Za nekoliko kopalja bolji film od „Generala“, ali to više govori o „Generalu“ nego o „Šestom autobusu“
Sve su to razlike koje bi valjalo nekako objasniti, pa evo u kratkim crtama. „Šesti autobus“ je za nekoliko kopalja bolji film od „Generala“, ali to više govori o „Generalu“ nego o „Šestom autobusu“. Eduard Galić je imao sličan politički „evolutivni” put, od redatelja pro-komunističkih do autora izrazito konzervativno obojenih uradaka u patriotskom štihu, kao i Vrdoljak, ali se ipak nije toliko eksponirao u javnosti da mu možemo povjerovati da je ta „evolucija” bila i intimna, a ne samo motivirana time da se bude blizak režimu. Priča o Vukovaru daleko je kompleksnija od biografije jednog čovjeka, ma koliko taj čovjek koloritan bio i stoga dosta zahtjevnija za ekranizaciju. Konačno, i Zoran Milanović se od Kolinde Grabar-Kitarović razlikuje makar po tome što ga ne bi bilo teško zamisliti u kinu, i to ne nužno na filmu domaće proizvodnje i na veliku nacionalnu temu, dok je bivšu predsjednicu ipak lakše zamisliti na stadionu ili u dvorani u navijačkom dresu.
Ništa od toga nam, međutim, ne odgovara na pitanje kakav je film „Šesti autobus“, a na to pitanje je moguće dati više odgovora, i to iz različitih perspektiva, od filmsko-kritičke, preko politički-pragmatičke do etički-filozofske. Čisto filmsko-kritički gledano, film je objektivno dosta loš, pješački i starinski režiran (ne treba čuditi, Galić je ipak u svojim 80-im godinama, a karijera na filmu i televiziji mu traje već blizu 60 godina, premda mu je prethodni film „Za ona dobra stara“ vremena bio „datiran”, ali ne u njegovu generaciju, već u filmski stil s prijelaza dva milenija, kada se i odvija radnja filma), glomaznog scenarija s eksplikacijskim dijalozima, klišeiziran, predvidljiv u ključnim momentima, izmesaren u montaži u pogledu konteksta ne bi li se kako-tako održao ritam, u pojedinim segmentima čak i tehnički neuredan. Zapravo, čini se da su Eduard Galić i sin mu, scenarist i producent Dominik, puno željeli i puno započeli, i to sa temom koja ih je obojicu zaokupljala skoro pa do nivoa opsesije, tako da su u film pokušali strpati i filmske i osobne i šire povijesne te političke priče o Vukovaru pred sam rat, za njegovo vrijeme i poslije rata, što je rezultiralo kaosom koji može eksplodirati i osvetiti im se.
U samom središtu filma, pak, stoji misterij naslovnog šestog autobusa u kojem su bili zarobljeni hrvatski branitelji, a koji je bio presreten, skrenut s rute, pa se i autobusu i braniteljima u njemu gubi svaki trag. Taj misterij pokušava riješiti američka novinarka Olivia Crocker (Zala Đurić, kći glumaca Branka Đurića-Đure i Tanje Ribič, ovdje u prvoj svojoj glavnoj ulozi) koju njezino osobno porijeklo također veže za Vukovar, a osoba koja ju najviše zanima je u autobusu nestali legendarni branitelj Miroslav Banožić Dugi (Živko Anočić, dobar kao i uvijek, toliko da se možemo zapitati zašto ga nemamo prilike češće gledati na filmu), strah i trepet za agresorske tenkove. Njena istraga vodi preko različitih likova na obje strane u ratu čiji se putovi nerijetko križaju u beogradskoj sudnici gdje svjedok-pokajnik Štuka (Matuško) inkriminira svoje bivše suborce, među njima i neke od rođenih Vukovaraca koji su svoj grad napadali skupa s agresorskom armijom. Kao vodič u toj istrazi će joj, međutim, poslužiti Josip (Petrić), i sam branitelj i jedan od rijetkih, stjecajem okolnosti, preživjelih.
Struktura filma je prekomplicirana i s previše likova za koje nam treba barem pola filma kako bismo pohvatali tko je tu tko, dok o tome tko kakvu igru igra i zašto nećemo imati pojma o tome ni poslije kraja istog. A Galići, otac i sin, pokušavaju svemu tomu dati još jedan širi kontekst multietničkog grada u kojem je rat razorio prijateljstva i međunacionalno povjerenje, što u određenim dijalozima djeluje dosta nespretno. Dokle god se primarno bavimo misterijom i istragom, film ima smisla, ali kada s tog kursa skrene u smislu umetanja povijesnih artefakata i legendi s bojišta koje se među braniteljima prepričavaju, a naročito kada pokušava donijeti moralni sud, „Šesti autobus“ se uvijek nađe na rubu provalije.
Primjera radi, u nekom trenutku je Galić toliko posvećen prikazivanju eksplicitne četničke brutalnosti da njihovo nasilje skoro pa fetišizira, u čemu se „Šesti autobus“ po kontraproduktivnosti takvog postupka skoro približava „Dari iz Jasenovca“. O pretjeranoj stilizaciji rata (boje su gotovo crno-bijele od ispranosti, kontinuitet razbijaju jedino eksplozije), o šlamperaju u pogledu šminke (Petrić tu ispada smiješan jer igra branitelja koji gotovo da ni dan nije ostario u razmaku od 27 godina), o nimalo diskretnim muzičkim dodacima („Tamo daleko” za Beograd, valcer za Vukovar) i o ponekad promašenim akcentima ne treba ni trošiti riječi, premda su ipak svi ti aspekti po nekoliko kopalja ispred drugih hrvatskih filmova na temu Vukovara, posebno onih uradaka iz devedesetih.
Na koncu, Galić uspijeva jednu hvalevrijednu stvar, a to da je ostane politički pragmatičan upravo u kontekstu onoga što Vukovar danas jeste, manje ili više podijeljen grad, ali u kome i dalje žive i Hrvati i Srbi, odnosno ljudi s obje strane ratnog sukoba devedesetih i njihovi potomci. U tom smislu, „Šesti autobus“ ne bi smio uvrijediti ničija osjećanja, a onaj čija osjećanja ovakav film uvrijedi ima problema sam sa sobom. Postoji, dakle, diversifikacija likova na obje strane, pa tako imamo i one branitelje koji su (za)ostali u 1991. godini, ali i one pragmatičnije, pa čak i prosvjetljenije, a i na agresorskoj strani postoje oni koji možda nisu izgubili svu ljudskost, oni koji ju jesu izgubili, ali ju pokušavaju povratiti, oni koji znaju napraviti izuzetak, kao i oni sasvim deformirani. Galić uspijeva napraviti distinkciju između djela i zlodjela, pritom se ne držeći nužno nacionalističkih obrazaca i koncepta kolektivne krivnje. Samo da je to mogao napraviti bolje, dramaturški kompaktnije i filtriranije prije, a ne poslije snimanja ...
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
trebalo bi napraviti film o pravedniku Josipu Reihl Kiru