Termin „trokut tuge“ iz naslova je izraz koji se koristi u beauty industriji i označava bore između obrva, a moguće je i da se odnosi na dramsku strukturu filma jer podijeljen je upravo na tri vrlo različita čina. Satira je to o privilegijama i ekscesima ultrabogatih, „jedan posto od jedan posto“, koju od 17. studenog imate prilike vidjeti i u domaćim kinima. Kroz ironiju, sarkazam, pretjerivanje, karikaturalni i groteskni prikaz likova, skreće se pozornost na njihovu glupost, licemjerje, pohlepu i prije svega plitkost i manjak bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Östlunda su neki kritičari optužili da je film jednako površan i isprazan kao i ultrabogati likovi koje ismijava, s čime se ne bismo složili. Istina je da filmu manjka suptilnosti (kao, primjerice, u sceni u kojoj komunistički kapetan, kojeg glumi Woody Harrelson, i ruski kapitalist u izvedbi Burića, nakon pijančevanja na brodskom razglasu razmjenjuju neoliberalne i marksističke citate – u ovom filmu ne moramo tražiti politički i ideološki podtekst, sve je jasno i glasno postavljeno na površinu, doslovno izrecitirano na razglasu) no to ipak ne znači da je plitak. Östlund pomno ispituje klasne razlike i dinamike moći, a neke su scene i dijalozi poprilično kompleksni, kao što je, primjerice, razgovor para Yaye i Carla u uvodnom dijelu filma – oboje su modeli, ona zarađuje puno više od njega, i iako je ranije obećala da će platiti račun u restoranu, na kraju ga on plaća, i kasnije joj to spočitava. „Ne radi se o novcu. Želim da budemo ravnopravni!“, urla Carl u sceni u kojoj se seciraju rodne norme i muška nesigurnost.

U drugom činu filma na luksuznoj jahti na koju su pozvani Yaya i Carl upoznajemo galeriju likova – uz kapetana Thomasa i ruskog oligarha i magnata gnojiva Dimitrija, tu je i stariji bračni par koji se obogatio proizvodnjom i prodajom granata i mina, te Therese koja je nakon moždanog udara u stanju izgovoriti samo „In den Wolken“ ili „u oblacima“. Klasna podjela na brodu je potpuno jasna i strogo definirana - bogataši lješkare na palubi, odmah ispod njih je beskrajno servilno i dupelizačko bijelo osoblje, a na samom dnu su uglavnom rezignirani, iscrpljeni nebijeli radnici. Večera s kapetanom zbog oluje pretvara se u apsolutni kaos s obiljem povraćanja i curenja odvratnih tekućina iz zahoda, a sve završava rušenjem i inverzijom dotadašnjih društvenih struktura i hijerarhija. U trećem činu, gdje se likovi nalaze nasukani na otoku, čistačica zahoda Abigail dolazi u poziciju neočekivane moći, jer se jedina od likova zna snaći i preživjeti u divljini.

Östlund je fasciniran društvenim hijerarhijama i obožava ih okretati naglavačke. To je radio i s prijašnjim filmovima, koji su ipak na mnogo načina različiti od „Trokuta tuge“ – manje pretjerani, groteskni i apsurdni, više realistični. „De ofriviliga“ („Involuntary“) iz 2008. godine je spora, eksperimentalna drama, pet priča o grupnoj dinamici i strukturama moći, dok je „Turist“ („Force Majeure“) iz 2014. psihološka obiteljska drama koja kroz priču o obitelji na zimovanju u planinama i neočekivanoj reakciji muža na lavinu secira rodnu dinamiku i uloge te toksični maskulinitet. Spomenimo i „Kvadrat“ („The Square“) iz 2017. godine, satiru o kojoj smo pisali, a koja tematizira pretenciozni svijet umjetnosti. Sve su to bili art hitovi, a Östlund je za dva svoja uzastopna filma – „Kvadrat“ i „Trokut tuge“ – dobio Zlatnu palmu u Cannesu, što se vrlo rijetko događa u svijetu filma. Zlatna palma za ovaj film je, rekli bismo, potpuno zaslužena, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Östlund dokazao da jedan art film može istovremeno pružiti relativno kompleksnu, neumoljivu društvenu kritiku, ali i dva i pol sata čiste zabave i smijeha do suza.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Traingle of Sadness