Specijalitet koji je zaštitni znak Bosne i Hercegovine. Dobri su i oni u Banja Luci, Travniku, Mostaru, Sarajevo, Bugojnu, a ima ih dobrih i širom Europe. Ponekad sam spomen ćevapa asocira na nekoga Bosanca, a nekim ljudima je to jelo fuj, kao i ljudi koji ga jedu. Riječ ćevap potiče iz arapske riječi ćevab ili ćibap, a znači na komade isječeno vareno meso s umakom. Najbitnije za dobre ćevape, kažu dobri poznavatelji pripreme tog specijaliteta, je dobra voda. Najkon toga dolazi dobro samljeveno meso koje bi moralo jedan dan odležati, te naravno priprema na roštilju, jer ono u tavi i nisu ćevapi. Neki orginalnost tog jela vide tek onda kada je ono posluženo s kajmakom i sitno isjeckanim lukom. Istina takvi su najbolji. Najbolji su i onda kada je lepinja malo naparena. Ne valjaju onda kada u njih stavljaju sodu bikarbonu. Oni "pravi" bosanski su u komadima, dok su banjalučki i hrvatski u pločicama, obično po pet komada. Razlikujemo tri porcije ćevapa: velika (20 komada), srednja (15 komada) i mala (10 komada). Znači u igri je samo dvocifren broj.