Igor Vuk Torbica, trenutno je jedan od najuzbudljivijih umjetnika na ovim prostorima. Mladi kazališni redatelj (rođen 1987. godine u Drvaru, BiH) profesionalni debi ostvario je predstavom „Razbijeni vrč“ u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, a na kraju iste godine režira i u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) Tollerovog „Hinkemana“. Ta apsolutno fantastična predstava u studenome prošle godine osvojila je nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini, a njen glavni glumac Rakan Rushaidat osvojio je nagradu za najbolju mušku ulogu. 

Redateljeva posljednja predstava, nastala prema drami Ödöna von Horvatha „Priče iz bečke šume“ upravo igra u zagrebačkom kazalištu Gavella, a „Hinkemann“ će se ponovno naći na daskama ZKM-a sredinom veljače. 

DEMASAKRIRANJE SVIJESTI: Ne može se sakriti ono što stvarno nosimo u sebi

S Igorom Vukom Torbicom, koji živi u Beogradu i tamo trenutno priprema novu predstavu, razgovarali smo o umjetnosti, društvu, kazalištu, glazbi, Europi… 

"Gotovo je nevjerojatno kako su ljudi spremni brbljati o nebitnim stvarima, dok istovremeno mogu osjetiti svu bijedu i opasnost vremena u kome žive" - Igor Vuk Torbica (FOTO: Jaka Babnik)

Do sada ste uvijek režirali klasične dramske komade. Pronalazite li u tim djelima junake po svome artističkom ukusu ili imate neki odmak od djela suvremenih autora? Nalazi li se arhetipske junake jedino u klasičnim djelima, kako je izjavio glazbeni kritičar Žikica Simić? 

- Nemam neki radikalan odmak od suvremenih dramskih autora, no uvijek kada ih čitam imam dojam da se oni bave nekim konkretnim, uskim problemom, dok dijela iz prošlosti kao da konstantno otvaraju nova pitanja i motive na koje je izazov davati nove odgovore. Ljudski odnosi ionako kroz povijest ostaju isti, ali se pitanja vremena i okolnosti mijenjaju. Ono što meni u tome predstavlja izazov je pronalaženje perspektive iz suvremene psihologije i tim činom skinuti "prašinu vremena" s datog dramskog djela. Nekad sam više, nekad manje uspješan u tome naumu, no klasična dramska djela daju mi više manevarskog prostora i slobode. To je ono što je za mene nužno kada tragam za tekstom koji želim režirati. 

„Hinkemann“ i „Priče iz bečke šume“ smješteni su u vrijeme neposredno nakon Prvog svjetskog rata, odnosno prije samog početka Drugog svjetskog rata. Postoji li neki razlog zašto se vraćate u to doba? 

- Vidim mnoge sličnosti sa spomenutim vremenom i vremenom kojem smo mi svjedoci. Konkretno da objasnim na primjeru „Priča iz bečke šume“. Gotovo je nevjerojatno kako su ljudi spremni brbljati o nebitnim stvarima, dok istovremeno mogu osjetiti svu bijedu i opasnost vremena u kome žive. Takva je izgleda ljudska priroda, a okviri u kojima se to danas događa vrlo su slični onima u vremenu spomenute drame. Kod „Hinkemana“ je pak glavno pitanje bilo što znači rat sa svim svojim posljedicama, kako on definira duh društva niz godina nakon svoga kraja. Nakon završetka rata sve postaje njegov odjek, on mijenja čovjeka. Drugo isto tako važno pitanje koje ta predstava otvara je mjesto muškaraca nakon tragičnih društvenih zbivanja. Pri tome mislim na običnog čovjeka, onoga koga u teatru zovemo „čovjek po sredini“, koji nekako treba da nađe svoj identitet i snagu za opstanak u svakodnevici. 

Na kraju „Priča iz bečke šume“, kao i u „Hinkemannu“ postoji dio predstave koji je koncipiran kao svojevrsni reality show ili možda talk show. U „Šumi“ tamo kao da se protagonisti pomiruju sa sudbinom, vraćaju u neku kolotečinu stvarnosti. Pravog rješenja i dalje nema. 

- Neki su taj dio predstave bili spremni nazvati talk showom. Nisam konkretno htio ulaziti u bilo kakva stroga obilježavanja, no htio sam istaknuti kako je danas gotovo svaka ljudska tragedija javna. Ljudi vole transparentu tragediju, jer mogu u njoj voajerski uživati. Istovremeno, patologija društvenih zajednica toliko je rezistentna, da jedna slomljena karika nikada ne znači i slomljeni lanac društvenih zbivanja. Konsenzus zajednice jest zadržati trenutni status, prilagoditi se i na posljetku ojačati začarani krug standardiziranih malih života koji ne prihvaća nikakve različitosti.

Postoji li uopće rješenje? 

- Rješenje nije jednostavno, ali počinje od promjena u obrazovanju, pa sve do načina shvaćanja pojmova društva, braka, kulture, vjere, nacije … Sve ono što čini okosnicu mirnog građanskog života nužno bi moralo biti dovedeno u pitanje. U pojedinim zemljama zbiva se ta pozitivna promjena, ali istovremeno se i događa povratak prošlostoljetnih reakcionarnih građanskih politika, militantnih i agresivnih. Početak svakog napretka je slamanje taloga fiksnih vrijednosti u kojima se to društvo nalazi. 

"Vjerujem da sam tek na početku otkrivanja što je sve moguće ostvariti rasvjetom" - scena iz "Priči iz Bečke šume" (FOTO: gavella.hr)

Može li umjetnost uopće utjecati na društvo ili promijeniti pojedinca? 

- Umjetnost mijenja individuu. Ona nužno ne mora imati pretenzije da sama po sebi bude politička jedinica. Ali ova bi nas misao trebala osloboditi jer ona umjetnost podiže iznad politike. Svaka, pa i najliberalnija politička doktrina u svojoj premisi dijeli ljude (to je paradoks politike), dok je za stol umjetnosti svatko pozvan da sjedne. Ipak umjetnost, čak i ona najbanalnija, što se naziva kičem, ima političke konotacije (to je paradoks umjetnosti). 

Je li teatar postao pretjerano elitistički? 

- Teatar zapravo nikad nije bio i medij kojeg je posjećivao ogroman broj ljudi. Nikad ne bih volio gurati u kazalište nekoga tko ne osjeća unutarnju potrebu da vodi unutarnji dijalog s glumcima i autorima. To je nešto ritualno što neki jednostavno imaju u sebi, dok drugi nemaju. Dakako da postoji kazalište koje zbog svojih tema, stila i načina scenske prezentacije, okreće leđa velikom broju ljudi, no osobno nemam ništa protiv takvog pristupa, kao što nemam niti išta protiv one vrste kazališta koje se s elitističkih pozicija može promatrati kao teatar apsolutnog neukusa i podilaženja publici. I ta vrsta teatra postoji s razlogom. Kazalište treba da bude sve ono što autor želi da ono bude, a kako su razlike između autora ogromne, sve je moguće, samim tim i dopušteno. 

Pomalo je neobično bilo vidjeti inovativnog režisera kao što se Vi u tradicionalističkom, da ne kažem pomalo štreberskom kazalištu kao što je Gavella. Možete li usporediti proces rada tamo s onim u ZKM-u gdje ste režirali „Hinkemanna“. 

- U ZKM-u se osjeti kako su glumci bili pod različitim „drillovima“. Heterogenost redatelja koji su dolazili donijela je tom ansamblu kvalitetu u smislu da lakše prihvaćaju činjenicu da se do rezultata može doći na nove, manje znane načine. Oni su takoreći odmah spremni skočiti u vodu. U Gavelli imate jakih i zanimljivih glumačkih individua koji su, rekao bih, imali sudare s redateljima koji nisu uvijek znali sto žele. Kod njih se zato osjeća jedna doza skepticizma, još uvijek ne krajnje nagrizajuća i ne toliko zadojena cinizmom da bi u konačnici bilo nemoguće pokrenuti zamišljeni kreativni proces. Nekom tko čini kazalište, uvijek je zanimljivo probati raditi tamo gdje je naizgled sistem okoštao, tada, neko tko radi zaista pomjera i svoje kapacitete i kapacitete ljudi pred sobom. U Gavelli sam mnogo toga mogao naučiti, a to je ono za čime sam u stalnoj potrazi. 

Kakav način rada s glumcima preferirate? Kako izgledaju Vaše probe? 

- Ne volim zapovijedati gdje da tko stoji i u koju točku da gleda, već pokušavam pokrenuti igru, da pojedinim vježbama i igrama potaknem improvizaciju koju kasnije eventualno zajedno čistimo i pronalazimo zajedno najbolji oblik scenskog djelovanja. Najviše volim kada vidim da glumci glume tako da moja režija postane nevidljiva i nenametljiva. Volim kad proces čitajućih proba vrlo brzo ustupi mjesto igrama, vježbama i improvizacijama. Nastojim u prostoru tražiti budući scenski jezik predstave. 

"Kazalište treba da bude sve ono što autor želi da ono bude, a kako su razlike između autora ogromne, sve je moguće, samim tim i dopušteno" (FOTO: Jaka Babnik)

U vašim djelima rasvjeta jest esencijalan dio gledateljskog iskustva. Stereoskopska rasvjeta „Hinkemannu“ daje gotovo metafizička svojstva. Slično je i s „Pričama iz bečke šume“. Isto tako i odabir pjesama s kraja pedesetih i šezdesetih 20. stoljeća koji se mogu čuti u „Hinkemannu“, apsolutno su fantastične te kao da su ispale iz američkih antiratnih filmova o Vijetnamu. U „Šumi“ pak više inzistirate na nekoj vrsti melodične kakofonije koja se šulja iz pozadine. 

- Rasvjeta je izraz i znak, kao i svaki drugi dio predstave. Loše je kada ga redatelji nanose kao kozmetiku na samom kraju procesa. Nekada je svijetlo, osnovni element komponiranja buduće predstave, nešto što definira prostor, igru i žanr. No, vjerujem da sam tek na početku otkrivanja što je sve moguće ostvariti rasvjetom. U „Hinkemannu“ smo htjeli izbrisati toponime konkretnog, određenog rata. Bio nam je bitan fenomen ljudskog razaranja. Različitim kostimima i elementima među kojima je i muzika sukobili smo različita povijesna vremena i počeli ih redefinirati. Pjesme s kraja pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća koje smo koristili u „Hinkemannu“ imaju jaku vrstu emocionalnog sadržaja, moćni su katalizatori emocija. Vijetnam nije isključivo jedina asocijacija. Muzika ima u sebi mnogo dimenzija koje okidaju niz asocijacija i značenja, ne samo onih lijepih, već i banalnih i patetičnih. U „Pričama iz bečke šumama“ ima mnogo manje poznatih pjesama. No zato svaka scena ima snažan muzički prosede, bio on u prvom ili u drugom planu. „Saundskejp“ je mnogo više glazbene prirode nego što je to slučaj u mojim prethodnim predstavama. Ako zanemarimo glazbene numere, svi drugi zvukovi u „Hinkemannu“ stvoreni su iz realnih šumova i zvukova dok u „Šumama“ prevladava muzika, mahom melankoličnog sadržaja koja služi isticanju dramskog intervala. 

Možete li otkriti neke buduće projekte? 

- Još uvijek pregovaram sa ZKM-om, tako da ne mogu ništa reći konkretno. Ono na čemu započinjem rad jest jedan manje poznati Tolstojev tekst „Carstvo mraka“. Predstava bi trebala imati premijeru na maloj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu tijekom ožujka. Raduje me taj proces s jednom manjom, intimnijom ekipom gdje imamo i vremena i prostora posvetiti se studioznom radu i da na kraju vidimo što ćemo takvim pristupom stvoriti. 

Koliko Vas rad na predstavi zaokuplja? 

- Od onoga trenutka kada započnem rad na predstavi apsolutno bivam zaokupljen teatrom. Ima onih ljudi koji mogu razdvojiti privatni život i rad u kazalištu, no ja nisam od tih. Opsesivan sam, tako da dok sam u kreativnom procesu, vjerujem da pate svi oko mene, ali mi zasad i opraštaju. Ove godine sam si dao na probu jedan ritam koji već vidim da mi ne odgovara. Moji apetiti su kvantitativno manji, ali konkretniji. Želim se vezati za jedan projekt i na njega usmjeriti svu pažnju. Mislim da ću sljedećih godina birati manje režija. 

Imate li kakvih ambicija da se okušate na filmu? Veliki Ingmar Bergman rekao je kako mu kazalište dođe kao žena, a film uzbudljiva ljubavnica. 

- Drago mi je da ste me to pitali. Film mi nije ni stran ni mrzak, naprotiv. Ali nemam toliku ambiciju da mogu reći kako ću to sigurno učiniti. Možda kad bih vidio nešto za što vjerujem da mogu ispričati isključivo filmskim narativom, tek onda postoji mogućnost da bih pokušao to i ostvariti. Za razliku od Bergmana ja sam ipak mnogo vjerniji ženi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jaka Babnik