Zgotovljeni rezultati popisa stanovništva za 2021. godinu pokazali su kako je Hrvatska zapravo demografski devastirana zemlja u kojoj su svi dijelovi zemlje izgubili stanovništvo i u kojoj se zapravo mladi ne osjećaju dobrodošlo. Popis je pokazao da je država, kao što se lako može zaključiti, nakon niza promašenih javnih politika, stvorila negativno okruženje za mlade, koji u prilično velikom broju odlučuju nastaviti sa svojim životom u nekoj od europskih zemalja – najčešće Njemačkoj.

Marko Kovačić jedan je od vodećih stručnjaka za politike mladih, ujedno i nacionalni korespondent za mlade za Europsku komisiju i Vijeće Europe. Docent je politologije trenutno zaposlen u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, a na Sveučilištu u Rijeci predaje kolegije kojima su mladi u fokusu. Trenutačno radi na postdoktoratu na Sveučilištu u Grazu, a prije toga je na ljubljanskom sveučilištu stekao doktorat iz javnih politika – politika za mlade, a prije toga jedan magisterij na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, a drugi na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gdje je i diplomirao.

Marko Kovačić (FOTO: Privatni album)

Mreža mladih Hrvatske još je 2015. godine, među ostalim, zahtijevala sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao zasebnog predmeta. Uskoro ulazimo u 2023. godinu, pa kada se može očekivati uvođenje ovog predmeta, kao nužnog preduvjeta daljnje demokratizacije društva, za što istraživanja pokazuju izraziti deficit? Kakva je tu uloga škola, trebaju li se nastavnici posebno educirati kako bi mogli implementirati ovaj program?

- Građanski odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj, epopeja je koja traje od 1999. godine. Iako je riječ o zdravorazumskom zahtjevu da učenici koji su (budući) punopravni građani društvene i političke zajednice istu razumiju te znaju kako je mijenjati, političke elite to tako ne vide. Pa se tako oko jednog takvog bitnog sadržaja u obrazovanju lome koplja, uvode poluproizvodi kao što je međupredmetna tema 2019. godine i lažno denuncira kao ideološki problem. Škole ne služe ili bar ne bi trebale služiti samo da se učenicima ponudi znanje, već i vještine i stavovi kako se ostvariti kao aktivni dionik društva, ekonomije i politike. Građanski odgoj i obrazovanje je tako svojevrsna funkcionalna pismenost jer osposobljava mlade za djelovanje i razumijevanje. To je posebno bitno u Hrvatskoj gdje brojna istraživanja (a Hrvatska je tu među najboljima u svijetu što se broja i kvalitete istih tiče) pokazuju da učenicima kronično nedostaje građanske kompetencije. Umjesto da donositelji odluka reagiraju na apele akademske i civilne zajednice, oni se brane argumentom da u školama postoji međupredmetna tema građanski odgoj i obrazovanje. Problem s njom je što implementaciju nje nitko ne nadzire, koordinira niti je smisleno inkorporirana u školski kurikulum. Ovisi o entuzijazmu nastavnika i njihovoj želi za obrazovanjem. A na kraju zbog te partikularnosti stradaju djeca.

Kakva su iskustva drugih postsocijalističkih zemalja Europske unije, možda s naglaskom na Litvu i Sloveniju kao neke primjere dobre prakse?

- Države postsocijalističkog bloka imaju razna iskustva. Neke su shvatile da demokracije nema bez informiranih građana, a neke, poput Hrvatske ignoriraju taj imperativ. U brojnim državama postoji zaseban predmet koji uči klince kako se ostvariti u njihovoj zajednici. Najsličnija Hrvatskoj je Poljska koja nominalno ima GOO u školama i to kao međupredmetnu temu. S druge strane, u Sloveniji tako u 9. razredu i srednjim školama postoji izborni predmet Građanska kultura, a novina je sadržaj pod nazivom Aktivno građanstvo, što je nešto razrađenija međupredmetna tema koja uključuje studijske posjete, neformalni grupni rad i slično. Podudarna je situacija i u Češkoj koja ima kombinaciju međupredmetne teme i zasebnog predmeta. U Litvi je građanski odgoj i obrazovanje dio obaveznog kurikuluma od njezine nezavisnosti, a Bugarska također ima zaseban predmet na temu građanstva u 11. razredu obrazovanja. 

Hrvatska je već pet godina bez Nacionalnog programa za mlade (NPM). Ovaj važan dokument javnim institucijama, tijelima državne uprave te donositeljima odluka na svim razinama daje smjernice za strateško djelovanje na području razvoja i kapacitiranja mladih. Posljednji Nacionalni program za mlade prestao je važiti 2017. godine, a Središnji državni ured za demografiju i mlade tvrdi da je donošenje novog Nacionalnog programa previđeno za 2022. godinu koja je, evo, iscurila. Kakva je važnost ovog dokumenta i zašto je Hrvatskoj trebalo tako dugo da donese ovakav strateški dokument?

- Nacionalni program za mlade je važan državi jer je politika za mlade eklektična pa je NPM kodifikacija različitih mjera što olakšava policy koordinaciju, daje smjernice javnim i državnim institucijama koje u svojoj jurisdikciji imaju mlade (kao korisnike) da svoje programe i djelovanje prilagode prioritetima, šalje jasnu poruku o vrijednostima koje država želi postići i poželjnoj budućnosti kojoj teži. Mladima je NPM važan da znaju svoja prava. Udrugama je važan jer olakšava izradu i provedbu projekata znajući koji su prioriteti, omogućava provedbu njihove watchdog funkcije, praćenja provedbe politika za mlade gradovima, općinama i županijama, daje smjernice za izradu lokalnih i regionalnih programa za mlade. Razloge nedonošenja jednog ovakvog dokumenta treba potražiti u državnom tijelu nadležnom za mlade.

"Škole ne služe ili bar ne bi trebale služiti samo da se učenicima ponudi znanje, već i vještine i stavovi kako se ostvariti kao aktivni dionik društva, ekonomije i politike" (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Zakon za mlade, kakve su šanse da se ikada donese u Hrvatskoj?

- U ovom trenutku ne vidim aktera koji bi tu inicijativu ponovo pokrenuo.

Važan je i europski strateški dokument Europska povelja o radu s mladima. Koliko je gradova i općina implementiralo navedenu povelju i kakvu ulogu ima projekt Europe Goes Local u tome?

- Europska povelja o radu s mladima je produkt rasprave zajednice prakse mladih diljem iz cijele Europe i svojevrstan je vodič jedinicama lokalne i regionalne samouprave kako kvalitetno organizirati rad s mladima u lokalnoj zajednici. Ona je izrađena kao dio najvećeg europskog projekta posvećenog mladima – Europe Goes Local kojeg za Hrvatsku provodi Agencija za mobilnost i programe EU. Riječ je o projektu u kojem se s predstavnicima gradova i županija radi na strukturirani način s ciljem razvoja lokalnog rada s mladima i lokalne politike za mlade te se pokušava povezati različite dionike i strukture s europske razine s onom lokalnom. On se provodi u više od 20 europskih država i jedan je od najuspješnijih projekata takve vrste. Hrvatska je u cijelom konzorciju, moram reći, primjer dobre prakse. Naime, 100 hrvatskih gradova je potpisalo Povelju čime se obvezalo poštivati njena načela. I iskreno, pomaci se od 2016. godine vide. Kao rezultat nacionalnog projekta razvijen je i certifikat Grad za mlade koji validira kvalitetne prakse u području gradova u Hrvatskoj i time povećava kvalitetu politika za mlade.

Institut Savjeta mladih pokazao se kao loš model. Tek jedna petina županija, gradova i općina ima osnovan savjet mladih, a čak 86 posto njih je održalo tek jednu sjednicu u prvih šest mjeseci? Možete li nam to komentirati? I kave nas uopće promjene očekuju u tom dijelu?

- Savjeti mladih su dobra ideja čija je implementacija manjkava. Trenutačno je u procesu izmjena i dopuna Zakona o savjetima mladih, no budući da u radnoj skupini nije bio zastupljen niti jedan predstavnik akademske zajednice, nažalost ne mogu komentirati što se tamo događalo, jer ne znam. Vidjet ćemo kad zakon dođe u javno savjetovanje jesu li promjene kozmetičke prirode ili se uhvatilo u koštac sa srži problema – nefunkcionirajućom strukturom. 

Prema Hartu, koncept participacije, uz prava koja donosi, pretpostavlja i odgovornosti, a pravo na izražavanje mišljenja mladih da budu pitani o svim stvarima koje ih se tiču, ne znači i isključivanje roditelja iz života djece ili ukidanje odgovornosti koje odrasli imaju prema djeci. Participacija mladih je proces u kojem odrasli uče djecu kako se preuzima odgovornost te im osiguravaju prilike da preuzmu onaj dio odgovornosti koji je u skladu s njihovom dobi i kompetencijama, a kako bi njihovo sudjelovanje bilo smisleno, zadaća odraslih je podijeliti i prepustiti jedan dio moći odlučivanja mladima. Kakva je situacija u Hrvatskoj po tom pitanju, koji su primjeri dobre prakse koji se mogu implementirati na ostale gradove i općine?

- Ovisi. Postoje lokalne sredine koje uistinu uključuju mlade u procese donošenja odluka, gradovi poput Lepoglave, Pregrade, Rijeke, Križevaca ili općina Medulin su primjeri dobre prakse, no svi gradovi koji su nositelji certifikata Grad za mlade imaju neku od javnih politika za mlade koje mogu poslužiti kao inspiracija. Međutim, isto tako postoji još dosta prostora za napredak. Čini mi se da je teško dati jednoznačni odgovor i slijediti preporuku kao recept. Važnije je naći način kako doprijeti do mladih, poslušati ih i onda ili primijeniti to što kažu ili im objasniti zašto se konkretna aktivnost ne može ostvariti te što će se zauzvrat napraviti. To je prokušani recept za izgradnju povjerenja.

"U ovom trenutku ne vidim aktera koji bi inicirao donošenje Zakona za mlade" (FOTO: Lupiga.Com)

Koja je uloga organizacija civilnog društva s naglaskom na krovnu organizaciju mladih – Mreža mladih Hrvatske – u kreiranju javnih politika za mlade, s obzirom da je iz brojnih istraživanja jasno da druge javne politike imaju utjecaj na politike za mlade, a ne obrnuto?

- U Hrvatskoj su organizacije civilnog društva ključne. Politika za mlade je socijalna politika, a u modelu koji baštini Hrvatska socijalne usluge u velikoj mjeri upravo izvršavaju udruge. Rad s mladima se u više od 95 posto slučajeva odvija upravo u organizacijama mladih i za mlade, ali nisu pritom važne samo aktivnosti koje se nude mladima, već i zagovaračke. Mreža mladih Hrvatske, usprkos ogromnom broju organizacija članica, dugogodišnjoj povijesti rada s mladima i članstvu u Europskom forumu mladih, još uvijek nije nacionalno vijeće mladih. Postavlja se pitanje – zašto? Mreža je prvenstveno, ili bi trebala biti, zagovarački entitet. Unatrag nekoliko godina njihova oštrica je bila nešto tuplja, ali s novim snagama ona se ponovo oštri. Što je bitno s obzirom na stanje i (in)potentnost formalnih aktera.

Mladima se bavi nekoliko različitih sustava na razini javnih politika – obrazovanje, socijalna skrb, zdravstvo, stambena politika i drugi – koliko su oni međusobno isprepleteni i utemeljeni na stvarnim potrebama mladih?

- U teoriji postoji razlika između politike za mlade i politika za mlade. Dok se prvi koncept odnosi na aktivnosti, ciljeve i instrumente koji su inherentni isključivo mladima (rad s mladima, participacija), politike za mlade su sektorske politike čije posljedice osjećaju i mladi (npr. stanovanje, kultura i sl). Hrvatska baštini kombinirani pristup. Kako bi takav pristup funkcionirao potrebna je snažna, usmjerena, strukturirana i jasna strategija policy koordinacije, koja nažalost u Hrvatskoj izostaje. O tome smo kolega Nikola Baketa i ja pisali u radu „Ciljevi politika/e za mlade u Hrvatskoj u zamci horizontalnosti“. Zaključak teksta u kojem smo empirijski analizirali ciljeve politika/e za mlade glasi da u Hrvatskoj policy koordinacija nije na razini na kojoj bi za dizajn za kojeg smo se odlučili trebala biti te da na kraju zbog toga ispaštaju – mladi.

I za kraj, mladi danas kao i uvijek, žele biti subverzivni i drugačiji od svojih prethodnika, Koliko su danas mladi subverzivni i koliko je pandemijska situacija utjecala na njihov rast, razvoj i položaj u hrvatskom društvu?

- Ja bih rekao da su mladi subverzivni, i inovativni, i kreativni, no da mi koji imamo veću količinu društvene i političke moći često podcjenjujemo tu mladenačku energiju etiketirajući ih nezainteresiranima. Stvari koje mladi rade u online sferi, koja je neodvojiva od offline svijeta, nama su često nedokučive, trivijalne pa i nebitne. I ako je tomu tako onda se često ni ne trudimo vidjeti postoje li posljedice tog djelovanja. Pogledajte primjerice borbu klimatskih aktivista koji bacaju juhe po umjetničkim djelima, lijepe se za zidove ... Isto tako pogledajte malograđansko zgražanje tim aktivizmom koje se svodi na denunciranje njihove dobi, proglašavajući ih elitistima koje treba poslati u radni kamp kako bi se naučili, pazite sad paradoksa, pravim vrijednostima. Jer je Van Gogh valjda važniji od budućnosti svijeta. U Hrvatskoj također postoji jedna skupina mladih koji promišljaju i kritički se odnose prema sustavu u kojem jesu, no oni su na marginama javnog diskursa. Zanima vas tko su? Pa pišite novinarima medija koji čitaju da ih pronađu i predstave. Tome služe, zar ne?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"