IZBJEGLICE POD MOJIM KROVOM

Nadam se da bi netko to napravio i za nas da se nađemo u istoj situaciji

ritn by: Tamara Gamulin | 26.04.2016.
IZBJEGLICE POD MOJIM KROVOM: Nadam se da bi netko to napravio i za nas da se nađemo u istoj situaciji
Sve je počelo tako što smo cimerica i ja imale praznu sobu u našem podstanarskom stanu u Novom Zagrebu, kada su se prije nekoliko mjeseci počele skupljati izbjeglice na Glavnom kolodvoru i odlučile ponuditi na dispoziciju višak svog životnog prostora. Prvo su nam došla dva mladca iz Alžira, gotovo dječaka, vraćena sa slovenske granice nakon čega su danima bauljali okolo kolodvora. Ostali su samo par dana. Nakon njih nam je došao bračni par iz Sirije. Ona stara petnaest, a on devetnaest godina. Izgledali su potpuno pogubljeno i prestrašeno i ostali su tri-četiri dana. Zadnjih četiri tjedna živim s Iyman, Sirijkom koja je ostala zarobljena u Hrvatskoj i hvata me panika misleći koliko će vremena proći prije negoli netko od susjeda digne slušalicu i prijavi me, jer pomažem nesretnim ljudima iz nade da bi takvo nešto netko napravio i za nas da se nađemo u takvoj situaciji.

Sve je počelo tako što smo cimerica i ja imale praznu sobu u našem podstanarskom stanu u Novom Zagrebu. Kad su se prije nekoliko mjeseci počele skupljati izbjeglice na Glavnom kolodvoru, razgovarale smo s poznatima iz Inicijative za podršku izbjeglicama „Dobrodošli“ i „Are you Syrious?“ te im ponudile na dispoziciju višak svog životnog prostora.

Prvo su nam došla dva mladca iz Alžira, gotovo dječaka, vraćena sa slovenske granice nakon čega su danima bauljali okolo kolodvora. Ostali su samo par dana, jedva smo ih i stigle nahraniti kako treba i već su bili u vlaku za Sloveniju, u novom pokušaju ilegalnog prelaska granice. Ovog puta su uspjeli, dokopali su se prvo Trsta, a kasnije i Francuske. Sudeći po veselim fotografijama koje stalno kače po Facebooku, čini se da im je tamo sasvim dobro.

Nakon njih nam je došao bračni par iz Sirije. Dok pišem ovu sintagmu - bračni par - pomalo mi je smiješno, iz razloga što ona ima petnaest, a on devetnaest godina. Sukladno svojoj „nježnoj dobi“ izgledali su potpuno pogubljeno i prestrašeno. Ostali su tri-četiri dana, taman toliko koliko im je trebalo da im rodbina preko Western Uniona pošalje 1.500 eura za švercera s kojim su se kasnije uspješno prebacili preko granice.

Izbjeglice
Sve je počelo kad su se prije nekoliko mjeseci izbjeglice počele skupljati na kolodvoru, a mi smo imali viška sobu (FOTO: Hina)

U tih par dana rijetko su izlazili iz sobe, rijetko su uopće proizvodili zvukove. Nikad me nisu tražili ništa osim da im pomognem oko podizanja novaca. Objasnili su mi što žele preko Google translatea i otišli smo u poštu. Ispunjavajući formular u njihovo ime osjećala sam poglede prisutnih valjda zato jer je bilo jasno odakle su i jer je Ayan imala maramu zamotanu tako da joj prekriva vrat i kosu. Dok smo stajali u redu, Mahmudu je zazvonio mobitel i poštom je počela odzvanjati melodija ezana (poziva na molitvu). Sad su već svi otvoreno buljili u nas i palo mi je na pamet kako je ta vibracija koju osjećam u prostoru zapravo panika svih prisutnih. Svi redom su upravo pomislili da smo teroristi, pomislila sam. Došlo mi je da ispustim neki „bu“ u njihovom smjeru ili još bolje „bomba!“, pa da makar s razlogom budu u panici. Naravno, nisam, a i dotad je Mahmud već panično ugasio mobitel. Nastavili smo čekati u redu, svatko gledajući u svom pravcu.

O Siriji i putu iz nje pričali su malo i skoro ništa. Spominjali su Daesh (ISIL) i Ruse koji su bombardirali njihov grad Idlep. Tursku granicu na kojoj su čekali danima. Grčko more koje ih je užasnulo i u kojem su proveli sate.

Jednog jutra u zoru probudio me zvuk njihovog tihog pokušaja izlaska iz stana. Pričali su ispod glasa, brzo i isprekidano, i uskoro zatvorili vrata za sobom. Razmišljala sam da izađem iz svoje sobe i poželim im sreću, ali nije bilo smisla, samo bi im digla još veću paniku. Za sobom su ostavili valjda jedino što su mogli. Nekoliko pašteta i mesnih narezaka koje su dobili od donacija. Nikako mi nije bilo jasno zašto su odlučili ne ponijeti hranu sa sobom. Nekad na putu do Njemačke sigurno su zbog takve odluke bili gladni. Ostavljene paštete odlučila sam shvatiti kao znak pažnje i zahvalnosti.

Nekoliko tjedana kasnije došla je Iyman.

Doručak, ručak i kukičanje u tišini

Jutros smo jele u tišini. Kasnije smo spremale ručak u tišini. Dok ja gulim kapulu, ona guli češnjak. Kasnije smo jele u tišini i pile kavu u tišini.

Tako zapravo izgleda moj suživot sa Iyman u zadnjih tri tjedna koliko već stanuje kod mene – bezglasno. Cimerica se u međuvremenu odselila, u stanu smo samo nas dvije. Osim neizbježnog thank you, Iyman ne zna ni riječi engleskog i sporazumijevamo se preko Google translatea, točnije, u prevoditelj utipkavam rečenice samo ja, a ona na njih odgovara klimanjem ili odmahivanjem glavom.

Izbjeglice
Njihovi su životi uglavnom prepuni neizbora (FOTO: Hina)

Svoje dane provodi nekako stoički i pokorno. Dok ja radim za kompjuterom, ona na mobitelu gleda sapunice, pije crni čaj i kukiča. Plete te neke uvijek iste okrugle tabletiće u različitim bojama i slaže ih na policu u svojoj privremenoj sobi. Od jutra do kasne večeri priča s obitelji ostaloj u Siriji i iz njezinog mobitela stalno odzvanjaju ženski glasovi i dječja graja.

Kad je gledam osjećam kao da ima sto godina, a ne samo dvadeset i jednu. Pored nje sam, sa svojih trideset i četiri, kao neko silno raspušteno dijete.

Dok sjedim na balkonu, prilazi, smiješi se, namješta se na suncu. Pogleda me umornim očima, smiješi se opet. Kukiča, gleda serije, priča s rodbinom.

Nekad nam umjesto kave skuham kave čaj od gospine trave da obje budemo manje tužne.

U jednom od tih naših bezglasnih dana posjećuje nas prevoditelj, Iračanin, što je dobra prilika da saznam sve što od same Iyman ne mogu čuti i da napokon preko njega razgovaramo.

Udana je već više od dvije godine. Balkansku izbjegličku rutu prešla je s rođacima i nakon Turske, Grčke, Makedonije našla se u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu. Tamo je po nju došao njezin muž, Al-Hussin koji je na put krenuo nekoliko mjeseci ranije, stigao uspješno do Njemačke gdje mu je već odobren azil. Kupio je kartu i za nju pa su krenuli zajedno preko slovenske granice, ali je Iyman nije mogla prijeći jer je u to vrijeme već bio zatvoren izbjeglički koridor i prestajala je postojati međunarodna situacija u kojoj bi za nju bilo moguće prijeći granicu bez vize. U Dobovi su ih skinuli s vlaka i oboje su se vratili u Zagreb gdje su ih na Glavnom kolodvoru zatekli volonteri Inicijative.

Slavonski brod tranzitni centar
Iyman se našla u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu koji je nedavno zatvorio svoja vrata izbjeglicama (FOTO: Hina)

Al-Hussin se vratio u Njemačku i tamo započeo proces traženja spajanja obitelji, a Iyman je neko vrijeme prije nego će doći k meni provela kod jedne obitelji. Proces spajanja obitelji, međutim, ide jako sporo i otežano jer im je original vjenčanog lista ostao u Siriji, a njemačka ambasada njegovu kopiju ne smatra dovoljno dobrim dokazom. Iyman se tako našla u nekoj vrsti pravnog vakuuma koji traje već mjesecima i kojem se ne nazire kraj. Uskoro će joj isteći dozvola privremenog boravka u Hrvatskoj i nakon toga će morati ili tražiti azil ili će biti vraćena u zemlju iz koje je ušla u RH. Dodatni je problem što njezin muž odbija svaku mogućnost da ona tu zatraži azil i zapravo trenutno nitko ne zna kako joj točno pomoći.

Reakcije svijeta o kojem ništa ne zna

Neki dan smo zajedno išle prošetati mog psa. Ona se zakopčala do grla u svoj skafander dok je vani sunce nesmiljeno grijalo. Sjele smo na kavu na suncu i učinilo mi se na trenutak da joj je mučno od vrućine. Zamolila sam konobara da raširi suncobran. Činila se zahvalnom. Tipkala sam na Google translate poruke na koje je, kao i obično, odgovarala s klimanjem, odmahivanjem ili kratkim tamam, što bi u arapskom značilo u redu. Ljudi na ulici i u parku su je promatrali, jedna žena u parku je toliko buljila da se jedva sjetila pomaknuti u stranu da nas propusti. Frknula sam jedan prezrivi puh u njenom smjeru, produžujemo dalje dok osjećam kako mi navire bijes jer Iyman nije mogla ne primijetiti kakve reakcije izaziva kod ovog svijeta o kojem ne zna ništa.

Vratile smo se kući, doručkovale u tišini, popile još jednu kavu u tišini. Sjela sam za kompjuter, ona je oprala suđe i počela kukičati. Još jedan dan našeg suživota prolazi u ugodnoj tišini.

Dok ulazimo u četvrti tjedan suživota, mediji izvještavaju o izmjenama Zakona o strancima koji će po uzoru na naše susjede Mađare kriminalizirati solidarnost i kažnjavati drakonskim novčanim kaznama pokušaje pomoći izbjeglicama bez papira. Hvata me lagana panika koja me ionako drži već neko vrijeme jer moji stanodavci ne znaju da u njihovom stanu bez naknade živi jedna mlada Sirijka.

Iyman zapravo i nije ilegalno tu, bar ne sasvim. Sive zone i specifične situacije poput njezine nisu predviđene zakonom. Razmišljam o onim ljudima koji bulje u nju na ulici i koliko će vremena proći prije negoli netko od susjeda digne slušalicu i nazove gazde stana. Bi li i njih kaznila država Hrvatska ili bih samo ja dobila kaznu od 23.000 kuna?

Što je s činjenicom da država ne želi znati za nekoliko stotina nesretnika koji su prošli kroz Glavni kolodvor i za koje nije učinila ništa da ih negdje smjesti, nahrani i pobrine se za njih pa su to činili ljudi poput mene iz nekog osjećaja solidarnosti i nade da bi takvo nešto netko napravio i za nas da se nađemo u takvoj situaciji?

Novi Zagreb
Njezin izbor nije bio ni otići iz Sirije, ni mjesece provesti na putu ni tjednima sjediti usamljena u nekom Novom Zagrebu za kojeg sigurno donedavno nije ni čula (FOTO: Wikipedia/TomZH3030)

Nisam nikad bila izbjeglica, ali se dobro sjećam izbjeglica u ratu. To su bili ljudi koje sam znala kada rata nije bilo, bili su to neki veseli ljudi koji su dolazili ljeti.

Kad je počeo rat, mojima se nije činilo da imaju nekog izbora nego pozvati ih da dođu kod nas. Da budu na moru, da se spase, da ne budu ubijeni, silovani, gladni… Ostali su jednu zimu prije nego su otišli u Njemačke i Kanade odakle još redovito mojim čestitaju Božiće i Uskrse.

Pitam Iyman što očekuje od života u Njemačkoj i misli li naučiti njemački. Plaha kakva je, odgovara da samo želi biti s mužem. Zbog toga je i krenula na ovaj put iz sela u okolici Idlepa i iza sebe ostavila roditelje i osmero braće i sestara.

Nije to bio njen izbor. Muža je upoznala kratko prije dogovorene udaje, viđala bi ga jednom tjedno u društvu drugih žena sve dok se obitelji nisu dogovorile oko cijene. Dijete kakvo je, zaljubila se u tog muškarca kojeg su joj odredili. Dok govori o okolnostima koje su dovele do udaje, nema nikakve gorčine, kad priča o mužu, smiješi se i licem joj prolazi ona sretna neugoda. Sad već prepoznajem kad priča s njim na telefon, glas joj se omekša i neko vrijeme nakon toga je skoro pa sretna. Mala, umorna, ostarjela Iyman.

U Siriji je završila devet razreda osnovne škole. Kad je trebala nastaviti školovanje to je podrazumijevalo svakodnevno putovanje u grad i njezini joj to nisu dopustili. Uskoro je počeo rat i sve škole su se ionako zatvorile. Odjednom je postala udana i jedini cilj njezinog života postao je biti nečija žena, Al-Hussinova žena.

Iyman uskoro odlazi od mene kod neke druge žene koja će je primiti dok se nešto dalje ne smisli. Nadam se da će uskoro stići gdje je krenula. Da će naučiti njemački i upisati srednju školu. Da će joj slika nekog drugačijeg načina života koji je proživjela sa mnom ostaviti neku klicu spoznaje da život ne mora biti zatvoren samo unutar četiri zida i da kuhinja nije njezino jedino mjesto ispunjenja. Da se komunicirati može i s ljudima s kojima nije rodbinski povezana.

Njezin život prepun je neizbora. Njezin izbor nije bio ni otići iz Sirije, ni mjesece provesti na putu ni tjednima sjediti usamljena u nekom Novom Zagrebu za kojeg sigurno donedavno nije ni čula.

Obuzima me tuga, falit će mi njezina ugodna tiha sjena, ali ako joj je vrijeme provedeno sa mnom značilo makar izostanak neugode i kakav-takav osjećaj sigurnosti, učinila sam dobru stvar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije