Džinovskim volumenima se menja hotel Jugoslavija, ruši DSNO – Generalštab, kompleks Beogradskog sajma nestaje kao kompleks… Luksuzne stambene zgrade niču na mestu nekadašnjih zelenih površina i uništenih fabričkih kompleksa; Savski se nasip probija cevima i razbija automobilskim saobraćajem. Najnovija vest je širenje Beograda na vodi na Novi Beograd po odluci Vlade; planiranje je Zakonom o planiranju i izgradnji već okrenuto naglavačke… Moguće je proterivanje Kuće cveća i Josipa Broza. Pritisak na univerzitet. U zamahu je hajka na sve moderno i sve jugoslovensko, sa krajnjim ciljem zatiranja i samog sećanja na njih. To su okolnosti u kojima rođendan obeležava jedan od po zahvatu najvećih projekata jugoslovenskog samoupravljanja i izraza modernosti u oblikovanju gradova na ovom podneblju, Novi Beograd.

Previše građana Izraela negira ili potiskuje situaciju i uzroke koji su nas dovde doveli. Konkretno, mnogi poriču ozbiljnost humanitarne krize u Gazi i stoga nisu u stanju da shvate političku krizu u kojoj se nalazimo. Kada čuju izveštaje o razaranju, ubijanju i gladovanju u Gazi, tvrde da su to lažne vesti ili pronalaze moralna i vojna opravdanja za ponašanje Izraela. One koji žure da krivca za naše nevolje pronađu u antisemitizmu, vredi podsetiti na prve nedelje rata, kada je Izrael uživao međunarodnu podršku bez presedana. Koliko je samo lidera doletelo u Izrael. Predsednik Sjedinjenih Država, predsednik Francuske, nemački kancelar, britanski premijer i još čitav niz premijera, ministara spoljnih poslova i drugih lidera posetili su Izrael i dali podršku u borbi protiv Hamasa. Veliki deo izraelske javnosti je slep za ono što se događa.

"Ono što Srebrenicu čini genocidom je to što se izdvaja po načinu na koji je zločin počinjen. Ja se bavim već 20 godina zločinima bivše Jugoslavije i nigdje drugdje nemamo na isti način ubijanje ljudi koje traju danima, od jutra do večeri, u stotinama i tisućama. Mi, naravno, imamo masovna pogubljenja i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Žrtve masovnih pogubljenja su i Hrvati i Bošnjaci i Srbi, ali ovaj zločin je zaista počinjen na jedan organiziraniji i masovniji način", kaže profesorica međunarodne povijesti na nizozemskom univerzitetu u Utrechtu Iva Vukušić u kojem se razgovaralo o aktualnoj Rezolucije o genocidu u Srebrenici 1995. godine, ali i o slučajevima Gaze i Ukrajine. Problem današnjice je, kako kaže Vukušić, to što se snažni ponašaju kako hoće, a često na štetu slabih te ne postoji puno mehanizama da se protiv toga bori.

O pobačaju možete misliti što god želite, sasvim nebitno, imate puno pravo i slobodu svoj stav o pobačaju prakticirati u svom životu. Ono što je porazna činjenica je da se svodeći pobačaj na ideološko pitanje ženama diljem Europe uskraćuje zdravstvena skrb. Svaka žena ima pravo odlučiti želi li, kada i kako iznijeti trudnoću. Naše nije da o tome moraliziramo već da ženama osiguramo adekvatnu zdravstvenu skrb, što uključuje i dostupan pobačaj na zahtjev. Unatoč tome što znamo da zabrana pobačaja ne sprječava pobačaj već ga čini nesigurnim, rizičnim, pa i po život opasnim za žene, u Europi čak 20 milijuna žena nema pristup sigurnom i legalnom pobačaju. No, inicijativa “My voice my choice” želi to promijeniti. Kolokvijalno mogle bismo govoriti o Fondu solidarnosti za ostvarenje reproduktivnih prava i skrbi za sve žene u EU.

Mart 2016. godine: Charles i Camilla u Osijeku! Podaničko uzbuđenje moglo se rezati u zraku: u Tvrđi smo iznijeli pred njih "domaće proizvode i rukotvorine" pa cvali što je bio "impresioniran", a važno nam bilo i što je ostao "ugodno iznenađen razinom znanja engleskog Osječana". Glasu Slavonije bila su puna usta sintagme "kraljevski par". A ni njima nisu ostala usta prazna. Za svaki slučaj, na rukama im se nosilo neku masnu amurčinu, taman upecanu u Dravi: neka vide kako se u Slavoniji jede! Pa je "njegova visost" (da, baš su se tako izražavali u 24sata!) onda još odvedena u Baranju, gdje je pristojno "omirisala grah", srknula čorbe iz fiš paprikaša, žvaknula rezance s makom i pitala kuharicu jedu li se skupa s fišem. Mak u fišu? Nema veze, oprostili smo mu taj gaf, počašćeni i presretni što se britanski prestolonasljednik udostojao svrnuti nos u našem smjeru. Kako ono... stalo nam je kao ozeblima do sunca da sve to naše bude "dostojno kraljeva".

„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je godinama bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe u predizbornoj kampanji. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.

Zagrebačka promocija dokumentarnog filma „Grandpa Guru” iz Seattlea nam je dovela glavnog protagonistu, Srđana Jevđevića. Starijim ljubiteljima estrade, poznatog kao Đina Bananu, nekima kao frontman Kultur Shocka, a njegovoj supruzi kao Gino. Iz uvoda vam je već posve jasno kako je riječ o kompleksnoj osobi s više identiteta, pa ako ćemo pravo, i života. „Mama je zapravo prava zvijezda filma. Kako dođe mama na ekran, tako me Edo (Maajka, op.a.) za ruku uhvati ... a ja se raspadam. Sve to skupa, kao da se dešava nekom drugome, kao da nisam ja”, prepričava nam Đino kako je doživio zagrebačku premijeru. Gromada od čijega glasa pucaju pojačala, ali kada se dotakne majke, glasnice popuštaju, grlo se steže ... Ipak, profesionalno se sabere, krize ostavlja za sebe i svom snagom, kao da mu je zadnji put, nastavlja: "Jebeno je kad te tako na ekranu ogole pred svima ... A, znaš, to se svakome može desiti"