Premda autor samo tri romana (i cijelog niza knjiga eseja i kritika), Ernesto Sabato (rođ. 1911.) smatra se, uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom. U svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju.

Već naslovnim motivom tunela Sabato apostrofira svoju tematsku preokupaciju - ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svako u svome tunelu staklenih stijenki, a providnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobnog sjedinjenja. No, upravo je ta staklena opna, taj providni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna providna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i skorašnjih emocionalnih lomova.

Svako je umjetničko stvaranje određeni (neki čak kažu, patološki) tip pokušaja komuniciranja s drugima, a u sadržinu svog artefakta svaki umjetnik (uglavnom svjesno, ali velikim dijelom i bez namjere) upisuje svoje viđenje svijeta, odnosno samoga sebe, i svog mjesta u svijetu, pa recipijentovo prepoznavanje toga, za umjetnika predstavlja najizrazitiji znak bliskosti i srodnosti. Upravo se iz tog razloga Sabatov antijunak, slikar Juan Pablo Castel impulzivno zaljubljuje u djevojku koja jedina na izložbi pomnu pozornost pridaje skrivenom, a ključnom detalju na njegovoj slici - motivu prozora u kutu slike koji predstavlja umjetnikov pogled na vanjski svijet iz mračnog, samotničkog tunelskog prostora u kojemu on (i svi mi, po njemu) obitavamo.

Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju slikarevih emocija i postupnu transformaciju njegove ljubavi u opsesivnom, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Sabatov slikar, kako sam kaže, 'ne gaji prevelike iluzije prema čovječanstvu' i 'ljude vidi prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima'. No, shvaćajući da je i sam sastavni dio takvoga svijeta, često ga obuzima bijes samouništenja, a njegovu mizantropiju niti ljubavni emocionalni zanos ne uspijeva otkloniti. Usto je i hipersenzibilan, vrlo nepovjerljiv, sumnjičav i pretjerano analitičan, svaku rečenicu ili gestu sugovornika on je spreman do u detalje raščlanjivati, tražeći u slučajnom podizanju obrve ili titraju usne skriveno, protiv sebe upereno značenje, što uz emocionalni kaos ljubavlju izazvan, ubrzo dovodi do ubilačke paranoje.

Sabato se izražava kratkim, jezgrovitim, jednostavnim rečeničnim sklopovima, lišenim pretjeranog kićenja i elaboracija i izraženima u monološkom, kontemplativnom obliku Castelove struje svijesti. U 'Tunelu' on istražuje neistražene, mračne zakutke svijesti, dojmljivo dočaravajući grčevitu umjetnikovu borbu s vlastitim unutrašnjim demonima i opsesijama teško dokučiva porijekla. Ukupan dojam nespoznatljivosti i postupnu prevlast iracionalnog autor naglašava oniričnom, snovitom atmosferom, pa je često teško razlučiti stvaran događaj od Castelovog umišljaja ili snoviđenja.

Slikar Castel tipični je egzistencijalistički junak, neuklopljeni individualist, (samo)izopćeni intelektualac čiji nonkonformizam autoru služi za iskazivanje vlastitog svjetonazora i kritičkog stava spram tadašnje argentinske socijalno-društvene zbilje, a to posebno prepoznajemo u dvije duhovite sekvence – prilikom Castelovog susreta s Marijinim rođacima na ladanju Sabato ismijava buržoasku skorojevićku snobovštinu, dok birokratku okoštalost i nefleksibilnost opanjkava komičnom epizodom u pošti. Slijedom toga podrazumijeva se da je rukopis premrežen brojnim esejističkim dionicama, od kojih se najzanimljivijima ispostavljaju raščlamba odnosa dobra i zla, autoironična analiza ljudske (i umjetnikove, autorske) taštine i oholosti, te duhovit, cinično-prkosan Castelov odnos spram kritičara, kao 'pošasti koju nikad nije uspio shvatiti'.

'Tunel' je originalno objavljen 1948. godine i predstavlja prvi dio Sabatove kultne trilogije o mračnim stranama ljudske psihe, te nam ostaje nada da ćemo od SysPrinta uskoro dobiti i ostatak Sabatova troknjižja, romane 'O herojima i grobovima' i 'Anđeo uništenja'.