VAŠA „CENZORICA“

Bojimo li se? Pa evo odgovora na to pitanje. Bez ijednog linka!

ritn by: Ana Benačić | 31.12.2021.
VAŠA „CENZORICA“: Bojimo li se? Pa evo odgovora na to pitanje. Bez ijednog linka!
Kada su se zaoštrili napadi na Faktograf zadnjih dana pitali su nas i bojimo li se. Pa evo odgovora na to pitanje, bez ijednog linka. Plaši me pomisao na ljude u kojima tumori rastu, jer zbog pandemije odgađaju odlazak liječniku. Pomisao na strah moje majke da će umrijeti u mukama, boreći se za zrak. Pa pomisao na mozgove djece koja su u pandemiji MORALA provoditi više vremena pred ekranima, jer škole nisu radile normalno. Pomisao da je virus doista produkt laboratorija i da će sljedeći biti gori, jer ljudi čačkaju i nitko to neće moći regulirati, makar ne uvijek i svugdje u svijetu. Pomisao da sam cijelu pandemiju provela pokušavajući pomoći sebi i drugima da se orijentiraju u ovom kaosu, na jedini način na koji znam - čitanjem i trijažom izvora. Pomisao da usprkos tome ili baš zbog toga zemlja u kojoj živim tuče europske rekorde u necijepljenju s jedne strane i u smrtima od Covida s druge.

- Fact-checking je cinična, profitabilna cenzura zapakirana u ideologiju. Crvene identitetske politike!

- Ma koje crvene? To je sve zbog para, šuruju s korporacijama.

- Fašisti.

- Ja mislim da ih samo masno plaćaju sociopate iz medicine. Zamisli ti, oni zataškavaju djelotvornost jeftinog i dostupnog lijeka, liječi Covid! Ljudi umiru, a oni...

- Umiru..? Umiru oni koji su za umrijet', ostali ne znaju jesu li popušili virus ili su se samo nahladili.

- Dobro, ali stvarno je točno da kad je vrhunac zaraze onda se više umir...

- Umire se zato što ne liječe ljude, a mogu! Ubijaju ih respiratorima, umjesto da im daju ivermektin. To je ljudski lijek, a prodaju priču da je za konje! Samo što ga zbog ovoga ne možeš nabavit', iako ti treba. Ili ti je skup, košta nekoliko stotina kuna. Al možeš uzet onaj veterinarski. Dozira se žiličicom za kavu i razrijedi.

- Kolikom?

- Šta?

- Kolikom žlicom.

- Pa malom.

- Pa imaš one pliće i dublje. U nekim, štajaznam, kafićima dobiješ one velike s kojima možeš normalno iscjedit vrećicu čaja, a u drugim su skoz male, k'o one za uzimanje uzorka stolic...

- Jebeš me sad sa žlicom! Za kavu, ne za čaj. Valjda je ona manja, šta ja znam! Poanta je u tome da su fact-checkeri samo korisni idioti u cijeloj ovom, ovom pandemijskom marketingu. Imaš ljude koji će zaraditi i oni kojima odgovara da se umire što više. I da smo u kavezima. I da doktori odmaraju u praznim bolnicama. I da nam uzmu sve slobode, prvo slobodu govora!

- Znate šta? Da nije tog Faktografa garant bi se cijepilo više ljudi.

Da. Ova kakofonija je svakodnevica fact-checkera. Sve sam ovo, radeći za Faktograf, u nekoj varijanti čula, uz, naravno, prijetnje raznoraznim sudovima - zemaljskim, nebeskim i prijekim. Da ne bude zabune oko ovih zadnjih - to su oni kada rulja ili pojedinac uzimaju stvar u svoje ruke. Više puta sam se pitala bih li se smjela pojaviti na Festivalu slobode i koliko bi mi zuba ostalo u glavi nakon te ekskurzije. I koliko je normalizirano da ih bude što manje. Redakcija ne želi da to provjeravam, a ni sama nisam sigurna koliko sam znatiželjna. 

Puno se priča o filmu „Don't Look Up“, navodnom „Dr. Strangelovu“ današnjeg trenutka i koliko je smiješan ili nije, koliko je pametan ili glup. Ali nisam vidjela da itko spominje da je plakao. Ja jesam, u više navrata. Uglavnom u trenucima kada Kate Dibiasky proživljava strah tako intenzivan da sâmo njegovo zamišljanje boli, u cijelom tijelu. 

Don't Look Up
Kate Dibiasky u "Don't Look Up" (SCREENSHOT: YouTube)

Kada su se zaoštrili napadi na Faktograf zadnjih dana pitali su nas i bojimo li se. Pa evo odgovora na to pitanje, bez ijednog linka

Plaši me pomisao na ljude u kojima tumori rastu, jer zbog pandemije odgađaju odlazak liječniku. Pomisao na strah moje majke da će umrijeti u mukama, boreći se za zrak. Pa pomisao na mozgove djece koja su u pandemiji MORALA provoditi više vremena pred ekranima, jer škole nisu radile normalno. Pomisao da je virus doista produkt laboratorija i da će sljedeći biti gori, jer ljudi čačkaju i nitko to neće moći regulirati, makar ne uvijek i svugdje u svijetu. Pomisao da sam cijelu pandemiju provela pokušavajući pomoći sebi i drugima da se orijentiraju u ovom kaosu, na jedini način na koji znam - čitanjem i trijažom izvora. Pomisao da usprkos tome ili baš zbog toga zemlja u kojoj živim tuče europske rekorde u necijepljenju s jedne strane i u smrtima od Covida s druge.

Što je najgore, ta korona je manji problem. Od pomisli da izbjeglička kriza 2015./16. uopće nije kriza naspram onoga što nas čeka, čak mi se malo i povraća. A tek od pomisli na efekt vruće žarulje koji se širi sjeverno i južno od Sahare. Na sirotinju milijunskih gradova na obalama mora i oceana. Komarce, bolesti tropskog pojasa i patogene smrznute u permafrostu. Pa pomislim na rastakanje Europske unije, ali ne zbog nacionalnog dišpeta ili pravde za periferiju, već zato što će ponestati milosti i para za spaljenu zemlju na jugu, tome se neizmjerno veselim. Tu je i pomisao na luksuzni stan na Manhattanu s vratima kakva imaju podmornice. Na ljude koji zimi ne mogu otvoriti prozor da izrače stanove i kuće, jer iz komšijskih dimnjaka suklja dim obogaćen sumporom (taj ugalj je jeftiniji). Pomisao na ljude, životinje, stabla i kuće u plamenu. Jalovu i suhu zemlju u Slavoniji, Dalmaciju bez ono malo vegetacije (valjda je neću vidjeti pod morem?), Zagreb vruć kao parkiralište ljeti.

Možda mi treba pomoć. Možda zaslužujem papir. Ili podulji odmor. Možda bi mi bilo pametnije da dam otkaz. Možda bi nam svima bilo lakše kada bi informacije koje je Faktograf označio kao (djelomično) netočne ostvarile svoj puni viralni potencijal. Ako je viralno, onda je ponovljeno barem tisuću puta pa mora da je i istinito, je l' tako?

Neki ljudi zamišljaju da moje koleg/ic/e i ja namjerno, po cijeli dan čitamo i propagiramo samo članke koji su u skladu s tzv. narativom, e kako bismo mogli perpetuirati ovu masovnu psihozu uzrokovanu pandemijom iz nekih od gore opisanih patološko-interesnih pobuda. Kad kažem po cijeli dan, mislim na osam radnih sati plus još nekoliko njih koliko mi tema nekad ne dipušta da se smirim. Ne utvaram si da sam znanstvenica, ali mislim da mirno mogu reći kako je to natprosječan broj sati koncentracije na temu i analizu izvora.

I ne smeta mi što neki ljudi misle tako, što činjenicu da radim na Faktografu pripisuju mojoj naivnosti ili pokvarenosti. Ali ponekad mi zbilja smeta što radim na valjda najnečitanijem mediju u državi. Kad bi ljudi više čitali Faktograf, uvjerena sam da bi ga manje pljuvali.

Virus sam ignorirala sve dok nisam vidjela prazni Wuhan. A onda mi je urednik rekao da ćemo dati sve od sebe da griješimo što manje, ali da ćemo sigurno griješiti i to ispravljati. I sad, možda griješim jer je „confirmation bias“ zajebana kategorija (samo)obmane, ali čini mi se da u osnovnim postavkama nismo puno profulali.

Pandemija
Sumnjičavost prema medijima, prema farmaceutskoj industriji, Big Techu i drugim korporacijama, nije od jučer i nije bez razloga (FOTO: HINA/EPA/Eloy Alonso)

Prvo, u necijepljenoj populaciji koja se nesmetano kreće virus ubija toliko da može podići broj trupala dovoljno visoko (ili nisko?) da se to jasno vidi u odnosu na petogodišnji prosjek. Najčešće umiru stariji i oni narušenog zdravlja, a mi eto imamo sreće da živimo u dobrano ostarjelom društvu koje voli sve što vole a) mladi i b) Covidovi komorbiditeti: žderanje, pijenje, pušenje, sjedenje...

Drugo, visoko procijepljene populacije imaju manju smrtnost i kad broj zaraženih divlja. I zato ne želiš ići na virus goloruk, već zavrnutog rukava. I primiti i treću, makar dok nas ovaj omikron dobro ne prokuži. Onda ćemo možda, ali samo možda moći pričati o „gripi“.

Treće, ibuprofen može uzrokovati (privremenu) neplodnost, povraćanje krvi i ogavne plikove, a jedemo ga kao kokice.

Možda smo griješili puno više nego što moja pristranost mentalno može podnijeti, ali objektivno nismo griješili onoliko koliko nam se pripisuje. Tokom dvije godine pandemije, Faktograf služi kao vreća za udaranje svima koji su bijesni na vladu, na farmaceutsku industriju, na Facebook, na medije općenito i na sve fact-checkere svijeta generalno. Na to što im je neko negdje nekad nešto obrisao i ne znaju to nešto više naći. Jer ne vole maske, jer im nedostaju kafane, jer su gladni ljudskog kontakta. Zato što gube poslove, zato što nemaju kako zaraditi za sebe, za svoju obitelj. Zato što je preko čitavog filma kojeg su gledali prije pandemije prevučen nekakav sivi filter i sad sve izgleda ružnije, starije, prljavije, hladnije i gore. Kao pakao u filmu „Wristcutters“.

A Faktograf zarađuje! I to zarađujemo kad suzbijamo sadržaj, koji, eto, po nekim novinarsko-uredničkim kriterijima nema činjenično uporište. Jedna od najmoćnijih korporacija svijeta, Facebook, plaća nam da po tim nekim uredničko-novinarskim kriterijima bar malo normaliziramo bujicu viralnih objava milijuna korisnika i stotina portala. I ne govore nam kako da to radimo, jer je naš posao i da znamo kako se ti novinarsko-urednički kriteriji primjenjuju u praksi.

I da: što ljudi lupetaju veće gluposti, koje su jednostavnije za riješiti - mi brže i lakše zarađujemo pare. 

Zamršene teme druga su priča. Zahtjevna pitanja obično dobivaju ono što je iz nekog razloga posebno omraženo, a to je - kontekst. Oznaka "Nedostaje kontekst" ne umanjuje doseg objavama, samo nudi još izvora na temu teze i antiteze. Za njih nam treba vremena i moja me redakcija nije jednom čekala dulje od mjesec dana da isporučim tekst. A to uistinu jest jedan od najvećih luksuza Faktografa.

Svaki Faktografov tekst vodi na izvore tvrdnji o kojima pišemo i po tome smo neusporedivi s drugim medijima. Čak arhiviramo tvrdnje koje pobijamo, jer ne znamo hoće li ih jednoga dana ukloniti Facebook ili sam korisnik ili medij o kojemu pišemo. Oni su ti koji brišu.

Kad Faktograf griješi, on deklarira svoje greške - po opisanom protokolu. Tekstove ne mijenjamo bez da o tome obavijestimo čitatelje. Retrogradno ih proširujemo novim saznanjima uz vidljivu napomenu. Ako pogrešno označimo objavu, mičemo tu oznaku. Ako se ispostavi da nismo u pravu, mijenjamo ocjenu. Ako se netko ispravi, skidamo oznaku.

I po stoti put: Ako Facebook nešto ukloni, mi s tim nemamo veze, plus to ne umire na internetu. Postoje druge platforme, na njima živi Ivan Pernar i to toliko dobro da se probija do Facebooka svako malo. A eno i Srećko Sladoljev je živ, zdrav i viralan na Facebooku, prebolio koronu, razrjeđuje ivermektin, svako malo se svađa s Faktografom, iako smo ga prilično često "kvačili". I tekstovima koji se pišu 30 minuta, i onima za koje treba 30 dana.

Da, koristili smo izraz antivakseri i to prije nego što je to bilo kul. Mislim da je meni prvi puta bilo 2017. godine. Ali nismo se smijali strahovima tih ljudi. Branili smo ih od tih strahova, napadom na ljude koji ih žele iskoristiti, koji žele iskoristiti roditelje djece s autizmom.

Sumnjičavost prema medijima, prema farmaceutskoj industriji, Big Techu i drugim korporacijama, nije od jučer i nije bez razloga. A zahvaljujući kontinuitetu mudrosti političkog vodstva zadnjih smo desetljeća svjedočili komercijalizaciji zdravstva i izgubili smo mnoštvo toliko potrebnih medicinskih sestara i čistačica s iskustvom, koje nas u bolnicama brane od bakterija, mikroskopskih nametnika što svako malo razviju otpornost na nove antibiotike. Hvala mudrome vodstvu i na tome što smo izgubili samo lječilište u Krvavici, što je Sveučilišna bolnica abortirana i što je Imunološki uništen, skupa s povjerenjem Srećka Sladoljeva prema bilo kojoj službenoj istini u medicini.

Da imamo sve to što smo izgubili zadnjih desetljeća, možda bismo imali svoje, a ne Pfizerovo cjepivo, poput Kube, koja trenutno plovi po bonaci. Možda ne bismo morali gledati u cjepivo kao jedini trenutni pouzdani spas, jer virus ne ubija samo kad prodre u pojedinca, on ubija i kroz rupe u zdravstvu. Da imamo ono što smo izgubili ne samo mi, nego i naša djeca za koje Krvavica više nije opcija, možda bismo imali i vjeru u ono što nam pričaju političari. Cijepili bismo se u nekoliko tjedana ili par mjeseci, kao u doba variole vere. Možda bismo bili pomirljiviji i pomislili - pa čekaj, možda je medicini ipak u interesu da je pacijent živ, a ne mrtav. Možda je stvarno cijepljenje jeftinije od respiratora ili dugotrajne terapije, čak i table Ivermektina za ljude na crnom tržištu.

Možda, jer pitanje je kako bi unatoč tome razmišljali ljudi potpuno sluđeni onim što čuju ili čitaju na internetu, a nemaju vremena da se time dublje pozabave. Ili nemaju koncentracije. Ipak je TikTok u drugoj pandemijskoj godini "prepišao" i Facebook i Google. Neka nam iduća godina donese boljih vijesti.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Faktograf

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

    25.01.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

  2. O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

    05.01.2022.

    Predrag Finci

    O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

  3. BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

    05.01.2022.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije