Kratku priču Korane Serdarević prenosimo s internetske stranice Strane.ba

Mravlja kolona kreće iz niskog procjepa u kamenju zidina što okružuje malenu crkvicu i groblje, migolji preko asfalta sve do plaže, gdje se linija raspršuje među oblucima. Namjerno širim ručnik pored njihove trase. Legnem na trbuh, postavim ruke pod bradu i gledam. Ništa drugo danas ne želim činiti i to je dobro. Mravlji radnici kreću se u dva smjera, tek sad shvaćam, a nitko ni o koga ne zapinje. Ovi što se vraćaju kući nose u kliještima suhu travu, komadiće kruha, bobice. Noge su im brze i lake, sitna crna tijela ne mare za podnevno sunce. Netko mi je jednom rekao da se mravi orijentiraju prema svjetlu pa stavim dlan preko žarke točke na nebu, napravim im tako široku sjenu, ali se ne dogodi ništa. Što se treba zbiti pa da skrenu s puta? Da zgnječim jednoga prstom, bi li ga ostali zaobišli? Bi li od straha zaboravili na svoj zadatak, ili bi dan nastavili oplakivanjem mrtvoga druga? Od svojega nemira mijenjam položaj. Na trbuhu mi ostaju utisnuti oblici kamenčića na kojima sam ležala. Još sam neosunčana, razmazujem kremu po koži. Bljedoća mojega tijela razlikuje me od domaćih. Znaju tko sam, iz koje sam kuće, pa o meni ponešto šapnu, a onda me zaborave do idućeg srpnja.

Sunce je sve jače i odlazim u more. Ono će nakratko ukrotiti vrućinu. Trudim se po kamenju gaziti sigurno, ali tabani me zabole pa začas izgubim ritam. Takva sam: poljulja me običan kamen, sasvim sitna bol. Mravima pod mojim nogama to se ne događa, oni grabe ravno naprijed. Čak i kad se vraćaju, idu naprijed. Znaju jedno, i to im je dosta.

More je hladno i uznemireno od noći. U mraku je bura izmiješala dubine i površine, izbacila na žal rakove i školjke, sve se iz pijeska izvrnulo, pa stotine nožica traži kuću. Nožice znaju što im je činiti. Zaplivam. Bistro je sve do dna, plešu travke dok skrivaju okrugle oči riba. More stalno njiše svoje stanovnike. Od bure, bistro je danas i u daljinama. Otoci preko puta ovoga, kojega se držim korijenima, čine se toliko blizu. Brojim im uvale. Ako se tamo uputim, vrlo brzo ću posustati.

Zamah mi je spor i slab, a valove baš briga, i kad se krenem vraćati k obali, šamaraju mi lice. Lakše je zaroniti.

Hladno mi je čim iskoračim na tlo. Tijelu je stalno nešto. Vjetar ježi mokru kožu i umotam se u ručnik pa drhturim kao dijete. Već za trenutak opet ću gorjeti. Baš zato djece još nema. Roditelji paze, dovode ih kasnije, kad sunce uvuče kandže. Tad maleni iskaču iz kuća, tapkaju bosi po zagrijanoj cesti, bacaju se s dugačkog mula gdje su prije desetak godina još pristajale ribarske brodice. Otimaju se mala tijela od majčinskog kopna: naglavce, na dasku, na iglu, na bombu. More im plješće pljuskom. Na mojoj šljunčanoj plaži domaća se djeca ne zadržavaju. Samo turisti ponekad dovedu svoje. I sada je lijevo od mene par iz Češke, stigli su na odmor s dvojicom sinova. Rastu im prvi brčići. Možda je ovo zadnje ljeto koje će sinovi pristati provesti s njima. Roditelji gledaju u knjige i časopise, a dječaci u mobitele. Svi zajedno šute.

Kad ponovo sjednem, crna kolona radnika opet mi odvraća pažnju. Odabirem jednoga velikog koji jurca prema moru, odlučna da vidim gdje će završiti. Ali čim se približi drugima koji idu u istom smjeru, zaboravim koji je bio onaj kojega sam odabrala. Svi su odjednom isti, svi marširaju pod cvrčkovom pjesmom dok nose svoje terete. Zatvorim oči da na trenutak zaspim, sretna zbog vlastita nerada, kad čujem automobil. Brzo se približava. Pregazi mravlju kolonu pa se parkira sasvim blizu plaže.

Ima mrtvih. Jedan se mrav mota oko skvrčenoga druga, a onda ga podigne kao da je travka, i odnese u kliještima prema zidu. Negdje u hladnome mraku, spustit će ga među plodove svijeta.

Novi ljudi poremetili su ritam plaže. Kao kad projuri brod, napravi valove koji razbacaju tijela plivača pa se polako povlače, tako mi, ljudi s plaže, pratimo pridošlice i čekamo da se smire, da se sve vrati kako je bilo. Vozačica premeće stvari po prtljažniku, izvlači rasklopnu sjedalicu pa je postavlja na asfalt licem prema moru, a nad njom širi suncobran. Onda uzima veliku plastičnu Jupol kantu i puni je morem. Teško je, ručka se napinje, i žena jedva dovlači teret pred sjedalicu. Tek sad vidim da nije bila sama: iz auta izlazi muškarac. Koža mu je žuta, glava sijeda, a trbuh glomazan. Sunce bljeska na zlatnom lančiću što se njiše dok čovjek hoda. Križ je na golim prsima. Čim izmijeni par engleskih riječi s vozačicom, skupa sa zadnjega sjedišta krenu izvlačiti tešku staricu. Ona jedva hoda, oslanja se o štap, ali bradu drži neobično visoko. Oči su joj življe od tijela, zjakaju po plaži, broje turiste i domaće. Muškarac je krenuo prema moru, a vozačica sama postavlja gospođu na scenu iznad šljunka. Mi ćemo biti publika ili podanici – kako nam drago. Gospođa sjeda na rasklopni stolac, žena joj na potiljak utisne širok šešir, klekne pred nju i skida joj sandale pa polako, jedno po jednu, umače natekla stopala u Jupol more.

„Eeee“, kaže gospođa s nogama u kanti i nekoliko puta udari štapom o pod. Galeb što je sjedio na stijeni sada poleti, a gospođa koja je mirno ležala uz more, okrene se i mahne.

„Pa helou. I mislila sam da si to ti, čim sam ti vidila svimsjut“, naceri se starica i kimne prema kratkim hlačama koje je ova navukla umjesto donjega dijela kupaćeg kostima da nešto svoje sakrije. Mlađa se žena posrami. Poznajem joj lice ispod šilterice.

„Kako ste, teta Sandra?“ upita.

„A evo, prošlu šeteman smo došli. Malo me bolu noge, ali ča ćeš. Nikome ni idealno“, odgovori stara. Ona mlađa žena, koja je još vadila stvari iz auta, konačno je skinula haljinu i pokazala bijelo tijelo. Osim mene i sunca, nitko je ne primjećuje.

„E, čula sam da ste bili na dvi operacije“, kaže žena s ručnika uz more i zavrti glavom.

„Četire“, pohvali se stara i pokaže četiri prsta. „For tajms inarou. Tamo, u Austrejlija, to ni ništa čudno.“

„Je li vas bolilo?“

„Ma je“, nasmije se gospođa. „Ka da sam znala ča mi činu. Pa dobila sam ono… kako se to kaže kod nas…“

„Opću anesteziju?“

„Je.“

„Pa ča se niste bojali?!“ uspravi se mještanka na svojem ručniku, i upre pogled ravno u gospođu. A ona, uvrijeđena pitanjem koje je vjetar nosio predaleko niz plažu, zašuti.

Odnekud je došetala grupica turista. Njih pet-šest stoji pred kapijom crkvice. Čitaju natpise, ali ne nalaze što traže. Sunce pokazuje prstom ravno u njih, i vidim kako im štipa obraze pod šeširima. Jedna ruka pritisne kvaku, kapija zaškripi, a suha trava pod nogama zašušti. Crkvu ne mogu pogledati, uvijek je zaključana i u njoj samo lastavice podižu nove obitelji. No, može se proći grobljem. Stara ih gospođa sa sjedalice prati ljutitim pogledom. Mramorne grobnice oko crkvice svojim su roditeljima, djedovima i bakama, podigli emigranti kao što je ona, nekadašnja otočka mala, a sada gospođa bolesnih nogu, kojoj sin jedva bunca par riječi po naški, ali snaha joj služi kako bi služila i ovdje. Takvih je starih gospođa puno. Iz spaljenog je sela otišla poslije velikoga rata, kada su manje sretne žene i djevojke sjedale u vlak bez voznoga reda, a ona je dobila kartu za Australiju. Muške su pobili na brdu iznad mjesta, odakle puca najljepši pogled na debelo more pa kamere turista škljocaju, škljocaju.

Sad je selo drukčije. Ima se, nikle su nove kuće, a ruševine je pokrio korov. Samo je more isto.

„Here comes the wave again“, kaže gospođin sin koji se nasukao u plićaku. Veseli se. Izgleda kao veliko, pretilo dijete. Na zapešću sat, na prstu prsten s grbom. Želi da se zna, a on ne zna.

Starica gleda u njega pa u more, a onda spušta pogled na svoje noge u Jupol kanti. Nije teta Sandra svjesna da je gledam, ne poznaje me, nije još pitala čija sam. Lice joj se pod šeširom na trenutak opušta. Koliko se puta strčala u ovo isto more, kao djevojčica? Koliko se valova odbijalo od njezina lica, kao meni maločas? Je li u mojim godinama uživala u samoći poput kakve lude, jer tako ljudi zovu slične nama, ili je provodila noći u čežnji za nekim, za nečim?

„Ne moren ja opijum“, odjednom kaže. „Ne moren.“

„Pa dobro, ako ne možete“, spremno odgovori mlađa, kao da je dugačka pauza između razgovora samo lijeni ritam ljeta, kao da se vrijeme nije načas razvuklo pa prevuklo nad ovo selo, najmanje na otoku, slatko-gorki filter prošlosti. „Ali ča se niste bojali opće anestezije? U svojim godinama, mogli ste zaspat i više se ne probudit.“

Gospođa ponovo umukne. Ne smije se glasno o blizini smrti, čak ni kad je tijelo takvo da ne može prevaliti do mora ni taj jedan metar iz Jupol kante.

Mravi vrludaju svojim putem, mrtve zaobilaze. Cvrčci cvrče, na deblima ostavljaju stare kukuljice.

Dvojica dječaka na pragu puberteta, na posljednjem ljetovanju s roditeljima, glasno se smiju. Slikaju se pa ubacuju fotografiju u aplikaciju na mobitelu. Ona vrti sekundu-dvije, pa pokaže njihova lica naborana, stara. Kao da im je preko osamdeset.

Lupiga.Com via Strane.ba

Naslovna fotografija: Edi Matić