SVE ĆE TO KOMŠILUK (ŠUTNJOM) POZLATITI

Zašto Elias Nodesson nikad neće biti Ilija Čvorović?

ritn by: Ramiz Huremagić | 18.08.2023.
SVE ĆE TO KOMŠILUK (ŠUTNJOM) POZLATITI: Zašto Elias Nodesson nikad neće biti Ilija Čvorović?
Nasuprot dosljednom poricanju i okretanju glave na stranu, naš komšiluk će puno srdačnije iskopati i istaknuti bilo šta pozitivno u prilog i odbranu nasilnika – kako je samo vrijedan, kakvu je kuću napravio svojoj familiji – ma fin čovjek, nema šta, ne propušta ni jednu molitvu – ljudina, kažem ti ja, dao sve pare za obnovu nove džamije – kako samo brine o sinu, sve mu kupuje što ovaj poželi – fin čovjek, znam mu ja oca i familiju, sve čestiti i pošteni ljudi bili – komšija je divan, uvijek se tako srdačno pozdravi … Kad komšiluk sretne komšinicu, jutro nakon jauka, ne pita žrtvu paćenicu može li joj kako pomoći, kako je, boli li je – ne, komšiluk zagleda kako se obukla i kakav je to način da izlazi napolje sa tim modricama ispod tamnih sunčanih naočala. Komšiluk smatra da bi prava i poštena žena ostala kući i sakrila svoju sramotu.

Znate li razliku između Švedske i zemljica nastalih krvavim komadanjem posljednje Jugoslavije? Naravno, tih razlika ima mnogo. Na ovom mjestu ćemo govoriti o jednoj, nadasve inspirativnoj i pojavno sličnoj – o komšiluku. Upravo onoj razlici zbog koje Elias Nodesson nikad neće biti Ilija Čvorović.

Zamislite dvoje penzionera u tihom i mirnom predgrađu švedske Uppsale kako u rano prijepodne pripremaju svoj čaj i keksiće sa đumbirom iz IKEA-e . I kako već u Švedskoj niko nema zavjese, naši penzioneri kroz prozor svog stana na prvom spratu, bez nekog posebnog nadvirivanja i zrikanja, udobno zavaljeni u svoje fotelje na ljuljanje, lako mogu da vide kako neki nepoznati ljudi vucaraju nekakve kofere iz njihove zgrade i trpaju ih u dotrajali VW transporter kombi. 

Švedski penzioneri Elias i Astrid Nodesson revnosno uzimaju telefonski aparat i smireno pozivaju policiju. „Dobar dan, mi smo Astrid i Elis Nodesson. Želimo prijaviti da neki nepoznati ljudi iznose neke velike kofere iz naše zgrade. Nikad ih nismo vidjeli. Možete li požuriti, možda su provalnici u nečiji stan. Adresa je Skruvgatan 7 u Uppsali, prvi kat. Hvala vam. Doviđenja.“

Policija dolazi u roku tri minute, zatiče nepoznate ljude na licu mjesta, legitimiše ih i provjerava. Nakon što policija utvrdi da je sve legalno, da su svi zatečeni stranci koji zakonito borave u Švedskoj, te da se radi o rodbini bosanskog useljenika Uzeira Hambašića iz okoline Maglaja koja je došla pomoći Uzeiru, inače nastanjenom na zadnjem spratu zgrade u ulici Skruvgatan 7, da se preseli u novi stan, policija im uljudno vrati dokumente, izvini se još ljubaznije na smetnji i poželi im sretan rad. Za to vrijeme Elias i Astrid promatraju intervenciju policije iz svog dnevnog boravka bez zavjesa. Nakon što policija ode, a rodbina ubaci i posljednji kofer u stari VW kombi, Elias i Astrid sipaju čaj, uzimaju po jedan keksić sa đumbirom iz IKEA-e i nastavljaju da mirno žive svoje penzionerske živote. Do neke nove prilike kada će biti potrebno da zauzmu svoje malo, ali značajno, mjesto u sistemu koji se zove država Švedska.

U isto to vrijeme, da budemo optimistični, u najmanje 79 gradova i jedno dvjestotinjak općina, od ukupnih 128 grada i 428 općina u Hrvatskoj, 28 grada i 169 opština u Srbiji, 32 grada, 109 općina i jednom distriktu u Bosni i Hercegovini, jednom glavnom gradu sa jednom gradskom općinom u svom sastavu, te 23 općine u Crnoj Gori, u svoja četiri zida, a ponekad i u javnom prostoru, najmanje jedna žena broji šljive. Svoje. Crne, tamne i teške. Ispod i oko oka. Ispod kože, one unutra. Te su nekako i najgore. Uz glasne jauke. Bračni i vanbračni partneri, momci, očevi i braća ne štede na šljivama. 

A komšiluk? I kod nas ljudi sjede u svojim dnevnim boravcima. Ako već ne vide baš najbolje od zavjesa, onda bar čuju potmule zvuke udaranja glave od vrata, jaukanje i stenjanje, a onda i tihi potmuli plač. Česti su i slučajevi kad žena završi i na stubištu, na pločniku i ulici – krvava i pocijepana, pa je onda malo teže ne vidjeti. Međutim, oni se boje da im ne promakne neka napeta scena iz turskih sapunica. U kojima imaju dodatne besplatne lekcije iz oblasti zlostavljanja žena, kojeg su te sapunice prepune. Ali i dalje kvalitetno šute. Bar tamo gdje treba. Ne postoje oni koji će poput Astrid i Eliasa prijaviti sve što im je sumnjivo u njihovom okruženju. Lakše je naći zaklon iza nepovjerenja u policiju i tužilaštvo, iza frazetina poput „ma sve je to ista bagra“, „sve je to korumpirano“, „sve su to lopovi“, „šta se ja imam u to petljati, ima država i službe da to rade“, „ima ko je plaćen za to“, „daleko im kuća“, „da nije tražila ne bi ni dobila“, „garant je nešto čovjeku zgriješila“ i milion sličnih, ispraznih i licemjernih opravdanja za nečinjenje. 

U vrijeme nam posljednje Jugoslavije, naš komšiluk je također imao svoje mjesto u sistemu zvanom država Jugoslavija. Skoro pa kao u Švedskoj. Uglavnom Jugosloveni, ali i pokoja Jugoslovenka, su imali svoju tačno propisanu ulogu i zadaću – da ispunjavaju zadatke kao operativne poznaničko-prijateljske ili p-p veze. I da uredno dojavljuju Službi sve što smatraju bitnim. Kad se ko napio, tukao ženu, psovao državu i Tita, našao ljubavnicu/ljubavnika, nabavio novi televizor u boji i bezbroj drugih, naizgled nebitnih informacija. Međutim, osim vanvremenske konstante – potrebe i običaja tračanja i olajavanja po komšiluku uz kafu – ove informacije su isključivo služile potrebama Službe, koja bi ih tu i tamo iskoristila da ponekog druga ili drugaricu malo stisne, zaprijeti, ucijeni ili naprosto iskoristi da i tu osobu regrutuje za svoj sistem uspostavljen na principu razapete paukove mreže od ljudskih očiju i ušiju.

U međuvremenu su došli demokratija i Internet. Policija je promovirana u servis građana, a ne Službe, svako je imao pravo glasa i pravo da bude biran, da ima mišljenje i stav o svemu. Služba više nije toliko ovisna o p-p vezama, a i p-p veze su se transformisale iz prijateljsko-poznaničkih u partijsko-podaničke. Partijske centrale su postale centri moći, a prikupljene informacije (čitaj: drukanje komšije) su bile vrlo korisno i unovčivo sredstvo za napredovanje u stranačkoj hijerarhiji.

Policija
Umjesto prijaviti nasilje lakše je naći zaklon iza nepovjerenja u policiju i tužilaštvo (FOTO: Lupiga.Com)

U toku devedesetih, novonadošla sloboda i demokratija su također značile i da je svako imao pravo da ubije i zlostavlja bilo koga bez ikakve kazne, pod uslovom da to radi u ime nacije. I tu je komšiluk odigrao svoju epohalnu ulogu – uglavnom potkazujući naoružanim ruljama svoje dojučerašnje susjede drugačijeg imena, prezimena i vjere. Poslije taj isti komšiluk nije mjesecima vidio tešku građevinsku mehanizaciju kako premješta tijela ubijenih dojučerašnjih komšija, iz jedne masovne grobnice u drugu. I to sve dok se prozori kroz koje gledaju i ne vide, tresu pod teretom zlokobnih strojeva.

Širenje i dostupnost Interneta i društvenih mreža su, pored vjerskih bogomolja, postali najnovija i najveća arena za pokazivanje i dokazivanje svoje ljepote, pameti, empatije, brige za drugog, vjere u Boga, statusa i moći. Sad više nije potrebno da se gleda kroz prozor dnevne sobe da bi se vidjelo šta komšija radi. Na društvenim mrežama je sve i potrebno je imati samo dovoljno vremena i živaca pa da se utvrdi ko se kome sviđa, ko koga lajka, a ko kome silna srca meće. A to je onda osnova za reakciju i djelovanje. Ali ne u interesu one ili onog koji trpi neko zlo ili neku štetu, već u vlastitom interesu. Da se nove informacije unovče dobro i da se izvuče maksimalna korist od njih. Ili naprosto, da nahranimo svoja mala i bijedna ega tako što ćemo u zavjereničkom povjerenju, uz komšijsku kafu ili rakijicu, lažno i patvoreno prepričavati tuđu pogibelj i muku. U takvim situacijama, kao poštapalica, najčešće se spominje bog – "bože dragi ti si jedan, da nam zakloniš tu i tu mučenicu" – "neka joj je bog u pomoći" – "bože zakloni i sačuvaj" – "bog je ne ubio dabogda šta mu ima ići uz dlaku" ...

Zadnji slučaj u Gradačcu u Bosni i Hercegovini je imao čak i živi prijenos – hiljade su na društvenim mrežama mogle da uživaju i glasno navijaju u herojskoj i antologijskoj (ipak je prva koja ide live) borbi nabildanog i naoružanog trokrilnog ormara protiv, do kosti već polomljene, mlade žene i majke njihovog tek rođenog djeteta. Ovaj slučaj, kao niti jedan prije, naprosto je ogolio i na plastičan način pokazao ono što odavno živimo – internetski komšiluk. Svijet u kojem više ne moramo viriti kroz prozor ili prislanjati uho na zid da čujemo jauke. Sad je dovoljno imati pristup internetu i cijeli svijet je komšiluk. Koji sve zna, čuje i vidi, ali koji i dalje šuti i ne reaguje.

Nasuprot dosljednom poricanju i okretanju glave na stranu, naš komšiluk će puno srdačnije iskopati i istaknuti bilo šta pozitivno u prilog i odbranu nasilnika – kako je samo vrijedan, kakvu je kuću napravio svojoj familiji – ma fin čovjek, nema šta, ne propušta ni jednu molitvu – ljudina, kažem ti ja, dao sve pare za obnovu nove džamije – kako samo brine o sinu, sve mu kupuje što ovaj poželi – fin čovjek, znam mu ja oca i familiju, sve čestiti i pošteni ljudi bili – ma đe će on, pismen i školovan čovjek, ni mrava ne bi zgazio – komšija je divan, uvijek se tako srdačno pozdravi, jednom počastio sve žene iz komšiluka za osmi mart sa karanfilima i kolačima …

Kad komšiluk sretne komšinicu, jutro nakon jauka, ne pita žrtvu paćenicu može li joj kako pomoći, kako je, boli li je – ne, komšiluk zagleda kako se obukla i kakav je to način da izlazi napolje sa tim modricama ispod tamnih sunčanih naočala. Komšiluk smatra da bi prava i poštena žena ostala kući i sakrila svoju sramotu. Da ne gleda cijeli svijet njenu bruku. Jer tako sramoti i bruka i njih. Kvari im ugled i dignitet komšiluka. Gluho bilo, da neko ne pomisli da u tom komšiluku žive samo bezosjećajni, bezdušni, bezmilosni, licemjerni ljudski izrodi i kukavice. A to bi onda bilo gore od samih šljiva ispod nečijeg oka jer – bol prođe, sramota nikad!

Činiti zlo i loše je pravilo u ovoj epohi ljudske civilizacije. Biti dobar i pravičan je ispad i povod za progon i osudu. Licemjerje je blagoslovljeno od boga i vlasti, nema tog grijeha koji ne može biti sapran i oprošten ako se napravi dovoljno dobra donacija. Ubici je sve oprošteno jer je platio cjelokupan iznos gradnje nove džamije, trgovac heroinom je obnovio crkvu, ratni zločinac što je ubijao djecu odrješenje je dobio i od crkve i od politike, nepismeni gonič konjske zaprege napravio je zube i postao poslanik (u njegovom komšiluku skoro pa i Poslanik), mladi urbani nasilnik-političar postao je ministar, oproštene su mu prosute šljive, nagrađen je za pokoru, posluh i lijep izgled u predstavljanju stranke.

Tući, nipodaštavati, omalovažavati, zlostavljati i iskorištavati žene je duboko ukorijenjena običajna, kulturološka, religijska, antropološka, duhovna i socijalna konstanta ovih prostora. I ovdje nema iznimke – to vrijedi za sve nacije, religije, staleže, kaste, politička i vjerska opredjeljenja, stepen školske spreme, stepen javne izloženosti, jezike koje govore, geografsko porijeklo, porodični status, bilo šta.

O uzrocima i razlozima, etiologiji i genezi bi se dalo puno govoriti. Međutim, ono o čemu je danas daleko veća i preča potreba da se govori je to kako da se to zaustavi, iskorijeni, te promijeni premisa i počne drugačije ponašati. A da bi promijenili to, prvo je potrebno mijenjati sebe, ali i komšiluk. I to ne tako što ćemo ga zamijeniti za neki drugi, nego doslovno tako što ćemo ga staviti u potpuno drugu funkciju – korisnu i humanu, kao najjači mogući društveni koncept u suzbijanju i iskorjenjivanju nasilja nad ženama.

Zamislite samo da na svaki slučaj zlostavljanja komšiluk napravi deset prijava svaki dan, da bude uporan u zaštiti žrtve i da zove sve one kojima je posao da reaguju, toliko dugo dok ih ne natjera da urade stvarno svoj posao, da žrtvu primi i sakrije kod sebe ako treba, da komšiluk ustane protiv onih policajaca, socijalnih radnika, psihologa, sudija i drugih koji doista ne rade svoj posao. Pa ih glasno prozovu i prozivaju danima. Da o svakom od njih napišu svoje negativno iskustvo i predoče argumente. Isto onako uporno kao što danima mogu olajavati žrtve u međusobnim komšijskim tračevima zavjereničkog tipa. 

Zamislite da svaki dan svako od nas samo reaguje na neku od samopromotorskih i samoljubljivih objava ljudskog šljama napišemo u komentaru da to nije tako, da je lažov i licemjer, da mu je džaba samopromocija i zazivanje boga i vladara kad je naprosto nikogović i ljudsko ništavilo. Zamislite da ne pozdravite i da se ne osmjehnete komšiji zlostavljaču kad ga sretnete. I da to uradi cijeli komšiluk. I to svaki put kad ga se sretne. I to svaki dan. Da napravite i korak više pa mu direktno kažete da znate da je zlostavljač, kriminalac, korumpiran, gnjida, uš, hodajuće zlo, zlotvor, krvnik. Da se naučimo govoriti – car je gol, car je gol!

Zapitajte se da li bi imali i dalje isti, neučinkoviti i nakaradni sistem. E pa vidite, ja to ne mogu da zamislim. Iz jednog vrlo prostog razloga: Elias Nodesson kad poziva policiju zbog kofera koje neki nepoznati ljudi iznose u kombi, on to ne čini zbog samopromocije, svog vlastitog ega ili interesa. Niti zbog lajka na objavu kako je on učinio herojski i junački akt. Jer te objave neće ni biti. To bi bilo nekulturno i primitivno. Lažno i licemjerno. On i njegova supruga to čine jer su tako odgojeni, jer je to stvar dobrog ukusa i opće kulture, jer, na kraju krajeva, to je njihova građanska dužnost. Ona po kojoj si dužan pomoći tamo gdje možeš i koliko možeš. A zaštiti komšiju, život i njegovu imovinu je zasigurno pitanje dužnosti i građanske časti. 

Jer, kultura i odgoj čine društvo i državu. Zakoni i javne službe samo su alati i okvir potreban za one koji nemaju dovoljno ni kulture ni odgoja. I to onda funkcionira tamo gdje su kulturni, odgojeni i pristojni većina. Tamo gdje to nije tako, tamo je naš komšiluk i mi u njemu.

Ilija Čvorović miliciju zove jer želi da je važan i bitan. Da pokaže svojoj Državi i Službi da će ići i preko mrtvih komšija samo za jedan potapšaj po ramenu, da ga se, možda, o nekom prazniku „sete“. I zato Elias Nodesson nikad neće biti Ilija Čvorović a ni jedna od ovih mučica-zemljica neće biti Švedska. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije