Kako biste ocijenili položaj mladih znanstvenika i što je potrebno učiniti da se on popravi?

- S dobrim razlogom se kaže da su mladi znanstvenici najosjetljivija skupina u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. U osnovi ih možemo podijeliti u dvije skupine: prvu čine oni koji su u sustavu, znači znanstveni novaci, asistenti, viši asistenti. Zbog toga što imaju ugovore na neodređeno, za razliku od docenata i profesora, kad se uvode mjere štednje oni prvi ispaštaju tijekom restrukturiranja sustava. Drugu skupinu čine oni koji su izvan sustava, a to su prije svega doktorski studenti koji plaćaju studij iz vlastitih sredstava ili ih financira poslodavac, njih primarno muči kvaliteta doktorskog studija, kao i one u sustavu, ali i problem kako ući u sustav i ostvariti znanstvenu karijeru. Da bi došlo do poboljšanja situacije, potrebno je prvo uložiti više novca u znanost i obrazovanje na svim nivoima. Drugo, donijeti odluku što želimo za pet, deset, 20 godina te razraditi mjere kojima ćemo to postići. Tada te mjere i sustavno provoditi. Trenutno nam se događa da svakih par godina netko odluči dodati novu zakrpu na sustav i to čini nepromišljeno. Za početak, smatramo da bi zakrpe bile bolje kad bi netko poslušao nas koji “živimo” taj sustav.

MLAZ je radio istraživanje o položaju znanstvenika. Možete li nam reći koji su ključni i najzanimljiviji rezultati tog istraživanja?

- Istraživanju smo odlučili pristupiti znanstveno te prije nekih konkretnih akcija ispitati kakvo je stanje u sustavu mladih znanstvenika. Ispitali smo 1.200 doktoranada i poslijedoktoranada koji su od 2010. godine nadalje radili doktorat na Sveučilištu u Zagrebu. Podaci nas nisu pretjerano iznenadili, no opet lijepo je imati “crno na bijelo” kako stvari stoje. Prije svega, doktorski studij traje dvije do tri godine duže nego li na zapadu. Uz to, svaki drugi ispitanik smatra da nije primjenjiv za znanstveni rad, iako mu je to svrha. To je poražavajuće za nešto što oduzme dvije do tri godine života doktorskom studentu. Zabrinjavajuće je što smo saznali da Sveučilište ima skoro robovlasnički odnos prema svojim mladim znanstvenicima. Otprilike svaka dva od tri ispitanika drže daleko više nastave nego li bi smjeli po sada već nevažećem, kolektivnom ugovoru. Zbog toga se pitamo, kako da oni rade kvalitetnu znanost i kvalitetnu nastavu… No, tu je anketa rekla da preko 80 posto ispitanika, i to ne samo na Sveučilištu, znanost radi i u svoje slobodno vrijeme. I tu se vidi da pati privatni život. No usprkos svemu tome, ljudi su svjesni da imaju isti ili bolji standard od drugih, makar bili slabije plaćeni od prosjeka za svoju stručnu spremu. Budući da je situacija jako komplicirana, naš tim će proći kroz tu anketu te probati izvući neke konkretnije zaključke. Naravno, sve to radimo volonterski...

Jedan od rezultata ankete MLAZ-a među mladim znanstvenicima (SCREENSHOT: MLAZ)

Možete li nam dati nekoliko primjera koji ukazuju na aktualni odnos države prema mladim znanstvenicima i znanosti uopće?

- Zgodan primjer je i to da mi kao država proizvodimo više doktora znanosti od europskog prosjeka. No, što država dalje radi s tim mladim doktorima znanosti? Ne daje im mogućnost da rade u znanosti, ne daje poticaje gospodarstvu ili javnom sektoru da ih zapošljava. Zapravo, radi sve samo ne ono da ih zadrži u Hrvatskoj i iskoristi njihovo znanje. Naša anketa pokazuje da veliki broj doktora znanosti u sustavu ističe ugovor, a radnih mjesta nema. Godinama smo upozoravali da su nužne neke mjere kako bi se te doktore znanosti pripremilo za rad u privatnom sektoru, no ništa se nije dogodilo. A najveći problem je što država radi reforme, mijenja zakone, a da pritom nas, mlade znanstvenike, u niti jednom trenutku ne obavijesti točno što će se dogoditi s nama. Primjerice, od srpnja ove godine se zakonski bitno mijenjaju pravila za ljude u sustavu u trenu kad doktoriraju, no evo dva mjeseca prije toga ni mi ni oni ne znamo što će se točno dogoditi. 

Humanističke znanosti nalaze se pod posebnim pritiskom, jer ne odgovaraju "zahtjevima tržišta", odnosno nisu pogodne da se istraživanja i radove sa znanstvenih područja koje pokrivaju monetizira. Jesu li članovi MLAZ-a suočeni s tim problemom i što se može poduzeti da se on riješi?

- Rekao bih da jesu. U zadnjih nekoliko godina imamo osjećaj kao da je ministarstvo zaboravilo na sve osim “tržišne znanosti". Humanističke znanosti su vrlo važan poticajni element za kulturni i društveni razvoj države te ne možemo reći da ne doprinose. Čovjek nije stroj da mu ne treba dobra knjiga, film, koncert... No, ima tu i krivice među Sveučilištima koja ne prate trendove na tržištu rada pa obrazuju više ljudi pojedinih struka nego li se mogu zaposliti. Za rješenje ne znam, ali vjerujem da bi se problem mogao, ako ništa ublažiti, tako da svi dionici sjednu za stol i dogovore zajedničko rješenje dok ne prebrodimo krizu. Dok god je jedna strana isključena, biti će nepravde i nezadovoljstva. Preslagivanjem sustava i ispravljanjem mnogih nepravdi moglo bi se puno toga učiniti, no to zahtjeva puno volje i vremena za što čini se nitko nije spreman.

Mladi znanstvenici podijeljeni su u mišljenju o kvaliteti doktorskih studija (SCREENSHOT: MLAZ)

U kojoj mjeri je danas uopće moguće baviti se znanošću, ako pokrivate znanstvenu granu koja nije zanimljiva investitorima, tržištu, odnosno koja se ne može unovčiti?

- Tu mogu govoriti i iz vlastite pozicije budući da radim u području fundamentalnih istraživanja. Na žalost, prošla su vremena kad je netko mogao raditi godinama na jednom dobrom radu. Mentalitet tržišta se uvukao u sve pore znanosti pa se svi brinu za količinu, a ne kvalitetu. Također, u svemu što radite morate navesti neku korist i motivaciju. To nije samo po sebi nužno loše, no može gušiti kreativnost. A tu je naravno i pitanje izvlačenja novca za svoj rad. Glavni problem je što čovjek više ne može biti samo znanstvenik, već mora postati i administrator i prodavač da bi izvukao novce za rad. U “kriznim” vremenima, najviše pati fundamentalna znanost. Neki bi rekli da nam ne treba matematika i fizika jer nije utrživa. No, tko će onda inžinjere učiti matematici i fizici?

Možete li reći nešto o kvaliteti visokih učilišta u Hrvatskoj? Raste li ona ili pada?

- Neki vanjski pokazatelji, primjerice, Šangajska lista, kažu da pada. Nezadovoljstvo i rezigniranost raste, naročito nas mladih. Ako u sustav ne ulažete ni novca ni pažnje, on će polako uvenuti. Također, u svakom sustavu ima radnika i neradnika, no kad nema novaca u znanosti svi dobivaju neku socijalu od države te se ne stimulira one najbolje. Nestašica novca tu dodatno uzrokuje da se svi međusobno svađaju za ostatke. Dio ljudi odustane, no uvijek ima onih koji pokušavaju gurati dalje i proizvoditi dobru znanost usprkos uvjetima.

Odlaze li mladi znanstvenici u inozemstvo češće nego ranije, obzirom na ekonomsku krizu koja potresa Hrvatsku. 

- Češće. Ponavlja se situacija iz 2000-tih kada je nekoliko godina bila blokada novih zapošljavanja doktoranada na Sveučilištima i javnim institutima. Ja sam ušao u sustav kao znanstveni novak među zadnjima krajem 2011. godine te od onda do početka ove godine nije bilo novih zapošljavanja. Znači u tri godine je zanemariv broj mladih ušao u sustav. Ostali su ili pobjegli u inozemstvo ili uz puno sreće pronašli neki posao, često izvan struke. Ovdje nema neke perspektive kad jednom iz prve ruke vidite kako znanost funkcionira na zapadu. Skupi instrumenti, revna administracija i dovoljno novaca za zapošljavanje i usavršavanje ljudi. S obzirom da smo kao država u svakog znanstvenog novaka ili asistenta uložili više od 100.000 eura, i to samo nakon završenog fakulteta, očito je da jeftino izvozimo znanje.

Prekomjerni sati rada mladim znanstvenicima u Hrvatskoj uglavnom nisu plaćeni (SCREENSHOT: MLAZ)

Kakve su razlike u uvjetima koje imaju znanstvenici s periferije Europske unije, od onih koji imaju znanstvenici iz starih, bogatijih zemalja Europe?

- Situacija u Europskoj uniji je raznolika pa je teško govoriti o konkretnim razlikama između država budući da ne postoji neki jedinstveni princip. Jasna razlika je u financiranju i organizaciji. Ono gdje bismo mi mogli i sada značajno napredovati je po pitanju organizacije, naročito u kontroli kvalitete i iskorištavanju postojećih resursa. Često se razbacujemo s novcima zbog sitnih svađa. Primjerice, dvije istraživačke grupe u Zagrebu kupuju isti instrument od nekoliko stotina tisuća eura jer voditelji grupa međusobno ne razgovaraju pa ne žele ni dijeliti. Međutim, to je možda više pitanja neke “socijalne kulture” za koju nam treba neko vrijeme da sazrije.

Kakvu suradnju imate s resornim ministarstvom?

- Kroz zadnjih nekoliko godina smo kao Udruga često razgovarali s ministarstvom, čak smo i doprinijeli nekim dijelovima zakona te sudjelovali i u nekim povjerenstvima. No, mladi znanstvenici nemaju neku političku moć da bi radili promjene u sustavu stoga često ovisimo o dobrim namjerama druge strane. Ipak, uvijek smo spremni uložiti svoje vrijeme u dijalog pa makar on i ne urodio plodom.

Vidjeli smo s kakvim problemima su suočeni korisnici stanova namijenjenih znanstvenicima. Možete li nam to komentirati, odnosno možete li nam reći ima li volje u ministarstvu da se taj problem riješi?

- Do sada nije bilo ni volje ni interesa. Riječ je o problemu koji se provlači već deset godina i kojeg su stanari pokušavali sami rješavati s ministarstvom, no prevladao je strah te su se bojali izaći s detaljima u javnost. Tu smo mi uskočili te preuzeli paljbu na sebe. Rezultat toga je da nam je prije nekoliko dana zamjenik ministra prof. dr. sc. Andričević rekao da će se osobno angažirati oko rješavanja problema. S obzirom da stanari čekaju godinama, strpjeti ćemo se još nekoliko dana za konkretan odgovor. 

Ukoliko biste nešto željeli naglasiti, a da vas nismo pitali, budite slobodni...

- Pa, shvatili smo da nema smisla fokusirati se samo na problem prava mladih znanstvenika i perspektive u znanosti. Njih svakako ima i ulagat ćemo vrijeme u to, no ne bismo htjeli imati samo “sindikalni stav”. Znači, ako već država ne želi pomoći mladim znanstvenicima da se snađu kad izlete iz sustava, shvatili smo da mi moramo. To uključuje pružanje mogućnosti da se educiraju iz vještina koje im doktorski studij ne pruža poput pisanja projekata, timskog rada i slično. Riječ je o takozvanim “generičkim” vještinama koje poslodavci traže, a i koje ujedno omogućuju lakše snalaženje u sustavu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: arhiva

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".