"Rad u kulturi je sizifovski", kaže u razgovoru za Lupiga naša sugovornica, Lenka Udovički, jedna od utemeljiteljā i redateljica kazališta Ulysses. Ni 23 godine od utemeljenja Ulysses ne ostavlja gledatelje ravnodušnima. Mirisi, boje i zvukovi na Brijunima i unutar utvrde Minor dobivaju nove dimenzije kada se održavaju predstave u sklopu Ulyssesa. Tako barem, kažu i posjetitelji i glumci. A kako i ne bi tako bilo, kada su najveća intelektualna i umjetnička imena jedrila prema ovome, nadasve, magičnom otoku. Mira Furlan, Arsen Dedić, Zijah Sokolović, Jasna Đuričić, Vanessa Redgrave, Đorđe Balašević, Josipa Lisac, Nebojša Glogovac, Josip Pejaković, Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić, Kemal Monteno, Darko Rundek – samo su dio grandiozne plejade umjetnika koji su dali i daju svoj dio sebe za ovo kazalište.

Svoje sidro stvaralaštva su ostavili tu, a tko god kroči u ovu rapsodiju emocija, ovacija, umjetnosti i intrige, zauvijek ostane dio Ulyssesa. Mnoga djela klasične i suvremene umjetnosti upriličena su u tom intimnom okruženju, a vrijedi izdvojiti: Shakespeareovog „Kralja Leara“, Euripidove „Medeje“, Molièreovog „Don Juana“, te „Play Beckett“ Borislava Vujčića, „Pokojnika“ Branislava Nušića, „Sprovod u Theresienburgu“ Miroslava Krleže …

Ulysses je u svom ovogodišnjem izdanju naglasio jednu temu koja nas sve razdvaja i spaja u nekom trenutku, na ovaj ili onaj način. A to je - rat. Ljubav, zavist i nepravda su idući atributi koji krase Ulyssesov „Othello“. Sinergijom tri države i dva kazališta – Ulysses i SARTR (Sarajevski ratni teatar) – nastala je ova shakespearovska bezvremenska adaptacija. Naglasak u ovoj sezoni bila je na ukrajinskim umjetnicima, zbog očite teme djela, no vrlo dobro znamo da su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina prošle ludilo razaranja i dezertiranja devedesetih godina, te je zbog toga ova suradnja više plemenita od samog Shakespearea i Othella. U glavnim ulogama bili su Ermin Bravo, sarajevski glumac, koji je utjelovio Othella, a Desdemonu, Othellovu muzu i djevu, odigrala je Ana-Marija Brđanović, varaždinska glumica s riječkom adresom. Više o samom „Othellu“ i kazalištu Ulysses za Lupigu je govorila Lenka Udovički, redateljica kazališta Ulysses. Upitali smo je, s obzirom da se radi o izuzetno antiratnom, odnosno pacifističkom komadu, koliko misli da je potrebno još kazališnih djela da bi nove generacije premostile posttraumatsku i postratnu katarzu Balkana.

"Taoci smo pohlepnih luđaka" - Lenka Udovički (FOTO: Ulysses)

- Mnogo, jako mnogo, jer traume su duboke! Ali, ne mogu umjetnička djela sama. Potrebne su ozbiljne društvene promjene, jer taoci smo pohlepnih luđaka koji „trange frange“ vladaju politikom i čitavim društvom. A traume se množe. Umjetnici upozoravaju na loše stanje, ali za promjene je neophodno da svi malo razmisle sopstvenom glavom i kažu – „Dosta je, sad ćemo drugačije!“. Prošle godine smo organizirali dva kampa za ukrajinske umjetnike i djecu, jer znamo kako je kad rat razori društveno tkivo i razbaca ljude naokolo, a ove godine smo pozvali ukrajinsku redateljicu Oksanu Dmitrievu i njen kreativni tim da u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom kreiraju ovogodišnju premijeru „Othella“.

Možda je pomalo intimno pitanje, ali što vas osobno i dalje motivira, nakon dvadeset i kusur godina kazališnog rada? 

- Motivira me što ja zaista volim teatar i duboku međuljudsku interakciju koja je njegova bit.. Ona se prvo događa unutar ekipe tokom procesa rada na predstavi. Sama činjenica da se neka grupa ljudi okupila da zajedno nešto izmašta i kreira svijet na sceni za mene je magična. Puno se toga otvara, istražuje, proba, kopa se po emocijama, i u vrlo kratkom vremenu, ljudi postanu jako bliski. Potpuni neznanci začas se upoznaju i dodirnu na način za koji su, u nekim „normalnim“ okolnostima, potrebne godine … I onda dođe moment kada se u taj svijet, koji smo izmaštali i kreirali, pozove - publika. I opet, neki potpuni neznanci dođu i zajedno sa glumcima i svima ostalima, koji čine predstavu, provedu tih nekoliko sati u tom nekom drugom svijetu u nekakvoj intenzivnoj komunikaciji. Divno, zar ne?.

No, da se vratimo 20 godina unazad. Koliko je zapravo bila dokučiva vizija da Ulysses postane "međunarodni umjetnički centar" te 2001. godine u trenutku kada je prošlo tek nekoliko godina od smirivanja i prekida sukoba između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine? Kako se današnja društveno-politička situacija odražava na Ulysses?

- Kada smo počinjali upravo nam je 'misija' bila da nakon godina užasa i destrukcije, koje su prethodile, potaknemo jednu novu energiju, kreativnu, konstruktivnu, da se iniciraju i stvaraju okolnosti u kojima će ljudi biti bolji. Željeli smo stvoriti 'međunarodni umjetnički centar' u kojem ćemo razmjenjivati ono što nas oplemenjuje, preispitivati se, prepoznavati što je to što nas spaja i kao ljudska bića osnažuje, a ne širiti jad i mržnju. Mi smo tada živjeli u Londonu i željeli smo spojiti te svjetove, prijatelje i umjetnike iz nekih prethodnih života, iz čitavog regiona, i one nove koje smo upoznali u našim novim životima vani, a i uspostaviti kontakt sa nekim generacijama koje su u međuvremenu stasavale. I desilo se jedno malo čudo, odaziv je bio fantastičan, napravili smo jednu veliku, ali zaista veliku predstavu – „Kralj Lear“. Ulysses komunicira sa situacijom i vremenom u kojem živimo i trudimo se da gdje god možemo pozitivno djelujemo.

Na tragu toga, smatrate li da je naša regionalna dramska scena, ali i kinematografija, prepunjena ratnom tematikom i zašto je to tako?

- Mislim da neki umjetnici pokušavaju da preispitaju razne aspekte svega što nam se dogodilo, a neki opet koriste situaciju. Zato smo toliko u toj tematici. Mislim da nismo još doživjeli nekakvu katarzu, osvješćenje, suočenje, da bismo zaista mogli naprijed. I dalje je većini mrena na očima i vrte se u starim krugovima.

Što je ono na što ste najviše ponosni, a što je ono zbog čega se kajete pri radu na Ulysses-u? 

- Ponosna sam na to da smo kroz ove godine uspjeli okupiti toliko zaista divnih ljudi koji su sa s nama radili i postali dio velike Ulysses familije. Takve su se fantastične energije tu razmjenjivale, kreativci svih vrsta, ali i divni ljudi u tehnici, čitav jedan univerzum. Mislim da nije bilo nekih poteza zbog kojih bih rekla da se kajem, to je malo ekstreman izraz i podrazumijeva veliku krivicu, ali mi je jako žao da nismo dosad uspjeli napraviti korak prema tome da Ulysses ima jedan ozbiljni kontinuitet tokom čitave godine i da možemo širiti aktivnosti i uključiti više mladih, ali to nažalost jako zavisi od financija, a mi preživljavamo od godine do godine, na samom rubu.

Koliko su zastupljene kreativne i egzistencijalne krize u današnjem stvaralačkom radu i da li je Ulysses bio u takvoj vrsti "krize"?

- Kreativne i egzistencijalne krize često su prisutne u stvaralačkom radu. Iz kreativnih kriza se često zna roditi nešto izuzetno i novo, jer ta „kriza“ često je zapravo znak da se unutra „kuha“, „lomi“, procesuira nešto duboko iz čega će nastati nešto drukčije i novo. Egzistencijalne krize su daleko destruktivnije. Nažalost, svi se suočavamo s njima pa i Ulysses i mislim da je to i velika boljka današnjeg društva da se samo juri profit, a prava umjetnost obično nije u tom direktnom smislu profitabilna, a to što nešto obogaćuje dušu, ne cijeni se dovoljno.

Vaš suradnik i suborac, beogradski glumac Bojan Dimitrijević kazao je da je teatar jedna od preostalih stvari koje se uživo dešavaju u digitalno vrijeme. Je li mlada gledalačka publika uopće zastupljena, ako stavimo sa strane mlade glumce/ice?

- Lijepo je to Bojan rekao … Mlada publika jeste zastupljena, ali naravno da bi se moralo puno više ulagati kako bi se privukla i kako bi bila još zastupljenija. Mladi ljudi prepoznaju kad je nešto dobro i žele učestvovati u događajima koji se dešavaju uživo, ali moraju im se učiniti pristupačnijima. Inače će mlade generacije ostati osujećene za niz doživljaja koji su jako bitni za emocionalno sazrijevanje.

Za kraj, koju budućnost nosi Ulysses?

- Pitanje budućnosti Ulyssesa je nešto što i mene već duže vrijeme muči. To sam i spomenula ranije, jer nismo uspjeli obezbijediti neku sigurnu infrastrukturu i financiranje, pa je teško graditi neku budućnost. Ali, kao i Joyceov „Ulysses“, a i onaj antički, nastavit ćemo naše putovanje i potragu za Itakom.

Nakon pozdrava s Lenom Udovički, za kraj ovog razgovora, recimo da je 23. izdanje Ulyssesovog programa započelo 14. srpnja koncertom Darka Rundeka i trajalo je do 31. kolovoza, kada ga je zatvorio koncert Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora. Između ova dva glazbena nastupa, na daskama koje život znače, odigrane su, među ostalim, predstave "Kralj Lear", "Nosorog", "Zemlja vukova", "Tko se boji Virginije Woolf?".

Rade Šerbedžija i Lenka Udovički svojim radom pokazuju kako još uvijek žive ovu ideju i čini se da će je nastaviti živjeti.Tu moramo spomenuti i književnika Borislava Vujčića, također utemeljitelja kazališta, koji nas je prerano napustio. Priču o Ulyssesu je on ovako sažeo: „I svi drugi, mjerom umijeća, mjerom svojih poriva utkali su miris svoje duše u prag jedne nove kazališne kuće kojoj je krovište otvoreno nebo, a pozornica Prosperov vrt u kojemu se ne njeguje cvijeće zla.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ulysses