Tijekom pandemije ionako već podijeljeno hrvatsko društvo se polariziralo, a jedan od glavnih okidača takve pojave su dezinformacije, odnosno lažne vijesti. Dezinformacije su sve veći uteg demokraciji, no da bi im se društvo oduprijelo nužno je detektirati suštinu problematike. Otkud dolaze informacije, zašto ljudi ne vjeruju znanstvenim autoritetima, koja je uloga mainstream medija u ekosustavu dezinformacija, kako prevenirati utjecaj lažnih vijesti, kakva je uloga digitalnih platformi i što je koncept pandemijskog sramoćenja samo su neka od pitanja na koja su odgovor pokušale dati sudinice i sudionici na Gongovoj raspravi „Ekspanzija dezinformacija u vrijeme COVID-19 pandemije“.

Da pandemija nije samo zdravstvena, ekonomska i socijalna, nego da se radi i o pandemiji dezinformacija koja će ostaviti dugotrajni trag na društvu i demokraciju istaknula je uvodno Gongova radnica Svjetlana Knežević. 

„Pandemija je produbila osjećaj nesigurnosti i straha, građanstvo gubi ionako poljuljano povjerenje u institucije, medije i demokraciju. Imamo prosvjede u kojima sudjeluju javne ličnosti, političari oportuno jačaju svoje pozicije na panici i strahu, novinari su napadnuti, a rijetko je tko preuzeo odgovornost. Online dezinformacije imaju snažan 'oflajn' utjecaj na društvo“, poručila je Knežević.

Marijana Grbeša Zenzerović, izvanredna profesorica pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu kazala je da je teško odgovoriti na kompleksno pitanje zašto ljudi vjeruju dezinformacijama, no istaknula je nužnost pokušaja i traženja odgovora.

„Jedan od razloga u našem nacionalnom kontekstu je nepovjerenje. Prema Eurobarometru vidimo da je Hrvatska kontinuirano godinama na dnu ljestvice povjerenja u institucije. Situacija je dramatično gora s povjerenjem u političke stranke, 87 posto ljudi ne vjeruje strankama. Povjerenje u pravosuđe je na 21 posto i to bi nas trebalo najviše zabrinuti. To pokazuje da je stopa povjerenja u institucije, poput vlade, sabora ili pravosuđa dramatično niska. No ljudi ne vjeruju ni medijima. Bitno manje vjerujemo nego što je to prosjek u EU. Oko 28 posto ljudi je sklono vjerovati medijima, a prosjek u EU je 41 posto. Brojka je u padu za devet posto u odnosu na prošlu godinu. Hrvatski građani su podložniji vjerovati informacijama s društvenih mreža nego drugi građani EU. A tome još treba pridodati stopu izbjegavanja vijesti, dakle ljudi koji gase vijesti i ne čitaju ih jer im stvaraju nelagodu. Ljude ne brine financijska situacija u medijima, ljude nije briga za to i to je nešto o čemu treba razmisliti. Povjerenje u zdravstvo je isto tako u padu. Zbog opće stope nepovjerenja ljudi su podložniji dezinformacijama. Dojam koji se stvara u javno prostoru kaže da 83 posto ljudi misli da je ekonomska situacija katastrofalna“, rekla je Grbeša Zenzerović pa dodala kako više hrvatskih građana vjeruje Europskoj uniji nego nacionalnim institucijama.

A ako ne vjerujemo u ništa i ne vjerujemo nikome, osim ljudima koji su slični nama i koje imamo na društvenim mrežama, smatra Milica Vučković, također s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, imamo velik problem.

Vučković je iznijela podatke Eurobarometra iz 2019. godine prema kojima je više od polovice građana EU svjesno da se barem jednom tjedno susretnu s dezinformacijom, 62 posto ljudi u Hrvatskoj je kazalo isto pa se pita kako ljudi onda ipak toliko nasjedaju na lažne vijesti. 

Ionako podijeljeno hrvatsko društvo se dodatno polariziralo (FOTO: HINA/Zvonko Kucelin)

„Primjećujem 'efekt trećeg' i među svojim studentima koji zbog općeg stanja cinizma i zbog mišljenja da sve znaju i da znaju prepoznati dezinformacije, a da netko drugi ne zna, nasjedaju na dezinformacije. To je problem kojeg treba adresirati i govoriti više no ikad o tom problemu. Sve spretniji i sofisticiraniji načini su dezinformiranja i sve ih je teže prepoznati. Tehnike napreduju iz dana u dan, kada raskrinkate jedan način pojavi se nešto novo, tu je i 'deep fake' i umjetna inteligencija. Tu su i 'bootovi' koje je teško prepoznati, a sve ih je više. To je sila protiv koje se treba boriti i zato je važno pričati o problemu. Dezinformacije su veliki problem i izazov za demokraciju, smatra tako veliki broj građana EU prema još jednom ranijem istraživanju, što je dobro jer znači da su građani ipak svjesni problem“, objašnjava Vučković s dozom optimizma pa zaključuje s podatkom Eurobarometra iz 2019. godine koji kaže da na pitanje tko bi trebao biti glavni u borbi protiv „fake newsa“, 61 posto građana misli da su to mediji, a u Hrvatskoj je čak 68 posto građana takvog mišljenja.

Mato Brautović, profesor s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku govorio je o ulozi „mainstream“ medija u ekosustavu dezinformacija.

„Postoji model rada koji se temelji na brzini, a drugi mediji vijest prenesu kada vide da je neki medij objavio nešto, bez razmišljanja o posljedicama. Nema tradicije follow up priča i ispravljanja greške kao što je to slučaj negdje vani. Doseg mainstream medija je daleko širi od nekih zatvorenih grupa na društvenim mrežama pa su i posljedice daleko veće i prave veću štetu. Kada se i govori u medijima o dezinformacijama, tu isto postoji problem. Ono što znamo iz niza istraživanja jest da ponavljanje pogrešnih teza dovodi do toga da ih ljudi počinju prihvaćati. Osnovni postulati novinarstva sugeriraju da izvještavanje treba biti uravnoteženo i pošteno, a taj princip uravnoteženosti često podrazumijeva 'dvije strane'. To može dovesti do toga da se sutra građani ne žele cijepiti, poštovati epidemiološke mjere ili vjerovati da postoji neka bolest“, objasnio je Brautović koji smatra da je tome tako zato što se vrlo često u medijskim izvještajima, zbog uravnoteženosti i poštenog pristupa, daje jednak prostor i tezama „za“ i tezama „protiv“, iako u znanstvenoj zajednici „postoji neki generalni konsenzus da cjepivo pomaže u borbi protiv bolesti“. 

„Što su građani više izloženi tradicionalnim medijima koji tako izvještavaju, to više tome vjeruju. Pošteno i uravnoteženo izvještavanje treba drugo tumačenje, to nije čisto matematički – 50:50, pola 'antivakseri', pola 'vakseri'“, rekao je profesor Brautović.

Najjednostavniji odgovor na pitanje zašto ljudi vjeruju dezinformacijama dala je izvanredna profesorica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Andrea Vranić: „Ljudi vjeruju dezinformacijama jer su, kako mi psiholozi kažemo - ljudi. Imamo kognitivna ograničenja, ugrubo ih možemo svesti na to da imamo ograničen kapacitet procesuiranja informacija koje čujemo. Na temelju jedne informacije smo skloni generaliziranju i tako kanaliziramo nove informacije. Te pristranosti, prvenstveno vezane uz naša vjerovanja, čine nas podložnijima dezinformacijama. Ne prosuđujemo što govori osoba kojoj vjerujemo, ne propitujemo izvore informacija kod tih ljudi, pogotovo kada nismo eksperti za temu. Imamo i to što zovemo kognitivna lijenost, a to je sklonost da se ne bavimo svime što smo čuli i pročitali. Još i veći ili barem jednak problem kod dezinformacija su i emocije. Kada bismo tražili metaforu, mi, u kognitivnoj psihologiji, bismo rekli: čovjek je nalik na računalo. Naše emocije bi u tom smislu mogle biti pogonsko gorivo koje usmjeravaju taj kognitivni sistem“.

Vranić je ustvrdila i da ljudi djeluju na principu straha.

„Iz straha da izgubimo ljude ili da ih ne razumijemo ne provjeravamo informacije koje su nam dali ljudi kojima inače vjerujemo, ne analiziramo“, rekla je.

Problem s demantijima, kaže, jeste ponavljanje informacija, a naše pamćenje ne razlikuje je li nešto dobra ili loša informacija već samo pamti informaciju. Što se tiče „follow up“ priča, slaže se s profesorom Brautovićem. 

„Zato treba raditi follow up priče, gdje je detaljno opisano zašto vijest nije istinita. Tako se osnažuje upamćivanje istinitih informacija“, smatra profesorica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Izvršna direktorica Gonga, Oriana Ivković Novokmet, ukazala je na važnost snažnije regulacije velikih digitalnih platformi koja bi ohrabrila korisnice i promicala decentralizaciju i demokratizaciju interneta. Ivković Novokmet navela je ključne zahtjeve mreže Europska digitalna prava (EDRi) kao dio rješenja aktualnog problema. Facebook i druge velike platforme više ne bi mogle imati ogromnu moć nad našim konzumiranjem informacija, nego bi se kontrola prebacila natrag na ljude. Za to je potrebno, smatra, odvojiti „hosting“ od krojenja sadržaja.

„Nadam se da bi ovo mogao biti početak kraja Facebooka kakvog poznajemo, cijena neregulacije je bila visoka – od pobjede Donalda Trumpa do pandemijskih dezinformacija. Facebook je imao veliku ulogu u vremenu post istine. Niti jedan stroj ne bi smio kontrolirati toliko mnogo ljudi. Kontrola 'big tech' kompanija je u središtu rasprava u EU. Govor mržnje, dezinformacije koje postaju viralne i dolaze na vrh preporučenog sadržaja prema modelu koji traži veći angažman – na tome se ostvaruje veliki promet“, poručila je te ustvrdila da se mora mijenjati takav manipulativni model, jer ako ostane isti nema koristi u uklanjanju problematičnih objava. 

Rad na Faktografu, hrvatskom portalu za provjeru činjenica, koji je ušao u šestu godinu djelovanja, obilježila je pandemija. Na temu dezinformacija povezanih s COVID-om 19 i pandemijom napisano je oko 500 tekstova.

„Počeli smo dobivati sve veći broj upita građana o onome što vide na društvenim mrežama, pa nam se činilo važnim odgovoriti na to. Zato smo otvorili rubriku 'Pitali ste' gdje direktno odgovaramo na pitanja čitatelja. Dosad je u rubrici objavljeno oko 300 tekstova i to se nadovezuje na pitanje povjerenja. Pokušavamo direktnom komunikacijom izgraditi vezu s ljudima koji su angažirani jer je s njima moguć barem neki oblik suradnje“, poručila je Ana Brakus, izvršna direktorica Faktografa.

"Nisu svi ljudi koji ne vjeruju institucijama ludi, nešto se dogodilo da im se srozalo povjerenje i da sad vjeruju samo bliskim ljudima" (FOTO: pxfuel)

Objasnila je termin „cheap fake“ koji je skovala Joan Donovan sa Sveučilišta Harvard.

„Radi se o vrlo jeftinom proizvođenju misinformacija. Naše iskustvo je takvo da u velikoj mjeri netočne informacije koje kolaju društvenim mrežama su proizvedene negdje drugdje i na neki način lokalizirane. Rubni portali proizvode netočne informacije nabijene emocijama s ciljem ostvarivanja sve većeg broja 'klikova' kako bi zarađivali“, kazala je pa dodala da su pokrenuli suradnju s „fact checkerskim“ organizacijama iz regije. 

Referirala se i na rubriku „Pod povećalom“: „Ta je rubrika nužan i sastavan dio portala jer pokušavamo uzeti u obzir kakva je društveno politička situacija u našoj okolini. Važno je u toj rubrici promatrati cjelokupnu sliku, a ne pojedinačne slučajeve. Nisu svi ljudi koji ne vjeruju institucijama ludi, nešto se dogodilo da im se srozalo povjerenje i da sad vjeruju samo bliskim ljudima“. 

Brakus je naglasila i važnost empatije rekavši kako u osnovi fact checkinga mora biti empatije prema ljudima koji ih čitaju, ali i prema onima koji dijele loše informacije jer je to najčešće zato što nemaju pristup dobrima.

Nebojša Blanuša, izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, predstavio je istraživačke aktivnosti multidisciplinarnog projekta PRO-FACT koji za cilj ima razotkrivanje dezinformacijskih kampanja o COVID-u 19 u Hrvatskoj. U projektu sudjeluju, osim njegovog fakulteta, sudjeluju, Sveučilište u Dubrovniku, zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva, Faktograf te Gong koji je nositelj projekta. Istraživanje u trajanju od 15 mjeseci dat će sveobuhvatniji i detaljniji uvid u procese nastajanja dezinformacija, izvora i načina širenja istih, a rezultati će biti prezentirani tijekom iduće godine.

Profesorica Grbeša Zenzerović smatra da je jedan od problema s prevencijom dezinformacija neulaganje u razvijanje kritičkog mišljenja koje nije sustavno integrirano u obrazovni sustav. 

„Vidimo srozavanje kvalitete javnog diskursa, a tome doprinose i mediji koji su jedan od ključnih faktora kritičnosti. Razina i kvaliteta medijskog prostora bitno je opala, a o tome se ne vodi računa, nema ni brige o nužnosti građanskog obrazovanja. Sve je niža razina kvalitete novinarstva i napori civilnog društva su hvalevrijedni, ali u situacijama krize se vidi kako izgleda zapušteni javni prostor“, rekla je Grbeša Zenzerović.

Antivakseri, smatra Milica Vučković, napadaju znanost jer je spora ili sporija nego što bi građani htjeli i jer znanstvenici nemaju uvijek odgovore na pitanja. 

„Govore jezikom koji nije uvijek razumljiv kao što je to jezik dezinformacija. Nije lako komunicirati znanost, pa kada nemamo odgovor ili ne razumijemo punimo rupe dezinformacijama“, objasnila je profesorica. 

Kada govorimo o prevenciji sličnog je mišljenja kao i profesorica Grbeša Zenzerović.

„Razvijanje medijske pismenosti i kritičkog mišljenja samo je jedan dio, a važna je i uloga medija i bolje novinarstvo, kao i razvoj svijesti građana da provjeravaju izvore. Puno je toga, ali bit ćemo pametniji kada završimo projekt“, kaže Vučković.

Na pitanja zašto novinarstvo nije odgovornije i zašto doprinosi problemu, te kako da mediji budu dio rješenja, a ne problema, Gongova direktorica odgovara da ne možemo gledati problem samo tako da novinarima damo smjernice, jer manipulativni poslovni model oblikuje i medijske objave. 

„Ako imamo medije koji su u ozbiljnim poslovnim problemima, a novac dolazi 'klikovima', onda treba raditi na osnaživanju financijskih izvora medija“, ustvrdila je Ivković Novokmet.

Zaključno se govorilo o važnosti pristupa razumijevanja prema žrtvama dezinformiranja. 

„Kritički osvrti na tu skupinu ljudi negativno djeluje na njih, još dublje budu uvučeni u dezinformacije. Treba ih pokušati razumjeti i činjenično, a ne logično im objasniti zbog čega su njihova uvjerenja pogrešna. Nekoliko je elemenata koje treba uzeti u obzir kod razgovora s antivakserom“, poručio je profesor Brautović. 

Novinarka Brakus ističe da je vrlo važno razlikovati ljude koji su nasjeli na lažnu vijest i dijele je dalje misleći da čine dobro i one koji koriste strah za vlastitu korist – ekonomsku ili političku. 

„Smatram da je izrazito potrebno osvrnuti se na okolnosti u kojima se ti ljudi nalaze, i pod kakvim su inače utjecajima. Velika je razlika između ljudi koji su 'upali' u to i ljudi koji koriste situaciju i žive od tuđe patnje“, zaključuje Brakus.

Kognitivna psihologinja Andrea Vranić, kao u filmu, ponudila je „dobru i lošu vijest“: „Dobra vijest je da se možemo odučiti od naših naučenih ponašanja, a loša je da je potrebno jako dugo vremena da bismo se odučili ukorijenjenih navika. Potrebna je dosljednost i dugotrajnost. Stavovi se jako teško mogu mijenjati i potrebno je dugo vremena. Jedna od mjera je pokušaj približavanja dvije suprotstavljene strane tako da im se pokušavaju približiti njihove sličnosti. Treba prihvatiti da obje strane trenutno djeluju iz brige, samo imaju drugačije izvore informacija. Zajedništvo bi pomoglo u rješenju problema. Treba pokušati razumjeti tuđi strah i približiti ljudske osobine jedne i druge strane.“

Profesorica Grbeša Zenzerović za kraj je objasnila koncept pandemijskog sramoćenja. Radi se o diskursu pandemijske stigmatizacije koji je isključiv i provlači se od početka pandemije, a kaže – mi i oni. 

„Takav pristup je kriv i ne može biti rješenje situacije. O tome se priča u cijelom svijetu – kako iskoračiti iz stigmatizacije i polarizacije“, napomenula je.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"