Kako sam tražio Srbe po gradu
Damir Pilić 46-godišnji je nekadašnji novinar Feral Tribunea, a danas Slobodne Dalmacije. Magistrirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Samostalno je dosad objavio psihološku monografiju „Samoubojstva: oproštajna pisma“ i roman „Đavo prvo pojede svoju majku“, a u koautorstvu s Draženom Lalićem objavio je socio-psihološku studiju o mladim splitskim delinkventima „Na mladima svijet zastaje“ i monografiju „Torcida: pogled iznutra“. Također u koautorstvu, ovog puta s Edom Vujević, objavio je i književno-znanstvenu studiju o bivšim ovisnicima o heroinu „Dedal na iglama“. Sve te knjige, kao i dosadašnji Pilićev novinarski rad, otkrivaju da je osnovni predmet profesionalnog interesa Damira Pilića utjecaj politički uvjetovanih silnica na živote tzv. običnih ljudi koji žive u urbanim sredinama, uz vrlo dobro poznavanje tzv. supkulturnih skupina.
Svojom tematikom i motivikom naslonjeno na njegov novinarski rad i profesionalni interes za sociologiju i psihologiju, Pilićevo književno stvaralaštvo nadaje se svojevrsnim nastavkom njegova profesionalna angažmana i novinarstva. To je bilo očigledno već i u autorovom prvom romanu (sastavljenom od vrlo labavo povezanih kratkih priča) „Đavo prvo pojede svoju majku“ koji je tematizirao mračne tranzicijske devedesete i politikom uvjetovane prepreke koje urbanim mladim pojedincima stoje na putu, onemogućavajući im ne samo dosezanje sreće, već ih lišavajući uopće mogućnosti stabilne životne perspektive, zbog čega izlaz u boljem slučaju oni pronalaze u odlasku u inozemstvo, a u gorem slučaju - u drogi, samoubojstvu, zločini ili ludilu.
Damir Pilić uvjerljivo upozorava na pogubnu moć generalizacije i nezaustavljivu vihornost nacionalističke ostrašćenosti (FOTO: Igor Mušić/stav.cenzura.hr)
Iako smješten u vrijeme neposredno pred rat te strukturalno koherentniji (iako i dalje nedovoljno čvrste arhitektonike) i puno manje stilski razbarušen od prvijenca, novi Pilićev roman „Splitting“, podnaslovljen „Kako sam tražio Srbe po gradu“, na istome je tragu. Već sam naslov romana sugerira i njegovu tematiku. Izraz Splitting u sebi sadrži mjesto radnje romana – grad Split – a prevede li ga se s engleskog aludira na razdvajanje i gubitak složnosti i jedinstvenosti, što se čitanjem prepoznaje kao provodni motiv romana. Roman je smješten u razdoblje od 29.prosinca 1989. do 15.studenog 1991. godine, dakle u sam osvit rata, a što je vrijeme u kojemu autor kao najznačajniju značajku prepoznaje transformaciju društva i izrazito naglašene podjele unutar njega nastale uslijed nadirućeg brutalnog nacionalizma i nadolazećeg rata. Unatoč prvome licu jednine u podnaslovu romana, roman nema glavnoga protagonista već autor podjednaku pažnju pridaje većem broju mladih ljudi (osnovnoškolskog, srednjoškolskog i studentskog uzrasta) koji zajedno odrastaju u kvartu naseljenom velikim brojem obitelji oficira JNA.
Roman je strukturiran na način da svako poglavlje tematizira neki od stvarnih događaja u Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji iz tog vremena, a autor rukopis gradi fikcijskom nadgradnjom tih stvarnih događaja. Tako primjerice događaji poput nereda na Kosovu, tzv. balvan revolucija, prekinuta utakmica Hajduka i Partizana ili ubojstvo mladog makedonskog ročnika na odsluženju vojnog roka u JNA, Saške Gešovskog, postaju pozadinskom kulisom prvim zaljubljivanjima ili seksualnim ljetnim avanturama sa strankinjama, mladenačkim opijanjima, ponekoj lakšoj krađi ili pak koračanju u svijet narkomanske ovisnosti ili inicijaciji dilerske “karijere” te bivaju promatrani i komentirani iz perspektive pripadnika splitske mladeži koji odrastaju na asfaltu istoga kvarta. Pritom Damir Pilić dojmljivo dočarava kako se politički događaji, od početne nezainteresiranosti polako premeću u vrlo važna, za stvarnost i svakodnevicu te mladeži odlučujuća zbivanja, koja im mijenjaju životne putanje, ali i način na koji promatraju svoju okolinu, prijatelje, vršnjake i susjede ali i same sebe.
No, osim što stvarne događaje čini sastavnim dijelom unutarknjiževne stvarnosti, Damir Pilić i mnogim ljudima iz stvarnoga života nalazi mjesto u fabuli, ponukan činjenicom da je jedini vojnik Hrvatske vojske koji je poginuo u borbi na prostoru grada Splita bio njegov prijatelj iz djetinjstva (topnik Josip Vranić, ubijen granatom ispaljenom s broda JNA 24. rujna 1991. godine), a što je događaj kojim simbolički otpočinje rat u Splitu i završava Pilićev roman.
Roman je strukturiran na način da svako poglavlje tematizira neki od stvarnih događaja u Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji iz tog vremena (FOTO: dogodilose.com)
Najizrazitije kvalitete romana svakako su neposrednost i uvjerljivost oslikavanja generacijskog doživljaja stvarnosti i prikaza promjene mikrosvijeta i međuljudskih odnosa unutar grupe mladih ljudi uslijed izvanjskih, politikom uvjetovanih okolnosti. Također, Damir Pilić vrlo je uvjerljivo ostvario preplitanje fikcije i stvarnih događaja i ljudi, a mozaičnom strukturom i poliperspektivnim pripovijedanjem dočarao je različite načine na koje ljudi doživljavaju događaje iz njihove neposredne stvarnosti, te različite vrste reakcija na iste događaje. Pritom do izražaja dolazi i sugestivno prikazivanje rastuće psihoze uslijed sve prisutnije svijesti o neizbježnosti rata. Međutim, zbog brojnosti likova neki od protagonista ostali su nedovoljno dobro okarakterizirani ili nedostatno individualizirani, te uslijed toga međusobno neraspoznatljivi, a primjetan je i manjak vještine pri karakterizaciji ženskih likova.
Prigovoriti svakako treba i zbog nepročišćenosti rukopisne građe, pri čemu je zamjetna zalihnost, odnosno višak materijala, prosijavanjem kojega je roman mogao biti kompaktniji i koherentniji. Autoru je očito nedostajala nešto stroža urednička ruka koja bi odstranila mnogobrojnost nepotrebnih objašnjavalačkih tekstualnih dionica.
Slično kao i u prvome romanu, Damir Pilić vrlo se vješto koristi slengom i govorom ulice pri čemu je posebno zanimljiva upotreba riječi i izraza onoga vremena, a koji su u međuvremenu iz govora iščezli, zamijenjeni novim inačicama (tu se posebno izdvajaju izrazi poput “borac”, “baja”, “moša” danas zamijenjeni s “lav”, “kralj”, “frajer” i sl.). Kod jezične komponente romana svakako treba istaknuti i vještu upotrebu ekavice kojom se služe pojedini likovi djece vojnih lica koja su odrasla u Srbiji te prekomandom svojih očeva došli živjeti u Split i tamo nastavili govoriti srpskim jezikom. To je za ondašnji multietnički Split bilo sasvim normalno, a autor svjesno u romanu ističe upravo takve razlike u odnosu na sadašnje stanje, sugerirajući mnogovrsnost transformacije kroz koju je naše društvo od početka devedesetih do danas prošlo.
Iz tih i mnogih dodatnih razloga ovaj se roman pokazuje značajniji sa sociološkog aspekta nego literarnog. Damir Pilić tako primjerice također uvjerljivo upozorava i na pogubnu moć generalizacije i nezaustavljivu vihornost nacionalističke ostrašćenosti, upirući prst i u pojedine mračne, a u zapećak gurane dionice nedavne nam stvarnosti (npr. istjerivanje ljudi “krivih” nacionalnosti iz njihovih domova, otpuštanja po etničkoj osnovi, dizanja u zrak ugostiteljskih objekata u vlasništvu Srba i sl.). Kao važan element romana također se prepoznaje i implicitno upozorenje o manipulativnoj moći medija i političkog diskursa na nedovoljno osviještene pojedince. Upravo pogubnost medijske i političko-ideološke indoktrinacije - eksplicitno uvodnim citiranjem izjava Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, a implicitno inkorporiranjem signala o tome unutar fabularne arhitektonike - Damir Pilić izdvaja kao značajnu odrednicu koja je utjecala na transformaciju ljudi, pojedince dotad potpuno nezainteresirane za politiku ili nacionalnu pripadnost svojih vršnjaka ili susjeda pretvorivši u ostrašćene nacionaliste.
Nimalo slučajno, Damir Pilić na kraj knjige stavlja popis prijašnjih naziva ulica i njihova nova imena, čemu nije bio potreban nikakav komentar, pa ga on ni ne donosi, svjestan očigledne šizofrenosti i nakaradnosti političkog odlučivanja tijekom devedesetih godina (npr. splitska ulica Ruđera Boškovića ranih devedesetih mijenja ime, da bi se ubrzo lik Ruđera Boškovića našao na novčanici). Na kraju treba reći da svoj potencijal roman ima i u mogućnosti scenarističke prerade za potrebe televizijske serije koja bi u puno mračnijim tonovima i serioznijim pristupom od nedavno emitiranog serijala “Crno-bijeli svijet” o početku osamdesetih prikazala kraj toga desetljeća i sam početak onog krvavog, sljedećeg
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Durieux
Sigurno ne mislim na onu kojoj je drug Tito poručio : " Prije će Sava uzvodno nego Hrvati imati svoju državu ".
Malo se prešao , ali to me ne čudi od ljudi koji su sebe držali bezgrešnim po začeću.
Pozz niste mi nesimpatični dapače