Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak i portal Kulturflux odlučili su pokrenuti zajedničku „Početnicu likovne kritike“. Namijenili su je svim zaljubljenicima u suvremenu umjetnost, a rok za prijavu samo što nije istekao. „Svima koji bi željeli naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti, umjetničkih akademija, humanističkih, ali i drugih struka, koji su dosad imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja“, pojašnjavaju nam Silvia Roberta Zaplatić iz Kulturfluxa. Termini će, s obzirom na trenutne okolnosti uzrokovane pandemijom koronavirusa i zabranom većih okupljanja, biti poznati tek nakon provedbe poziva za sudjelovanje u "Početnici likovne kritike".

„Ne bih danas govorio o stanju u kojem se nalazi hrvatsko društvo kad spominjemo genocid koji je u Jasenovcu počinjen, mada bih imao o tome što reći“, tim je riječima zastupnik SDSS, Boris Milošević, započeo svoj govor na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora koja je započela prisjećanjem na proboj zatvorenika iz ustaškog logora Jasenovac, koji se dogodio na današnji dan prije 75 godina. „Htio bih vam pročitati jednu kratku priču koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice i krvi, ali mi je to svejedno najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam“, nastavio je Milošević i krenuo čitati. Ono što je pročitao novela je koju je napisao Antun Barac, hrvatski povjesničar i književnik. Njega su ustaške vlasti u listopadu 1941. godine internirale u logor Stara Gradiška.

Čak tri od četiri glavna koautora „Crne knjige komunizma“, Nicolas Werth, Jean-Louis Margolin i Karel Bartošek, javno su se ogradili od knjige nakon njenog objavljivanja, smatrajući da je glavni urednik, Stephane Courtois, bio opterećen dobacivanjem do izmišljene brojke od 100 miliona žrtava komunizma i težnjom da se komunizam izjednači s nacizmom. Koautore je ovakav predgovor razbesneo. Uprkos njenoj temeljnoj akademskoj diskreditaciji, „Crna knjiga komunizma“ prodana je u više miliona primeraka i prevedena na bar 30 jezika. Ovakav pristup pokazao se kao izrazito koristan za vladajuće klase širom sveta, koje su često nudile finansijsku i medijsku podršku promovisanju knjige. Od njenog objavljivanja do danas, za „komunizam“ su optuživani svi čija se politička gledišta na neki način mogu okarakterisati kao „leva“.

Božo je sahranjen prekjučer u 14 sati, na riječkom groblju Drenova. Sahranjen je kako se sahranjuju ljudi ovih dana, u stvari bez pogreba. Mogli su doći žena i dijete, eventualno još neki prijatelj. Ako je netko želio doći na pogreb, a iz očitih razloga nije mogao, ako je htio donijeti buket cvijeća, nekakve ruže, irise, pa možda čak i ljiljane, taj buket ne bi bilo loše uplatiti na račun Božine supruge. Ne zbog toga što ona bez toga neće preživjeti, ta je obitelj navikla preživljavati i dostojanstveno, i skromno. Nego jer je to pitanje geste. A u vrijeme kada se sućut ubacuje u obliku rukom pisanih poruka u poštanske sandučiće, novac, ta neukusna valuta, postao je jedina raspoloživa gesta. Platite dakle to cvijeće kojeg nema, za pogreb na kojem niste bili, čovjeku koji je o vašim knjigama mislio dobro, loše, ili sve najgore.

Prije nego postavimo pitanje može li 645 miliona KM uticati na već predviđene i očekivane tržišne ishode, treba imati na umu šta se do sad moglo uraditi s tim iznosom. Šta Federacija BiH može sa 400 miliona maraka kad je to 12 puta više nego što će u naredne tri godine – prema programu kapitalnih investicija Vlade FBiH u periodu 2020.-2022. godina– izdvojiti za opremu i obnovu bolnica. Šta Republika Srpska može sa 245 miliona maraka kad je to dvaput veći iznos od onog koji godišnje izdvaja za zdravstvo, odnosno 77 posto budžeta za javni red i mir? Sama raspodjela novca na nivo entiteta, potom kantona ukazuje na praksu kojom se bosanskohercegovačka politička sfera služila prije početka pandemije: separatizam i partokratiju. Nikome još od političara nije sinula ideja da se, recimo, u Bosni i Hercegovini izgradi bolnica za oboljele od zaraznog virusa.

Naznake represije učinile su svakome vidljivim i javni prostor zajednice kakvog dijelimo sa svojeg prozora ili balkona. Je li to privatni prostor? Takvim nije prestao biti ni u trenutku. Zajednička akcija u konfinaciji vlastitog stana ga je preobrazila u prostor prosvjeda, na trenutak ga dotakla čarobnim štapićem kulturne metamorfoze i preobrazila u javni prostor. Čarobni štapić je bio kuhača, pripadni zvuk nije bio manje banalan, ali je učinak zaprepašćujući: svatko je čarobnjak, svatko je kadar postati alkemičarem kakav iz željeza stvara zlato. Otprilike onako kao kad iz običnih traka tekstila skrojimo trobojnicu s kakvom se potom više ne može postupati kao s pukom krpom, kakva je bila još trenutak prije. Što će se ovom iskovanom zlatnom monetom moći postići na političkom tržištu tek ostaje vidjeti, no ona nije nestala skupa sa zvukom. Za njom je ostao zvečati stvoreni gradski prostor, potvrda njegovog javnog dobra.