U RETROVIZORU

Godina je bila oskudna, ali ove je knjige vrijedilo pročitati

ritn by: Božidar Alajbegović | 31.12.2018.
U RETROVIZORU: Godina je bila oskudna, ali ove je knjige vrijedilo pročitati
Osvrćući se unazad moramo reći da su domaću književnost u 2018. godini, nažalost, obilježile smrti velikog broja spisateljica i pisaca. Napustili su nas Predrag Lucić, Nedjeljko Fabrio, Daša Drndić, Vesna Krmpotić, Robert Roklicer, Milan Maćešić, Ivan Golub, Sead Begović i Želimir Hercigonja. Radi se o snažnim autorskim osobnostima i njihov odlazak svakako predstavlja velik gubitak za ovako malenu kulturnu sredinu. Što se tiče književne produkcije, a u ovome pregledu fokusiramo se na prozu, treba reći da je 2018. bila izrazito oskudna djelima trajne vrijednosti. Takvih smo knjiga, nažalost, dobili tek nekoliko. Najvažniji izdavački poduhvat u 2018. godini svakako je ukoričenje sabranih kolumni o Robiju K. što ih Viktor Ivančić piše kontinuirano već 34 godine. Ono što je odskakalo su „Život kao voda hlapi“ Divne Zečević, „Selidba“ Miljenka Jergovića, „Sve o sestri Robina Hooda“ Irene Lukšić i „Igrač“ Marine Šur Puhlovski.

Osvrćući se unazad moramo reći da su hrvatsku književnost u 2018. godini u prvome redu, nažalost, obilježile smrti velikog broja spisateljica i pisaca. Tako su nas u godini na odlasku napustili Predrag Lucić, Nedjeljko Fabrio, Daša Drndić, Vesna Krmpotić, Robert Roklicer, Milan Maćešić, Ivan Golub, Sead Begović i Želimir Hercigonja. Radi se o snažnim autorskim osobnostima i njihov odlazak svakako predstavlja velik gubitak za ovako malenu kulturnu sredinu. 

Što se tiče književne produkcije, a u ovome pregledu fokusiramo se na prozno stvaralaštvo, treba reći da je 2018. godina bila godina izrazito oskudna djelima trajne vrijednosti. Takvih smo knjiga, nažalost, dobili tek nekoliko. Naravno, bilo je više knjiga solidne razine kvalitete, ali onih koje će značiti nešto više u godinama što dolaze bilo je izrazito malo. 

Najvažniji izdavački poduhvat u 2018. godini svakako je skupno ukoričenje sabranih kolumni o Robiju K. što ih Viktor Ivančić piše kontinuirano već 34 godine. Radi se o vrlo kvalitetnom tvrdo-ukoričenom izdanju u pet svezaka opsega 2.500 stranica, što su ga zajedničkim snagama objavili riječki Ex Libris, beogradska Fabrika knjiga i Srpsko narodno vijeće. Kao što je već jako dobro poznato, to je urnebesno duhovita i razorno oštra satirička alternativna povijest „ovih prostora“, ali i najdugovječniji kratkopričaško-kolumnistički niz u kojemu autor na izvedbeno izrazito svjež, duhovit, razbarušen način razobličava političku patologiju društva u vremenskom rasponu od 1984. do 2018. godine. 

Robi K.
(ILUSTRACIJA: Ex Libris)

Uz sabranog Robija K. kao najkvalitetnije prozno izdanje nadaje se knjiga dnevničkih zapisa Divne Zečević „Život kao voda hlapi“, u izdanju zagrebačkog Disputa. Divna Zečević bila je književna znanstvenica i pjesnikinja, a dnevnik je kontinuirano vodila od 1964. godine (kad joj je bilo 24) pa sve do smrti 2006. godine. U te 42 godine ispisala je oko 6.300 stranica dnevničkih zapisa, a u ovoj knjizi priređivačica i urednica Marija Ott Franolić sakupila je iz tog obilja šestotinjak stranica dijarijske građe (no valja reći da se radi o gustome tekstu velikog formata tako da knjiga zapravo sadrži više od 1.000 kartica dnevničkog teksta). Riječ je o rukopisu iznimne snage i strasti; Divna Zečević bila je vrlo hrabra žena, ali i iznimno pronicljiva, znatiželjna, intelektualno gladna, žena koja neprestano kritički analizira sebe, druge i stvarnost, aktivno sudjeluje u kulturnome životu Zagreba i u svojim zapisima beskompromisno iznosi stavove i razmišljanja o društvu i o sebi. 

Njezin dnevnik pozornica je samopropitivanja; ona se čitavog života osjećala neuklopljenom – i kao Srpkinja u Hrvatskoj, ali i kao žena u našem patrijarhalnom društvu, te kao izrazita individualka u obiteljskoj/bračnoj zajednici, a u dnevniku kritički propituje svoje odluke, svoj položaj, svoje odnose, analizira svoju neprekidnu rastrganost između znanstvene karijere i one pjesničke, između karijere i obiteljskih, bračnih, roditeljskih obaveza, ljuta na sebe zbog nedosljednosti, zbog vlastitog pristajanja na malograđanske obrasce ponašanja i pokoravanje društvenim mehanizmima. Često je vrlo oštra i duhovita spram javnih ličnosti, ali u istoj mjeri i sarkastična prema sebi, jer je osjećala intimni otpor spram društvenih konvencija, ali ju je životna putanja primorala prihvaćati ih, iz egzistencijalnih razloga. U dnevniku se obračunava sa sobom i svijetom pretvarajući ga u dokument 42 godine dugog razdoblja tokom kojega svjedoči o brojnim kontradiktornostima, anomalijama, zakulisnim igrama, poltronstvu i prijetvornosti, te političkim mijenama kroz koje društvo prolazi. No, ujedno svoj dnevnik Divna Zečević pretvara i u iznimno snažnu samoogoljujuću vivisekciju sebstva, svog nezadovoljstva, svog vječitog osjećaja neuklopljenosti i neuklopljivosti te rascijepljenosti između intimnih htijenja i ostvarenja, između želja i mogućnosti, detektirajući svoju vječitu, višestruku dualnost, kao znanstvenice i pjesnikinje, kao izrazite individulake/samotnice, a koja je i supruga i majka, kao feministkinje u patrijarhalnome društvu, kao izrazite intelektualke u klimi antiintelektualizma, kao Srpkinje u Hrvatskoj. Svoj dnevnik piše na stilski elegantan, rafiniran način, artikulirano, elokventno, uz česte proplamsaje divne poetičnosti. 

Divna Zečević(ILUSTRACIJA: Disput)

Roman „Selidba“ Miljenka Jergovića u izdanju Frakture sljedeće je djelo trajne vrijednosti koje se izdvaja kao jedno od najboljih u 2018. godini, a ujedno je to i roman koji skladno nadopunjuje autorov niz dokumentarističko-memoarskih knjiga u kojima već nekoliko godina ispisuje povijest svoje porodice (romani „Otac“, „Rod“, „Sarajevo, plan grada“). Jergović u romanu opisuje kako nakon majčine smrti dolazi u njezin stan u Sarajevu, u sada posredstvom njegove očaravajuće proze već mitski Sepetarevac, kako bi ga raščistio od naslaga prošlosti i nepotrebnih stvari. I tamo, suočavajući se s gomilom predmeta, dokumenata, fotografija, knjiga ... iskrsavaju sjećanja – na djeda Franju Rejca, na majku Javorku, na dragu nonu Olgu. I svi ti ljudi ponovno uvjerljivo oživljavaju u Jergovićevoj prekrasnoj prozi koja nadopunjuje njihove, u prijašnjim spomenutim knjigama već iznesene, životne priče novim biografskim elementima. Osim što je svjedočanstvo o jednome vremenu i jednome gradu te reminiscencija ondašnjosti, Jergovićeva „Selidba“ također je i studija o identitetu, o množini identiteta unutar jedne osobe, o višedimenzionalnosti identiteta, ali i o identitetu kao konstruktu. Taj je roman također i autorovo novo istraživanje odnosa između dokumentarne stvarnosti i fikcije. 

Miljenko Jergović(ILUSTRACIJA: Fraktura)

Novi roman Irene Lukšić „Sve o sestri Robina Hooda“, koji je objavio Meandar Media, autoričino je najizrazitije autobiografsko djelo. Osoba iz naslova majka je autoričina alter-ega, mlade djevojke koja nakon majčine smrti iščitava njezin dnevnik. Pritom su događaji u njemu opisani otponac za njezino reminisciranje svojega djetinjstva, a kao rezultat dobivamo knjigu koja je svjedočanstvo vremena kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, ali i intimna obiteljska priča koja nije ispripovijedana na klasičan, linearan način već fragmentiranom naracijom temeljenom na metodi asocijacija, uz mnoštvo referencija i citata. Zapisi iz majčinih dnevnika u naratorki izazivaju asocijativne bljeskove prisjećanja koje na papiru potom iskrsavaju u raspršenome obliku; jedan predmet spomenut u dnevniku u pripovjedačici budi sjećanje na osobu koja ga je koristila, na određenu situaciju u kojoj je bio korišten, na prostor u kojemu su ga koristili, na pjesmu s radija koja je u tom trenutku svirala, na film kojega je ta pjesma bila dijelom ... i na takav način nizanja asocijacija koje obuhvaćaju događaje, osobe, predmete, prostore, filmove, knjige, muziku ... iskrsava intimitet jedne obitelji, ali i društvena stvarnost, uz nadogradnju prikaza stasavanja mlade djevojke koja se suočava s teškom bolesti majke. Roman je majci i posvetila, a on zrcali autoričin svjetonazor, njezine umjetničke preferencije, glazbeni i filmski ukus, karakterne osobine. To je ukupno već petnaesta prozna knjiga Irene Lukšić i svakako najdojmljivija dosad. 

Irena Lukšić(ILUSTRACIJA: Meandar Media)

Ovim knjigama koje smatramo najboljima u 2018. godini još ćemo pridodati roman „Igrač“ Marine Šur Puhlovski u izdanju VBZ-a. Kao i kod svih prethodno spomenutih knjiga i ovdje se radi o prozi koja izvorište ima u biografiji autorice. Riječ je o razbarušenoj, ali dobro kontroliranoj struji svijesti prepunoj digresija koja se širi u više smjerova dok u svojoj osnovi ima pripovjedačičin odnos s mužem i ostalim članovima obitelji. No, osim što donosi psihoportrete većeg broja ljudi, Marina Šur Puhlovski duboko sondira društvo socijalizma obilježeno kompromiserstvom i oportunizmom. „Igrač“ je snažan, virtuozno pisan roman o istini i laži, o strasti, o starenju, bolesti, umiranju, pri čemu se međuljudski odnosi ispostavljaju preslikom društvenih odnosa jer su nesavršenosti politike i društvena patologija plodno tlo za bujanje patologije u ljudima i okidač moralnim posrnućima. 

Šur Puhlovski(ILUSTRACIJA: VBZ)

Kao zajednička, povezujuća nit ovih četiriju knjiga koje smatramo najboljima u 2018. godini nadaje se autobiografičnost, ali su to odreda i proze koje govore o utjecajima politike i društveno-ekonomskih i povijesnih okolnosti na intimitet ljudi, okolnosti na koje ljudi nemaju utjecaj, a koje oblikuju njihove životne putanje, njihovu egzistencijalnu stvarnost i njihove odnose s drugim ljudima. 

Uz ove knjige koje se ističu svojom visokom razinom kvalitete, i koje imaju značaj u ukupnosti suvremene hrvatske književnosti, u protekloj godini dobili smo i nekoliko proznih knjiga čiji dosezi nadmašuju razinu solidnosti i skladno nadopunjuju opuse tih autorica i autora, iako su pojedinačno, u ukupnosti korpusa suvremene hrvatske književnosti, manje bitne. To bi bile knjige priča Slavenke Drakulić „Nevidljiva žena i druge priče“ i Zorana Lazića „Jednog dana ništa“, te romani Emira Imamovića Pirketa „Terorist“, Jurice Pavičića „Crvena voda“, Ivice Đikića „Ukazanje“ i Selvedina Avdića „Kap veselja“. 

Za kraj još valja reći da obeshrabruje činjenica da su se gotovo sve knjige debitanata (osim solidnog romana Nikole Leskovara „Tijelo od soli“) pokazale blijedima, nedovoljno zanimljivima, razočaravajućima (romani Vedrana Buble, Dine Šeputa, Darija Harjačeka, Josipa Vujčića), a čak i nove, druge po redu knjige autorica i autora koji su se svojim debitantskim djelima pokazali kao obećavajući, ispostavile su se kao nezadovoljavajuća stagnacija, ili čak kao nedosezanje razine kvalitete u odnosu na dojmljivije prvijence (romani Svena Popovića, Korane Serdarević, Božice Dragaš). Tako nažalost 2018. godinu možemo ocijeniti godinom kakvosno mršave produkcije, godinom stagnacije, s premalo proznih djela trajne kvalitete koje će nešto značiti u ukupnosti hrvatske književnosti i kojih ćemo se uopće sjećati za tri, pet ili deset godina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije