Vijest iz naslova umnogome mi je uljepšala današnji dan, jer samo potvrđuje moju naklonost književnom radu nagrađenog autora, kojega smatram jedinim domaćim nasljednikom veličina poput Krleže, Andrića ili Kiša, i koji nam već više od desetljeća dariva poeziju i prozu iznimne topline i neosporne kakvoće. Ali nažalost, i mi sami to nedovoljno cijenimo, uvažavajući u većoj mjeri inozemne mediokritete od istinskih domaćih dragulja

Žiri Jutarnjeg lista koji već treću godinu za redom dodjeljuje nagradu za najbolju domaću proznu knjigu godine radi punom parom, te je odabrao i obznanio najboljih dvanaest. A koje su to knjige pročitajte u nastavku...

Nakon već više od godinu dana kako ga na kioscima (barem na moju) veliku žalost više nema, Kožul, Grgić, Pavlov i kompanija iznenadili su nas prije par dana još jednim, ovoga puta odista zadnjim, konačnim, posljednjim iliti ga finalnim. Brojem Nomada. Još jednom od srca kažem, NAŽALOST. Šmrc, šmrc, šmrc...

Haikai iliti haiku, što je njegovo poznatije ime, tema je ove novice, a našao se tu zahvaljujući našem ažurnom kolumnistu, tati Branku. Riječ je o "nacionalnom" haikuu, dalmatinskom, zagorskom, bosanskom, slavonskom i meni osobno najboljem imotskom: Zima je. Pivac stoji na jednoj nogi. Vitar gonja lepušinu po guvnu. Jes ladno, krvi ti Isusove.