Ovogodišnji festival Riječke ljetne noći trebao je započeti inventivno, bolje reći provokativno, na što su Oliver Frljić, intendant HNK Ivana pl. Zajca i Marin Blažević, umjetnički voditelj festivala i ravnatelj riječke Opere, navikli riječku publiku. No, kako je scena bila postavljena na otvorenom, ispred zgrade HNK, javnost je prisustvovala potpuno drugačijoj reality predstavi. Pročelnik gradskog odjela za kulturu Ivan Šarar i gradonačelnik Vojko Obersnel napadnuti su, a mirna riječka publika odigrala je izgleda presudnu ulogu u smirivanju tenzija nekoliko nezadovoljnih građana. Ovaj incident bio je povod da započnemo razgovor sa Šararom, nekadašnjim članom grupe Let3, a nastavimo ga s temama vezanim za kulturne prilike u Rijeci.

Šarar u vrijeme dok je u Let3 "dužio klavijature" (FOTO: pogledaj.to)

Meta napada ste bili gradonačelnik Vojko Obersnel i Vi – pa na samom početku pitanje: zašto je došlo do napada?

- Verbalno i fizički me napao samo jedan građanin, Milivoj Antolović. Što se tiče razloga za verbalno prozivanje, Antolović je, uključivši se u performans, iskazao svoje nezadovoljstvo zbog dvije teme. Prva je kupovina željezničkih zemljišta i skladišta za potrebe izgradnje autobusnog kolodvora, inače tema stara desetak godina koja nema veze s resorom kulture. Druga tema je njegovo nezadovoljstvo zbog odabira njegovih vlastitih projekata u sklopu javnog poziva za programe koji su dio riječke kandidature za EPK 2020. (Europska prijestolnica kulture). Antolović smatra da su neki drugi njegovi projekti bili bolji od odabranih. To je jedini vidljivi razlog zbog kojeg me fizički i verbalno napao. Za nešto više morali biste pitati njega. 

Mislite li da je trebalo otvoriti neku javnu , ili stručnu, raspravu o kulturnoj politici grada, posebno s obzirom na smjer kojim je s Frljićem i Blaževićem na čelu krenuo HNK?

- Kulturna politika grada je javno raspravljena i dovoljno je dinamike i komunikacije na sceni. No, ako netko želi pokretati javne rasprave, svakako na to ima potpuno pravo, a ja osobno ili netko drugi ispred Grada kao osnivača rado će sudjelovati u takvim raspravama, kao i do sada. Također, uprava HNK je u više naprava organizirala javne rasprave, kao i program Diplomirani gledatelj u kojem se između ostalog tematizira i programska politika HNK. A što se tiče "Frljićevog i Blaževićevog smjera" on je definiran njihovim četverogodišnjim planom s kojim su pobijedili na natječaju, tako da s tim smjerom nemamo nikakvih problema, pogotovo dok se odgovorno odnose prema organizaciji i financijama kao do sada. 

Trenutak u kojem je Šarar napadnut (FOTO: Novilist.hr)

Ono što je iznenađenje jesu neke reakcije nakon incidenta. Naime, pokazalo se da ima dosta glasova koji istina, ne opravdavaju napad kao sredstvo, ali imaju razumijevanja za napadače. Što su po vama motivi ovakvih reagiranja?

- Ne bih tako olako odoka procjenjivao kakve su, smjerom i količinom, reakcije na incident. Nisam primijetio da ima dosta onih s „razumijevanjem za napadače". Na društvenim mrežama, a i na samom događaju, građani su osudili agresivno ponašanje. I ne traže opravdanje za nasilje. Upravo suprotno, tvrde da se nasilje ničim ne može opravdati. Ako pak Vaše pitanje sugerira razumijevanje prema općem nezadovoljstvu u društvu, onda je jasno da svi razumijemo da nezadovoljstvo postoji, no nipošto ono ne može biti ni opravdanje ni razlog za agresiju i nasilje. Osnovnih motiva za to nezadovoljstvo je sigurno više, nisam ekspert, ali mnoge sigurno mogu detektirati.

Koji su to motivi?

- Kao prvo, rekao bih da problem vezan uz agresivna ponašanja stvaraju nadležne institucije koje očito ne provode zakone na adekvatan način i mediji koji su blagonakloni prema porukama mržnje; mržnja je, naime, atraktivan medijski proizvod. Golema količina agresije i nasilnosti postala je svakodnevicom u internetskom javnom prostoru, prije svega na društvenim mrežama i u komentarima brojnih web portala, pa i na portalima respektabilnih dnevnih novina. Neodgovorni govor mržnje postao je gotovo standard na tim mjestima, postao je mainstream. S druge strane, ljudi su frustrirani ekonomskom i društvenom krizom i tradicionalno svoje nezadovoljstvo usmjeravaju ka javnom sektoru, zato što ga smatraju isključivim krivcem za situaciju i zato što im je generalno antipatičan zbog sigurnosti egzistencije u njemu. Riječ "uhljeb" također je postala dio mainstream vokabulara, a uhljebi su po tom shvaćanju svi na bilo kojem javnom proračunu, s posebnim naglaskom na upravu odnosno administraciju. Zbog ovakvog trenda u percepciji građana, smatram da svi zaposlenici u javnom sektoru, bez obzira radi li se o kulturi, zdravstvu, obrazovanju, općoj upravi, moraju u ovakvim vremenima pružati svoj maksimum i na neki način svakodnevno dokazivati svrhu svog postojanja. Porezni obveznici imaju pravo na kvalitetne javne servise koje financiraju. Takva su mi razmišljanja bliska i zato što sam znatno veći dio svoje karijere proveo kao privatnik i dobro su mi poznati razlozi nezadovoljstva.

Hoćete reći da je scena (i scenarij) otvaranja Riječkih ljetnih večeri bila samo povod za iskazivanje šireg nezadovoljstva?

- Pa naravno, a adresiranje apsolutne odgovornosti na "vlast" je jedan dublji simptom koji pokazuje koliko je nedostatak osjećaja osobne odgovornosti konstanta našeg društva. Duboko vjerujem da tek polazeći od osobne odgovornosti, u svakom pojedinačnom aspektu života, možemo napredovati kao cjelina. U suprotnom, ako je odgovoran uvijek netko izvan, ili osim, nas, bilo kakav napredak ili promjena nije u našim rukama i situacija je besperspektivna, defetistička i nepoticajna. Uostalom lijepo je rekao Tolstoj, svi žele mijenjati svijet, ali nitko ne želi mijenjati sebe. I kao posljednje, kultura dijaloga, polemike, argumenata, kod nas jedva da postoji. Ja mogu imati drugačije mišljenje o brojnim pojavama u društvu od mnogih pojedinaca, ali naravno da zbog toga neću nekoga tući. Simpatija za nasilnike mi je odvratna, kao što je, vjerujem i svima ostalima, osim samim nasilnicima. 

"Vrijeme je da naučimo iskreno uvažavati različitosti, vjerujem da je društvo bazirano na dinamičnom suodnosu razlika a ne na uniformiranosti" (FOTO: Novilist.hr)

Situacija je bila pogodna i da vam se u javnosti predbacuje zbog rasporeda sredstava u kulturi. Znamo da su ta sredstva nedovoljna, ali postavlja se pitanje posvuda, pa ćemo ga i mi sada postaviti – je li vaša zadaća da se borite, i izborite za više sredstava?

- Nisam primijetio tu temu u sklopu događaja. A što se tiče rasporeda sredstava, dobro je poznato da ocjenjivanje kvaliteta programa i prijedloge o financiranju kulturnih programa u potpunosti rade kulturna vijeća i intervencija u njihove odluke nema. A što se tiče količine, slažem se sa vama da je moj posao bitka za kulturni dio kolača i smatram da je prilično dobro vodim. Naime, proračun za kulturu se ne smanjuje u kontekstu smanjenja gradskog proračuna u cijelosti. U slučaju Rijeke, proračun za kulturu je zapravo ogroman, oko 11 posto gradskog proračuna i procentualno je najveći od svih velikih hrvatskih gradova. Primjerice, Split i Rijeka imaju gotovo jednak gradski proračun za kulturu, a Split je gotovo 40 posto veći grad po broju stanovnika. S druge strane, nije novac jedini alat kulturne politike, jako puno radimo na modelima upravljanja i komunikaciji. U protekle tri godine donijeli smo gradsku kulturnu strategiju, institucionalizirali smo Art kino, ostvarili sporazum sa Savezom udruga Molekula po kojem razvijamo javno civilno partnerstvo, a oni bez naknade, uz plaćene režije s naše strane i velike investicije, upravljaju prostorima Palacha i Filodramatice u samom centru grada, te prostorom Hartere. Predali smo izvedbeni prostor HKD-a HNK-u i dobili prvi HNK u državi s dvije opremljene profesionalne scene. Svi ti pomaci usmjereni su ka smanjenju uplitanja administracije u produkcijski i prezentacijski posao, jačanju kapaciteta naših ustanova i nezavisnog sektora kao i smanjenju broja zaposlenih u samoj upravi.Velik je to zaokret u kulturnoj politici grada, i moja je velika nesreća što su financijske okolnosti u gradu i državi takve da se na te promjene ne mogu dodati i izdašnija programska financijska sredstva, a usput se događa i da nedostatak financijskih sredstava zasjenjuje kvalitetu koju su donijele ove organizacijske promjene. No, ta je kvaliteta neupitna, i već je osjećamo, čak i kad se o njoj ne govori. Mislim da je i ulazak u drugi krug natjecanja za EPK 2020 jedan od mjerljivih rezultata zajedničkog rada na riječkoj kulturnoj sceni.

Premda se sredstva u kulturi prikazuju transparentno, ostaje ipak zamagljeno pitanje nekih odnosa (znamo da je Nada Matošević Orešković naslijedila Mani Gotovac na mjestu intendantice HNK na što su uslijedile teške optužbe, a onda je nedavno Frljić dao otkaz Matošević Orešković zbog teške povrede obaveza iz radnog odnosa...) Imate li komentar na takve odnose i posljedice tih odnosa u gradu?

- Mislim da su to odnosi unutar institucije nad kojom nemam formalne ovlasti, i kao takve ih ne bih komentirao. Svi ti ljudi su odrasli, formalno pravno i moralno odgovorni za svoje postupke, a vrijeme će kao objektivniji svjedok pokazati dosege pojedinih uprava, estetika, organizacijskih politika. Ne brzajmo i ne prenagljujmo u zaključcima. Vođenje velikih sistema nije niti sprint niti srednjeprugaška utrka, nego maraton. Pritom neki rezultati mogu biti mjerljivi i usporedivi, a neki će zauvijek ostati u sferi osobnih ukusa i stavova. Nije funkcija kulture da svi budu zadovoljni, i dobro je da je tako. Mojoj osobnoj prosudbi je draža kultura koja postavlja i otvara pitanja i polemike, nego ona koja daje jednoznačne odgovore. A mislim da je to dobro i za naše društvo u cjelini, jednoznačnosti nam kroz povijest nisu donijele baš puno dobra. Vrijeme je da naučimo iskreno uvažavati različitosti, vjerujem da je društvo bazirano na dinamičnom suodnosu razlika a ne na uniformiranosti. Zato nedvojbeno dajem prednost umjetnosti koja se zalijeće u nejasne teritorije, uznemirava i provocira. Umjetnost koja je umirujući saharinski dekor na uzbudljivu stvarnost me ne zanima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr