PTSP s lentom
Više to nitko i ne registrira kao vijest. Kao da kiša pada. Ili da sunce sja. Ili da trava raste. Ili da krave pasu. Ili da pripadnici hadezeovske nomenklature prepisuju doktorske disertacije...
To da predsjednik RH Zoran Milanović obasipa državnim počastima optuženike za ratne zločine postalo je odviše notorno da bi pobudilo bilo kakav javni interes. Pas ugrizao čovjeka – što je tu novo? Milanović okačio orden još jednom psu rata – gdje je tu vijest?
Izvještavanje o tome sličilo bi na upoznavanje javnosti s činjenicom da je predsjednik danas ručao i poslije toga, moguće, diskretno podrignuo. Brancin s blitvom na maslinovu ulju; hrvatski trolist za sivomaslinastu hulju... Koga još zanima ta banalna dnevna rutina?
Tek kada je prije neki dan Documenta na svojoj mrežnoj stranici objavila prosvjed zbog toga što je Zoran Milanović dodijelio počasni čin brigadnoga generala Đuri Matuzoviću, jednom od zapovjednika HVO-a, kojemu se trenutno u Bosni i Hercegovini sudi za ratne zločine, i iznijela ocjenu da predsjednik RH takvim postupkom "omalovažava rad pravosuđa susjedne zemlje i uznemirava preživjele žrtve povreda međunarodnoga humanitarnog prava", na nekoliko je portala osvanula štura informacija – ne o Milanovićevoj državničkoj gesti, već o Documentinoj reakciji na nju – i ubrzo potonula u bezdan. Rijetki entuzijasti su je uspjeli primijetiti.
Đuro Matuzović – evo i te izlišnosti – pripada grupi od devet pojedinaca optuženih da su od travnja 1992. do srpnja 1993. "počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti sa područja Orašja i okolice". Proces pred Sudom Bosne i Hercegovine započet je u kolovozu 2017., a posljednja rasprava održana je upravo na dan kada je optuženik podaren počasnim činom brigadnoga generala, naime kada ga je Milanović nagradio zbog djela za koje mu se sudi.
Izbori li se Milanović za drugi mandat, nije isključeno da će preteći i Najfdražeg Pokojnika (FOTO: Lupiga.Com)
Predsjednik Republike Hrvatske potom je, mirne duše i prazna želuca, prionuo objedu. Državnik radi isto što i inače. Ne uzmiče pred monotonijom svakodnevnih obaveza. Ponaša se poput nacionalno programiranog robota. Upražnjava aktivnosti koje više nisu vrijedne registriranja. Sjetimo se:
Ranije, Milanović je vratio državne ordene Branimiru Glavašu, protiv kojeg se vodi beskonačno dug sudski proces za ratne zločine i pod čijom su komandom, što zna cijela Hrvatska, 1991. organizirane likvidacije osječkih Srba, uključujući one provedene najokrutnijom metodom – nalijevanjem akumulatorske kiseline u ždrijela.
Ranije, Milanović je odlikovao HVO-ovu Vojnu policiju i Postrojbu za posebne namjene "Ludvig Pavlović", iako su u presudama Haškog suda zločini Vojne policije HVO-a podrobno opisani i dokumentirani: čelnici te formacije, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, osuđeni su zbog ratnih zločina na 16, odnosno na 10 godina zatvora.
Ranije, Milanović je sudsku kvalifikaciju o udruženome zločinačkom pothvatu nazvao "glupom izmišljotinom", a za Milivoja Petkovića, ratnog zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, osuđenog u Hagu na 20 godina robije, konstatirao da "nije ratni zločinac", premda je sam Petković, u pismu kojim moli prijevremeno puštanje iz zatvora, prihvatio presudu i pokajnički priznao zapovjednu odgovornost za zločine počinjene nad Bošnjacima.
Ranije, Milanović je odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne, u čije ime je priznanje iz njegovih ruku primio Zlatan Mijo Jelić, protiv kojeg je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 2015. podignulo optužnicu za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima, a dva mjeseca kasnije formalnu je istragu pokrenulo i Državno odvjetništvo RH...
Malo-malo i predsjednik hrvatske države iskopa nekog vlasnika opskurne ratne biografije ne bi li ga svečano okitio državnom limarijom. Čini se da ih je već ponestalo na tržištu. Ako je preostao netko tko je osumnjičen ili optužen za ratna zvjerstva, tko je imao dovoljno odvažnosti da za račun državnih interesa uroni ruke do lakata u krv, a još uvijek nije dobio visoko državno odlikovanje ili počasni generalski čin, Zoran Milanović će ga sigurno pronaći i adekvatno nagraditi. Kozmetički salon na Pantovčaku, gdje se ubojice transformiraju u heroje, radi punom parom.
Detalj iz jednog od hercegovačkih logora (SCREENSHOT: YouTube)
Svi koji su se optimistično nadali da ona razina moralnog idiotizma kakva je zabilježena na predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović, kada je u počasnoj loži na zagrebačkome Markovu trgu sjedio ratni zločinac Tomislav Merčep, zauvijek odlazi u prošlost, grdno su se prevarili. Naprotiv, moralni je idiotizam s Milanovićem postao samorazumljiva stvar, tekovina koja se umjesto pompom njeguje i širi strpljivim radom pogona vlasti, birokratskom bezličnošću na koju ni novine više ne troše riječi.
Aktualni predsjednik ne samo da je nadmašio svoju prethodnicu – o njezinim prethodnicima, Josipoviću i Mesiću, da i ne govorimo – nego se u simboličkom veličanju "zločinbenih činidbi" i "sveudiljnih zlosilja", ukoliko su opravdani svetim državnim interesom, sasvim približio Najdražem Pokojniku. Izbori li se za drugi mandat, nije isključeno da će i njega preteći.
Nebrojeni su iskoraci i izvan predsjedničke ordenacije. Na primjer kod bagateliziranja ubojstva obitelji Zec, jer – "dobili su odštetu, što još treba?" Ili kod relativiziranja genocida u Srebrenici, jer – "postoje genocidi i genocidi", a Srebrenica možda "jest genocid, ali onda za neke teže zločine moramo izmisliti neko drugo ime", makar se pritom zapleli kao Pilsel u kučine. Ili kod pravdanja brutalnoga policijskog premlaćivanja izbjeglica, jer – "nećemo valjda ilegalne migrante dočekivati s balalajkama"...
Zašto je to tako? Zašto je predsjednik Republike Hrvatske do te mjere fasciniran i zadivljen okrutnostima počinjenim u državno ime? Zašto ga toliko impresioniraju ratni zločinci – ili barem oni koji su optuženi za ratne zločine – da je baš svakom od njih spreman okačiti odlikovanje na rever ili dodati počasni čvarak na epoletu?
Ostavimo li načas po strani državotvorne motive, moglo bi biti da je ova privatna moralna distopija dobrim dijelom nusproizvod jednog izbjegnutog rata. Opsesivnim dodjeljivanjem počasti optuženima za ratne zločine Milanović kao da se nastoji obračunati s onolikim kontingentom Srba i Bošnjaka s kojim se u ratu, eto, nije uspio suočiti, jer je tada, iako u najboljim godinama, umaknuo riziku bojišta i popratio oslobodilačku borbu kao kukavni civil. Sada, u miru, on ratuje preko Matuzovića i sličnih, ne bi li naknadno dao svoj doprinos bitkama u kojima je odsustvovao kada su one stvarno vođene.
U dijagnostičkom pogledu bi dakle mogla biti riječ o posttraumatskom stresnom poremećaju izazvanom nesudjelovanjem u ratu. U najvećem broju slučajeva PTSP je posljedica ratnih trauma, a kod Milanovića je isti potaknut njihovim izostankom. Predsjednika, čini se, mori trauma odsustva trauma. On proživljava pakao neproživljenog.
Ne mireći se sa svojim civilstvom, odajući se amaterskoj samoterapiji, stoga halapljivo nastoji nadoknaditi sve ono što je propustio. Na raspolaganju ima samo simbolička oružja, no to zapravo i jest ono što ga ohrabruje: da počne nekakav konkretan rat, vrlo je vjerojatno da bi opet pronašao put do mišje rupe i pustio druge da realiziraju njegove niske žudnje.
Specifičnost je kod Milanovića da su te žudnje naknadno rasplamsane, po svemu sudeći od momenta kada je, kao nositelj trobojne lente s grbom, revno iskoračio iz realnosti i priklonio se boravku u državotvornoj bajci. Tada je i ono nedefinirano mjesto u ljudskoj svijesti gdje obično stanuje individualni moral prepušteno fikciji zvanoj Republika Hrvatska. A ta je dosta gadna. Ta postavlja hegemonijske zahtjeve. Ta protjeruje sve suvišno.
Pošteno govoreći, Zoran Milanović pouzdano nije tvorac sistema koji preko četvrt stoljeća odbija Branimira Glavaša pospremiti u zasluženi zatvor, no on se tome sistemu, umjesto da ga – kao što je svečano obećavao – uljuđuje i mijenja, prilagodio s hipertrofiranim žarom.
Kada ti Domovina udari u glavu, pa još u ozbiljnim godinama, nastane ozbiljna kontuzija. Potreseni ostanu i nekadašnji optimisti: nakon tragedije u vidu Kolinde Grabar-Kitarović očekivali su onoga koji će Hrvatsku učiniti malo boljom, a dobili onoga kojeg je Hrvatska učinila znatno gorim.
Lupiga.Com via Novosti
Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar
Dragi moj Arkaj, hvala ti od srca, i ti i Verena i svi ostali normalni ljudi ste u tom društvu na kafu dobrodošli uvijek. Mene su davno razočarali pojedinci koje sam smatrao puno boljim i impozantnijim ljudima od xyx, Alije, Miloševića, Milanovića ili Tuđmana, ali mi svi i dalje furamo svoj "modus operandi", jer nas ipak vodi neka dublja i korektnija ideja.
Očito je danas da i ovi koji su osmislili te 90-te više niti znaju šta je tad bilo, niti imaju predstavu kuda dalje nakon toga. Divio sam se nekom generalu koji mi je prije mjesec dana djetetu prao mozak par sati na tu temu i objašnjavao šta nam se svima dešavalo tih godina. Ja vjeruj mi, prijatelju, niti znam, niti me više i interesuje. Nutkali su mi da se uključim prije par mjeseci u neko od tih glupavih udruženja, da mi nabace koju kintu, to im je maksimalni etički domet. Bilo bi me iskreno stid da uzimam novac na račun te i takve ljudske tragedije, a hvala bogu i u tome nisam jedini. Imam dovoljno škole i nekih certifikata, pa mogu zasad da se snađem bez problema. Bilo davno, prošlo davno, nikad više - end of story.
U svakom slučaju, dobrodošli ste na kafu uvijek, pogotovo ako volite stripove. Ali ako očekujete da vam ikako moji drugovi ili ja popravimo budućnost koju smo vam nesvjesno upropastili, onda je realno i vama i mojoj ćerki, Njemačka puno bolji izbor od Sarajeva. Neka niko nikoga ne laže o nekoj perspektivi bilo gdje na Balkanu. Prvi bih radije časno prao guzice strancima nego ih poltronski lizao seljacima, da nisam davno pogubio i volju i snagu i zdravlje i pamet. Likovi poput xyx su jedina prava budućnost ovih prostora, šuplji patriotizam, cajke i Jana mudrost dana. Mislim da takvi botovi više služe da se stvarni vlastodršci naslađuju svojom samobitnošću, iracionalnim uspjesima i lažnom percepcijom da i dalje postoji neka masa kojom upravljaju, nego što imaju neku stvarnu društvenu ulogu. Povjerovati im ikad više bilo šta može eventualno neki nesrećni autističan dvogodišnjak rođen u Klagenfurtu, i to bi im bio maksimalni domet.
U stvarnom životu BiH, danas srećom ljude više zanimaju cijene aranžmana u Antaliji ili cijena novog passata, nego hoće li biti jedna, tri ili sto tri Bosne, te hoće li predsjednik biti Čović, Komšić, Izetbegović ili Draža Mihajlović. Već Bosni ima prividno 11, ali ustvari postoji nekih 80 opština/polisa/država, kojima vladaju lokalni šerifi od zla oca i od gore matere. Ima jedan odličan film: Zvijeri bez nacije, čini mi se da bi to bio prikladan naziv za ove likove. Bh politika je, ako i postoji nešto toga tipa, više sport za dijasporu, koja svakako još skoro jedina i izlaze na izbore.
Istini za volju, kao da to nekoga stvarno zanima, ali da spomenem i to. Komšića konkretno, (i u ovo sam duboko ubjeđen), na mjesto predsjednika u BiH mislim da više neće dovesti ni stotinu združenih Šmitova, Bakira i Čovića, iz jednog najprostijeg razloga kojeg on uporno i svjesno ignoriše. Mi, građani BiH, smo ga, na žalost, izabrali, a ne Bošnjaci. Da smo htjeli tada da glasamo za SDA, sigurno ne bi dali glas njemu već direktno SDA, kao što su to uradili Bošnjaci. Ulaskom u koaliciju sa SDA bilo koje vrste, svrstao se u rang propalih političara, kalibra Lagumdžije i sličnih đilkoša, i tu više povratka nema. On i njegova stranka će se svakako priključiti u 3/3 ili 10/10 ili 100/100 idiota na vlasti, tako to u BiH generalno ide. U skladu sa tim, i on će se vjerovatno utoviti za dodatnih 10 ili 15 kilograma. Ali od neke ozbiljne podrške građana, ma kako oni bili smješni i beznačajni u BiH, više nema ništa. Moralni kolaps za materijalni uspjeh, klasični bh ublehaš, i vjerujem da je to uradio svjesno.
To, siguran sam, svi razumiju već unazad nekoliko godina, a Milanović naročito, ali mu to ni malo ne smeta da i dalje glumi dežurnu budalu Balkana. Pa sam se pitao ovih dana često, zašto to radi? I došao sam do nekog svog zaključka, kako nam Milanovićeve "bisere dana" uporno poturaju pod nos upravo da bi se dokazalo kako je projekat 90-ih, pod sloganom: "siđimo u gradove da bijemo gadove", napokon uspješno okončan. U stvari mi se čini da je poenta egzistencije Milanovića na političkoj sceni nešto tipa: "budite sretni što smo vas zgazili do kraja. Zamislite da ova ljevičarska djeca iz haustora imaju stvarnu vlast, evo kako bi to u praksi izgledalo". I zaista bi to bila tuga i žalost, ali bože sačuvaj da su sva haustorska djeca poput Milanovića ili da je SDP neka iskrena ljevica bilo gdje na Balkanu. Oni su u BiH davno, a vidim da je to sad trend i u Hrvatskoj, prešli u neku formu Nacional Socijal Demokrata, a to je opet neka sasvim drugačija priča.
Da je Milanović npr čoban iz bugojanskih vrleti, i rastao okružen medvjedima, bogami lično mu ne bih ništa zamjerio, ali sam potencira to da nije, i to mi smeta užasno. Ako zaista govori ono što misli npr neki obrazovan i uglađeni gospodin iz Zagreba, onda bi to bilo više gospodi na sramotu nego njemu na čast. Ali duboko sumnjam da je to tako. Nema tolike razlike u istinskoj gospodi iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva, kao što se ni prizemni ljudi ne razlikuju previše. To ne znači da su prava gospoda slabijih karaktera, već upravo suprotno od toga. Treba imati petlju i pokušati ostati iole normalan i dosljedan sebi u vremenu u kojem si okružen budalama. To je hrabrost, a ne skupljanje političkih poena za gospodina Plenkovića, koji realno ispada princ samo zato što djeluje izuzetno gosposno, ne rovari nos pred kamerama i ne valja gluposti.
Hrvatskoj je realno potreban jedan Milanović kao što je nama u BiH nekada davno bio potreban Lagumdžija i prije ili kasnije predviđam mu sličnu sudbinu: petosoban uređen stan u centru za totalni krah bilo kakve ideje o uplivu socijal-demokratije u realnu politiku. A nakon toga, bez ikakve realne opozicije za desničare, samo nebo je granica. Pogledajte šta se nama desilo u BiH ili penzije od 100 Eur po Srbiji, i sve je tu jasno kao dan. Žao mi je što dosta ljudi u Hrvatskoj trenutno možda ne razmišlja o jednoj takvoj, po meni realnoj, opasnosti. Vrijeme će na kraju sve pokazati i nadam se da nisam u pravu.