Hrvoje Polan, jedan od najvećih fotoreportera s ovih prostora, preminuo je jučer u 48. godini života. Iza njega su ostale na desetine tisuća izvrsnih fotografija i jedna velika praznina, među onima koji su poznavali ovog blagog čovjeka. Sa svojom je kamerom prošao sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, ali i ratove i sukobe diljem svijeta. Jedan od njegovih radova uvršten je kolekciju "100 najboljih slika dekade 1990. – 2000.", izložene u MoMA-i (Museum of Modern Art, New York). Radio je za Reuters i France Press, ali je možda najplodnije razdoblje njegove reporterske karijere bilo ono koje je proveo u Feral Tribuneu. Zbog fotografija pljačke u Kninu, nakon „Oluje“, koje je snimio za Feral, prijetili su mu i dvadeset godina poslije. 

Jedan do zadnjih njegovih projekata bila je izvrsna fotomonografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“ gdje je surađivao s Viktorom Ivančićem i Nemanjom Stjepanovićem. Lupigin novinar Dejan Kožul, prošle je godine s Polanom razgovarao za radijsku emisiju KUPEK, a nakon što ga je jučer stigla vijest o Polanovoj smrti Kožul je pronašao snimljeni materijal i „skinuo“ taj razgovor.

„Kažu da je ljepota u očima posmatrača. I, da … U pravu su ti što to kažu. Ali oko je samo medij do duše i duša prepoznaje tu ljepotu. Prepoznaje je čak i ako je naizgled nema. Onako na prvu. U ratnim dramama, izbjegličkim krizama teško da možemo uočiti neku ljepotu. Onako na prvu. Uglavnom se zgražamo takvim scenama, ali nije do scene i onoga koji je zaustavio vrijeme tog prizora. Fotografija samo svjedoči, a fotograf … Neki ih brzo stave u svoj portfolio, a neki tu težinu prizora stave na svoje srce i tako pročiste fotografiju koju nam potom ponude kao biser, pa čak i kao nadu da je bolji svijet moguć. Hrvoje Polan je upravo bio ta vrsta fotografa. Previše se te težine nagomilalo na njegovom srcu, previše tuge u očima je vidio. I otišao je. Možda u svoju kućicu na Velebitu gdje sad priča sa životinjama. Čisti se od zla“, kaže Kožul koji je s Polanom razgovarao nakon što je u Beogradu otvorena izložba Polanovih fotografija „Priče o besmislu“. Razgovor su započeli upravo o izložbi, i to onoj u pulskom Rojcu. 

"Izložba u Rojcu daje dodanu vrijednost. Nikad se nisam želio vezati za ekskluzivne prostore jer me ta publika ne zanima. Mi bi uvijek znali uz te moje izložbe napraviti neki panel gdje bi razgovarali oko besmisla, ksenofobije, rasizma i sličnih stvari koje nas more zadnjih godina tako da je to da dodana vrijednost koju pokušavam empatično proširiti. I ovdje sam vidio tu dodanu vrijednost. Cijela stvar se održava na Univerzitetu pa ako poruka o empatiji, altruizmu može dotaknut nekoga, onda su to mladi. Mi stari smo već oguglali na to", započeo je Polan.

Hrvoje Polan (FOTO: Ivan Zupanc)

“Priče o besmislu” obuhvataju četiri cjeline?

- Prvo su bile tri. Prvo su bile priče iz Iraka o učincima američke invazije na Irak, bila je priča o izraelskom zidu prema Palestincima, priča o Gazi, konkretno o broju djece koja pate od PTSP-a u Gazi. Na to se “recentno” nadovezala priča o izbjeglicama i koja je logični nastavak onoga što se tamo dešava. U svojoj osnovi, “Priče o besmislu” su nastale za Press film festival u Kostajnici 2015. godine kad su me zvali tamo. Sad, da ti pričam o tome zašto je besmisao …

Gledajući fotografije i način na koji si ih uradio odgovor je vrlo jasan.

- Hvala ti. Ja sam prilično vezan za te fotografije pa slabo imam odnos prema njima i volim čuti šta mi ljudi kažu. Da čujem je li to zaista ono što sam mislio izreći. “Priča o besmislu” je danas, na žalost ,vrlo aktualna na sve strane i to ne samo kod nas. I sad je meni besmisleno da pričamo o besmislu. Takva količina patnje i očaja uopće da vlada je meni besmisleno pa sad … Ali očigledno je potrebno u današnjem svijetu pričati o besmislu. Koliko, toliko da pokušamo da utičemo na smanjenje.

U kom vremenskom periodu su nastajale fotografije?

- Nastajale su kad sam iz svog formativnog razdoblja rada za Feral Tribune, a to su bile nekakve ratne devedesete, kad sam počeo raditi za Reuters i primarno za France Press. To je presjek jednog dijela mog agencijskog rada. Odatle sam izašao 2013. godine nekakvim spletom okolnosti jer se nisam tu dao … Nisam se dao uvući u korporacijsku mašinu. Nisam htio potpisivati nekakve ugovore koji mi ograđuju autorska prava. I došao sam na crnu listu. Ljudi su mi rekli da sam tehnološki višak. Bio sam prilično ljut što su me iskoristili. Dao sam im 20, 25 godina života, ostavio kosti na terenu a vi se sad mene rješavate. Međutim, shvatio sam da su mi napravili uslugu. Da sam ostao još deset godina fino bih poludio. Do sada sam poludio samo na pola, što je vrlo dobro. Da se vratimo na pitanje. Slike su nastajale od 1998. pa do 2010. godine, s tim da su izbjeglice snimljene 2015. godine kad je bio ovaj zadnji izbjeglički val.

Kad pričaš o tom problemu koji si imao, interesuje me da li je problem bio i pitanje konteksta s obzirom da si radio za zapadne medije koji su dobrim dijelom prešućivali ono što se zbivalo, od Bliskog Istoka, do Iraka pa na dalje. Da li je i to bio jedan od problema na koji si naišao i zbog čega si možda i poželio da povratiš kontrolu nad time što radiš?

- Kad sam izlazio iz agencijske priče nisam razmišljao o tome jer sam bio samljeven agencijskim tempom i nisam imao uvida u to, osim nešto minorno. Tek kasnije sam počeo uviđati da me taj nemili tempo, koji me natjerao da razmišljam na taj način da se svakih deset sekundi dešava nešto novo, spriječio da shvatim višeslojnost čitave priče. Nisam baš imao uvida o tome koliko zapadnjački mediji prešućuju, a koliko ne. Tek kasnije sam shvatio da postoji nešto što se zove Black sites u Iraku, gdje sam bio igrom slučaja. Tu su Amerikanci pred izbore u Iraku zatvarali ljude koje su smatrali lošima samo dok prođu izbori. Ušao sam tad, čisto na svoju balkansku manipulaciju, u takav jedan dramatični zatvor. Ta moja slika koja je poslana agenciji nije nikad izašla van iz agencije. Bez ikakvog obrazloženja je nisu pustili, a ja nisam ni inzistirao na tome. Kad sam izašao iz agencije jednu od tih slika sam izložio na izložbi, a to je slika mučenja i torture iračkih zarobljenika. Ako ćemo konkretno, ja u tom momentu nisam imao kompletnog uvida koliko zapadni mediji prešućuju, ali sam imao sreću kad sam otišao da shvatim koliko je to bila istina.

To ne umanjuje vrijednost. Oči si otvorio i to te vjerojatno uputilo ka stvaranju jedne ovakve izložbe?

- Tu si u pravu. Meni se to na neki način ponavlja. Ne znam da li je to podsvijest ili šta. Ja sam uvijek bježao od takvih stvari. Počeo sam raditi u Slobodnoj Dalmaciji 1991. godine iz koje sam naprasno otišao u Feral Tribune. Htio sam dati jednu sliku Feralu, smatrao sam da ona mora izaći van. I ona nije mogla izaći nigdje drugdje nego samo u Feralu. Hoću ti reći da sam uvijek tražio da odem nekim putem slobode. Volim se dotaknuti Ferala jer je Feral užasno važan za moje formativne fotografske godine. Omogućio mi je slobodu. Nisam imao doticaja sa cenzurom. Ja sam ekstremno privilegirani pojedinac u ta početna ratna vremena koji je radio za novinu gdje cenzura nije imala nikakvog upliva tako da sam bio slobodan.

Polan i Kožul u razgovoru (FOTO: Ivan Zupanc)

Ratne godine u Hrvatskoj i BiH su, rekao bih, bile sakupljanje iskustva za druga ratna područja?

- To me sigurno odredilo. Imao sam tu privilegiju da sam bio slobodan, da nisam imao problema sa cenzurom, a posljedično onda i s autocenzurom. Počeo sam raditi zatim za Reuters u vremenu prije interneta. Imao sam priliku gledati i učiti se od starijih kolega. Imao sam i jedan moment 1998. godine gdje sam počeo raditi za Jutarnji list koji je tad bio u nastajanju. Izdržao sam cijelih šest mjeseci. Kupili su me za velike pare. Ali tu nisam mogao ostati ni za kakve pare pa sam poslije toga tri godine bio bez posla. Na kraju se sve svede na to da li želiš odrađivati posao ili se želiš izraziti. Ako želiš odrađivati, to onda možeš lijevom rukom, a ja to nisam htio. Ja sam želio posao podvesti pod način izražavanja i zato sam i danas bez posla i zato sam sretan da mogu doći s ovom izložbom slobodno gdje poželim.

Kad pričamo o odnosu prema poslu, rekao bih kako se ne percipira da fotoreporteri imaju toliku odgovornost kao novinari koji barataju sa riječima? Fotografija se uglavnom sagledava u smislu dopune tekstu ili zabave. Ti taj problem očigledno nemaš. Tvoja fotografija je moralna, ali kako sagledavaš stanje u tom odnosu novinara i fotografa, odnosno teksta i fotografije?

- Možemo razgovarati o tome šta je danas i šta je nekad bilo novinarstvo. Nekad si ti bio gospodin novinar. Nekad je to bila respektabilna profesija. Danas, kad se nekom predstaviš kao novinar zatuku te u momentu. Činjenica je da je kod nas fotografija samo nadopunjavala tekst i nije bila ravnopravan sudionik u cijeloj priči. Ja ne znam zašto je to tako. Činjenica je da je snaga koju fotografija ima, možda ću biti malo subjektivan, puno veća nego snaga koju ima tekst. Jedan je par rukava ako mi pričamo o mijenjanju konteksta onoga što je na fotografiji. Tu su zaista razni urednici koji su potpisima pod slikom mijenjali kontekst fotografije, ali fotografija je nešto što može prenijeti poruku puno jače nego tekst, bar ovu priču oko flash newsa. Oko 70-80 posto naših osjetila otpada na vizualnu percepciju. Ne postoji medij koji može prenijet vizualnu poruku, a da ne pokaže empatiju, ali i mržnju, jače nego fotografija. Fotografija ne laže. Govori hiljadu riječi. Fotografija je izrazito subjektivan medij. Fotoaparat je komad tehnike sa milionima varijanti i pitanje je kako stvari vidiš i kako si upotrijebio te varijante.

Kad pričamo o odnosu onoga tko stoji iza fotoaparata i onoga što se dešava ispred uvijek se sjetim čuvene fotografije Rona Haviva iz Bijeljine i onog vojnika koji šutira onu nesretnu ženu i taj njegov pokušaj objašnjenja da je tu bio samo da bi fotografirao. Da li si ti dolazio u tu vrstu problema u trenucima koje si primjećivao, a koji izazivaju jezu i empatiju, da se oslobodiš tog fotoaparata i aktivno sudjeluješ u pomaganju bilo kome?

- Ovo je jako dobro pitanje i na tu temu bi mogli razgovarati satima. Ta vrsta etike u fotožurnalizmu je uvijek iznova i iznova aktualna. Jedno je kad ti i ja pričamo u studiju, a drugo je kad se to dešava na terenu. Da, bio sam u takvim situacijama i prvo da bih pomogao i ostavio aparat … To je teška moralna dvojba. Da li si ti tu da to posvjedočiš i kažeš svijetu da se to dešava kako se ne bi desilo nikad više ili pustiš kameru i pomogneš, a onda si propustio sliku … U vrijeme kad je Ron, s kojim sam imao puno puta prilike radit na terenu, u vrijeme kad se ta Ronova priča dešavala, niko od nas nije bio obučen da bi nekom pomogao. Sa svojom nestručnošću možeš više odmoći nego pomoći, ali to je na kraju individualna odluka svakoga od nas. Mogu reći da sam se nalazio u dosta pozicija gdje se nije radilo o konkretnoj pomoći u smislu spašavanja života. Meni je problematično bilo da sam masu puta htio ostaviti fotoaparat i nekog ispred sebe zagrliti. Tu je masa djece koja se slama od nekakvog teškog bola i ja se sjećam da sam sebe uhvatim gdje ja plačem iza kamere, ali ja sam skriven. Kamera je fantastičan način da se sakriješ iza nečega, a onda skužiš da se to dijete, koje je metafora nečeg najnezaštićenijeg na svijetu, ispred mene slama, a ja ga slikam. Masu puta sam došao u poziciju da ostavim kameru da to dijete zagrlim mada nisam to učinio. Radi se o sekundama i da li ćeš ovako ili onako …

Koliko si, sagledavajući fotografije koje si radio u odnosu na tu emociju koju si proživljavao u trenutku kad si slikao, zadovoljan onim što je izašlo iz tog fotoaparata? Koliko ta fotografija oslikava emociju koju si u tom trenutku osjetio?

- Ja sam zadovoljan, ali je pitanje da li je ta fotografija imala onaj efekt kojeg sam mislio da će imati u momentu kad sam snimao. Ja sam zaista mislio da ću kad snimim nekog tko teško pati, a tko je dijete, imati mogućnost da nekome kažem da se to više ne smije dešavati. Ja sam prije desetak godina izgubio tu vjeru. Izgubio sam vjeru da ja mogu nešto sa svojom fotografijom promijeniti i pitanje je da li uopće išta možemo promijeniti i od tud naziv izložbe “Priče o besmislu”. Nije samo da su priče besmislene, nego je to i pitanje i samome sebi - da li je to sve što sam radimo besmisleno? Ja nemam odgovor na to.

"Zar nije dovoljno vidjet nekoga u suzama da razmišljamo o tome koliko je teško" (FOTO: Hrvoje Polan)

Sjetimo se fotografije onog dječaka, Alana Kurdija, koji je isplivao na obali Lampeduze. Sjetimo se tog trenutka koliko je ta fotografija bila sveprisutna. Ne mogu da kažem da sam se previše nadao, ali je izgledalo kao da bi moglo promijeniti odnos prema nečemu. Tko se danas sjeća te slike i tog dječaka?

- Niko. Priča s tom slikom je vrlo zanimljiva. Šta se desilo nakon te fotografije? Apsolutno ništa. Ne samo da se nisu skupile nikakve pare za pomoć prema tim ljudima nego se cijeli odnos prema izbjeglicama koji su dolazile iz trusnih područja uopće nije promijenio. Priča sa slikom Alana Kurdija je višeznačna zato što postavlja jedno pitanje, a to je: zašto se javnost nije sablaznila pun kufer prije na patnje tih izbjeglica? I prije je bilo milione slika mučene djece. Zašto je potrebna baš slika mrtvog djeteta da se svi sablaznimo? Jesmo svi postali neosjetljivi na tuđu patnju da je tek mrtvo dijete nešto što će nas potaknuti na razmišljanje o tuđoj patnji? Pa, zar nije dovoljno vidjet nekoga u suzama da razmišljamo o tome koliko je teško. Tek mrtvo dijete je ono što nas potakne da razmišljamo o patnji što govori koliko smo mi kao društvo otupili. A inače, priča s tom slikom je da svaki društveni sukob rađa nekakvu sliku – ikonu koja postane obilježje tog razdoblja. Oko te slike se digla ogromna prašina do te mjere da je njemačke novine nisu štampale. Skinuta je s interneta. Koga ti štitiš time što nisi pokazao mrtvo dijete? Nije fotografija strašna. Stvarnost je strašna.

Dokaz za to je možda nešto što ti se desilo i u Kostajnici gdje je prvobitno na „Press film festivalu“ ova izložba bila postavljena odakle je naprasno povučena u roku od tri dana.

- U toj čitavoj priči nije bilo bitno što je povučena moja izložba nego zato što nitko nije reagirao. A to se dešavalo u startu onoga što nam se dešava sad. Prije dvije, tri godine kad je kretalo onda niste htjeli reagirati pa sad kukamo da nam je loše. Marijana Petir, europarlamentarka desne orijentacije na slikama nije vidjela djecu, nego muslimansku djecu. Ta priča je bila orkestrirana i vrlo je ilustrativno pokazivala spregu politike, crkve i lokalne vlasti. Tad su počeli pripovijedati priču o tome da je islam gori od nacizma, a ova je povlačila izložbu govoreći da smo mi kršćani ugroženi, da abortus treba zabraniti … To je ta priča “mi” i „oni”. Mi dobri, vi loši …Tako da je izložba povučena, a mi smo zvali medije u pomoć. Čak i ovi “lijevi” su nam rekli: “nemoj sad, sad su izbori”. Eto vam sad ekipa koja sjedi na vlasti i radi s kulturom to što radi, a ono su vam bili početci. Niste htjeli reagirati. Eto vam ga na.

Kad ako ne sad i ko ako ne mi? Ako se propusti taj trenutak propušta se šansa za bilo kakav pokušaj pristojnog života.

- Točno tako. Nije to neka nuklearna fizika. Pogotovo ta priča iz Kostajnice jer je bilo indikativno šta se sad tu zbiva. Točno je to – tko ako ne mi? Samo sve nas je manje. Ali nema veze. Neka. Ja se tu nekako uvijek sjetim riječi Andreja Nikolaidisa: “Svijet je uvijek bio odvratno mjesto, ljudi će uvijek biti govna, ali mora postojati ideja da to može biti bolje.”

Postojat će ta ideja, ali i ljudi koji će razumjeti ono što radiš i to ti je vjerojatno pogonsko gorivo bez obzira na sve nedostatke i nedostatak empatije. Možda se zatvaramo u tom krugu ali i jedna duša je veliki korak.

- Je. Ne znam. Krivulja opasno pada dolje i nemam pojma gdje će to završiti. Nisam siguran da će završiti dobro, ali ko sam ja da znam nešto. Kad sam imao nedavno izložbu u Rojcu onda su došla tri, četiri razreda srednje škole da ja njima pričam o izložbi, o “besmislu”. Ostao sam fasciniran koliko su ta mlada djeca piljila u mene, a nisam im pričao ratne priče nego ovo što tebi pričam, o empatiji, altruizmu, brizi za drugoga. Prve tri curice u prvom redu su bile u suzama. Meni je nakon toga bilo puno srce. Sljedećih godinu dana imam pogonsko gorivo, što ti kažeš. Stvaramo neke nove generacije koje će jednog dana pomesti sve ove mamlaze koji nas gnjave. Ne vidim drugu varijantu osim da dođe neki tsunami koji će satrati ovo. Nema više smisla.

Bio je onaj sjajan transparent negdje u Americi. Mama drži dijete na ramenima i drže transparent na kom piše: “Zidovi koje vi danas gradite moja generacija će rušiti”. Nadam se da neće ponovo doći u iskušenje da ih ponovo stvaraju.

- Ne znam. Imam neku svoju vrstu psihoterapije. Bježim na taj svoj Velebit, gdje imam kućice i svako malo se izmaknem da se saberem, dođem k sebi, napunim baterije, napišem neke pričice kontra civilizacije. Ja tu radim nekakve konverzacije sa životinjama i s njima dobro živim i to mi je jedini način da ostanem mentalno zdrav.

"Masu puta sam došao u poziciju da ostavim kameru i da zagrlim dijete koje snimam" (FOTO: Hrvoje Polan)

Trenutno si angažovan snimajući logoraše iz Prijedora i okolice. Prvo, da objasnimo kako si ušao u taj krug, šta ti je tu bila motivacija?

- Ušao sam u taj krug kad sam 2013. godine izašao iz agencijske priče. Stao sam na loptu, usporio u životu što baš nije bio najjednostavniji zadatak, ali sam našao kvalitetu. Počeo sam promišljati dublje o stvarima koje radim, a i čitao sam o nečemu što se zove „Dan bijelih traka“. To je 31. 05. Dan kad su nesrbi u Prijedoru morali nositi bijele trake na rukavu. Ja, koji sam protrčao kroz rat u Bosni nemam pojma o bijelim trakama. Onda sam jednostavno sjeo u auto i otišao u Prijedor, tog 31. 05. i tamo se počeo upoznavati sa ljudima. Zadnje dvije, tri godine provodim dosta vremena u Prijedoru, Omarskoj, Trnopolju, Kozarcu, Sanskom Mostu i bavim se sa svim tim logorašima. Primarno se družim s njima, a onda usput nastaju fotografije tih ljudi na mjestima koja su njima bitna. To me zaista zadovoljava. Mene ti ljudi zanimaju zbog toga što su dosegli neku razinu koja je u mojoj mašti nedostižna, a to je da su nakon svih patnji, sranja i poniženja došli na stupanj da ne mrze nego pričaju o tome kako prevladati priču i nastaviti dalje. Ja nisam siguran da bih to mogao da mi se to desilo i to je razlog zašto me zainteresiralo. Kad te netko zgazi, pobije tvojih 40 … I kažu: “Nije bio problem što su me držali u Omarskoj, što su me ponizili. Nego je bio problem pet godina poslije potući se sa samim sobom.” Iz toga izaći zdrav da ti ponovo spajaš ljude, govoriti ljudima da ne mrze to je nešto što je apsolutno primamljivo. Kakav Dalaj Lama. To je magično. A usput u svemu tome napraviti nekakve fotografije tih ljudi … Danas me pitaju šta ću sa tim slikama. Ne znam. Ja to slikam, samo moram slikati. Vidjet ćemo šta će sa tim biti. To je važno. Omarska je prvi koncentracijski logor nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi koji su prošli te stvari … To nije zajebancija. To su ozbiljne borbe sa samim sobom.

Jedna od tema koju u ovoj izložbi pričaš je PTSP kod djece. Ovdje pričamo o bivšim logorašima, a njihove traume će se isto tako prenositi na djecu.

- Točno tako. Priče koje sam htio ispričati s “Pričama o besmislu” su nekakve razine, slojevi priča koji su sklonjeni iza onog prvog “blic newsa” i jedna od tih priča je o tome koliki postotak djece u Gazi pati od PTSP-a. Dok sam radio u agenciji nikad nisam bio ni blizu podatka, a kad čuješ podatak da 40 posto djece mlađe od 14 godina pati od teškog, akutnog PTSP-a, a slijedećih 40 posto pati od umjerenog PTSP-a, onda se vraćamo na ono tvoje pitanje – kakve generacije ostavljamo iza sebe? Cijele generacije su izgubljene. Da to povežemo sa ovom pričom u Prijedoru. Ovo su nekakvi ljudi koji nakon Omarske imaju 100 posto PTSP i uspjeli su preći preko toga. Mene zanima kako su prošli kroz to da su prevladali te svoje posttraumatske priče i nastavili život, nastavili pričati o empatiji.

Možda su ih samo na neki način ukrotili i usmjerili u jednom pozitivnom smjeru. Činjenica da tako nešto postoji ne može se tek tako prevazići. Sa tim živiš svaki dan i pitanje je samo na koji način se sa tim nositi.

- To je samo terminološke naravi. Bilo da su prevladali ili naučili se nositi sa tim, to je prepreka u životu koja me fascinira. Kako se to radi?

Ako je iko svjestan koliko je život u nekim situacijama mizeran i koliko malo košta to su oni.

- Da. I ono koliko je život kratak.

Zaključimo ovu emisiju čovjekom koji je dobrim dijelom odredio tebe, a i mene, a nedavno je umro. To je, naravno, Predrag Duje Lucić. Umro je pred sam kraj svog života, što bi rekli u Maratoncima, ali je definitivno jedan od pokazatelja koliko je život kratak.

- Apsolutno. Ne mogu ništa više reći osim da su me Feral i Predrag odredili, koji je mene zvao Italo Mezzoti. Imao sam neki svoj nadimak. Opet radim nešto s Viktorom, nakon 25 godina mi radimo neku priču. Valjda se svi tražimo tu negdje.

Osjetiš li nedostatak Ferala ili je dovoljno sve ovo što postoji okolo?

- Neka ide sve do vraga i bestraga. Nisam siguran da se više išta tu može pomoći. Ja sam našao svoj mali krug ljudi koji su mi dovoljni pa i to da sam ja sad sa tobom tu. Meni je srce puno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivan Zupanc