"ZDRAVO!"

Taj divni "nepoćudni" pozdrav koji smo zaboravili

ritn by: Ivo Anić | 28.03.2020.
"ZDRAVO!": Taj divni "nepoćudni" pozdrav koji smo zaboravili
To jutro je bilo točno pet godina otkako sam došao na svijet, kada je moja majka, kao i majke cijele moje generacije provela u rodilištu tik do Hajdukovog igrališta, mitskog „Starog placa“ koji će kasnije postati centralnim mjestom mog djetinjstva. Na dan kada sam rođen epidemija je uzela maha i rodilište u kojem sam se nalazio u naručju majke bilo je u karanteni. Ibrahim Hoti, inače hodočasnik s Kosova koji je svake godine obavljao svoj hadž uputivši se u Meku, donio je virus koji je Jugoslaviju po prvi put suočio s riječju – epidemija. Virus nazvan „variola vera“, ili velike boginje, zarazio je preko 150 ljudi. Prvo u Beogradu, pa dramatično u Novom Pazaru, da bi se preko Crne Gore spustio i na Jadran. Tu su tadašnje vlasti napokon priznale da hara epidemija, baš na dan kada sam ja otvorio oči i po prvi put ugledao nebo iznad Hajdukovog igrališta. Mnogi gradovi SFRJ bili su okruženi vojskom i stavljeni u karantenu, ljudi su bili po kućama. Život je stao. Restorani, kafići i trgovine opustjeli su.

Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ako djed ne sluša utakmice, dakle ako nije subota ili nedjelja, tada su okrenute stanice koje puštaju muziku, najnovije hitove uglavljene tako što se gumicom za kosu fiksirala frekvencija i ako bi je htio promijeniti morao bi se dobro pomučiti. Vrata škripe, čuje se kvaka i otvorena slavina. Cijevi u zidu prolaze kroz sobu koju dijelim s djedom i jasno čujem vodu koja odlazi niz njih. Zvuk kupaonice je prvi zvuk koji pamtim kod buđenja. I zvuk prigušenog pjevanja uz maleni radio. Srebrna krila ušla su u naš mali podstanarski dom kao i Novi fosili s golemom dozom radosti i promijenili su taj mali ambijent zakopčan u svemiru, zauvijek. Budi me miris kafe. Sitna grumenja prže se u pećnici i čekaju mene da se probudim i da ih pažljivo saspem u mjedeni mlinac koji ću potom bjesomučno okretati onako bunovan čekajući djeda da se pojavi na vratima s vrućim kruhom iz „Reića“ i novinama u kojima je na zadnjoj stranici moj novi broj „Nippera.“

S vrata djed bučno otresa kapi kiše koje su mu ukrasile dugi kaput i svima nama koji smo budni umjesto onog „dobro jutro“, govori moje pionirsko – „Zdravo!“. Taj pozdrav s kojim smo ulazili i izlazili iz škole, pozdrav s kojim smo ustajali kada bi ušla učiteljica, pozdrav s kojim smo se pozdravljali nakon nastave, u dvorištu, ispred škole, na igralištu, nestao je u vremenu kao relikt nekog tuđeg života. Kao psovka koja nas sve podsjeća na nešto ružno, nešto nametnuto i plastično, nešto što nikada nije, niti će saživjeti u našem životu. Pozdrav koji je najednom postao nepoćudan. A koristili smo ga i kod upoznavanja s nepoznatim ljudima, no kod kuće se nikada nismo pozdravljali na taj način. Ne zbog toga što je u mojoj familiji vladao otpor prema politici ili društvenom uređenju, već zbog toga što takva vrsta pozdrava jednostavno nije bila naš kućni običaj. Otac, kada bi se vraćao s posla, kazao bi kratko „dobar dan“ ili „dobra večer“, ovisno o vremenu kada bi dolazio, a majka je koristila prvi susret s familijom na način da nam samo kratko dobaci „hej“ ili ono klasično pitanje svih pitanja: „Što je bilo u školi?“

Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ujna tiho pjeva s Ljupkom Dimitrovskom koja hvali nečiji mali brod. Potezi noža koji sjecka povrće tih je da me ne probudi. Okrećem se na drugu stranu kreveta u sjenu, no svjetlost se probija kroz teške zavjese i slušam ditiramb kiše na prozorskom oknu. Majka i baka tiho pričaju za kuhinjskim stolom i čekaju djeda koji ih pozdravlja s onim mojim „Zdravo“ na koje bi se čudno nasmijao kada bi me čekao ispred škole, a ja bih se opraštao s prijateljima za taj dan. Ustajem i onako bunovan odlazim na zahod. Cvikam jer smo u podrumu, a ujac mi je jučer rekao da štakori znaju ući kroz kanalizacijski otvor i popeti se čak do WC školjke koju pažljivo pregledavam i za svaku sigurnost puštam vodu. Djedovo „Zdravo“ nije promaklo mojim ukućanima koji se smiju za stolom, dok ga majka grli.

To jutro je bilo točno pet godina otkako sam došao na svijet, kada je moja majka, kao i majke cijele moje generacije provela u rodilištu tik do Hajdukovog igrališta, mitskog „Starog placa“ koji će kasnije postati centralnim mjestom mog djetinjstva. Na dan kada sam rođen epidemija je uzela maha i rodilište u kojem sam se nalazio u naručju majke bilo je u karanteni. Ibrahim Hoti s Kosova koji je svake godine obavljao svoj hadž u Meki, donio je virus koji je Jugoslaviju po prvi put suočio s riječju – epidemija. Virus zvan „variola vera“, ili velike boginje, zarazio je preko 150 ljudi. Prvo u Beogradu, pa dramatično u Novom Pazaru, da bi se preko Crne Gore spustio i na Jadran. Tu su tadašnje vlasti napokon priznale da hara epidemija, baš na dan kada sam ja otvorio oči i po prvi put ugledao nebo iznad Hajdukovog igrališta.

Variola vera u Jugoslaviji 1972. godine
Vojska u zaštitnim odijelima i plinskim maskama okupirala je bolnicu (FOTO: oslobodjenje.ba)

Kako su krenule zabrane kretanja i karantene, vojska i policija čuvale su ulaz u rodilište, vršila se kontrola putničkog i međugradskog prometa, a posebne mjere postavljene su pred bolnice i rodilišta. Simptomi karakteristični za boginje i burna reakcija na antibiotik obilježile su epidemiju koja je po prvi puta u povijesti Jugoslavije toliko preplašila ljude, ponajviše zato što se govorilo kako se umire u strašnim mukama. Vojska u zaštitnim odijelima i plinskim maskama okupirala je bolnicu, blokirani su svi ulazi, cjepiva nije bilo za sve, a virus se širio ubrzano, kao i strah. Mnogi gradovi SFRJ bili su okruženi vojskom i stavljeni u karantenu, ljudi su bili po kućama. Život je stao. Restorani, kafići i trgovine opustjeli su. Od posljedica variole vere umrlo je 35 ljudi. 

Moj djed, tako su mi pričali, uvukao se u rodilište preko susjede koja je bila medicinska sestra i koja ga je obukla kao doktora, stavila mu zaštitnu masku i rukavice. Djed me uzeo u naručje pokazavši mi reflektore Starog placa koji će kasnije postati naša Meka.

Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ako ne slušam utakmice, dakle ako nije subota ili nedjelja, tada su okrenute stanice koje puštaju muziku, najnovije hitove uglavljene tako što se gumicom za kosu fiksirala frekvencija. Vrata škripe, čuje se kvaka i otvorena slavina. Cijevi u zidu prolaze kroz sobu i slušam vodu koja odlazi niz njih. Zvuk kupaonice je prvi zvuk koji pamtim kod buđenja. I zvuk prigušenog pjevanja uz maleni radio. Ustajem i svojim ukućanima kažem – „Zdravo!“.

Nitko me ne doživljava, stariji je na Playstationu, a mlađi na mom prastarom radiju slupa neku muziku koju uopće ne razumijem. Tri tona i jedna elektronska vriska repetira se u nedogled, a riječi ne raspoznajem. Govore valjda nešto o ljubavi u doba koronavirusa. Tjeram ga u sobu i namještam frekvenciju na kojoj bih možda mogao čuti, recimo, Nove fosile. Srebrna krila već teže. Cijeli jedan život zaokružio sam jednim pozdravom, tako jednostavnim, a opet tako dobrohotnim i složenim. U jednoj jedinoj riječi sazdan je cijeli život i najljepša moguća želja koju čovjek može poželjeti svojim ukućanima.

Pa zdravo mi bili moji dragi prijatelji. To zdravo je sve što vam danas želim. I bilo bi lijepo da se taj pozdrav vrati u ovo doba kada toliko dobra želimo jedni drugima, a najviše onog što nam svima tako treba u ovim teškim vremenima - zdravlja. I da sačuvamo ljude koji su nas odgojili, ljude koji su pod karantenama ulazili u rodilišta da nas prvi put vide, ljude koji su nas sve podizali, učili prve korake, učili nas životu. Volio bih da češće čujem to "Zdravo!", to nam ionako nitko ne može zabraniti.

I zbog toga vam svima jedno veliko „Zdravo“. Poželite to danas i svim svojim ukućanima. Ako se samo vi budete nasmijali, jer ga se vi jedini i sjećate, nije ni bitno. Jer to znači da ste odrasli u jednom lijepom vremenu i da ste odrasli u dobrohotne ljude. Taj vas je pozdrav, ako ništa drugo, barem tome naučio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

    03.06.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

    01.06.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

  3. KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

    28.05.2020.

    Predrag Finci

    KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije