napisavši kratku, ali proročansku analizu jugoslavenske situacije, opisavši katastrofalnu ekonomiju, birokraciju i stagnaciju, upozorio na nužnost hitnih i radikalnih promjena koje uključuju povezivanje sa zapadnom Europom, te u suprotnom predvidio raspad zemlje. Nažalost, Tito se na pismo oglušio, a autoru poručio da mu više ne piše ... Vlast i pobuna djelo je koje opisuje za nas neobično razdoblje, doba u kojem su ljudi vjerovali u ideje i bili se za njih spremni boriti, djelo koje, ukratko, detaljno opisuje ljude i njihova djela, a najviše samog autora, prethodnika svih komunističkih disidenata, koji je bez obzira na to da li je sve što je napisao točno ili ne, komotno mogao reći kako je stvarao povijest, ili na engleskom - we made history.

Tekst je pročitan na Trećem programu hrvatskog radija i objavljen u Zarezu.