Ovoga petka u 20 sati pozivamo vas da, unatoč epidemiološkim mjerama u vrijeme pandemije koronavirusa, dođete u kino. Na repertoaru je remek-djelo, legendarni film ceste „Paris, Texas“, a da biste ga pogledali uopće nije potrebno da napustite svoje domove. Naime, u ovim tjednima izrazito nedruštvenog života zagrebačko kino Tuškanac organiziralo je, putem platforme Vimeo, online kino, i to sasvim besplatno, jer pravo kino je, dakako, zatvoreno. Ukoliko u petak navečer ipak ne budete ispred svojih televizijskih ili kompjuterskih ekrana, film će za besplatno gledanje putem linka na web stranici kina Tuškanac biti dostupan 24 sata. Evo i detaljnih uputa kako da "dođete u kino", odnosno kako da pogledate ponuđeni film. Za one koji ne znaju, „Paris, Texas“, snimljen je 1984. godine u režiji slavnog Wima Wendersa. Glavne uloge tumače Harry Dean Stanton i Nastassja Kinski, a film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

Toleranciji, disciplini, naučio nas je jedan malen, običan virus. Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, jednom običnom i malom metabolički zaraznom česticom, shvatili smo mnoge stvari i na njih počeli gledati na način kako na stvari i naš život nikada nismo gledali do sada. Da nije tog virusa koji se hrani energijom i bjelančevinama svog domaćina, nikada možda ne bismo shvatili koliko su nam neki ljudi za koje smo držali da igraju ključne i bitne uloge u našim životima zapravo – nebitni. Od kada nam je krize uzrokovane koronavirusom, tim malim imunodeficijentom, promijenili smo svoj odnos i prema političarima, a bogami i prema politici samoj. Do sada neprikosnovene medijske zvijezde koje su vladale našim informatičkim nebom, preko noći su zamijenili obični ljudi poput nas, dakle ljudi koji savjesno i znalački obavljaju svoj posao poštujući samo i isključivo struku.

Davor Mandić riječki je pisac i pjesnik, rođen 1976. godine u Puli. Do sada je objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (2014.), roman „Đavolja simfonija“ (2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film. Na ovom mjestu donosimo šest pjesama iz najavljene Mandićeve zbirke, o kojoj je sam autor zapisao: "Ova zbirka (već ju tako zovem, a ona to još nije) mjesto je konstantnog pregovaranja slučaja, intuicije i plana. Nešto kao život. Kad sam uzeo skoro pa kupus rukopisa i postavio ga na okvir prozora ne bih li ovjekovječio jednu, prvu etapu u nastajanju zbirke, sunce i sjena čudesno su pali preko naslovne stranice, raspolutivši i tako raspolućeni naslov na svijetlu i tamnu stranu, spustivši ga po silueti krova kuće (koji ima čak i mali dimnjak), kuće od jezika, jezika kao kuće bitka po Heideggeru."

Vrhunac ludila u Sirobuji, barem se nadamo, dogodio se danas poslijepodne. Nakon nepoštivanja zabrane okupljanja i održavanja mise, napada na novinarku i snimateljicu, vrijeđanja i ignoriranja policije, don Delaš je ispred crkve pozirao s dvadesetak huligana koji su, valjda, tamo došli kako bi mu dali podršku. A podrška don Delašu se daje sa zastavom NDH (koliko se može razaznati sve s onim „znakićem“ u kutu), šalom s „citatom iz slavne opere“ – Za dom spremni – i transparentom na kojem piše „novinari crvi“. Većina okupljenih ne pridržava se predviđenog razmaka u doba epidemije koronavirusa, krše zabranu javnog okupljanja, a neki od njih su i maskirani, i to ne samo kirurškim maskama. Postavlja se pitanje što još sve don Josip Deleaš mora napraviti da bi Crkva napokon sankcionirala svog „pastira“. I koliko će još nedopustivog ponašanja policija tolerirati ovom župniku, jer za obične bi građane u sličnim situacijama imali nultu toleranciju.

Čime seksualni čin može biti okajan? Znamo sve to iz teologije: košer je isključivo seks u ime reprodukcije, iako mnogom kršćanskom misliocu ni to nije bilo sasvim pravo (silne srednjovjekovne polemike o tome je li se Adamu u Raju dizao na Evu, jer ako nije, otkud onda mi, a ako je, kako pobogu Adamu još bezgrešnom, verzija iz Raja, prethodnom istočnom grijehu?!) – ali što se može, začeće ne ide bez snošaja (bar ne mimo umjetne oplodnje, što je još gore), pa su to naposljetku morali dopustiti. Ali onda i obratno da vrijedi: seks treba biti samo snošaj radi začeća, reduciran na taj potencijal, odnosno seks kao – Šolin termin – ''izričaj ljubavi'', koji služi kao šira matrica potencijalnosti za ovo prvo, znači kao sveti brak muškarca i žene, u kojem će se rađati novi kršćani za rasti u vjeri. Čitav mogući spektar ljudske seksualnosti sada je reduciran na dulje i neodređeno vrijeme na katolički ideal.

Da nema racionalnog, posebno ne epidemiološkog razloga za opuštanje, podsjeća nedavna izjava prvog čovjeka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslava Capaka: „Mislimo da u ovom trenutku ne bismo popuštali mjeru ograničenja kretanja jer su nam sljedeći tjedni ključni“. Možemo se samo s tugom sjetiti muke svih onih budala koji su mjesec dana mahnito sapunali ruke, prijavljivali zaražene susjede, bježali od svake sumnjive osobe, dakle, od svakoga, slavili policijske akcije na nedužne šetačice, pa nastavljali s nizom higijenskih rituala za spas svijeta, ovjerenih kod naših „vrhunskih znanstvenika“. Sve su to pobožno radili da bi na Veliki četvrtak horde još pobožnijih poništile učinak njihovog truda, relaksirano stenjući uz blagdansku raskoš i vjerujući u veće čudo od toga da se HDZ može promijeniti, da će ministar zdravstva i vodeći epidemiolozi djelovati slobodni od Biblije, a hrvatsko zdravstvo postati među najboljima u svijetu.