Aktualni popis stanovništva, vrlo je izvjesno, pokazat će kako je prosječna dob hrvatskih građana porasla u odnosu na prethodni popis iz 2011. godine, unatoč pandemiji koronavirusa koja je u Hrvatskoj rezultirala visokom smrtnosti, uglavnom stanovništva starije životne dobi. Na temu starenja u COVID-19 doba prošlog je tjedna na simpoziju „Anatomija otoka“ održanom na Lastovu govorila demografkinja Sanja Klempić Bogadi.

Klempić Bogadi je zaposlena na Institutu za migracije i narodnosti gdje je pročelnica Odsjeka za migracijska i demografska istraživanja te je izvanredna profesorica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Dugi niz godina bila je glavna urednica znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme, a trenutno je članica uredništva više stručnih časopisa. Njeni znanstveni interesi su migracije, starenje, kvaliteta života i prostorni aspekti demografskih procesa, stoga smo s njom razgovarali upravo o ovim temama. 

"Otkrile su se mnoge slabosti sustava" - Sanja Klempić Bogadi (FOTO: Lupiga.Com)

Od samog početka pandemije javnost se neprestano upozoravalo kako su starije osobe najugroženija skupina društva, svakodnevno se to ponavljalo, ali jednostavno mnoge za to nije bilo briga. S vremenom, kako pandemija nije jenjavala, društvo je postajalo sve manje osjetljivo prema starijima. O tome svjedoče bezbrojni komentari na društvenim mrežama, a možda je najzapaženiji istup u tom smjeru, onaj bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara koji je poručio kako nema smisla da cijela država bude u karanteni kako bi neki djed ili pradjed poživio dan, tjedan, mjesec ili godinu više. O takvoj razini neosjetljivosti prema starijim osoba u doba korone ponešto ste govorili i u svom izlaganju.

- Da je to samo bio Ivan Pernar … Njega ne trebamo ni komentirati. Da, otpočetka pandemije je bio stalni naglasak na tome da su stariji najranjivija skupina u tada novonastaloj situaciji i da sa starijom dobi dolazi i povećani rizik od smrtnog ishoda nakon obolijevanja, stoga što većina starijih ima više kroničnih bolesti. Međutim, ono što nije dobro, što se u hrvatskom društvu vidjelo kroz medije, ali i kroz istupe nekih političara, čak i znanstvenika, jeste tendencija da je smrt starijih osoba tijekom pandemije neka prihvatljiva smrt, jer to bi se „ionako, prije ili kasnije, dogodilo“. E, to je za društvo 21. stoljeća, koje se smatra demokratskim, po mom mišljenju, duboko neprihvatljivo. Općenito, pogrešan je taj narativ u našem društvu gdje se o starijima govori kao o homogenoj skupini koja je ovisna, fragilna i siromašna, što uopće nije tako. Oni su kao i sve druge skupine u društvu vrlo različite i po financijskim izvorima i po načinu života i aktivnosti i po mogućnostima i interesima, tako da se u nekim razmatranjima njih nikako ne treba shvaćati kao neku homogenu skupinu. 

Imali smo i neke države koje su epidemiološku politiku potpuno prepustile stihiji, unatoč svjesnom riziku da će veliki broj starijih osoba u takvim uvjetima nakon zaraze umrijeti. Tu je pokazana još veća razina neosjetljivosti. 

- Teško mi je govoriti o tim epidemiološkim stvarima, u to ne bih ulazila, ali Hrvatska je, u principu, imala dva modela. Jedan je bio model za domove za starije i nemoćne, i to je bilo vrlo restriktivno, što je potpuno i logično s obzirom da se pokazalo kako je u prvom valu u većini razvijenih europskih zemalja najveći broj umrlih, ponegdje i preko 50 posto, bio upravo u domovima za starije. To je bilo za očekivati jer ljudi u takvim institucijama žive u vrlo bliskoj zajednici. U Hrvatskoj su domovi najčešće „pretrpani“ korisnicima, stoga je teško držati neku fizičku distancu i neke druge epidemiološke mjere. Mi smo primijenili taj restriktivni model za starije koji žive u domovima, ali za one starije koji žive u vlastitim domovima nije bilo većih restrikcija nego za ostalo stanovništvo i mislim da je to ustvari bila dobra odluka.

Unatoč tom restriktivnom modelu ipak smo u domovima za starije i nemoćne imali izuzetno visoku smrtnost. Mislite li da su nadležni iz toga izvukli neku pouku o manjkavostima sustava skrbi za starije osobe?

- Nisam sigurna, nažalost, da je sustav izvukao ikakvu pouku iz toga. Taj prvi val u kojem smo imali veliki broj smrtnih slučajeva u domovima potpuno je ogolio situaciju u socijalnoj skrbi. Pokazalo je da su domovi, kao što sam i maloprije naglasila, pretrpani, potom da je veliki broj ilegalnih domova koji mahom nemaju ni osnovnu infrastrukturu, da veliki broj domova nema dovoljan broj osoblja, da je često to osoblje tek priučeno za te poslove, da je čak i upravljački kadar u nekim slučajevima potpuno neadekvatan za poslove koje obavlja. Dakle, otkrile su se mnoge slabosti sustava. A što se u međuvremenu promijenilo? Meni se čini baš ništa. 

"Pogrešan je taj narativ u našem društvu gdje se o starijima govori kao o homogenoj skupini koja je ovisna, fragilna i siromašna" (FOTO: Pixabay)

Generalno, na koji način se kroz medije i društvene mreže diskreditiralo starije osobe u pandemiji?

- Kao što ste ranije primijetili postojao je neprestani naglasak na ugroženost starijih osoba, a u nekim slučajevima stariji su raznim interpretacijama bili stigmatizirani. Ono što po meni nije bilo dobro je to da je čak i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike provodilo kampanju u kojoj je bio baš taj naglasak na starijima kao najranjivijima s motom „Odgovorni ostajemo bliski“, gdje se govori o starijima koji imaju djecu i unuke. Ali što sa starijima koji nemaju ni unuka ni djece. Oni su i inače u našem društvu marginalizirani, a sada su bili još više marginalizirani i našli se na samom rubu društva. U spotu te kampanje koja je počela, čini mi se u listopadu 2020. godine, jasno je da je riječ samo o starijim osobama koje imaju obitelj, dakle imaju djecu, unuke … Taj nekakav javni narativ o sigurnosti, zaštiti života i zdravlja, dok istovremeno stalno imate medijske natpise o umrlima, o broju smrtnih slučajeva u domovima, o situaciji u bolnicama, svjedočanstva sestara i liječnika koji gledaju te patnje, u principu je stvorio jednu emociju straha, panike i nesigurnosti kod starijih osoba. Što se onda događa? Istovremeno imate kampanju ostanite doma, nemojte imati fizičke kontakte s drugima, a starije osobe i inače imaju usku društvenu mrežu. Obitelj, prijatelji i susjedi su uglavnom njihova društvena mreža. Kako stare ta je mreža još manja, jer njihovi vršnjaci umiru. U trenutku kada kroz neke medije jako forsirate da se prekinu svi kontakti i odnosi, oni se na neki način u tom strahu samoisključuju. Dakle, izoliraju se. Svi znamo da se poručivalo ne izlazite iz kuće, što u ruralnom području i nije neki vrliki problem, jer tamo ljudi imaju svoju okućnicu, njive ili polja, ali u gradovima, u stanovima je to praktički izgledalo da su ljudi zarobljeni među svoja četiri zida i to, nažalost, nije bilo dobro te će sigurno ostaviti značajne posljedice na mentalno zdravlje starijih osoba, ali i na njihovo fizičko zdravlje. Stariji ljudi ipak svakodnevno trebaju imati neke fizičke aktivnosti, kako bi ostali u formi i to je za njih od uistinu vitalne važnosti.

Emotivno iscrpljujuće je bilo i to što su starije osobe koje žive u domovima imale zabranu izlaska iz doma, a nisu mogli primati ni posjete, zbog čega su patili i oni i njihovi bližnji koji ih mjesecima uopće nisu mogli vidjeti.

- Da, u prvom valu je to bilo posebno izraženo, onda je tijekom ljeta bilo olabavljeno pa su imali mogućnost izlaska, ali ograničeno, mogli su se s obiteljima viđati u vrtovima ili dvorištima domova. Međutim, ono što je ustvari važno – dom ima i svoje prednosti i nedostatke u takvim situacijama. Neki korisnici su rekli da ih je spasilo to što su imali društvenu mrežu unutar samog doma, ljude s kojima su se mogli družiti, zapravo su bili prisiljeni družiti se i s nekima s kojim do tada nisu. Drugi korisnici domova su, pak, to teško proživljavali i bilo im je puno teže. Ono što mi moramo znati je da se stari ljudi jako dobro prilagođavaju novim situacijama. To su ljudi koji su puno toga prošli u životu i njima krize nisu neke nepoznanice, pa se u neku ruku čak i dosta dobro nose s tim. Ipak dogodilo se da je kod dijela korisnika koji inače imaju tešku životnu priču, ta cijela situacija stresa i nesigurnosti onda još i dodatno potencirala taj osjećaj osamljenosti i društvene izolacije. Samim tim prekidom komunikacije koja je starijima jako važna, a koja se sada mogla odvijati samo putem telefona ili kompjutera, dogodilo se to da je njima prekinuta neka postojeća praktična podrška od strane djece, najčešće, jer su im oni do tada donosili neke stvari koje njih vesele, a istovremeno pružali i tu neku emocionalnu podršku. Vi preko video poziva možete zadržati neki dio podrške, ali onaj praktični dio ipak ne. 

Tu postoji problem i što stariji ljudi ne idu u korak s tehnologijom pa im je i takav kontakt ponekad vrlo teško ostvariti.

- Kada se stariji ljudi odluče služiti pametnim telefonom ili društvenim mrežama, istraživanja su pokazala da to najčešće čine zato što žele imati kontakt sa svojom djecom, unucima, rodbinom … Kod njih postoji problem što oni ponekad odbijaju učiti nešto novo jer misle da to nije za njih, iz straha da to neće moći savladati. Druga stvar je to što je veliki dio starijih osoba vrlo skromnih materijalnih mogućnosti pa ni ne mogu ići u korak s tehnologijom, jer jednostavno nemaju uvjete da kupe neki novi pametni telefon ili da plaćaju internet, što im onda, naravno, može biti problem. Osim toga postoji i dio ljudi koji ima funkcionalne i kognitivne probleme koji im priječe da koriste tu tehnologiju. Tako dolazi do situacije da je osjećaj osame koji je i inače u toj dobi jako izražen, sada još izraženiji. Pogotovo kod ljudi koji žive u vlastitom domu, a samci su. Nije problem kada vi živite sami u svom domu ako je to vaš izbor, ali u suprotnom to je vrlo teško ljudima koji su imali velike obitelji, a u starosti ostanu sami kada im umre bračni partner. Općenito, žene kada ostanu udovice zadržavaju tu nekakvu širu društvenu mrežu i imaju bolje kontakte nego muškarci kada ostanu udovci, jer se njihova mreža onda odjednom značajnije smanji. Uobičajeno je da je značajno više žena u starijoj dobnoj skupini nego muškaraca. Rađa se više muške djece, ali onda kroz život kad dođete do te starije dobi značajno je više žena, pogotovo u skupini starijih od 80 godina. Žene, jednostavno, imaju dulje očekivano trajanje životnog vijeka. Osim duljeg životnog vijeka tu veliku ulogu igra i činjenica da se žene uglavnom udaju za muškarce starije od njih. Stoga je veća vjerojatnost da će žena u toj nekoj starijoj dobi živjeti sama. I ono što je drugi problem je da su starije žene znatno više izložene mogućnosti da će zapasti u siromaštvo zbog manjih prihoda koje su imale tijekom života, a neke od njih kada govorimo o tim generacijama, nisu ni radile nego su bile kućanice, tako da su tri najveća problema izazova starenja – osamljenost, društvena izolacija i siromaštvo. 

"Tri najveća problema izazova starenja su osamljenost, društvena izolacija i siromaštvo" (FOTO: Lupiga.Com)

Kroz ovaj period od ožujka prošle godine, kada su prvi slučajevi koronavirusa zabilježeni i u Hrvatskoj, u medijima smo mogli naići na tekstove na temu starijih osoba u domovima, ali o starijim osobama koje žive u svojim kućama i stanovima gotovo da se uopće nije govorilo, baš kao ni u onoj kampanji koju smo spominjali.

- To ste dobro primijetili. Za njih, kako smo rekli, nije bilo velikih restrikcija, ali su u tome svemu marginalizirani. A što se dogodilo? Uvedena je međužupanijska zabrana kretanja i mnogi stariji su tako izgubili mogućnost da im dolaze djeca koji su im, recimo, skrbnici i na tjednoj bazi su im donosili potrebne stvari, primjerice hranu i razne druge potrepštine. Bez propusnice se jednostavno nije moglo. Dogodilo se da je ta međužupanijska zabrana kretanja starije osobe „osudila“ na susjede ili neke rođake i prijatelje koji žive u njihovoj neposrednoj blizini. Na sreću u Hrvatskoj je ta solidarnosti još uvijek vrlo visoka, osobito u ruralnim sredinama, pa je to moglo tako funkcionirati. 

Postojale su i određene solidarne inicijative u urbanim sredinama. Za vrijeme lockdowna, imali smo, primjerice, reportažu o ljudima koji su se povezali i starijim osobama koje do tad nisu poznavali odlazili u kupovinu, po lijekove ili nešto treće. 

- Da, istina. Ali to nije bilo organizirano, nego je bilo prepušteno inicijativi pojedinaca i zajednice u kojoj starije osobe žive. 

Možemo, dakle, zaključiti da je cijela pandemija kod starijih osoba dovela do pojačanog osjećaja usamljenosti. Na koji način se to može ispraviti, odnosno ispraviti je vjerojatno nemoguće, ali možda zaliječiti?

- Meni je teško reći, to je pitanje za psihologe, ali mislim da je i inače problem modernog društva otuđenost i osamljenost, posebno u velikim gradovima, gdje su ljudi preokupirani poslom i vremenom koje provode na poslu. Jednostavno je premalo vremena koje vam ostaje za neke slobodne aktivnosti, kako biste imali neko kvalitetno vrijeme za sebe, za svoju obitelj i za neka vaša zadovoljstva. Mislim da je to osnovni problem. Jedno istraživanje provedeno u Hrvatskoj je pokazalo da su se ljudi koji su se tijekom pandemije služili video pozivima i društvenim mrežama osjećali manje usamljeni, jer su ipak na neki način bili povezani, ipak su s bližnjima razmjenjivali neke svoje misli i osjećaje, ipak su se s njima vidjeli preko ekrana i to je bilo nešto važno. Psiholozi bi na to pitanje trebali dati neke odgovore. 

U Hrvatskoj, ali i drugim zemljama na Balkanu su u temelju stvari drugačije postavljene nego u zapadnoeuropskim zemljama. Dok kod nas starije osobe često nakon mirovine vrijeme provode čuvajući svoje unuke ili čak radeći dodatne poslove kako bi financijski „pogurali“ svoje potomstvo, njihovi vršnjaci iz zapadne i sjeverne Europe starost provode aktivno, putujući, otkrivajući neke nove hobije i, uglavnom, koriste vrijeme za sebe. Njima s mirovinom počinje neki novi život. Jasno, veliku ulogu u tome igra i činjenica da umirovljenici razvijenih zemalja imaju financijske mogućnosti koje im to omogućavaju, ali ipak to nije jedini razlog.

- Da, to je tako. U Hrvatskoj čak dio starijih odlaskom u mirovinu svesrdno pomaže djeci. Mnogi ostavljaju djeci svoje stanove u gradu kako bi riješili njihovo stambeno pitanje i odlaze u neku svoju vikendicu ili rodnu kuću, koje često nisu ni adekvatne za život. To je ustvari jedan oblik ekonomske strategije kako bi se olakšao život djeci. Naš sustav skrbi za starije osobe zapravo počiva na neformalnim skrbnicima, to su dakle bračni partneri ili djeca. Prvi skrbnik, kada starija osoba treba neku pomoć, najčešće su supruga ili suprug, a ne djeca, oni su drugi skrbnik. Kod nas, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja, stariji ljudi u velikoj mjeri svojoj djeci pomažu i financijski, umjesto da djeca pomažu njih. S druge strane, to su zemlje koje već dugo vremena provode taj koncept aktivnog i zdravog starenja, dakle da stari ljudi nakon odlaska u mirovinu kreću u jedan drugi način života. Te zemlje taj koncept jako forsiraju u svrhu povećanja kvalitete života starijih osoba, njihovog uključenja u društvo i njihovog participiranja. Kod nas postoje te neke načelne strategije, međutim, kada se takve neke aktivnosti trebaju provesti na lokalnoj razini onda to slabo funkcionira. Tu je, naravno, i ono što ste spomenuli, slabije financijske mogućnosti, jer mirovine su male. Ako znamo da su one 40 posto od iznosa prosječnog dohotka, onda je sve jasno. Također naši ljudi najčešće nemaju priliku napraviti neku znatniju ušteđevinu. Kod nas starim ljudima sigurnost predstavlja posjedovanje nekretnine, za razliku od nekih zapadnoeuropskih zemalja. I zato oni žele ostati što dulje u vlastitom domu. Život u vlastitom domu za stare ljude je osjećaj slobode i nezavisnosti.

"Mi smo po stanovništvu među deset najstarijih država u svijetu" (FOTO: Lupiga.Com)

Istovremeno, kod nas je još uvijek često sramota kada djeca svoje roditelje smjeste u dom.

- Da, u manjim sredinama pogotovo. Ne vodi se računa da današnji, hajmo reći neki moderni način života, ne pruža velike mogućnosti djeci da se temeljito brinu za roditelje kada onemoćaju ili obole. Nekada su bile velike obitelji, dio djece je nastavio živjeti u istom domaćinstvu s roditeljima. Tada je to lakše išlo. Bilo je puno djece i svatko je mogao pomalo pomoći, uvijek je netko bio u blizinu da se pobrine za nešto. Danas, kada se radi od jutra do sutra, vi unatoč želji niste u mogućnosti pomoći sve što treba. Iako, definitivno, ta skrb o starijim osobama, ponovit ću, počiva na neformalnim skrbnicima. Što više ljudi stare, a kod nas je 5,5 posto stanovnika starijih od 80 godina, s tendencijom povećanja, smanjuje im se funkcionalnost i pogoršava zdravstveno stanje. To je dob kada je već izuzetno visoka potreba za nekom formalnom skrbi. Bez obzira što ta naša neformalna skrb i dalje funkcionira, zasigurno treba pojačati formalnu skrb, pogotovo jer povećava udio najstarijih starih stanovnika. 

To će pokazati i popis koji je ovih dana jedna od glavnih tema u zemlji.

- Sigurno će pokazati da smo još više ostarjeli. Mi smo po stanovništvu među deset najstarijih država u svijetu. Od tih deset, osim Japana sve su europske zemlje. Inače, pandemija je definitivno skratila očekivano trajanje životnog vijeka. U Hrvatskoj se očekivano trajanje života pri rođenju u 2020. smanjilo za muškarce otprilike za osam mjeseci, a za žene sedam mjeseci. Ako pogledate statistiku, Hrvatska je 2020. godine imala deset posto veći mortalitet nego godinu prije. I onda neki kažu da korona ne postoji. To je jako puno života. Kada već spominjemo popis, moram reći da sam zadovoljna što se toliki broj ljudi u Hrvatskoj samopopisao. Mislim da je to dobro jer se neki ljudi osjećaju slobodnije popuniti upitnik na taj način. Sada je otvorena mogućnost da se ljudi popišu onako kako žele, bez ikakvog pritiska. 

Da se, za kraj, još nakratko vratimo na domove za starije osobe. Situacija je takva da mjesta u državnim, odnosno županijskim domovima baš i nema, a cijena privatnih domova je vrlo ozbiljno financijsko opterećenje te je nemoguće s mirovinom pokriti taj trošak koji nekad i nadmašuje prosječnu hrvatsku plaću.

- Velika je razlika u cijeni između županijskih tzv. decentraliziranih i privatnih domova. Kod županijskih domova je cijena puno manja, ali se jako dugo čeka. Realno, vrlo malo hrvatskih umirovljenika sebi može priuštiti dom bez značajne pomoći obitelji. Nekada je to neizvedivo čak i uz pomoć obitelji, a imate slučajeve kada su starije osobe dementne ili nepokretne te je dom jedino rješenje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga