Nakon što su u posljednje vrijeme katastrofe na Baliju i u Moskvi pokazale kako je problem islamskog fundamentalizma postao jedan od najgorućijih problema suvremenosti, na nedjeljnjim izborima će o istom problemu svoj vox populi dati Turci. Glavna izborna dilema bit će izbor između proeuropskih snaga iza kojih u sjeni sjede vojni čuvari sekularnog naslijeđa i antieuropski, tradicionalističko islamski orijentiranih snaga od kojih je najistaknutija Stranka pravde i razvoja (AKP).
Kada su prije pet godina preko biračkih mjesta islamisti zauzeli mjesta u vladi, pri provođenju tradicionalističkih reformi ih je 'tihim udarom' s vlasti uklonila vojska, a njihovom vođi Necmettinu Erbakanu zabranila političko djelovanje. Vojna intervencija u društveni život je u rukovodeće fotelje vratila proeuropski usmjerene socijaldemokrate Bulenta Ecevita, ali se njihova koalicija s ANAP-om i MHP-om u svađama i međusobnim optužbama raspala početkom ljeta za vrijeme Ecevitove bolesti. Ma koliko se u osvit nedjeljnog otvaranja birališta današnji vođa islamista, Erbakanov pulen Erdogan, zaklinjao kako mu je jedan od vanjskopolitičkih prioriteta ispunjavanje uvjeta za pristup EU, što za sobom, među ostalim, povlači striktno poštivanje načela slobode mišljenja i vjeroispovijesti, teško je za očekivati kako je AKP u stanju provoditi takvu politiku, u svojoj biti suprotnu tradiciji stranke koja se do sada u bitnim stvarima europskih i društvenih dvojbi uvijek nalazila na suprotnoj strani od čuvara Ataturkovih tekovina.
U svojoj biti, nedjeljni izbor je dvojba između trenutne vladajuće garniture koja se pokazala nesposobnom za provođenje nužnih gospodarskih promjena i islamista koji su na svim izborima pokazivali kako su u stanju dobiti podršku nezadovoljnog naroda, ali ne i presudno utjecajnih vojnih krugova.
Obzirom da anketna mjerenja biračkih pulseva prevagu daju islamistima, čini se kako bi se ponovno postizborni gordijski čvor mogao presjeći odlukom Ustavnog suda o zahtjevu državnog tužitelja da se AKP-u zabrani djelovanje zbog aktivnosti suprotnih sekularnim odredbama Ustava, što bi opet na vlast dovelo proeuropske snage. A turska je praksa već predobro dokazala kako vlast osvojena bez društvene potpore ima još i manje snage za vođenje države putem gospodarskog razvoja. Nakon toga teško da je realno očekivati razvoj situacije po alžirskom scenariju, ali svako dugotrajno obnašanje vlasti bez stvarnog oslonca samo bi jačalo upravo suprotne tendencije. A to, u aktualno vrijeme terorističkog ludila i fundamenalne zaslijepljenosti, može imati svakojake posljedice.