„Priče su to koje se ujedinjuju u urbanom ambijentu, kaotičnosti, izgubljenosti i mladim likovima nošenim impulsima koje počesto ne kontroliraju“, stoji u obrazloženju žirija nagrade za mlade autore „Sedmica i Kritična masa 2019“. Žiri u kojem su bili Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš prvu nagradu dodijelio je Miri Petrović, koja se na natječaj javila s dvije priče "Bye bye baby bye" i "Zana".

U užem izboru za nagradu našla su se još neka imena za koje ste čuli ili ćete tek čuti - Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho i Iva Sopka.

Mira Petrović rođena je 1989. godine u Splitu, gdje živi i radi kao predavačica engleskog jezika u školi stranih jezika. Za Split je posebno vezana, pa će reći – „od Splita se ne mogu odvojiti, to je ljubav i mržnja u jednom. Koliko god tu imaš lošeg, ima i dobrog.“ Iza sebe ima već nekoliko književnih nagrada, a već je i ranije bila među finalistima natječaja za nagradu Kritične mase koja se ove godine dodijelila po četvrti put, a rezervirana je za spisateljice i pisce do 35 godina mladosti. Zanimljivo je primijetiti kako su sve nagrade do sada odnijele žene. Naime, dosadašnje dobitnice su Ana Rajković, Jelena Zlatar i Marina Gudelj. 

Pobjednica natječaja Mira Petrović (FOTO: Kriticnamasa.com)

Svrha nagrade je, kako naglašavaju u Kritičnoj masi, istražiti mladu proznu scenu, dati poticaj novim proznim glasovima, te dati pregled aktualne scene u sjeni, kako za publiku, tako i za izdavače u potrazi za novim imenima. Osim toga tu je i nezanemariva novčana nagrada koja iznosi 5.000 kuna, zahvaljujući kultnom baru „Sedmica“ u zagrebačkoj Kačićevoj ulici. Kuriozitet na ovaj način osviještenog bara svakako je vrijedan svake pohvale. No, vratimo se na Miru Petrović s jednim njenim razmišljanjem.

„Danas mi se čini da svijet mora propasti, jer sve probleme koje smo nagomilali, u okolišu i međusobnim odnosima, u iskazima netolerancije, nehumanosti, mržnje, nasilja, sitničarenja, opsjednutosti gluparijama, nedostatku perspektive – to se ne može riješiti, otišlo je predaleko. Da čovječanstvo vjeruje u književnost kao ja, ne bi izabralo ovaj suludi smjer. Ali većina ne čita i ne razmišlja, živi iz dana u dan. U tom smislu umjetnici igraju veoma važnu ulogu, bez njih bi svijet bio na još većem gubitku. Netko nas mora natjerati da zastanemo i da malo promislimo, da prihvatimo da odgovor nije jedan i nije jednostavan. Naravno, to mogu samo dobra književna djela, koja neće propisati kako se riješiti kilograma u deset dana, kako naučiti jezik u dva mjeseca, kako pronaći sreću i smisao života za 39, 99 kuna. Sva prividna i jednostavna rješenja, koja nam danas serviraju u svim sferama života, uz pravu književnost nam ne bi bila dostatna ni prihvatljiva. Zahvaljujući knjigama, moj privatni univerzum još uvijek ne propada“, rekla je Mira Petrović u intervjuu koji je dala za Kritičnu masu, nakon što je saznala da je ušla u uži izbor za nagradu.

Na ovom mjestu donosimo i jednu od nagrađenih priča, dok drugu možete pročitati na ovom linku.

Bye bye baby bye

Bye, bye, Marta, ciao, adio. Kao u toliko situacija prije, ne vlada sobom. Nešto je u njoj jače što skviči, guši je, hoće izaći. Krivi ljutnju. Čisti bijes koji je zajaši bez da mu se uspije oduprijeti. I ljuta je što u tome uživa na neki svoj bolestan način; što njeno tijelo pulsira, srce kuca tika taka kao dobar bubanj. Kao da će svaki čas skrenuti s uma, a to skretanje s uma je hod po rubu litice – krši pravila, vraća je u neki osobni početak, prvotno stanje.

Raskrižje prelazi na crveno. Netko trubi u dosadnoj vjernosti zemaljskom – tom začaranom krugu prisilne odgovornosti i zarobljenosti kazaljkom. Samo prođi, mantra Marta u sebi, ali vrag u njoj ne može niti zadrijemati. Seljačina je zalegao na trubu kao da je u tome njegov jedini smisao koji će ga izvući iz pakla vlastite nesvrhovitosti. Marta staje nasred ceste i čeka. Čeka da taj trubadurski mlatimudan izađe iz auta da riješe stvar šakama, a on joj jebe sve po spisku iz zaštite svoga oklopa.

„Jeben ti mater, seljačino jedna! Šta oćeš, koji kurac?“

Budala ne izlazi. Ljudi je čudno pogledavaju, ali nitko joj ne pristupa. Nitko više ni ne trubi, iako im svako pravo na to pripada.

Da nije prisutna. Nikad nisi tu – to joj je rekao u svoju obranu. Htjela mu je glavu otkinuti zubima. I to baš on od svih ljudi od kojih joj se povraća. Kao da baš on ne zna koliko je satravena. Da joj je radno vrijeme jedan obični mash-up i da jedva ima vremena da se depilira. Da je pas iscrpio do kraja. Da je sve njoj prilagodila – izlaske vani, obroke, trčanja, treninge, posao, ona nikako bolja. Ona je radna pasmina kojoj Marta nije nikakav par. Ona ne može biti bolja jer Marta ne razumije ni sebe a kamoli psa. Čekaj, govore joj ljudi, samo čekaj.

Čekaj, rekla mu je ne tako davno, ili je bilo davno, nije sigurna, ali zna, rekla je – riješit ću sve i bit će bolje. Nešto se mora odabrat, križanje je.

Ali što je to ona mogla riješiti, koje križanje? Promijeniti svoj DNK? Riješiti se nasilja koje se poput gmaza provlači po tijelu? Svejedno, trudila se da opstanu. I usprkos vlastitom kaosu, radila je na njihovom odnosu. Dobro, ne previše, možda čak i premalo... nimalo?

Trudila sam se!, povikala je maloprije unijevši mu se u facu. Čemu trud inače nego da se o njemu priča čak i kad izostane? Stalno se trudim, ponovila je. Nekad je bila buntovna, sad traži načine da opstane. Ne živi više. Ide na posao, smišlja što kupiti, kada što platiti, koliko puta izvesti psa. Točno tako, iz dana u dan, ustane kao stroj, trči uokolo, sruši se u krevet i onda iznova. Ne želi takav život. Ne želi samo raditi i riješavati probleme. Ne želi da zrelost i odraslost izgledaju tako jebeno smiješno i nezadovoljavajuće. Želi disati punim plućima, a trenutačno jedino što radi je to da kašlje. Samo se tu našla, rekao joj je. Nikad te nema, ona se našla... moja stara, sve se vratilo, rak... Ajde u kurac!, povikala je, prije nego što je rukom razbila prozor. Sad hoda gradom krvave ruke, raščupane kose, u hlačama koje su poderane zbog šapa njezinoga psa i hrli.

„Otvaraj, kučko!“, viče već na vratima, i istodobno ne razumije zašto joj ova pristaje otvoriti. Bez ikakvog uvoda baca se na svoju najbolju prijateljicu jer pravde mora biti.

Što je najgore, zapravo je nije ni puno briga, ali takva je njena uloga – razvikati dramu na sva zvona. Ljudi žive tako da ne razočaraju tuđa viđenja o razlozima zašto ih je netko bacio na zemlju bez padobrana. Toliko već tjedana viče, nitko ne sluša. Svima govori da umire i ne zna što sa sobom, a nitko ne sluša. Da se sad ubije, svi bi se začudili, iako im je sve rekla. Rekla im je da umire bez da su se potrudili shvatiti je. I to bez nekog velikog razloga, jednostavno joj je dosta. Basta. Finili su, Mare, bali, doša je kraj puta. Pun joj je kurac, svaka sitnica joj smeta. Iz čista mira počne plakati od bijesa. Ako ne pronađe parking, dere se iz dubine svojih nikotinom nagriženih pluća. Dobit će rak. Ne samo od cigareta, nego od tolikoga bijesa – jer ništa nije ispalo onako kako je htjela. Nekad je to možda činilo zanimljivom – to što je toliko eksplozivna – danas svi samo zaključe da je luda. Bježe od nje, drže se uzvišeno, izruguju joj se iza leđa. Luda Marta. Postat će jedna od onih lokalnih splitskih luđaka s nadimcima. Kontrola Leta, Božo Transporter, luda Marta.

Kad je njega upoznala u jednome baru, nije ga odmah niti skužila. Bila je previše zauzeta istjerivanjem pravde koja je uključivala razbijanje čaše o glavu lika koji je navalio na njenu prijateljicu bez dopuštenja. Nosila je kratke hlače i široku majicu s natpisom Ramones. Nije htjela biti privlačna. Nije htjela ništa – samo postojati, biti tu, u trenutku živjeti kao da je posljednji, bez brige o tome kakav će dojam ostaviti. Htjela je izgledati što gore, a izgledala je jebeno kao nikad prije; i nikad više. 

„Tako me napaljuješ“, rekao joj je te večeri. Mogli su se ševiti do besvijesti. Da joj je rekao da je ostavlja, ne bi je povrijedilo. Ali da je ševio drugu, to je činilo mahnitom.

„Oprosti“, kaže Rita, „oprosti, znaš da...“

„Droljetino“, viče Marta. „Kurvo!“

Pljuje na nju, baca je na pod. Kreće je šamarati, a Rita se brani. Grebe je po licu, Marta jauče: „Glupačo!“

„Smiri se!“

Kako da se smiri? Odakle Riti pravo da joj kaže da se smiri? Trči prema spavaćoj sobi i baca robu iz ormara. Skida hlače, piša na sve te krpice koje Rita kupuje nemilice – onda kad ih ne ukrade – ta jebena kriminalka koju uzbuđuje nedostatak morala i nećudoredno ponašanje; zaobilaženje zakona kao adrenalinski šut kojemu svaki put trebaju veće doze.

Rita je samo gleda. Kučka jedna, zašto se ne potuče?

„Znam, ljuta si, ja....“

„Popizdila sam skroz, Rita.“

„Šta ti je s rukama?“, pita ona. Pa odlazi u vece po nekakav sprej, prska joj rane, kao da joj u svom tom jadu malo krvi može nanijeti štete.

„Mislim da ti ne treba šivanje“, kaže, mota joj dlan u gaze.

„Beti svako malo razdere šape. I ja njoj motam, stalno motam, jesam ti rekla?“

Rita ide u kuhinju i vraća se s dva piva. Njezin stan ima preko sto kvadrata. Njeni su puni para. Rita ne radi, ona prezire novac. Živi kao Paris Hilton i konstantno je nesretna. Život treba biti nešto više od ovog besmislenog jutarnjeg ustajanja. Rita mrzi velika pitanja, ali voli Martu. Voli sve što je sjebano, marginalno, ludasto. Njezina prijateljica je anarhija, tjeskoba i strah u jednom. Ona je život, nije puko opstajanje. Ona je frenetična borbenost koja prezire mlitavost koja Ritu izluđuje.

Marta ispija bocu do kraja. Kad ode na posao, smrdit će. Kao neka dekadentna budala, neka je otpuste. Svatko ima pravo na loše dane.

„Ja njega ne podnosim“, kaže. „Ne podnosim njegovu pojavu, ne podnosim njegove misli, ne podnosim kako priča. Uvik govori sranje. Stalno govori sranje, sranje, gadi mi se! Njegove britvice, njegove riječi... njegovo škrgutanje zubima onda kad svršava.“

Rita se nasmije pa zastaje. Marta je gleda opasno, potom prasne u smijeh.

„Ne znam šta mi je bilo“, kaže Rita, ali Marta zna. Zna da Rita može spavati samo sa zauzetima. Znači li to da je u djetinjstvu bila poprilično sjebana? Sad će obje zagaziti u tridesetu, a ne znaju ništa. Ne znaju ništa o Freudu, o Istanbulskoj konvenciji, o kreditima. Samo trče bez da imaju pojma kamo i kuda. Ta neizvjesnost ubija. Ali sat toliko juri da Marta o njoj ne stigne niti promisliti. Jebeni kapitalizam, svi su od njega poglupjeli. Svi su Jim Carey i onaj drugi debil. Ali kako da se izdigne iz te gomile nijemih glupaka kad ni sama ne zna tko je i što treba napraviti? Kako da se uravnoteži bez da ikoga zakolje putem? Kako da uopće pronađe pravi put kad je u glavi fokusirana samo na loše? Ne može i živjeti i analizirati probleme. Jebote. Kaže: „Al jezik mu je dobar“, eto što kaže. Zašto da filozofira i raspravlja i traži odgovore? „To će mi falit, Rita, viruj mi, falit će.“ Je li ga ikad voljela? Što o njemu može reći osim da povraća nakon previše Jacka? Ili da tvrdi kako na svaku osobu idu po dva krumpira? Je li se na to svedu tri godine koje su proveli skupa? „Nisi smila napravit to šta si napravila.“

„Nisam“, kaže Rita.

„Ne mogu se kontrolirat“, kaže Marta. „Moran prestat. Po cile dane sam bijesna.“

„Bilo je gotovo“, kaže Rita, kao da je to opravdava. „Među vama nema ništa, jel da?“

„Toliko je toga gotovo, Rita. Stalno nešto završava.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay