Autor je profesor sociologije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Prije nekoliko dana, u moru tekstova o koronavirusu, za oko mi je na jednom portalu zapelo svjedočanstvo talijanskog liječnika koji je prebolio virus i koji je opis svoje zdravstvene agonije završio riječima: “Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokaznu vježbu i ostaviti u rukama političara”. 

Kao zanimljiva koincidencija, upravo na početku širenja zaraze boravio sam u SAD-u, kada je slučajeva još bilo sasvim malo, a predsjednik Trump je ismijavao opasnost svojom karakterističnom frazeologijom o superiornosti američke nacije. Suprotno tome, svi s kojima sam tada razgovarao, ne samo da su bili zabrinuti zbog širenja virusa, nego je glavna tema bila: imamo li dovoljno bolničkih kapaciteta, setova za testiranje i koliko će to koštati, ne državu već svakoga ponaosob. Jer, poznato je, američki zdravstveni sustav počiva, uglavnom, na privatnom i neobveznom osiguranju dok su javni programi financiranja (npr. Medicare i Medicaid) daleko manjeg opsega nego što je to slučaj u europskim zemljama. 

Posljedično, Amerika najviše troši za zdravstvo među najrazvijenijim zemljama svijeta (16,9% BDP-a 2019. godine), ali ima i iznimno visoki udio neosiguranoga ili neadekvatno osiguranog stanovništva te ima nepovoljne zdravstvene pokazatelje. Primjerice, očekivano trajanje života je za dvije godine niže od zemalja OECD-a, a i snizilo se za dva mjeseca u razdoblju 2012.-2017. 71% odraslih i 43% djece ima povećanu tjelesnu težinu ili je pretilo, što je najveći udio među OECD zemljama. Stopa dojenačke smrtnosti iznosila je 5,8 2019. u usporedi s OECD prosjekom od 3,8, ili sa stopom nižom od 2,5 u npr. Estoniji, Finskoj, Sloveniji ili Švedskoj. Također, vrlo su velike razlike u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti među stanovništvom, osobito u odnosu na rasno i etničko podrijetlo.[1]

Organizacija zdravstvenog sustava i javno zdravlje nisu sinonimi (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Povijesno, razvoj javnih zdravstvenih sustava bio je povezan s interesom zaštite pojedinih kategorija stanovništva ili, češće, razlozima zaštite javnog zdravlja.[2] U 19. stoljeću, državna je regulacija bila potaknuta potrebom regulacije medicinske profesije u svjetlu novih medicinskih otkrića i njihove važnosti za državu, a osobito procesom industrijalizacije koji je multiplicirao društvene rizike i tražio njihovo kolektivno zbrinjavanje. 

No, do pravog zaokreta u razvoju javnih zdravstvenih sustava dolazi nakon II. svjetskog rata. Negativna iskustva ekonomske krize 1930-ih i II. svjetskog rata osnažili su ideju nacionalnog solidarizma, a što je pozitivno utjecalo na razvoj socijalne države, čiji su dio javni zdravstveni sustavi. Do novog zaokreta, doduše ne u svim zemljama na isti način i u istom obuhvatu, dolazi od 1980-ih godina, kada jačaju ideje privatizacije, ekonomske učinkovitosti, izbora i sl., a koje utječu i na zdravstvene sustave. Sve viši zdravstveni troškovi, ali i sve viša očekivanja od zdravstvenog sustava, uz demografske promjene, rezultiraju potrebom reformi i racionalizacije. Reforme su i pod utjecajem niza interesa, od samih zdravstvenih djelatnika do farmaceutskih kompanija i osiguravajućih društava. Ipak, zašto bi to bio problem?

Organizacija zdravstvenog sustava i javno zdravlje nisu sinonimi. Javno zdravlje se definira kao „umjetnost i znanost prevencije bolesti, produljenja života i promocije zdravlja kroz organizirani napor društva“.[3] Naglasak je na promociji zdravlja i općem blagostanju, a kroz jačanje integriranih zdravstvenih sustava i smanjenju nejednakosti. Stoga je ključno pitanje u kojem vidu zdravstveni sustavi doprinose promociji javnog zdravlja. A javno zdravlje traži niz akcija promocije i prevencije, u sinergiji s nizom drugih društvenih sektora, od obrazovnog sustava, preko medija pa sve do policije, čemu upravo svjedočimo u suočavaju s COVID-19 krizom. 

Upravo je tu ideju razvio naš svijetom proslavljeni dr. Andrija Štampar, kojega se sada nešto više prisjećamo, mada možda još previše stidljivo, a koji je liječnika vidio kao socijalnog radnika i narodnog učitelja, dostupnoga svima, i to tamo gdje ljudi žive, ne u ordinaciji. Zdravstveno prosvjećivanje stanovništva bilo je u središtu njegovih nastojanja, a to uključuje i svojevrsnu potragu za bolesnikom, upravo kako to sada rade epidemiolozi. Njegova gotovo proročka rečenica, iz današnje perspektive financiranja zdravstva i posljedica po mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama, glasi: „Ljekar u svom radu oko unapređenja narodnog zdravlja mora biti ekonomski neovisan od bolesnika, jer će samo tada moći da ispunjava svoju pravu zadaću u pravoj mjeri“.[4] Jednostavno, razlika u ekonomskoj moći ne smije se vidjeti u pristupu zdravstvu i zdravstvenim pokazateljima.

Naglasak je na društvenom prioritetu i stručnim odlukama, a što bi u sinergiji trebalo onemoćati sada vladajuće netransparentne interesne mreže (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Situacija u Hrvatskoj je, trenutno, a kao što sugeriraju podaci, komparativno bolja u pogledu zaraze koronavirusom spram većine europskih država, a tvrdi se da je to zasluga rada epidemiološke službe na štamparovskim načelima. Vjerujemo i nadamo se da je tome tako te da će tako i ostati. Konkretnu analizu rada epidemiološke službe ostavljamo epidemiolozima i drugim zdravstvenim stručnjacima, ali iz društvene perspektive upravo ova javnozdravstvena nepogoda ukazuje na barem dvije bitne stvari.

Prvo, glavno je pitanje kapaciteta zdravstvenih sustava, od zdravstvenih djelatnika do opreme. Koliko pojedina država može zadovoljiti zdravstvene potrebe svojih građana jest pitanje ulaganja, ali i pitanje racionalne i na podacima zasnovane organizacije zdravstvenog sustava. Drugo, kako pokazuju iskustva američkog, britanskog, ali i nekih drugih zdravstvenih sustava, u pitanju je pristup zdravstvenoj skrbi. Mogu li si svi priuštiti neophodnu zdravstvenu skrb? U Hrvatskoj to nije problem u slučaju akutnih javnozdravstvenih problema, kao što su npr. epidemije, ali jest perzistirajući problem zdravstvene skrbi. Nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama jesu dokumentirane, ali nisu nikada postale ključno društveno pitanje niti su bile glavni motiv svih provedenih zdravstvenih reformi u Hrvatskoj.[5]

I u najnovijem izdanju tzv. Euro Health Consumer Index 2018, jedan od komparativnih uvida učinkovitosti zdravstvenih sustava, ponavlja zaključak iz prethodnih izvješća: „Maknite političare i druge amatere iz operativnih odluka u nečemu što je najkompleksnija industrija na zemlji: zdravstvena skrb!“[6] Tome bih dodao rečenicu moje stanodavke za vrijeme nedavnog boravka u SAD-u: „Ovom zemljom vladaju osiguravajuće kompanije i zato nam je takvo zdravstvo“.

Hrvatsko zdravstvo ima kapaciteta i uspjeha. To priznaje i upravo spomenuti Euro Health Consumer Index. Ali, da bi ono zadovoljilo potrebe hrvatskog stanovništva, odnosno da bi odgovorilo na sve javnozdravstvene izazove, teme pristupa i obuhvata zdravstvenim uslugama moraju postati prioritetnim društvenim temama. Naglasak je na društvenom prioritetu i stručnim odlukama, a što bi u sinergiji trebalo onemoćati sada vladajuće netransparentne interesne mreže. Javnozdravstveni programi počivaju na obavještavanju, promociji, ulaganju, na širokom radu sa stanovništvom, prije svega kada ono nije bolesno. No, u pozadini učinkovitih javnozdravstvenih programa jesu uređeni i, prije svega, svima dostupni zdravstveni sustavi. Dostupnost zdravstvene skrbi kao temeljno ljudsko pravo, a ne nešto što ovisi o ekonomskim mogućnostima svakog pojedinca. Zdravstvo jest skupo, ali ovdje je riječ o opsegu zdravlja koji će država (kroz svoj zdravstveni sustav) jamčiti svima. Je li, stoga, ova nepogoda dostatan poticaj za očuvanjem vrijednosti javnog zdravstva i svim potrebnim društvenim akcijama u tom smjeru?

[1] Za detalje usp. OECD bazu podataka: http://www.oecd.org/health/

[2] Zrinščak, S. (2005.). Zdravstvena politika. U: V. Puljiz i sur. Socijalna politika. Povijest, sustavi, pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet, str. 199-238.

[3] Usp. http://www.euro.who.int/en/health-topics/Health-systems/public-health-services/public-health-services

[4] Štampar, A. (1923.) O socijalnoj medicini. Glasnik Ministarstva narodnog zdravlja, 1-3: 1-12.

[5] Usp. Stubbs, P. Zrinščak, S. (2018.) ESPN Thematic Report on Inequalities in access to healthcare. Croatia. Dostupno na: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?advSearchKey=ESPNhc_2018&mode=advancedSubmit&catId=22&policyArea=0&policyAreaSub=0&country=0&year=0

Zrinščak, S. (2019.) Zdravstvena politika. U: G. Bežovan i sur. Socijalna politika Hrvatske. Drugo izdanje. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, str. 159-194.

[6] Dostupno na: https://healthpowerhouse.com/media/EHCI-2018/EHCI-2018-report.pdf

Lupiga.Com via Hrvatsko sociološko društvo

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar