UZ GODIŠNJICU SMRTI PREDRAGA LUCIĆA

„Nas je samo zanimao prostor slobode“

ritn by: Dejan Kožul | 10.01.2023.
UZ GODIŠNJICU SMRTI PREDRAGA LUCIĆA: „Nas je samo zanimao prostor slobode“
"Ne bi bilo dovoljno novaca za novine kakve bi htjeli, pa se skupila ekipa koja je radila list, otišli bi u brodogradilište, preko student servisa bi radili grdne poslove, tukli ruzinu i tu lovu bi investirali u list koji se nije prodavao, on se dijelio na faksu. Tako da je taj neki fanatizam, koji je Viktor prvenstveno donio bio određujući za Feral u njegovim raznim fazama. Bilo u Nedjeljnoj na jednoj stranici, poslije u Slobodnoj, a poslije i kao samostalan list koji je krenuo u potpuno sumanutim uvjetima, usred rata. Mislim da je to samo mogla ta vrsta ljudi koja je spremna i tuć ruzinu da bi izašle novine", govorio je Predrag Lucić u razgovoru za emisiju KUPEK otprije deset godina. Vrijeme je da ta Dujina riječ oživi i na ovaj način, u tekstualnoj formi. "Nas je samo zanimao prostor slobode", reći će Lucić.

Pet godina nakon što je izašao posljednji broj Ferala, Hrvatska je ušla u Europsku Uniju. Pet godina nakon što je Hrvatska ušla u EU, umro je Predrag, Duje Lucić. Pet godina nakon što je umro Duje, Hrvatska je usvojila euro kao platežno sredstvo, te je postala dio tzv. Schengen zone. 

Kao da su Duje i Feral smetali Hrvatskoj svojim „talasanjima“ i konstantnim urlikanjem da je car gol, ali i konstantnim podsmjehivanjem caru i narodu koji to vidi, ali „ne smi kazat“. Duje već pet godina nije među živim svijetom, ali njegova riječ je itekako živa o čemu svjedoči i intervju koji je baš nakon ulaska iste te Hrvatske u EU dao u emisiji KUPEK, gore potpisanog autora. Vrijeme je da ta Dujina riječ oživi i na ovaj način, u tekstualnoj formi.

Predrag Lucić
12. veljače 1964. - 10. siječnja 2018. (FOTO: Lupiga.Com)

Prvi put si nakon više od 20 godina došao u Beograd avionom? 

- Da, nekad su me Slaviša Lekić i ekipa iz NIN-a ponedjeljkom očekivali na ručku u Grgeču. Bio je to period kad sam radio kao reporter Nedjeljne Dalmacije i u Beogradu su se tad događale najturbulentnije stvari, najzanimljivije novinski, pa je bilo upisano u radnu knjižicu da ponedjeljkom ujutro idem na onaj naš kleti pekarski i vraćam se utorak, srijedu sa jednim do, dva intervjua, reportažom, nekom temom. Tad sam često dolazio u Beograd. I zezali su me: „Jel’ te sve stjuardese znaju, jel’ primaš i platu JAT-a? A to je bilo nakon četverogodišnjeg studiranja. Ja sam četiri godine živio u Beogradu od 1984. do 1988. godine.

Mnogima je to manje poznati detalj – četiri godine si studirao režiju. Odatle valjda i onako živopisni „stenogrami i kamenogrami“? 

- Studirao sam pozorišnu i radio režiju. Valjda. Nikad ne znaš od čega ti šta dolazi. To je neko bitno i drago iskustvo. Pored svega što se tih godina događalo, a to je period Osme sjednice, Beograd je bio najživlji grad u Jugoslaviji u to vrijeme. I drago mi je da sam bio tu, prvo zbog mnogih sjajnih ljudi koje sam upoznao. To je i iskustvo narastajućeg nacionalizma i šovinizma – ne samo u medijima nego i među običnim ljudima. A tu je i kontra tom nacionalizmu, kontra Slobodanu Miloševiću koja je bila najjača upravo u Beogradu. Neki ljudi u Beogradu poput Mirka Kovača, Filipa Davida, Aleksandra Tijanića ... Uglavnom su objavljivali u hrvatskim medijima – Danasu, Nedjeljnoj Dalmaciji ... To su bili tekstovi koje i danas možeš potpisati, ne samo protiv Miloševića, već protiv bilo koje uzurpatorske, totalitarne priče, protiv bilo kakvog populizma koji mijenja oblike, ali je metodologija ista. 

Koliko je boravak baš u to vrijeme, koje je bilo vrlo živo, odredilo tvoj put i uputilo te ka novinarstvu, što u Feralu, ali i medijima prije Ferala

- Poklopilo se da sam bio tu u baš tom nekakvom otrežnjujućem periodu. Zatekao sam se tu i gledao to nekad sa čuđenjem, nekad sa gnušanjem. Bilo je raznih odnosa prema tome što se ovdje počelo događati i što se kasnije prebacilo i na ostale republike. Trebalo je neko vrijeme za to, ali tu je Beograd prednjačio. 

Da li si završio te studije u Beogradu? 

- Dao sam oba diplomska iz pozorišne i radio režije, a nemam diplomu jer nisam položio jedan ispit iz treće godine, ali tad su me već odnijele novine i nije mi bilo ni važno da formalno završim. S nekom naknadnom pameću mogu reći da bi bilo bolje da sam to zaokružio, ne zbog diplome, već kad počneš nešto mislim da to treba i privest kraju. Ja sam priveo, ali sam ostao vječiti apsolvent. Diplomski iz radio režije sam radio u studiju na Akademiji sa velemajstorom i umjetnikom Zoranom Jerkovićem koji je tad imao gomilu grand prix nagrada sa svjetskih festivala. Pravio sam radio igru po tekstovima, poetskim i proznim, Charlesa Bukowskog. Naslov je bio „Ljubav je pas iz Pakla“. Tad je Milan Pleština prvi put snimao nešto za radio, kao i još neki glumci i glumice sa Akademije. Bio je kao naturščik Vojo Šindolić, prevodilac Bukowskog i to je prošlo odlično. Čak je postojala želja da se napravi neka jača produkcija za Radio Beograd, ali u to vrijeme, nakon što se to završilo, vratio sam se u Split. Čekao sam tu diplomsku iz pozorišne, trebao sam u Splitu raditi Becketa „Svršetak igre“ ili „Kraj partije“, kako je glasio prijevod u srpskom izdanju. Htio sam u naslovu sačuvati i jedan i drugi. Ta predstava u Splitu, nismo ni počeli probe puklo je. Ja sam se malo pokarabasio sa ljudima tamo. Bilo je nekih rasporednih saplitanja, ali nije sad bitno. Ja mlad, lud, ako ne može kako smo se dogovorili - ćao đaci. I onda sam iskoristio mogućnost koja je bila otvorena studentima beogradske Akademije. U Tuzli je postojao ugovor sa Narodnim pozorištem u Tuzli da svake godine jedan diplomant može doći tamo i napraviti predstavu. Podnio sam im nekoliko prijedloga, ali su me tamo sačekali sa tekstom Miodraga Žalice: „Mirišu jorgovani u New Yorku“ i, eto, ispalo je da je ta predstava bila zadnje izvedba nekog Žaličinog djela za njegovog života. Strašne je dane proveo u ratu na Ilidži . Njegov sin Antonije Žalica piše o tome u knjizi „Trag zmajeve šape“ koja je objavljena ovdje u ediciji „Apatridi“. Sačekali su me sa tim tekstom, rekli da pročitam do popodne pa ćemo razgovarati šta bi radio. Oni su inzistirali na tom tekstu, a ja na svojim prijedlozima. Ali tekst me kupio sa svojih prvih 20 i zadnjih deset stranica. Priča je o tipu koji pravi vješala za vlastitu upotrebu. Nije etnički određena, oni su bili neki južnoslaveni koji su se našli u New Yorku u nekom nejasnom vremenskom periodu. Nakon rata sam jednom pozvan na filozofski faks u Sarajevu, na jedan simpozijum o drami i dramaturgiji i izabrao sam da govorim o Žalici, iskustvu rada na toj predstavi. Na toj predstavi su diplomirali i neki glumci sarajevske Akademije – Milenko Iliktarević, Baisa Baki. Predstava je igrala, neki svoj fini vijek je imala do rata. Nakon toga, još se nisam opredijelio bio za novine. Mislio sam da ću živjeti sa koferom, od režije do režije. S Tuzlacima sam se tad dogovarao da napravimo za godinu, dvije šta ja hoću. Imao sam „wild card“ za Tuzlu. Predložio sam da napravimo dramatizaciju „Bašta, pepeo“ Danila Kiša, ali nikad nije došlo do toga. Odnijele su me novine, došao je rat. Više nisam mogao bit u teatru. Htio sam taj pakleni teatar koji se događao na ulicama. Htio sam to gledati bez medijskog filtera, da mi niko ne prodaje priču. Ja sam bio novinski fanatik, čitao sam sve i svašta. Dolazio sam na Akademiju sa Sportskim novostima i Politikom svaki dan. Naravno, čitao sam Nedjeljnu Dalmaciju zbog Tijanićevih tekstova u to vrijeme ... I kroz novine sam vidio gdje to ide. Otvorio se taj nacionalistički diskurs. Imao sam godinu dana lufta do novog prijema na Akademiji. Trebalo je na paniku upisati bilo koji faks samo da ne odem u vojsku na 15 mjeseci. Vratio sam se u Split iz Zagreba i išao od faksa do faksa i pitao upisuju li još nekoga. Upisao sam se na nautiku na Višoj pomorskoj i tad sam pokušavao napravit časopis. Svega bi bilo unutra – knjige, književnosti, kulture medija, stripa i tad me je zapeo studentski list koji se zvao FESB na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje koji je meni tad bio važniji od bilo čega, u inače jakoj omladinskoj i studentskoj štampi iz tog perioda. Tad je bilo dosta alternativne štampe u Jugoslaviji. Ulazila je i nova alternativna kultura, drugačiji filmovi su se snimali, a pod presingom i omladinske štampe izvukli su se iz bunkera stari, zabranjivani filmovi crnog vala i tad sam u Beogradu, u kinu Odeon napokon mogao vidjeti i „Ljubavni slučaj službenice PTT“ i „Biće skoro propast sveta“, „Buđenje pacova“, pa u SKC-u mislim da sam prvi put vidio „Zasedu“ Žike Pavlovića, pa „Kad budem mrtav i beo“ ... To je bilo sjajno gorivo za nekog ko ima dvadesetak godina. Da se vratim na časopis, koji nije nikad izašao iako smo pripremili prvi broj, ali mi je donio u život neke sjajne ljude koji su mi ostali bitni do danas - Viktora Ivančića, Arsena Dedića kojeg sam tad kontaktirao s molbom da, ako može za časopis za koji nikad nije čuo, koji je tek pokrenut i kojeg nije pratila nikakva organizacija, pošalje prijevode pjesama Bulata Okudžave. Bio je sjajan i odgovorio je. Od Voje Šindolića sam tražio prijevode pjesama Patty Smith i s oduševljenjem je prihvatio tu suradnju. Uglavnom, časopis nije izašao nikad. Tako su stvari išle. Taj FESB, koji sam vidio, koji je izlazio pod egidom „Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite“ ... Htio sam da se napravi priča za prvi broj časopisa o FESB-u i ljudima koji to rade. To su prvenstveno bili Viktor Ivančić i Velimir Marinković. Dođe mi Viktorovo pismo sa informacijom da su za FESB dobili nagradu „Sedam sekretara SKOJ“ i da su pozvani da gostuju na stranici Nedjeljne Dalmacije koja se zvala Feral. Namjera je bila da gostuju jedan put, međutim reakcije su bile sjajne tako da je taj potez Zorana Ercega, tadašnjeg pomoćnika glavnog urednika, da pruži šansu Viktoru i meni rezultirao time da im je Feral prepušten da to rade stalno. Pa su bili u frci – čitava stranica? Tko će to ispuniti iz tjedna u tjedan? I onda mi Viktor kaže: „ Ako imaš nešto rado ćemo objaviti, ako imaš vremena i volje...“ I tako sam postao dopisnik Ferala preko PTT-a. Tad je to išlo tako. Staviš u kovertu, nalijepiš markicu, ubaciš u sandučić i onda kad stigne. I tako sam povremeno surađivao. Oni su vukli glavni teret, otvarali smo i neke nove forme i mene je to sve više privlačilo, naročito zbog reakcija establišmenta koje nisu bile javno poznate, ali bilo je sudskih procesa, bilo je policijskog maltretiranja i tako dalje. Ali o tome se moralo šutit. To je moralo ostati nezabilježeno. Već je to bila pišurija da te neko isljeđuje. Pravili smo „neukusne spajalice“. Uzeli bi gomilu novina, pa posjekli naslove i onda bi zamiješali. Na nadnaslov: „Aktivnost predsjednika Predsjedništva SFRJ Radovana Vlajkovića u New Yorku“ staviš naslov: „Slavio i razbijao“. Onda nadnaslov: „Skupština SFRJ“, a naslov: „Tužnim pričama varala građane“. Ovi polude zbog toga. I Viktora su gonili. Ne bi bilo dovoljno novaca za novine kakve bi htjeli, pa se skupila ekipa koja je radila list, otišli bi u brodogradilište, preko student servisa bi radili grdne poslove, tukli ruzinu i tu lovu bi investirali u list koji se nije prodavao, on se dijelio na faksu. Tako da je taj neki fanatizam, koji je Viktor prvenstveno donio bio određujući za Feral u njegovim raznim fazama. Bilo u Nedjeljnoj na jednoj stranici, poslije u Slobodnoj, a poslije i kao samostalan list koji je krenuo u potpuno sumanutim uvjetima, usred rata. Mislim da je to samo mogla ta vrsta ljudi koja je spremna i tuć ruzinu da bi izašle novine. 

Viva ludež
Trojac bez kormilara (FOTO: Privatna arhiva)

Vrlo je bitan taj kontinuitet odnosa vlasti prema Feralu, kako komunističkih tako i novih, nacionalističkih?

- Pa, da. To je ta tranzicija terora prema medijima koji nisu uvlakački, koji nisu postali nacional-patriotski, hadezeovski ili ovdje miloševićevski. To je taj mentalni sklop tih naših nevoljnih birokrata, ražalovanih oficira, agenata UDBA, sitnih doušnika, netalentiranih tipova koji su u novinama završavali kao da gule robiju. Njih je zanimalo samo da nešto ne izađe. To je ta parola: „ne talasaj“. Da se završi broj, bez obzira kakva bila prodaja, kakvi bili tekstovi, da se doma mirno spava, da se ode na vikend, da socijalistički život teče, a kasnije i nacional-revolucionarni, da se ničim ne okrnji, nikakvom nezgodom i provokacijom, neupitnost naše svete borbe. Naročito su revni bili tužioci u Splitu. Kad je Viktor napokon otišao u vojsku, jer se u vojsku nije moglo otići ako si imao otvoren kazneni postupak, bio je valjda najstariji u kasarni nakon potpukovnika koji je bio zapovjednik, ja i Boro smo preuzeli stvar. Boro je tad radio jednu stranicu zajebantsku u Omladinskoj iskri. Zvala se „Le spizd“, Specijalni prilog Iskre za zajebanciju i dokolicu. Četvrti broj koji smo napravili, doveo je do najvećeg skandala u dotadašnjoj povijesti dalmatinskog novinarstva i Slobodne Dalmacije. Prvi put je jedno izdanje bilo zabranjeno. Dolazila je policija na kioske, a išao je i sudski proces. Mi smo bili tad klinci, 24 godine, i bogami smo se osjećali kao narodni heroji. Zabranili nam novinu i to zbog čega? Bila je zezancija gdje smo iskompilirali dvije priče. Jednu o Miloševićevim mitinzima i drugu o gradskoj Zajednici općina Split – Split, Solin i Kaštela pa su odnosi bili kao unutar SR Srbije sa Vojvodinom i Kosovom. Ovi su poludjeli, sve strukture su se digle na noge, Savez boraca, Savez omladine, AFŽ, nema ko nije izdavao bijesna priopćenja o neprijateljskom pisanju nekih Lucića i Dežulovića. I tu godinu, bez Viktora, smo izgurali i na tom nekom valu zabranjenog voća se čitao Feral širom Juge tako da, eto ... Održali smo vatru dok se Viktor nije vratio, a onda kad se vratio trica je radila – gitara, bas, bubnjevi kao Viva Ludež. 

Održava se ta vatra i danas, kad Feral više ne postoji. Vi ste u različitim medijima, ali ste ostali u istom gradu pa ta vatra i dalje gori. 

- Gori, ne samo kod nas trojice. Od 1993. godine Feral nismo samo nas trojica. Nepošteno je prema ostalim sjajnim ljudima koji su radili u Feralu. Kod svakog od njih se primijeti nešto od te vatre. Na kraju krajeva, to je nešto na što smo mi kao nekakvi pokretači cijele priče sretni. Posebno sam ponosan na tadašnje klince koji su stasali u Feralu i koji su danas najbolje što hrvatsko novinarstvo ima. Prošli su Feralovu školu, oni mogu biti glavni urednici bilo kojeg slobodnog medija. 

Pričati o Feralu, a ne pričati o Miljenku Smoji je nemoguće, ali nemoguće je pričati o Feralu, ali i o Lori, Thompsonu ... Pokušavamo sastaviti sliku današnjeg Splita i tu romantičnu sliku Malog mista, te onu drugu verziju, a Feral je spona.

- Feral se ne naslanja toliko na poetiku Velog i Malog mista. Mogu se naći dodirne točke. To je i sam Smoje govorio, da smo mi iz druge priče. Nije mu to smetalo, on nije tražio epigone. Ono što je on prepoznao u Feralu, kad nam se priključio u prvom samostalnom i suverenom broju, to je bila strast za novinarstvom. On je bio fanatik novina. To koliko je napisao i što je ostalo do danas neistraženo, neselektirano ... Mislim se mora napraviti ozbiljna edicija izabranih novinskih djela Miljenka Smoje, ne samo zbog Smoje već i zbog Splita. Bez toga je uvid u taj period poprilično okrnjen. Smoje je kužio da smo mi neka druga priča i on je prepoznao mogućnost nakon godina muka i izgona Miljenka Smoje iz medija. Smoje je prepoznao slobodan prostor i mislim da je u Feralu napisao neke od svojih najboljih tekstova. Napokon je mogao pisati direktno, znajući da ga nikakav urednik zbog toga neće pozivat na razgovor, a za reakcije službenih struktura živo mu se jebalo, kao i nama. Ima dodirnih točaka, ali Feral nije izašao iz Smojine poetike, ali ima nešto u zraku u Splitu. Postoji neko anarhično ludilo, postojali su ozbiljni anarhisti, na kraju NK Split se zvao Anarh. To se negdje spojilo sa anarhoidnošću punka, novog vala, nekih knjiga koje smo čitali, filmova koje smo gledali. Iz toga je nastao Feral. Smoje se tu izvanredno uklopio.

Kako se tu uklapa i ta druga priča o Splitu koju smo vidjeli krajem 80-ih i 90-ih godina?

- Split je grad koji reagira burnije, žešće. Nekad je to skroz OK, a nekad to ide u destrukciju. Odradi se posao za režim. Nije bitno koji je, Split je najburnije reagirao uvijek. Imamo činjenicu da u Splitu tih godina egzistira Feral i s druge strane da se događaju svinjarije veće nego u ostalim gradovima, koji su bili na prvoj liniji fronta, koji su bili i granatirani, pa u Splitu ljudima upadaju u stanove zbog pogrešne nacionalnosti, da ih se maltretira u logorima, Feral se javno spaljuje na trgu i policija samo gleda ... Ljudima to izgleda nespojivo. S te strane, Feral i nije bio splitski. Redakcija je bila u Splitu, a nije nas presudno određivao ni jedan prostor – Splita, Dalmacije, Hrvatske, Jugoslavije. Nas je samo zanimao prostor slobode. Feral nije katastarska činjenica. Niti je tako zamišljen. Nije se dodvoravao ni splitskim mitovima ni mitomanima, ni jugoslavenskim, ni hrvatskim nacionalističkim već je tjerao samo kontru. A nije bio ni u onoj šemi zagrebačkog usmenog novinarstva, pa su neki, koji su mislili da imaju organizacijske sposobnosti uglavnom održavali kružoke po kavanama i pričali kako treba pokrenut nekakav drugačiji tjednik i kako će stići velika donacija iz inozemstva kako bi se pomogli i pokrenuli slobodni mediji u Hrvatskoj. Kad smo otišli iz Slobodne Dalmacije, nakon upada HDZ-a potpomognutog zdravim snagama iznutra, onda su nam dobronamjerno savjetovali: „Nemojte sad, sačekajte jesen pa onda možemo zajedničkim snagama...“ Nas nisu zanimali projekti, nas su zanimale samo novine. Dao si otkaz usred rata, događa se štošta, novine su takve kakve jesu, HTV je takav kakav jeste, tebe svrbe prsti. Ti hoćeš raditi ono što si radio. Ili je druga varijanta da digneš ruke od svega pa da spucaš na Novi Zeland. Ali nismo mi bili ti ljudi koji bi se povlačili. Da se netko i povukao sve mi je shvatljivo, ali znaš ... Mi koji smo ostali u toj priči osjetili bi to kao svoj ljudski, lični poraz. Gdje je ta granica do koje se ja moram povući da bih ja bio ja, a da bi oni kreteni koji su zapasali medije bili na svom? Naprosto, neće ići, majstori. Na kraju tu si tjerao i nekakav inat tim birokratskim strukturama u novinama koje su prije bile poslušne i podanički nagužene pred partijom i komitetom. Takvi se ne mogu uspraviti nikad. Kad je pala stega partije, njima je prirodno da dočekaju nekakav HDZ da bi opet nastavili raditi iz pognutog položaja. 

Feral Tribune
"Od 1993. godine Feral nismo samo nas trojica" (FOTO: Privatna arhiva)

To im je prirodan položaj?

- Pa da. Feral stvarno nije bio projekt i zato je zaživio i živio je puno duže nego što je itko mogao očekivati. Mi nismo znali hoće li drugog broja biti. Bilo je love za broj i po. Ako se prvi proda može se štampati i drugi. Tad smo izlazili na svakih 15 dana, ali išlo je dobro i do kraja godine smo odlučili da idemo na tjednik. Morao si ići na to da bi ostao u trci. I tad je bila frka hoćemo li moći. List je izgurao i preko nekih granica. Taj period agonije i financijskog iznurivanja sa svih strana, sudskih postupaka svega i svačega. On je trajao predugo, a nama je bilo bitno da izbacimo svaki novi broj, da ne pokleknemo, ali naprosto se tad više nije moglo. Pokušavajući spasiti list i ljude koji rade u njemu, činili smo i zadnje gluposti. Pregovarali smo s onima s kojima ne treba pregovarati, s kojima ne treba pričati o novinama. Maloprije si pitao o vatri feralovskoj. Pretpostavljam da slijedi pitanje koje uvijek i svugdje nas sačekuje i u privatnim razgovorima – ima li šanse, hoće li...

Nisam to mislio. 

- Nisi? Pa kad nećeš pitati neću ti ni odgovoriti. 

Nisam jer vas pratim svuda gdje vas ima. 

- Dobro, ja bih volio. Ne mora to biti Feral. Već pet godina ne izlazimo i jako bih volio da se pojavi nešto s tim nabojem. To bi bila neka pobjeda. Da to rade neki novi mladi ljudi i da to ima taj naboj. To čak ne mora bit u printanom izdanju ...

Ne čini li ti se da već postoji nešto slično, možda ne sa tolikim nabojem, ali ima medija počevši od e-novina pa na dalje?

- Naravno da ima i skidam kapu. Ljudi rade neke stvari koje imaju dodira s Feralovom poetikom ali ih razvijaju tako da ima stvarno i odličnih portala, odličnih novinara, urednika s inovacijama, ali možda je to problem mojih godina i ovisnosti o štampanim novinama. Čini mi se da na netu, na kom i ja odvisim dobar dio dana, da je problem u dostupnosti svega. Nemaš osjećaj da ti nešto iskače ko nekad omladinski listovi ili Feral, neka drugačija štampa na kioscima. Ta virtualna trafika je nepregledna. I mislim da se ipak nije dogodila takva sinergija između čitalaca i bilo kojeg portala, kao što se dogodilo između Ferala i čitalaca, koji su bili posebna priča. To su nevjerovatni ljudi koji znaju u minutu kad se treba kolporter pojaviti i evo ih, već čekaju. Sad nemaš šta čekat. Stalno se nešto pojavljuje ali jako bih volio da se takvi čitaoci vidno okupe oko nekakvih takvih portala i da ta neka energija i komunikacija proradi. Dosta ljudi mi je govorilo da je Feral bio neka vrsta njihovog razgovora sa svijetom oko sebe. To novine negdje i jesu, jesu razgovor. 

Teško je usporediti vrijeme sa kraja osamdesetih sa ovim danas, prije svega u tehnološkom smislu. Paradoks je da je u ono vrijeme kad su sloboda bile formalno manje nego to izgleda danas, postojao tjednik kao Feral koji je morao biti ugašen kad više nije bilo ratova, kad su svi pričali o regionalnoj suradnji, kad su neke druge teme možda došle u prvi plan, a starih se nismo oslobodili, odnosno na pravi način se suočili sa tim. 

- Feral je ubilo financijaško vrijeme koje ne dopušta artikulaciju nekog novog Ferala, nečega što bi imalo takav odjek i takvu energiju. To su zajebaniji neprijatelji nego oni što su bili nekad u komitetima, HDZ-ovima i tako dalje. Radi se o istoj svojti ljudi koja je skužila da može sjajno funkcionirati po tim novim pravilima igre gdje je novac, nažalost, neupitan, gdje je neoliberalni shit kapitalistički neupitan. Jako malo ljudi misli i vjeruje da se to, ne samo može, nego mora srušiti. Čini mi se da se tog protivnika, koji je zajeban, da ga se previše respektira, a možda treba i vremena da ljudi stvore nekakve okolnosti. Imaš ti i radikalne kritike svega, ali kao da ide u prazno. Ne okupljaju se baš ljudi oko toga. Mi smo utrčali u tu priču kao to je sloboda pojedinca i tržišta, tu svi imaju šansu. Tek je tzv. sloboda tržišta itekako nadzirana i tek tu su tu ljudima vezane ruke. Ne mora on tebe potjerati u gulag, ne mora te strpati ni u logor, ni u zatvor ni nigdje, ti živiš u tom liberalnom zatvoru otvorenog tipa iz kojeg ti se čini da se ne možeš iskobeljati. Stvari su se drastično promijenile. Internet je revolucija kakvu nemamo u povijesti svijeta. Kakva parna lokomotiva? Ovo je nešto čemu stvarno nema pandana u povijesti civilizacije. 

Sa sve manjim mogućnostima kretanja.

- Svijet je u previranju i vjerovatno se ne može sve to dogodit preko noći. Možda tu novine ili pandani novina i portali čak ne mogu biti nebitni, bez toga promjena ipak neće ići. 

Predrag Lucić
"Feral je meni bio teatar" (FOTO: Privatna arhiva)

Koliko te zadovoljava, kada pogledaš pozorišnu scenu koja se suočava i bavi se bitnim pitanjima? Postoji li tu nekog prostora da zajedno sa medijima, u kojoj god formi, da zajedno nešto naprave po pitanju osvješćivanja? 

- Neki ljudi u teatru i filmu, naročito dokumentarnom, rade čudesne stvari. To stvara to okruženje za promjenu. To su jako važni i jako dobri impulsi. Ako se sve to posloži, mislim da neke šanse za ozbiljan fight ima. Koliko je situacija ekonomski gora, nego prije šest, sedam godina, ona je bolja iz perspektive volje za promjene. Jer 2005., 2006. godine je izgledalo da nitko na promjenu neće bi pomišljati. Kapitalizam je nekako još uspijevao držati stvari pod kontrolom i u tranzicijskim zemljama. A onda kad je krenula velika kockarnica, kad se vratila priča iz perioda prije 1929. godine, koja je izazvala tadašnju krizu i bila jedan od bitnijih korijena i Drugog svjetskog rata, kad se ta priča vratila probudio se i revolut. Ljudima je postalo jasno da se protiv toga treba boriti, da ne treba tražiti svoju nišu u sistemu koji izgleda nepromjenjiv. 

Da li si razmišljao o nekom angažmanu, prije svega u teatru i koliko ti je ono što izvodiš sa Borom, melodije svega i svačega, tu zarazu primirila? 

- I Feral je meni bio teatar. Ja sam u teatar se zaljubio zbog nekih predstava koje su bile drugačije, koje su išle za promjenom. To je bila zaraza, ne samo teatar zbog teatra, kao i ne samo novine zbog novina. Feral i jeste bio neka vrsta teatra zbog izmjene energije, napora i dobre volje da različiti ljudi zajedno naprave nešto što je neka OK priča, bila to predstava ili broj novina. A melodije su došle kao nadomjestak za Feral, kao i teatar. Ta priča mijenja oblike, ali se i dalje vrti. Melodije nisu planirane bile, nisu bile projekt kao što nije bio ni Feral, ali se dogodilo nešto što nije bilo ni u teatru – može se igrati svugdje. Tako smo to fakat igrali i po kazalištima i po krčmama i po kockarnicama, kao „Koloseum“ u Sarajevu, po brodovima, na vjetrometini gdje se odigrala Bitka na Neretvi, po parkovima i nasadima, klubovima ... 

Napadali su te zbog pjesme „Ići, mići, Ahmići“. Kao da se nekim temama smiješ baviti sarkastično, a nekim ne? 

- Vidi, mogu ljudi govorit da postoje teme koje se ne mogu tretirat na satirički način, kod kojih nema ironije, ali mislim da su to zadnje budalaštine. Mislim da upravo to, upravo ti satirički ujedi u temama koje se inače tako ne tretiraju, da je to ono što veže publiku uz melodije i zbog čega dolaze. Na kraju, to je priča Ferala. Bez vrijeđanja i gaženja mrtvih, što se meni pokušalo imputirati u ovoj pjesmi, kao što nam se imputiralo u Hrvatskoj da vrijeđamo sve žrtve Domovinskog rata. Ne pišemo na patetičan način o tome ili pišemo o zločinima koji su počinjeni, također u Domovinskom ratu, a u ime naše svete borbe i našeg neupitnog prava da napravimo što god hoćemo jer imamo viši cilj. Svi manipulatori imaju viši cilj i niže porive preko kojih dolaze do cilja. Meni je negdje jasno da može doći do zabune iako je ta pjesma, možda nije na meni da to govorim, vrlo jasna sama po sebi. Nekim ljudima je to zgodno došlo da sebi daju još jedan smisao postojanja, da još jednom krenu u tu priču kako neki obezvrjeđuju bošnjačke žrtve. Kad deru po Bori, Peri Lukoviću, meni koji Bošnjaci nismo, a tamo smo na neki način prisutni u medijskom prostoru, ili po ljudima iz Svjetla riječi – Petru Jeleču, Ivanu Šarčeviću – namjera je kao i kod ostalih šovinista da pokažu da se ne može ni sa kakvim Hrvatom, Srbinom, a naročito sa ovima koji nisu nacionalisti. To je pokušaj svijesti koja bi sve zatarabila u etničke torove, pokušaj da se tu udari još jedna brokva, ekser i da ta priča sluđivanja naroda, kojem navodno želiš dobro, da ide dalje. To je nešto što smo vidjeli izraženije i u srpskim i hrvatskim medijima, ali je bogami žestoko prisutno i u bošnjačkim. Puno više sam se bavio i hrvatskom i srpskom stranom te priče, hrvatskim i srpskim zločinima, a skoro da nije bilo pisanja o zločinima koje je počinila Armija BiH tobože u ime bošnjaštva, u ime Islama. Ipak je dominantna priča u tom ratu u Bosni bila srpsko-hrvatska. Ona je inicirala sve to. Naravno, ne pravdam nikoga tko je u ime bošnjaštva i Islama pravio zločine nad Hrvatima ili Srbima. Činilo mi se i u toj pjesmi, bitnijim da reagiram na to što se po hrvatskim novinama i danas provlači priča o Dariju Kordiću kao heroju i mučeniku. Pjesma je prvi put izvedena u Zadru, a poslije nam je nalegla priča koja se u međuvremenu dogodila. U Mostaru si imao malonogometni turnir, organizator je HVIDRA. Za Božić se igra tradicionalno i te godine je pobjednik bila momčad HVO Srednje Bosne „Dario Kordić“. Tu su bili Milan Bandić. Jambo, Bariša Čolak, ministar pravde u BiH ... Svi su oni aplaudirali timu koji se zove „Dario Kordić“. Ja sam te večeri u Mostaru, kad je nastala ta snimka koja ima na YouTube, „Ići mići Ahmići“, ja sam tu rekao da mi obično pričamo priču o malonogometnom turniru u Mostaru, ali da je ta pjesma nastala prije. Bila je mlađa publika, bilo je dosta mostarskih učenika i studenata i niko se nije osjetio ni uvrijeđenim, ni povrijeđenim. I ta pjesma izaziva reakcije kakve treba izazivati u Hrvatskoj. Kad pjevamo to u Hrvatskoj ti vidiš da nekim ljudima bude neugodnjak. Zapravo, tu morbidnost tog zločina kroz način na koji je opjevana, to više strefi ljude nego da im popuješ. Ta pjesma jeste surova, surovo je ono što se dogodilo. Kad vidim da se netko meškolji ili ustane pa ode ... Pa kad pročitaš u novinama da je bio nadbiskup Vrhobosanski u posjeti Dariju Kordiću, kad vidiš novine gdje na naslovnoj strani vrište da je on mučenik za našu hrvatsku stvar. E, digni se i tad!

Kako ustati i kako se dići kad se u osnovnim školama pojavi knjiga koja relativizira ustaše i u kojoj između ostalog piše Bojan Dimitrijević, istoričar koji je u Beogradu svjedočio na suđenju Draži Mihailoviću?

- Misliš na magazin za vojnu povijest? Ljudi nekad misle, a to nas prati iz vremena Ferala, da su to marginalne stvari, da to nije neka dominanta u društvu. Da se nije lupalo po tome u Feralu i da se nije stavljalo gdje spada - u „greatest shits“ mislim da bi to bilo puno prisutnije, a ipak je ušlo u nekakav mainstream. Izrelativizirala se priča o Drugom svjetskom ratu. Ta historiografija ne želi doći do istine. Ona je u jasnoj funkciji da rehabilitira ustaše i četnike. Nije čudo da se neki povjesničari i istoričari nađu na istom poslu. Ti ćeš i u hrvatskim mainstream novinama pročitat da nije četnički pokret bio samo ono što smo mi učili u komunističkim udžbenicima. Nastojao sam pročitat dosta toga u ovih dvadeset i nešto godina što se pisalo i o ustašama i četnicima. Ja nisam dobio ni jednu ključnu informaciju koja bi utjecala na to da se moje gađenje prema ustašama i četnicima smanji, da mi promjeni sliku. Nije tu bila bitna komunistička historiografija. Ustaše i četnike ništa ne može oprati. Ono o čemu smo koncem osamdesetih mogli razgovarati, mogli smo i tu priču o zločinima partizana ispričati pošteno. Čini mi se da je kalendarski bilo sazrelo vrijeme da se to napravi, ali nažalost, ovi osvetnici Bleiburga, osvetnici odbačenih četnika, koji su kao trebali biti saveznici, fol glavna antifašistička snaga u Srbiji i Balkanu, tad su oni zapasali sve bez nekog jakog odgovora. Ljudi su mislili: „ajde pusti marginalce, imamo pametnija posla“. Tako i ta priča o magazinu za vojnu povijest. Pisao sam nekoliko puta i ismijavao činjenicu kojom se oni hvale da su dobili certifikat Ministarstva prosvjete da se taj magazin koristi kao dopunsko nastavno sredstvo. Samo postojanje Magazina za vojnu povijest ... Ok, ajde, neka postoji ali je strašno da ti imaš samo magazin za vojnu povijest, ne za neku drugačiju povijest, za neke druge segmente. Mislim da to izlazi iz načina razmišljanja povijesti i doživljaja povijesti na ovim prostorima. Nisu to nametnuli naši nacionalisti, ni komunisti već ta matrica postoji i u onome što oni danas nazivaju komunističkom historiografijom, ta nacionalistička matrica o slavnim bitkama, to je žlijeb kojim se slijeva sva povijest. Ti su u školi učio, bez obzira bio u Negotinu ili Labinu, učio si istu nacional-romantičarsku matricu kojoj je dodat još klasni element, a pri tom se nije oslobađala svijest ljudi da sve to propituju. Ostala je marginalizirana povijest života. Jebem ti, nije bilo bitaka svaki dan! Živjelo se između bitaka i to kako se živjelo bi nam danas trebalo govorit neke bitnije stvari. Znamo da su se nakon svih bitaka pobjednici ponašali jednako nemilosrdno. Nažalost, nismo došli do toga da se ispišu udžbenici koji bi podjarivali ubilačke strasti i koji ne bi vapili za još vojne povijesti, gdje bi pokušali objasniti i sebi i današnjim klincima što se zapravo događalo i s kakvih matrica je i nastala ta povijest koja nas je pripremila za novo klanje u devedesetima. 

To će biti dan kad će se u školama pojaviti i „Čitanka za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola“, radnog naslova „Lako je po vodi, ajd ti malo po zemlji“, Alema Ćurina. Pa bi red bio i o njemu da popričamo malo. 

- To da uđe u škole se neće desit nikad. Ne mora se ni desit da to bude dio nastave. To je pisano protiv svih nastava. Meni je bitno da to ne ostane nedostupno. To sad postoji i tu možete pročitati. Kao i „Antologija hrvatske suvremene gluposti“ gdje smo poredali bisere iz rubrike „greatest shits“. Gledam svog sina, kad je prije tri godine to čitao, tad je imao 15 godina i on je rekao: “Stari, niste ti i Boro ništa izmišljali. Stvarno su ti ljudi bili i ministri i biskupi?“ Stvarno su to bili, sine. Shitovi su sastavni dio ovih čitanki gdje sam stavio pjesme pisane i za Feral i poslije Ferala. To su parodije, travestije, satire ... Nije mi se dalo samo ponavljati ono što je napravljeno u „Haiku, haiku...“ gdje su bile postavljene tematski. Onda mi je palo na pamet da bi, s obzirom da je prošlo vrijeme, bilo dobro da se navuče čitatelj, naročito ovi mlađi da nešto saznaju i o kontekstu pjesme koja se tu obrađuje kao nastavna jedinica, a opet da ne napraviš to vulgarno. Onda se zaigram, napravim parodiju forme čitanke, kroz pitanja, negdje to razvijem u „Bezgaće povijesne zbiljnosti“, koja je najkompletnija jer se bavi onim što je u naslovu. „Bezgaće“ je fakat paralelna povijest ovih naših ludosti i nesreća u zadnjim decenijama. Tu imaš potpuno sumanutu bibliografiju. Ubio sam sate i sate ali mi je bio drag posao da prikupim naslove publicističkih shitova za koje mnogi ljudi i ne znaju, knjiga koje su se pojavljivale u Srbiji i Bosni. I da preko toga ljudi nešto doznaju o vremenu u kojem su te pjesme nastale. A Alem Ćurin je jedan od najvažnijih kolumnista Ferala, najspecifičniji. Jer njegove ilustracije su takve da to više od bilo kakvog teksta govori i udara i tako je meni posebno drago što je Alem pristao da napravi korice za „čitanke“. 

Živi li Hajduk vječno?

- Kao što je Alem napisao - „Sa kuburom vječno“. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

    19.01.2023.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

    17.12.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

    14.12.2022.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije