"Vrijeme i mjesto su jedino u šta sam siguran: 2. mart 1908. godine, Chicago. Sve mimo toga u magli je istorije i boli, i tu sad uranjam:..." Ovako započinje Projekat Lazarus, posljednji roman Aleksandra Hemona, bosansko-hercegovačkog pisca ukrajinskog porijekla, nastanjenog u SAD. Riječ je o svojevrsnom egzistencijalnom krstarenju zemljom mrtvih, o sjajnom ispreplitanju (barem) dviju priča, koje u osnovi rezultiraju time da se u Hemonovoj zemlji "smrt vijori na državnoj zastavi"... Prva priča temeljena je na istinitim činjenicama: tu je riječ o nejasnoj smrti Lazarusa Averbucha, mladog istočnoeuropskog Židova i anarhističkog simpatizera koji je, navodno, pokušao ubiti šefa čikaške policije, te je u tom pokušaju sam bio ubijen. Druga priča pripovijeda o Vladimiru Briku, piscu - imigrantu u SAD, čija zemlja rođenja je Bosna, a preci su Ukrajinci. Brik, otuđeni stranac u zemlji slobode, poduzima jedno putovanje u istočnu Europu kako bi istražio Lazarusov život. Sličnost sa samim Hemonom neminovna je, a čitav Projekat Lazarus vješta je i višeslojna igra dokumentarnosti, pseudo-dokumentarnosti, metafikcije i fikcije; roman je ujedno i priča o Averbuchu i priča o nastanku samog tog romana, čitatelj će - vjerujući u ono što je temeljeno na istinitim događajima, povjerovati i u ono što je produkt Hemonove mašte ... A da bi projekt bio uvjerljiviji, Hemon se pobrinuo da knjigu opremi originalnim crno-bijelim fotografijama. Fotografija, ipak, ne laže, a masni i debeli crni okviri potpomažu egzistencijalistički osjećaj mučnine, dostojan jednog kazališta sjena u kojem nije jasno tko je mrtvac, a tko živi.

Tako slijedimo Brika u njegovom putovanju srednjom i istočnom Europom; paralelno s tom pričom, odvija se priča Lazarusovog života. Današnji pojam Srednje Europe nema previše zajedničkog s Mitteleuropom s početka dvadesetog stoljeća: to je doba isprepletenosti jezika, rasa i naroda. Na tom zagubljenom prostoru nacije još nisu formirane, naizmjenično se upotrebljavaju njemački, ruski, rumunjski i jidiš; konglomerat svega i svačega, neizdiferencirani mischung, muzilovski "prostor bez osobina", golema "kakanija". Izražen je osjećaj groteske - naime, grotesku karakterizira upravo montaža inače odvojenih, nesparivih elemenata, a taj osjećaj pojačan je time što je doba o kojem Hemon pripovijeda ipak relativno blisko našem; zapravo, percipiramo ga kao deformirano, regresirano naše doba. To što je Lazarusova obitelj preživjela vjerno opisani pogrom židova u Kišinjevu doprinosi morbidnom senzibilitetu romana, a ni mladićeva američka sudbina nije nimalo svjetlija.

Taj dio priče smješten je u mitsko doba anarhizma, doba Emme Goldman i borbe protiv "neznanih kraljeva republike", kao i antianarhističke histerije prouzrokovane serijom atentata na okrunjene i industrijske glave, potenciranih od strane nihilističkog duha Nečajeva. To je vrijeme cvjetanja Lombrosove kraniometrije i američkog anti-bjelačkog (i svakog drugog) rasizma. Averbucha, kao istočnoeuropljanina i Židova s periferije Ruskog carstva, u zemlji slobode tretiraju kao smeće, nakon smrti će mu izmjeriti glavu ne bi li dokazali da je bliži majmunu nego li arijskom Anglo-saksoncu, a s njegovim lešom pozirati baš kao da i jest riječ o ustrijeljenom majmunu. Situacija nije bolja ni s Brikom - "bezdomni" pisac mučen je vlastitim slabostima i preplavljujućim osjećajem vlastite promašenosti. Brikov dom odavno nije u Sarajevu, a pisac tvrdoglavo odbija postati Amerikancem, štoviše, ogorčeno prezire Ameriku, i to unatoč svom braku s kirurginjom, Amerikankom od formata, koja potpuno i naivno vjeruje u političku korektnost, u to da je "zlo posljedica grešaka u odgoju ili manjka ljubavi". Mary je konkretna, pragmatična i racionalna; Brik je metafizičan, apstraktan i iracionalan. Kao i sve ostalo u Hemonovom svijetu, njihov brak osuđen je na propast, unatoč tome što se nekada činilo da bi možda mogao funkcionirati.

Hemon je izveo veliku majstoriju konstrukcijom međuodnosa likova iz dvije priče: geometrijski rečeno, taj odnos tvori vrst distorzirane simetrije, odnosno antisimetrije. Već na prvim stranicama romana uspostavlja se paralelizam, odnosno identifikacija Brika i Lazarusa. Lazarusa okružuju "mangup" Isidor i nježna sestra Olga, čiji odnos nije lišen određene, ali (naravno) neostvarene privlačnosti; vlastitu istragu o Lazarusovoj smrti provodi izvjesni novinar Tribunea po prezimenu Miller. Kod Brika je sve antisimetrično, odnosno, uloge su zamijenjene - nije on taj koji ima sestru, nego "njegov" mangup po imenu Rora, prijatelj iz djetinjstva, ali zato postoji nagovještaj odnosa između Brika i Rorine sestre. Kao pravi Sarajlija, Rora priča hrpe lovačkih priča o svojim ratnim avanturama, kada je po Bosni razvozio američkog novinara po prezimenu Miller ... Lazarus je mrtav na početku jednog narativnog toka, dok na kraju druge priče pogiba Rora. Isidor, navodno, pobjegne u Kanadu prokrijumčaren u lijesu, na isti način iz Sarajeva pobjegne jedan od junaka Rorinih priča ... Upravo se u tom naboju sličnosti i razlika krije snaga Hemonovog romana: čitatelj neprestano uživa u tekstu otkrivajući ponavljanja prve priče u drugoj, no neprestano je suočen i s razlikama koje tom prepoznavanju pružaju otpor. Ta igra sličnosti i razlika jedan je od glavnih generatora smisla.

Zanimljivo je i kontrastiranje Rore i Brika, izraženije nego li ono Lazarusa i Isadora. Brik je opterećen prošlošću, Rora je gotovo probisvijet koji živi isključivo u sadašnjosti. Jedan je pisac-mazohist, drugi fotograf bez skrupula. Pisac je fin, pristojan i nespretan čovjek: makar i latentni alkoholičar te mizantrop, njegova je pobuna unutrašnja. S druge strane, njegov doppelgänger spretni je hohštapler koji s tisuću lica živi na rubu kriminala. Zajedničko im je da su obojica izgubljeni i sami, a kao sardonički komentar osnovnom tekstu služe, obavezno gorki, vicevi koje Rora bezumorno pripovijeda. Općenito, svi Hemonovi likovi dijele određenu ontološku nesigurnost; kao svi izbjeglice ne znaju tko su, kamo idu ni što bi trebali poduzeti, nesposobni da se pouzdaju u čvrstoću i realnost svijeta koji ih neprestano poražava. Ta nesigurnost kao da se prenosi i na sam roman - Rorine nemoguće priče potkopavaju vjerodostojnost i samog Hemona, te čitatelj, unatoč svim dokumentima, sumnja da je riječ o izmišljotini. Kako pripovijedanje odmiče, tako se dvije priče sve više i više miješaju - u početku se još izmjenjuju po poglavljima, a pri kraju - jedan pasus Brika, pa pasus Lazarusa (čija povijest se pripovijeda regresivno: kako se roman odvija, pomičemo se sve dalje u njegovu prošlost) ... Moguće je izdvojiti još pripovjednih tokova, kao što su događanja nakon Lazarusove smrti, nevolje njegove sestre Olge i travestiju njegovog uskrsnuća. 

Projekat Lazarus definitivno nije lišen političke dimenzije, i neki kritičari u romanu su prepoznavali kritiku američkog militarizma nakon napada na World Trade Center, a antianarhističku histeriju povezivali sa strahom od imigranata. Čitav tretman Lazarusa i njegovih bližnjih od strane policije i ostalih organa tek je jedna orgija moći vlasti nad prezrenima. Zanimljiva je i perspektiva u kojoj se nalaze Židovi-imigranti - dok danas kolaju teorije zavjere o moći američkih Židova, u doba koje Hemon dočarava oni su još bili vrlo osjetljivi i ranjivi, tek na putu da zadobiju tu realnu (ili fantaziranu) moć. Hemon oštro raskrinkava i američko oduševljenje egzotikom kao primitivno sažaljenje: premda naizgled cijeni Brika, Maryn otac smatra da je Bosna "zastarjela zemlja čije je stanovništvo tek u Americi moglo doći u stanje ljudskosti, a i to prekasno".

Hemonov stil je superioran, pripovijedanje ritmično, na momente jetko i oporo, kadrovi oteščani, na momente hladno i distancirano crno-bijeli, ponekad barokno i zagasito zasićeni. Ovim romanom čikaški Bosanac ukrajinskih korijena poduzeo je jedno uspjelo kiševsko istraživanje, čiji moto je isti kao onaj Sejranovićevog Nigdje, niotkud - "sav život je jedna duga dženaza", za što je kritika ustvrdila da je parafraza Andrićeve "svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo". Mada su se ovom romanu, donekle s pravom, uputili prigovori na klišeiziranost post-socijalističkog (i post-sovjetskog) egzotiziranog imaginarija - kurve, gangsteri, društveni, ali i realni wasteland - te motiva emigranta kao izgubljenog čovjeka, Hemon je to izveo na vrlo sofisticiranoj razini. Nakon zapažene knjige priča Pitanje Bruna, te romana Čovjek bez prošlosti, ovim romanom Hemon se dokazao kao zaista snažan pisac. Nije za vraga Projekat Lazarus došao do posljednjeg kruga izbora za prestižne nagrade "National Book Award " i  "National Book Critics Circle Award". Tople preporuke, pogotovo za sve koje zanima uranjanje u magle istorije i boli.

Pročitano na Trećem programu hrvatskog radija te objavljeno u Zarezu