ISTORIJA JEDNE KONTROVERZE

U čemu leži tajna uspeha „Crne knjige komunizma“?

ritn by: Stefan Gužvica | 22.04.2020.
ISTORIJA JEDNE KONTROVERZE: U čemu leži tajna uspeha „Crne knjige komunizma“?
Čak tri od četiri glavna koautora „Crne knjige komunizma“, Nicolas Werth, Jean-Louis Margolin i Karel Bartošek, javno su se ogradili od knjige nakon njenog objavljivanja, smatrajući da je glavni urednik, Stephane Courtois, bio opterećen dobacivanjem do izmišljene brojke od 100 miliona žrtava komunizma i težnjom da se komunizam izjednači s nacizmom. Koautore je ovakav predgovor razbesneo. Uprkos njenoj temeljnoj akademskoj diskreditaciji, „Crna knjiga komunizma“ prodana je u više miliona primeraka i prevedena na bar 30 jezika. Ovakav pristup pokazao se kao izrazito koristan za vladajuće klase širom sveta, koje su često nudile finansijsku i medijsku podršku promovisanju knjige. Od njenog objavljivanja do danas, za „komunizam“ su optuživani svi čija se politička gledišta na neki način mogu okarakterisati kao „leva“.

Čak tri od četiri glavna koautora „Crne knjige komunizma“, Nicolas Werth, Jean-Louis Margolin i Karel Bartošek, javno su se ogradili od knjige nakon njenog objavljivanja (1997.), smatrajući da je glavni urednik, Stephane Courtois, bio opterećen dobacivanjem do izmišljene brojke od sto miliona žrtava komunizma i težnjom da se komunizam izjednači s nacizmom, koju su oni smatrali nenaučnom. Werth, koji je samostalno napisao skoro trećinu knjige, bio je kategoričan: „Logori smrti nisu postojali u Sovjetskom Savezu“. 

Polovinom devedesetih godina prošlog veka, francuski izdavač i urednik Charles Ronsac počeo je da skuplja oko sebe grupu politički angažovanih intelektualaca za svoj novi naučni projekat. Ronsac, koji je bio politički aktivan u trockističkom pokretu tridesetih pod imenom Charles Rosen, bio je blizak prijatelj Borisa Souvarinea, osnivača Francuske komunističke partije (PCF) i vođe njene Leve opozicije. 

Ljudi koje je okupio oko sebe za ovaj projekat takođe su imali iskustva u komunističkom pokretu. Budući glavni urednik knjige, Stéphane Courtois, bio je maoista 1968. godine; Jean-Louis Margolin bio je takođe trockista; Karel Bartošek bio je član Komunističke partije Čehoslovačke i jedan od njenih najozbiljnijih mladih istoričara, da bi nakon sovjetske invazije 1968. godine bio hapšen, proganjan i na kraju prisiljen da napusti zemlju; Jean-Louis Panné pripadao je raznim društvenim pokretima „nove levice“ sedamdesetih i bavio se mišlju Rose Luxemburg; Pierre Rigoulot, još jedan maoista, posećivao je Kinu u vreme Mao Ce-tunga kao član francuske delegacije, te aktivno sarađivao u časopisu Les Tempes modernes, koji su vodili Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir. 

Crna knjiga komunizma
Jedno od engleskih izdanja (FOTO: Facebook)

Uzevši u obzir takve biografije, ekipa koja se sakupila lako je mogla, u neko drugo vreme, da bude na jednom mestu zarad snimanja nekog filma francuskog novog talasa. Međutim, ovo su bile devedesete, a ne šezdesete. Svi su već uveliko bili bivši komunisti. Neki su i dalje sebe smatrali levičarima, a neki nisu. U svakom slučaju, Ronsacova ideja bila je da napišu „Crnu knjigu komunizma“, ogroman zbornik zločina i smrti počinjenih u ime komunizma i pod režimima koji su sebe smatrali komunističkim u dvadesetom veku. Odabir naslova nije bio slučajan: svesno je referirao na „Crnu knjigu“ nacističkih zločina nad sovjetskim Jevrejima, koju su napisali sovjetski pisci Ilja Erenburg i Vasilij Grosman na kraju Drugog svetskog rata. 

Već sam naslov knjige implicirao je njenu poruku: oni koji su Auschwitz stvorili moralno su ekvivalentni onima koji su ga oslobodili. 

Kontekst nastajanja

Za razumevanje konteksta nastajanja „Crne knjige komunizma“, bitno je uzeti u obzir još jedan zajednički nazivnik njenih autora. Pored toga što su većinom bili bivši komunisti, uglavnom su bili i saradnici pariškog Instituta za socijalnu istoriju (Institut d'histoire sociale). Osnivač tog Instituta, 1935. godine, bio je upravo Boris Souvarine, vođa francuske Leve opozicije, a služio je kao arhiv Lava Trockog i trockističkog pokreta. Nakon okupacije Francuske, 1940. godine, nacisti su arhiv uništili, a Souvarine je uhapšen. Posle rata, Souvarine je napustio komunističke pozicije i postao aktivni anti-komunista. Novo političko pozicioniranje udahnulo je i novi život njegovom institutu. Godine 1954., stvoren je obnovljeni Institut za socijalnu istoriju i sovjetologiju. Finansijsku podršku pružio mu je Georges Albertini, antikomunistički nastrojen bivši socijalista, a potom kolaboracionist i antisemit, koji je za vreme okupacije regrutovao francuske dobrovoljce za borbu protiv SSSR-a na Istočnom frontu.1

Institut je od početka postao ispostava hladnoratovske propagande, deo kulturnog rata između dva bloka. Još pod rukovodstvom Souvarinea, IHS je ostvario veze sa neofašističkom organizacijom Occident i anti-PCF sindikatom Force Ouvrière koji je finansirala CIA, a postao je i mesto zapošljavanja bivših aktivista ekstremno-desničarskih grupa.2 Sedamdesetih su neki od tih aktivista, nakon što su digli ruke od neofašizma i terorističkih akata na francuskim univerzitetima, osnovali časopis Contrepoint. Pod okriljem IHS-a, kroz časopis su promovisali čari slobodnotržišne ekonomije i privatizacije.3

Kada se Souvarine penzionisao 1976. godine, Institut su preuzeli otvoreni desničari, ranije povezani sa neofašističkom grupom Ordre Nouveau, koja je 1972. bila među osnivačima Le Penovog Nacionalnog fronta.4 Tokom osamdesetih, nakon što je Institut zapao u finansijske teškoće, spašava ih Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, pošto su lokalne vlasti u Francuskoj generalno zadužene za finansijsko održavanje istraživačkih instituta. Međutim, od 1984. godine, pomaže ih novoosnovani Nacionalni fond za demokratiju, neprofitna organizacija zadužena za promovisanje spoljnopolitičkih interesa SAD-a.5 Zanimljivo je i da je jedan od finansijera Instituta bio Branko Lazić, učesnik Ravnogorskog pokreta i posleratni politički emigrant.6

U ovom miljeu formirali su se neki od budućih saradnika na „Crnoj knjizi komunizma“. Pierre Rigoulet je bio saradnik Instituta i urednik njihovog časopisa Les Cahiers d’histoire sociale.7 Jean-Louis Panné radio je kao bibliotekar IHS-a i lični asistent penzionisanog Souvarinea od 1979. do 1984. godine. Inicijator celog projekta, Charles Ronsac, nikad nije bio formalno povezan sa Institutom, ali je saradnike IHS-a poznavao preko Souvarinea. Stoga ih je povezao sa Courtoisom, čije knjige je ranije objavljivao. Courtois je sa sobom u projekat uključio i uredništvo svog naučnog časopisa Communisme, u kojem su bili Nicolas Werth, Sylvain Boulouque i Karel Bartošek. 

Autorski raskol

Ova ambiciozna knjiga od 850 strana trebala je da izađe 7. novembra 1997. godine, na osamdesetu godišnjicu Oktobarske revolucije. Predgovor je trebao da napiše François Furet, još jedan čuveni bivši komunista, poznat po kritikama revolucionarnih politika koje je iznosio u svojim knjigama o Francuskoj revoluciji. Međutim, Furet je iznenada umro 12. jula iste godine i nije uspeo da dovrši rukopis uvodnog teksta. Courtois je, kao urednik, tražio od izdavača da se objavljivanje odloži na šest meseci da bi mogao da pronađe novog uvodničara. Izdavač je to odbio, te je Courtois morao sam da napiše uvod.8

Petokraka
Svi uključeni u projekt imali su određena iskustva u komunističkom pokretu (FOTO: Pixabay)

Njegova centralna hipoteza bila je jednostavna: komunizam je odgovoran za smrt sto miliona ljudi u dvadesetom veku, etički je ekvivalentan nacizmu i predstavlja najsmrtonosniju ideologiju u istoriji čovečanstva. Koautore knjige je ovakav predgovor razbesneo. Werth, koji je, kako smo već rekli, samostalno napisao skoro trećinu knjige, i Margolin, autor preko 160 strana o komunizmu u Istočnoj Aziji, pokušali su da potpuno povuku svoje doprinose. Odustali su samo zato što su im njihovi advokati rekli da je to nemoguće.9 Međutim, momentalno su se javno distancirali i od Courtoisa i od knjige. Pre svega, optužili su ga da je opsednut okruglom cifrom od sto miliona mrtvih koja je faktički netačna. Istakli su da je Courtois na svoju ruku izmislio cifre od 20 miliona mrtvih u SSSR-u i milion mrtvih u Vijetnamu, koje oni nigde ne spominju u svojim poglavljima u knjizi. Werth je bio odlučan u osudi pokušaja izjednačavanja komunizma i nacizma od strane svog urednika,10 a uskoro se oglasio i Karel Bartošek, koji se takođe distancirao od Courtoisovih zaključaka. I Bartošek i Werth dali su ostavke u uredništvu časopisa Communisme

Tako su se tri od četiri glavna autora „Crne knjige komunizma“ javno ogradila od nje još pre nego što je čak i objavljena. Nakon što je knjiga izašla iz štampe, kritike su se samo pojačale. Kretale su se od metodoloških zamerki do isticanja apsolutno smešnih početničkih grešaka. 

Slabosti knjige

Pascal Fontaine, autor odeljka o „totalitarizmu“ na Kubi, implicirao je da je Che Guevara bio Kubanac, iako je u stvari bio Argentinac. Werth, iako ogorčen na Courtoisa i njegovo izjednačavanje komunizma i nacizma, svejedno je opravdavao kolaboraciju Rusa sa nacistima zarad „oslobođenja od boljševizma“. Ronald Aronson istakao je da, čak i ako Margolin nije naveo cifru od milion žrtava vijetnamskog komunizma koju je u uvodu izmislio Courtois, to ne menja činjenicu da nigde u svom poglavlju o komunizmu u Aziji ne spominje da su Sjedinjene Američke Države tamo odnele, po nekim procenama, čak do tri miliona ljudskih života.11 Aronsonov imenjak, Ronald G. Suny, napomenuo je i da cifra od 25 miliona žrtava nacizma koju iznosi Courtois posredno oslobađa Hitlera i nacizam krivice za Drugi svetski rat, koji je odneo između 40 i 60 miliona života.12 Istoričar J. Arch Getty, jedan od najautoritativnijih istraživača Staljinovih čistki, istakao je da se smrti od gladi, koje su inače pogađale Rusiju i Kinu vekovima pre dolaska komunizma, ne mogu računati kao „zločini komunizma“. Uprkos tome što je politika sovjetskog rukovodstva prema seljaštvu pogoršala glad tridesetih, ne postoje dokazi da je to bila stvar namere, a naročito ne po klasnoj ili nacionalnoj osnovi. 

„Da li se smrt od gladi izazvane glupošću i nesposobnošću jednog režima (što je slučaj sa više od polovine smrti u Courtoisovih sto miliona) mogu izjednačiti sa namernim slanjem Jevreja u gasne komore“, pita se Getty. 

Grupa istoričara koje su predvodili Claude Pennetier i Serge Wolikow istakla je da knjiga potpuno simplifikuje kompleksan fenomen sa mnogo različitih manifestacija, te ostavlja utisak da ne postoji razlika između, recimo, Jánosa Kádára u Mađarskoj i Pola Pota u Kambodži, a kamoli između mnogo bliskijih, a opet toliko različitih komunističkih režima poput jugoslovenskog i rumunskog.13 Enzo Traverso je u svojoj intelektualnoj istoriji debate o „totalitarizmu“ nazvao Courtoisovo izjednačavanje komunizma i fašizma „površnim amalgamom“.14 

Pol Pot
Knjiga ostavlja utisak da ne postoji razlika između, recimo, Jánosa Kádára u Mađarskoj i Pola Pota u Kambodži (na fotografiji Pol Pot u posjeti Ceaușescuom) (FOTO: Wikimedia)

Uprkos njenoj temeljnoj akademskoj diskreditaciji, u kojoj su učestvovali čak i sami autori knjige, „Crna knjiga komunizma“ prodana je u više miliona primeraka i prevedena na bar trideset jezika

Polemički odgovor na „Crnu knjigu komunizma“, knjiga „Vek komunizma“ („Le Siècle des communismes“), iako objavljena pre tačno dvadeset godina, dan-danas nije prevedena čak ni na engleski, a kamoli na neki drugi jezik. Iako su u sastavljanju „Veka komunizma“ učestvovali Michel Dreyfus, Donald Filtzer, Peter Holquist, Michaël Lowy, Gabor T. Rittersporn, Lewis Siegelbaum, Brigitte Studer, Lynne Viola i Serge Wolikow – tim svetski priznatih i akademski mnogo poznatijih stručnjaka za istoriju komunizma nego oni koji su pisali „Crnu knjigu“. Zašto je to tako? 

"Argument" za optuživanje svih "levih" 

Odgovor je, u francuskom kontekstu, bio jasan od početka. Francuska komunistička partija (PCF) bila je među retkim komunističkim partijama koje su preživele 1989. godinu skoro netaknute. Tokom devedesetih, na izborima je redovno osvajala po dva i više miliona glasova. Objavljivanje „Crne knjige komunizma“ u francuskom kontekstu bilo je, pre svega, napad na PCF. 

Jeseni te 1997. godine, kada je „Crna knjiga“ objavljena, PCF je formirala francusku vladu zajedno sa socijalistima i zelenima. Manje od nedelju dana nakon objavljivanja knjige, desnica je napala socijaliste, pozivajući se na „Crnu knjigu komunizma“, pitajući kako socijalisti mogu sebi da dozvole koaliranje sa ljudima koji se zalažu za „ubilačke režime“. Činjenica da je PCF minimum od perioda Narodnog fronta 1935. godine de facto socijaldemokratska partija (što je istakao i sam socijalistički premijer, Lionel Jospin, u svom odgovoru) bila je irelevantna. Komunizam je žigosan kao zločinačka ideologija, i to od strane stručnjaka koji su knjizi dali tobožnji naučni integritet. 

Ovakav pristup pokazao se kao izrazito koristan za vladajuće klase širom sveta, koje su često nudile finansijsku i medijsku podršku promovisanju „Crne knjige komunizma“. Tako je u Nemačkoj i Estoniji objavljivanje knjige bilo, u suštini, državni projekat, gde predgovore pisali tadašnji predsednici Nemačke i Estonije, Joachim Gauck i Lennart Meri. U Rusiji, nakon zvaničnog izdanja, za koje je predgovor napisao Gorbačovljev bliski saradnik Aleksandr Jakovljev, usledilo je i posebno izdanje, od sto hiljada primeraka, stranke Savez desnih snaga Borisa Njemcova, Anatolija Čubajsa i Jegora Gajdara, koje je besplatno deljeno po školama i na ulicama. Gajdar i Čubajs su, uzgred, bili arhitekti programa privatizacije u Rusiji pod Jeljcinom koji je, po procenama Jerryja F. Hougha, samo u prvih četiri godine odneo oko milion i po života, odnosno duplo više nego Staljinova „Velika čistka“ od 1936. do 1939. godine. Poslednjih godina, knjiga je postala ponovo popularna u Ukrajini, gde pruža ideološku podršku procesu „dekomunizacije“ u kojem je učestvovao i sam Courtois. 

Stephane Courtois
Courtoisova hipoteza bila je jednostavna - komunizam je odgovoran za smrt sto miliona ljudi u dvadesetom veku, etički je ekvivalentan nacizmu i predstavlja najsmrtonosniju ideologiju u istoriji čovečanstva (FOTO: Wikimedia)

Bilo bi nefer, međutim, ograničiti uspeh knjige samo na koncentrisanu propagandnu kampanju od strane država i desničarskih političkih organizacija. „Crna knjiga komunizma“ dala je lako pamtljiv broj (100 miliona), površnu jednačinu (nacizam=komunizam) i privid akademske rigoroznosti i objektivnosti idealan za sve, od kafanskih rasprava do političkih napada u parlamentima. Ponavljanje nekoliko osnovnih bombastičnih postulata, bez zalaženja u detalje knjige ili njenu naučnu rigoroznost, dovoljno je da prođe kao argument. 

Od njenog objavljivanja do danas, za „komunizam“ su optuživani svi čija se politička gledišta na neki način mogu okarakterisati kao „leva“, od radikalnih socijaldemokrata kao što je Jeremy Corbyn do centrista poput Zorana Milanovića. Čak i odsustvo mržnje prema drugim nacionalnostima propraćeno neoliberalnim ekonomskim politikama postalo je demonizovani „komunizam“. Iako ćete u naučnim krugovima u fusnotama retko pročitati da se neko poziva na „Le Livre noir du communisme“, bauk te knjige i dalje kruži nad svakim izbornim uspehom političara identifikovanih sa levicom poslednjih dvadeset godina. U tome leži njena pobeda i ključ njene kontinuirane popularnosti.

--------------------------------

1 Benoît Collombat, „Georges Albertini, l’éminence grise de l’anticommunisme,“ u Benoît Collombat, David Servenay (ur.), Histoire secrète du patronat de 1945 à nos jours: Le vrai visage du capitalisme français (Paris: La Découverte, 2014), 90

2 Frédéric Charpier, „De l’extrême droite au patronat : Madelin, Devedjian, Longuet et les autres,“ u Histoire secrète du patronat, 262-266; Frédéric Charpier, „Georges Albertini, conseiller social occulte de Georges Pompidou,“ u Histoire secrète du patronat, 215; Benoît Collombat, „Les années Pompidou et Giscard : les patrons reviennent (vraiment) aux commandes,“ u Histoire secrète du patronat, 207

3 Charpier, „De l’extrême droite au patronat,“ 262-263

4 Charpier, „De l’extrême droite au patronat,“ 268-269

5 Charpier, „De l’extrême droite au patronat,“ 269-270

6 Roger F. S. Kaplan, Conservative Socialism: The Decline of Radicalism and the Triumph of the Left in France (New Brunswick, London: Transaction Publishers, 2003), xiv-xiv

7 Stéphane Courtois, Nicolas Werth, Andrzej Paczkowski, Jean-Louis Panné, Karel Bartosek, Jean-Louis Margolin (ur.), The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999), 858

8 Richard J. Golsan, French Writers and the Politics of Complicity: Crises of Democracy in the 1940s and 1990s (Baltimore: JHU Press, 2006), 144

9 Golsan, French Writers and the Politics of Complicity, 144

10 Kristen Ghodsee, Red Hangover: Legacies of Twentieth-Century Communism (Durham: Duke University Press, 2017), 140

11 Ronald Aronson, „Communism’s Posthumous Trial,“ History and Theory 42 (2003), 234

12 Ronald Grigor Suny, „Russian Terror/ism and Revisionist Historiography,“ Australian Journal of Politics and History 53/1 (2007), 10

13 Bernard Pudal, Michel Dreyfus, Bruno Groppo, Claudio Sergio Ingerflom, Roland Lew, Claude Pennetier, Serge Wolikow, „Introduction,“ u Le Siècle des communismes (Paris: Éditions de l'Atelier/Éditions ouvrières, 2000), 9-14

14 Enzo Traverso, Il totalitarismo: storia di un dibatito (Milan: Bruno Mondadori, 2002), 175

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

  3. DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

    28.02.2024.

    Srđan Puhalo

    DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije