„Noćima nisam spavao razmišljajući kako li se osjećaju Markić, Hasanbegović i ostali Bujančevi svatovi“
Uz kazališnog redatelja Olivera Frljića i njegov rad konstantno se vežu pridjevi kao što su provokativan i kontroverzan, a reakcije vjerskih aktivista i konzervativnih političkih opcija na njegove predstave uvijek su dramatične i to ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe. Posljednja u nizu takvih reakcija dogodila se prije nekoliko dana u češkom Brnu gdje su tamošnji čuvari moralne čistoće upali na predstavu "Vaše nasilje, naše nasilje" i pokušali je prekinuti.
Ovaj razgovor vođen je usred jednog kasnoproljetnog pljuska i nakon objave da je Frljić jedan od dobitnika Nagrade građana i građanki Grada Zagreba - Nada Dimić koja se dodjeljuje osobama koje kroz svoja umjetnička djela i inicijative protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue te koje aktivizmom mijenjaju svijet – na bolje. Frljić konstantno vrijeđa malograđanštinu, šutnju, močvaru. Kad se već tog posla nije prihvatio netko drugi.
Nagrada je ustanovljena 8. svibnja 2017. godine, na dan oslobođenja Zagreba i kao memento na Nadu Dimić, hrabru i prkosnu narodnu heroinu koju su domaći fašisti okrutno mučili i ubili, a pokrenuta je u okviru Fonda za druge čiji su osnivači i vlasnici kustosko-plesni par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, a inicijatori i pokretači Nagrade zajedno s njima bili su aktivistice i kulturne djelatnice Vesna Kesić i Sonja Leboš te aktivist Eugen Jakovčić. Osnovana kao protestni čin Nagradi Grada Zagreba koju je aktualni gradonačelnik, Milan Bandić instrumentalizirao za vlastitu političku promociju i uručuje se istoga dana (31. svibnja) kada i službena, sada očito "Bandićeva nagrada", čime je njen alternativni i protestni karakter jasno naglašen.
Nagrada se sastoji od "ulične kocke", simbola pobune i protesta s ugraviranim imenom dobitnika/dobitnice, kao i od novčanih sredstava. Uz Olivera Frljića za predstavu „Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella izvedenu u satiričkom kazalištu Kerempuh, nagradu je dobila i novinarka Sanja Despot za seriju tekstova o pozadini i pravim namjerama organiziranog otpora Istanbulskoj konvenciji. Nagrada će im biti uručena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma u 19 sati.
Oliver Frljić pozira s nagradom koja će mu i službeno biti uručena danas u 19 sati (FOTO: Fond za druge)
Ovom nagradom odaje se priznanje „umjetnosti i kulturi koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju“. Vas i vaš rad može se okarakterizirati svakojako, ali teško kao nekog sklonog šutnji. Jesmo li, s druge strane, društvo naviknuto na šutnju?
- Ovo društvo funkcionira kao jedna tipična malograđanska baruština u kojoj se svi brinu za svoj interes i ne dovode u pitanje strukture koje proizvode sve ono što proizvode: od nacionalizma do sve većeg socijalnog raslojavanja i neimaštine kao glavne tekovine hrvatske samostalnosti. Znakovito odzvanja pretežita šutnja kazališne zajednice, ali i društva općenito, pred kategorijom nacije s kojom su se maskirale i nastavljaju maskirati lopovske navade mlade nam države. Domovinski rat, kao događaj koji u hrvatskom kontekstu može isključivo biti predmet nekritičke adoracije, bio je i ostao ultimativni argument kojim se prekida svaka rasprava o svinjarijama koje je Hrvatska napravila u zadnjih 25 godina. Pokušati kritički govoriti o tim stvarima znači biti predmet različitih diskvalifikacija ‒ kako onih političkih tako i onih "estetskih". Ako svom radu mogu neskromno pripisati jednu zaslugu, onda je to da sam kroz njega „autao“ sve one nerealizirane kazališne kritičare koji nastanjuju hrvatsku medijsku kanalizaciju. Popis tih koji su "stručno“ pisali i govorili o mom radu je podugačak pa ću ga preskočiti u interesu neke medijske higijene. Isto tako, gotovo da više ne radim u Hrvatskoj, ali moj međunarodni rad ostaje predmet interesa domaće javnosti...
Nedavno ste naveli da u zadnje tri godine niste radili u niti jednom kazalištu u Hrvatskoj do ovog angažmana u Kerempuhu s predstavom „Šest likova traži autora“?
- Imao sam prije tri godine dogovor s Dubravkom Vrgoč i trebao sam u zagrebačkom HNK raditi predstavu „Richard III“ u kojoj je naslovnu ulogu trebao igrati Krešimir Mikić. Termini su bili potvrđeni, pružene su čvrste usmene garancije. Međutim, nakon svih tih silnih dogovora nije došlo ni pismo, ni razglednica. Intendantica je po svoj prilici odlučila da je oportunije ne imati me na repertoaru, o čemu me je (barem u okvirima malograđanske pristojnosti koju kroz program svog kazališta promovira) mogla obavijestiti. Da skratim priču ‒ i ovaj primjer ilustrira kako funkcionira zagrebačka kazališna čaršija.
Ima neke simbolike u tome da sad radite predstavu upravo u Kerempuhu jer je to kazalište u vrijeme najgoreg „tuđmanizma“ često bilo jedino mjesto društvene kritike. Danas je stanje takvo da je Zlatko Hasanbegović član Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK, da je Jakov Sedlar član Programskog vijeća SC-a, da je Robert Kurbaša napravio predstavu o Zvonku Bušiću i namjerio postati ravnateljem Gavelle. Ukratko, najveći revizionisti drmaju kazališnom scenom?
- Najveći revizionisti su čvrsto usidreni u kazališnim institucijama i očekujem da će se taj trend nastaviti. Poražavajuće je da Zlatko Hasanbegović sjedi u Kazališnom vijeću HNK i kontrolira zakonitost poslovanja tog istog kazališta u kojem je njegova partijska kolegica Ana Lederer napravila financijske malverzacije za koje još uvijek nitko nije odgovarao. Da ne govorim o nepotizmu i činjenici da je njezin tadašnji partner Ozren Prohić u istom tom kazalištu tada i režirao. Što se Jakova Sedlara u SC-u tiče, primarna njegova zadaća je da Teatar &TD počisti od sadašnjeg vodstva i pojedinih autora, a u koje spada i moja malenkost. Nagraditi Nagradom Grada Zagreba ili imenovati u Programsko vijeće SC-a čovjeka koji je krivotvorio povijesne fakte i dokumentaciju da bi podržao svoje revizionističke teze u odnosu na holokaust ‒ kako to drugačije vidjeti nego kao ideološki kontinuitet s politikama koje su u Hrvatskoj realizirale taj holokaust?
"Najveći revizionisti su čvrsto usidreni u kazališnim institucijama i očekujem da će se taj trend nastaviti" (FOTO: Fond za druge)
Može se reći da je došlo do nekakve hipernormalizacije takvog stanja. Potpuno se normaliziralo u javnom prostoru slušati kako je Jasenovac bio radni logor u kojem se izvodila Mala Floramy a ne grozomoran logor smrti za hrvatske Srbe, Židove i Rome. Stradanja u Jasenovcu odavno su istražena i utvrđena, ali svjedočimo opakom revidiranju historiografski utvrđenih činjenica – kako se boriti s tim?
- SDP je u dva navrata imao mogućnost dekonstruirati nacionalnu mitomaniju koja je početkom devedesetih radila, i dan danas radi, na rehabilitaciji ideja i vrijednosti NDH. Međutim, SDP se uplašio sam sebe pa je brže-bolje donio Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je cementirala jednu laž o tome kako je Hrvatska vodila isključivo obrambeni rat. Da ponovim po nebrojeni put ‒ Hrvatska je itekako imala teritorijalne pretenzije prema BiH i izvršila je agresiju na dio njezinog teritorija. To je neupitno i o tome postoje nebrojeni dokumenti. Tek kad djeca budu učila u školi da je etničko čišćenje dijelova BiH i prisvajanje njezina teritorija bilo dio službene hrvatske politike možemo se nadati nekom sazrijevanju ovog društva.
Da, ali događa se to da historiografske činjenice više ne predstavljaju nikakav autoritet.
- Medijski kontekst u kojem živimo i postfaktualne politike uništile su sve društvene konsenzuse osim onih proizvedenih na strahu. Tako je u Hrvatskoj stvoren konsenzus da je HOS ‒ paramilitarna skupina koja je otvoreno kao svoje historijske i ideološke uzore navodila Antu Pavelića i NDH ‒ u svojoj suštini antifašistička pojava. Ovaj revival NDH pokušao se dodatno legitimizirati uključivanjem HOS-a u službene obrambene snage Hrvatske. Dakle, umjesto da zakonski kazni veličanje ustaštva koje se provodilo kroz HOS, država ga je nagradila. Ali rehabilitacija ustaštva nije se dogodila samo kroz HOS. Primjera je toliko da bi se moglo pomisliti da je konstitutivni dio službene hrvatske politike, ali sjetimo se primjera koji najbolje demonstrira vezu državne politike s ustaštvom ‒ komemoracija na Bleiburgu pod državnim pokroviteljstvom. Mislim da bi komemoraciju na Bleiburgu, ako se već održava, trebalo otvoriti svake godine čitanjem imena onih koji su pobijeni u Jasenovcu kao i čitanjem rasnih zakona koji su proglašeni 30. travnja 1941. godine, a koji su to ubijanje i legitimirali.
Da se vratimo na nagradu. Nagrada Nada Dimić. Utemeljena prošle godine, dodjeljuje se osobama koje su svojim djelom i javnim angažmanom ostavile važan trag na kulturnom i umjetničkom životu Zagreba, a čije su kulturne i umjetničke prakse motivirane i radikalnim promjenama ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa u prostoru u kojem djeluju. Gledate li na sebe prije svega kao na radikalnog umjetnika?
- Mislim da uopće nisam radikalan, samo je društveni konformizam toliki da i ovo malo što radim izgleda radikalno. Užasno je iritantno kad pojedine kolege redatelji svoj konformizam i kukavičluk da imenuju stvari njihovim pravim imenom zamotavaju u celofan potrage za nekim kvazi-rafiniranim kazališnim jezikom.
Struka vas često diskvalificira na račun vašeg društvenog aktivizma, u smislu opreke tzv. visoke umjetnosti i društvenog aktivizma?
- Moram priznati da nekad govorim o ljudima iz struke kao o kolegama, ali mi nismo nikakve kolege i ne radimo isti posao zapravo. I rukomet i šah se igraju rukama, ali su to itekako dva različita sporta. Od historijskih avangardi naovamo došlo je do dehijerarhizacije umjetnosti i opreka visoka i popularna kultura ili visoka kultura i društveni angažman izgubile su svaki smisao. Na njoj inzistiraju još samo malograđanski snobovi i oni koji se pojavljuju kao reprezentanti njihovih interesa i ukusa. Nemoguće je kreirati određenu estetiku ako u njoj ne postoji vrlo jasna etička platforma. Tu je za mene početak i kraj priče. Nakon svega što je napravljeno u konceptualnoj umjetnosti i nakon radikalnog proširivanja onog što pojam umjetničke prakse uopće obuhvaća, trebao bih još uvijek uzimati kao relevantno ono što trkelja jedan Nino Raspudić? Kazalište je ukupnost njegovih društvenih efekata, a ne ono što Gordan Jandroković i njegova supruga dolaze vidjeti u zagrebački HNK. To će biti trajni izvor mog nesporazuma s ovom i sa svakom drugom društvenom i kazališnom sredinom. Upravo zbog tog nesporazuma sve ovo mi se i čini vrijednim truda.
"Uvodna politička basna iz 'Šest likova traži autora' toliko je uznemirila krhke osjećaje korifeja hrvatske desnice da moram priznati da noćima nisam spavao razmišljajući kako li se osjećaju Željka Markić, Mile Bogović, Zlatko Hasanbegović i ostali Bujančevi svatovi (FOTO: Kerempuh)
Sad ste već djelomično odgovorili i na ono što sam vas također namjeravala pitati - kakav je po vama suodnos umjetnika i društvene angažiranosti i nekakvog progresivnog civilnog društva?
- Radeći predstavu „Hrvatsko glumište“ imao sam prilike proći kroz arhive iz devedesetih i vidjeti što su članovi hrvatske kazališne zajednice radili i govorili u tom vremenu. Poražavajuće je da nikad unutar te zajednice nije formiran antiratni diskurs. Oduševljenje samim ratom i nacionalnim vrijednostima bilo je neupitno. S druge strane, poražavajuće je i što ti isti članovi kazališne scene u devedesetima nisu pokazali nimalo empatije prema civilnim žrtvama koje nisu pripadale većinskom korpusu. To je glavna tema „Trilogije o hrvatskom fašizmu“ koja uključuje već spomenuto „Hrvatsko glumište“, „Bakhe“ i „Aleksandru Zec“.
To se naslanja na u zadnje vrijeme često ponavljanu tvrdnju da se prostor umjetničkih sloboda u Hrvatskoj krajnje suzio. Ipak, ne može se reći da se radi o klasičnoj cenzuri nego o nečemu što je puno opasnije a to je autocenzura?
- Pa da, jer formalno nikakve cenzure nema. Od one svinjarije sa plakatom za „Fine mrtve djevojke“, ne znam da je bilo neke otvorene cenzure ili bar se nije pisalo o tome. Autocenzura je puno opasnija i perfidnija. Tu centri političke moći ne trebaju reći što se smije ili ne smije. Kazališni poslušnici sami anticipiraju što se vlasti ne bi moglo svidjeti. Tako je, uostalom, napravio i Milan Štrljić cenzurirajući mi „Bakhe“. Sam je procijenio što bi se u toj predstavi Sanaderu moglo ne svidjeti. Kroz svoj kazališni rad tražim jezik koji dekonstruira ne samo sistem društvenih vrijednosti nego i normirane reprezentacijske forme. Vrlo često autori nisu svjesni da je u samom jeziku upisana ideološka hegemonija. Trocki je govorio da se nakon Oktobarske revolucije više ne mogu pisati romani. Ponekad kazališni autori žele biti kritični prema društvenoj stvarnosti, ali rijetko tko je spreman radikalno problematizirati reprezentacijske moduse u kojima se pojavljuje ta stvarnost.
Ovo je sad pravo vrijeme da pređemo na posljednju predstavu „Šest likova traži autora“.
- Šest likova traži autora i nalazi Zlatka Hasanbegovića.
Gledajući predstavu, pogotovo njezin prvi „raspojasani“ dio sa brojnim javnim ličnostima drogiranim uz zvukove turbo-folka, imala sam neugodan osjećaj da je govorenje istine u javnom prostoru, bar u njezinom najogoljenijem obliku, spalo na jedno ime ‒ patite li zapravo od parezije?
- Taj Foucaultov koncept govori o posljedicama koje parezist ima u situaciji kad govori određene istine, ali po meni pitanje nije da li društvena zajednica nešto zna ili ne ‒ već jezika i konteksta u kojem se ona suočava sa svojom kolektivnom odgovornošću. Kazalište je pionir po tom pitanju. Vratio bih se, po tko zna koji put, na jednog od svojih omiljenih autora Eshila i njegovu tragediju „Perzijanci“. Radi se o protodokumentarističkoj drami jer uzima za polazište autentičan historijski događaj, bitku kod Salamine iz 480. godine prije nove ere, a Eshil u njoj progovara iz pozicije poraženih i time humanizira neprijatelja. Upravo iz te drame naučio sam neke od najvažnijih kazališnih lekcija. Kad sam došao raditi u Kerempuh zanimalo me nekoliko stvari. Jedna je bila postaviti komad koji "ne spada" u repertoar ovog kazališta, a „Šest likova traži autora“ to i nije. Taj komad me zanimao zbog širokog potencijala njegove metateatralnosti i autoreferencijalnosti. Time se otvorila mogućnost žanrovske igre u kojoj šest likova upada na probu "autentične" Kerempuhove predstave i na kojoj se uvježbava Bujančeva svadba sa svim rekvizitarijem i zakonitostima tog žanra. Ta uvodna politička basna u kojoj je stvarnost postala svinjolika, toliko je uznemirila krhke osjećaje korifeja hrvatske desnice da moram priznati da noćima nisam spavao razmišljajući kako li se osjećaju Željka Markić, Mile Bogović, Zlatko Hasanbegović i ostali Bujančevi svatovi. Kroz ovu predstavu htio sam govoriti i o strahu kao dominantnoj emociji među hrvatskim glumcima. Oni prekidaju probu jer se ne žele kačiti s tim ljudima. Oni se, u raspolućenosti između lika kojeg igraju i svog osobnog identiteta, odlučuju usprotiviti autoritetu redatelja umjesto autoritetu društvene sredine u kojoj osuđeni diler kokaina i prvak medijskog bullyinga ispisuje televizijske potjernice za nacionalnim izdajnicima, a kome čestitati ženidbu nije preskočio ni aktualni predsjednik SDP-a.
"Tek kad djeca budu učila u školi da je etničko čišćenje dijelova BiH i prisvajanje njezina teritorija bilo dio službene hrvatske politike možemo se nadati nekom sazrijevanju ovog društva" (FOTO: Fond za druge)
Fašizam je vaša vječna tema, a u predstavi se ponajviše bavite s obitelji odnosno fašizmom koji se kroz nju reproducira. Koliko neke stvari mogu daleko ići vidjeli smo i na primjeru svih aktivnosti udruge U ime obitelji, a posebno na primjeru borbe protiv ratificiranja Istanbulske konvencije. Koji je po vašem mišljenju razlog tolike fokusiranosti na obitelj?
- Obitelj je institucija kroz koju se oduvijek provodi društvena kontrola. Sam okvir obitelji proizvodi jednu vrstu traume kroz reprodukciju dominantnih društvenih normi i interesa koje su maskirane tim normama. Obitelj je i prostor ur-fašizma jer privilegira biološke veze u odnosu na one stvorene u drugim oblicima socijalne interakcije. Zato je za Željku Markić toliko važno da iz pojma obitelji isključi sve one koji nisu povezani biološkom reprodukcijom. I pretpostavljam da će sljedeći referendum Željke Markić biti onaj u kojem će se tražiti da se seks može prakticirati samo u prokreativne svrhe. Na to mogu samo reći: "Jebite se".
U najavi „Šest likova traži autora“ spominjala se Hrvatska kao zemlja koja se detuđmanizirala i retuđmanizirala. Što to točno znači? Kad smo se uopće detuđmanizirali?
- Sanaderov HDZ je u jednoj fazi promovirao detuđmanizaciju, ali Hrvatska se nikada nije detuđmanizirala. Čovjek koji je trebao završiti u Haagu pretvoren je u neupitnu moralnu veličinu. SDP je po njemu nazvao zagrebački aerodrom zaboravljajući na sve žrtve politike tog čovjeka, uključujući i sam SDP koji je stvorio jednu vrstu stockholmskog sindroma. Ali trajni problem hrvatskog društva ostaje HDZ. Ispod ovčje kože koju je Sanader kratko navukao u periodu "europeizacije" ove stranke, krio se stari vuk i njegova stara kriminalna narav. To je stranka kojoj su i rat i država poslužili isključivo za pljačku društvene imovine. Vidimo to danas na primjeru Agrokora. Ono što je jednom opljačkano i Todoriću isporučeno na pladnju, platit ćemo po svoj prilici još jednom. Pozdravljam ovom prilikom sve one koji su glasali za HDZ jer građani Hrvatske od HDZ-a bolje nisu ni zaslužili. S HDZ-om Hrvati i Hrvatice sazreli su za povratak u jednopartijski sistem.
Što vam znači ova nagrada? Vjerojatno ste vidjeli da možete novčani dio podijeliti s osobom koju smatrate vrijednom. Znate li već sada kome biste je dali i zašto?
- Nagrada mi znači jako puno jer predstavlja potpuno drugačiji sistem vrijednosti u odnosu na cehovske nagrade koje se dijele po principu "ti meni-ja tebi". Znam da je nagrada nastala kao reakcija na ono što se dogodilo prošle godine kada je Jakov Sedlar dobio Nagradu Grada Zagreba. Time je, kao što je i pisao jedan tjednik, ona postala Nagrada smrada Zagreba jer je time i službeno u društveni prostor pušten kužni zadah historijskog revizionizma i negacionizma holokausta. Drago mi je ako ova prekrasna cigla može taj proces makar malo zaustaviti. Premalo je vremena prošlo otkad sam saznao da sam dobio nagradu da bih znao s kime bih je podijelio, ali svakako bih volio da novčani dio ode onima koji se doista bore protiv fašizacije Hrvatske.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Fond za druge
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Sva sreca da postoje ljudi kao sto je gos. Frlic .Na zalost , takvi su u manjini .