O MIZOGINIJI

Hoće li ženomrsci budućnosti moći doživjeti erekciju na neposlušne ili neobrezane žene?

ritn by: Viktor Zahtila | 30.04.2017.
O MIZOGINIJI: Hoće li ženomrsci budućnosti moći doživjeti erekciju na neposlušne ili neobrezane žene?
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova 94 posto počinitelja nasilja u obitelji kao kaznenog djela muškog su spola, dok je žena šest posto. S tim na umu, „tešku narcističku povredu“ treba redefinirati kao „tešku povredu identiteta“, tj. povredu maskulinog identiteta, koji i postoji samo kao reaktivna formacija na ženski spol, zbog čega je toliko kronično labilan na žene koje ne pristaju biti njegova referentna točka. Krajnja instanca mortifikacije žena na zapadu mistificiran je u „zločin iz strasti“, a u Hrvatskoj je taj tip zločina toliko učestao da ga možemo okarakterizirati kao javno-zdravstveni problem na korak do epidemije. Međutim, „zločin iz strasti“ puka je mistifikacija, prazni označitelj koji sugerira povišeni krvni tlak. Umjesto da dodatno ponižavamo žrtve beznačajnom psihijatrijskom ispraznošću, nasilje nad ženama trebamo početi tretirati kao zločin iz mržnje – mržnje prema ženama.

U kolovozu prošle godine u Rusiji, dvoje vjerskih vođa – Vsevolod Chaplin, bivši glasnogovornik Ruske pravoslavne Crkve i jedan od najprominentnijih pravoslavnih svećenika, te dagestanski muftija Ismail Berdiyev – „izazvali su kontroverzu“ svojim zalaganjem za masovno i sustavno obrezivanje žena. Prema navedenim vjerskim autoritetima uvođenje klitoridektomije kao obvezne za sve žene u Rusiji imalo bi blagotvorni moralno-zdravstveni učinak: smanjenje seksualne deprivacije i razvrata.

Da budemo pošteni prema Chaplinu, u svojoj podršci Berdiyevu napomenuo je kako obrezivanje pravoslavnih žena „vjerojatno nije potrebno jer one nisu toliko promiskuitetne“, pri čemu je indignaciju nad svojim izjavama nazvao „feminističkim kmečanjem“. Berdiyev se razlikuje od Chaplina kao što se brutalni silovatelj razlikuje od perfidnog seksualnog predatora: prvi izvlači nož iz korica kako bi odmah prešao na stvar, dok drugi preferira profinjenu ideološku predigru u kojoj je dovoljna prijetnja nožem kako bi žene same zauzele submisivnu pozu. Razlika je, dakle, u stilu.

Sažimajući članak koji sam pročitao u britanskom Telegraphu shvatio sam koliko su neprecizni i jalovi novinarski eufemizmi poput izraza „izazvati kontroverzu“, termina „obrezivanje“, pa čak i „genitalna mutilacija“. Ono što se čini ženama ne može se svesti na kontroverzni medicinski zahvat, jer se radi o totalnoj političkoj i psihopatološkoj katastrofi.

Vsevolod Chaplin, pravoslavni zagovornik obrezivanja žena (FOTO: Wikimedia)

Kad muftija Berdiyev tvrdi kako je „potrebno reducirati žensku seksualnost“, to u praksi znači komadanje ženskog spolnog organa skalpelom kako bi se ženski rod reducirao na rasplodni inkubator. Međutim, čak i takva formulacija olako nasjeda na kršćansku ideološku laž o prokreaciji kao temelju naravnog spolnog odnosa, previđajući psihopatološku dimenziju odbojnosti spram ženske seksualnosti.

Standardna teza po kojoj se žene obrezuje kako bi im se uskratio užitak i kako bi bile krotkije, tj. kako bi muškarac nad njom imao veću moć, u stanovitoj je mjeri vjerojatna, ali i nepotpuna, jer reducira problem nasilja na pitanje moći. Njena implikacija je da su fizičke, medicinske i psihološke posljedice genitalne mutilacije (i generalnog nasilja nad ženama) samo to – posljedice, koliko god krvave bile.

Međutim, ta teza isključuje mogućnost perverzije. Ako perverziju definiramo psihoanalitički, onda je posljedica - poput čina genitalne mutilacije - ujedno i cilj, pri čemu je moć nad žrtvom samo preduvjet pervertitove prakse. Umjesto moći, primus movens pervertita je užitak.

Prema psihoanalizi, perverzija je oblik psihičke strukture u kojoj se seksualnom užitku pristupa direktno, bez posredovanja simboličkog. Neurotični mizoginist ženu mora tretirati „kao kurvu“, dok je pervertit doslovan: on zahtjeva ništa manje od profesionalne prostitutke. Neurotik se konstantno pita što drugi ili druga želi, što mu pak izaziva standardne seksualne frustracije. Pervertit je metodičan, kompulzivan i dogmatičan u svojoj sigurnosti i znanju: upravo zato fetišisti imaju apsolutno precizan scenarij i mizanscen svoje seksualne prakse. Scena njihovog fetiša uvijek je ista.

Alat za genitalno sakaćenje u Arfrici (FOTO: welt.de)

Neurotični mizognist u pravilu ženu ubija samo simbolički, dakle legislativno, institucionalno, marketinški, tako što ju objektificira, pretvara u predmet, reducira na „dobru pičku“, stavlja njeno dupe na reklamne plakate, dok sadist u najboljem slučaju traži lutku na koncu, a u najgorem - leš. Moć sadista proizlazi iz likvidiranja želje drugoga. Za njega je žudnja, s obzirom da otvara prostor nesigurnosti, ranjivosti i ambivalentnosti, oblik slabosti. Sadist ne osjeća krivnju, niti išta potiskuje: upravo je zato riječ o idealnom regrutu totalitarnih režima.

„Pervertit može predstavljati stup društva i biti potpuno prilagođen institucionalnim hijerarhijama“, piše danska filozofkinja i pedagoginja Kirsten Hyldgaard.

„Njegova [seksualna] transgresija društvenih i moralnih zakona ne proizlazi iz potrebe za reformom ili revolucionariziranjem tih zakona. On uživa u provokaciji moralnog zakona, ali ne s ciljem da ga promijeni. Pervertiti nisu revolucionari […] već mnogo češće čuvari poretka, poput roditelja, profesora, svećenika i sudaca“, objašnjava nam.

Kao primjer eklatantnih pervertita u režimima koji su odbacili svaku pretenziju na moralni zakon Slavoj Žižek navodi brojne doktore koji su, u vrijeme vladavine latinskoameričkih vojnih režima, asistirali mučiteljima tako što su žrtve držali na životu ili ih instruirali kako da muče žrtve bez da ih ubiju. Poput Adolfa Eichmana na suđenju u Jeruzalemu, njihov izgovor je glasio: to nam je bila profesionalna dužnost, samo smo radili svoj posao u ekstremnim okolnostima.

Suočen sa svojim nedjelima, pervertit uvijek negira svoj užitak tako što se poziva na zakon. Nije teško zamisliti distopiju u kojoj je operaciju uklanjanja klitorisa rutinska. Žena se polako gubi u izmaglici anestezije - zadnjeg relikta prosvjetiteljstva - dok joj doktor samozadovoljno šapuće na uho: oprosti dušo, ništa osobno, ovo je moja dužnost. Laž takve izjave bila bi u tome što je koncept dužnosti samo legalna racionalizacija njegove kompulzije, kojom se prikriva osobni užitak inherentan svakom sadizmu. 

 Kirsten Hyldgaard: "Pervertit može predstavljati stup društva" (FOTO: Herning Folkeblad)

Klitoridektomija ne utječe na plodnost žene. Za njene egzekutore ona nema suštinu ni telos, nikakav skriveni ili odgođeni cilj iza kojeg će sve karte biti razotkrivene. Kada bi i tražili motivaciju njenih strastvenih zagovaratelja, ne bi našli ništa osim obijesti. Zašto bi inače slika noža koji ulazi u žensko meso, i to na mjestu gdje ona doživljava erotski užitak, golicala maštu tolikih pripadnika muškog roda? Privlači ih pri tome sam čin nasilja, posljedična sakatost ili bilo koji element procedure unakaženja - pitanje je individualne patologije, ali sama činjenica da je pitanje legitimno otkriva ne samo srozavanje etičkih standarda u Rusiji, već i to da nezanemariv postotak muškog roda erotski užitak može postići jedino kroz perverznu mortifikaciju žena.

Stoga, ako ćemo se izražavati precizno, a ne eufemistički, ne preostaje nam nego da ustvrdimo kako sadistički muški pervertiti, za koje je seks nastavak agresije drugim sredstvima, žele implementirati ritual u kojem će ženama en masse odrezati klitorise kako bi se osigurali da jebu nešto mrtvo i inertno, nešto što ne osjeća užitak. Upravo će takvi, zbog prirodnog izostanka averzije spram komadanja ljudskog tijela, zbog svoje nepokolebljive odanosti režimu, zbog manjka bazične moralne kolebljivosti i grižnje savjesti, postati heroji, prvoborci i nomenklatura vrlog novog svijeta mizoginije.

Krajnja instanca mortifikacije žena na zapadu mistificiran je u „zločin iz strasti“, a u Hrvatskoj je taj tip zločina toliko učestao da ga možemo okarakterizirati kao javno-zdravstveni problem na korak do epidemije. Prema pisanju Jutarnjeg lista, koji prenosi informacije MUP-a za 2016. godinu, kao i informacijama udruge B.a.B.e., u Hrvatskoj je prosječno po jedna žena mjesečno usmrćena od strane muškog partnera, više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika, a svakih 11 dana jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug.

U velikom broju ovih slučajeva, riječ je o sustavnim sadistima čiji je fantazmatski ideal savršene supruge naprosto neostvariv: kriva riječ, pogled, boja glasa, kontakt s drugim muškarcem, previše ili premalo seksipila. Rijetke su te glumice koje se mogu toliko žrtvovati da bi bez lapsusa i doživotno odigrale ulogu savršene supruge. Podsjetimo, sadisti ne toleriraju ni najmanji lapsus u izvedbi.

Ne samo psihijatrija, već i mediji imaju odgovornost da okarakteriziraju svako sljedeće ubojstvo žene od strane muškarca kao „mizogini napad“ (ILUSTRACIJA: Facebook)

Najrecentnije ubojstvo „iz strasti“ - čiji počinitelj, po svemu sudeći, odgovara profilu sadista - dogodilo se na zagrebačkoj Volovčici krajem veljače, kada je dvadesetogodišnji David Komšić više od 30 puta zario nož u tijelo svoje osamnaestogodišnje bivše djevojke Kristine Krupljan. Prema pisanju 24 sata, Komšić je nakon ubojstva otišao kući i rekao ukućanima što je učinio, a potom se sam prijavio policiji. Prije nego što ju je usmrtio, svojoj bivšoj djevojci ukrao je mobitel, demolirao auto te je udario nogom u glavu, a nakon što mu je sud 2015. godine izrekao mjeru zabrane približavanja on ju je prekršio tri puta, bez ikakvih posljedica.

Ono što unosi najviše jeze u kosti izjava je majke za Jutarnji list, prema kojoj je žrtva svog ubojicu „tri puta prijavila policiji“, ali su oni ipak „djeca koja se znaju od osnovne škole“. Njihova veza okarakterizirana je romantičnim eufemizmom - „mladenačka ljubav. Najprije ide pa onda ne ide. I tako u krug. Lani kad je slavila punoljetnost i organizirala rođendansku zabavu, David joj je dao prsten i veliki buket ruža.“

Pošto je odbila razumnu trampu nasilja u vezi za „prsten i veliki buket ruža“ i ušla u odnos „s dobrostojećim arhitektom iz Pule s kojim je bila trudna dva mjeseca“, Komšić si nije mogao pomoći, odlučio je da je izbode, i to nakon „oproštajne večere“ na koju je žrtva pristala ići usprkos njegovim prošlim nasilnim ispadima. Ono što fascinira Komšićeva je vjera u sustav i autoritete: nakon što ju je ubio nazvao je oca i sve priznao, a potom se uputio na policiju gdje je sve hladnokrvno priznao.

Ova priča očekivano se pretvorila u totalnu svinjariju, ali ne zbog ozloglašenog „senzacionalizma“, koliko zbog toga što mediji nikada ne vide ideološki okvir kroz koji promatraju društvo. Kao i gotovo svakoj priči u kojoj je žena žrtva nasilja, taj okvir je patrijarhat. Svi motivi – dobrostojeći arhitekt, buket ruža, udarac nogom u glavu, prekršena zabrana približavanja, oproštajna večera, 30 ubodnih rana – slažu se u jasnu sliku oba protagonista, kako mizoginog sadista, tako i žrtve koja je internalizirala patrijarhalne obrasce ponašanja. Iako je riječ o očiglednoj mizoginiji, mediji su iskrojili uobičajenu isklišeiziranu priču o izoliranoj tragediji uzrokovanoj spontanim pomračenjem uma jednog neproničnog nečovjeka.

Štoviše, kako bi ova mistifikacija dobila pečat znanstvenog autoriteta kontaktiralo se pročelnika Zavoda za hitnu i preventivnu psihijatriju KBC-a Zagreb dr. Špiru Janovića, koji je u izjavi za Jutarnji istaknuo kako „studije pokazuju da kad su žrtve žene i imaju više od 25 uboda najčešće postoji i seksualna uzročnost, a specifično i patološka ljubomora“. Ovu glupost najbolje je komentirao moj Facebook frend: „Nikako ubadati ljude preko 24 puta, da komšije ne bi počele pričati svakakve pizdarije o tebi.“

Kristina Krpljan - žrtva mizoginije (Foto: Facebook)

Evo što o počiniteljima tzv. „zločina iz strasti“ tvrdi „vodeći hrvatski forenzični psihijatar“ Miroslav Goreta u intervjuu za portal cybermed: „Te osobe svoje partnere ne doživljavaju kao ravnopravne subjekte već ih tretiraju kao posjed, vlasništvo, objekt kojim osiguravaju osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Često pokazuju manji ili veći stupanj ljubomore koja se također temelji na osjećaju nesigurnosti karakteriziranom stalnom potrebom za kontrolom i provjeravanjem partnerove vjernosti. Kada se partner, buduća žrtva, konačno odluči na prekid veze, to doživljaju kao tešku narcističku povredu, kao osobni poraz koji nikako ne mogu prihvatiti, pa na tu situaciju reagiraju oslobađanjem masivne kažnjavajuće agresije usmjerene prema partneru kojega gube“.

Iako ovaj opis Komšiću i većini ubojica žena stoji kao saliven, forenzičar Goreta ili je promašio ili namjerno ignorira slona u sobi: činjenicu njihovog spola. Izbor rodno neutralnih imenica – partner, žrtva, osoba – zamagljuje činjenicu da su počinioci „zločina iz strasti“ u pravilu muškarci. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova 94 posto počinitelja nasilja u obitelji kao kaznenog djela muškog su spola, dok je žena šest posto. S tim na umu, „tešku narcističku povredu“ treba redefinirati kao „tešku povredu identiteta“, tj. povredu maskulinog identiteta, koji i postoji samo kao reaktivna formacija na ženski spol, zbog čega je toliko kronično labilan na žene koje ne pristaju biti njegova referentna točka.

Dok psihijatrija ne uđe u obračun sa spolnom razlikom kao fundamentalnom za našu psihu, društvo i kriminalistiku, te patrijarhatom kao njenom otvorenom ranom, neće zaustaviti svoj sunovrat u irelevantnost, a ženama neće biti ni od kakve pomoći osim da im propiše anksiolitik kako bi se prilagodile činjenici da će ih u danim okolnostima svaki drugi muškarac premlatiti, a svaki treći ubiti. Mnogi od njih, kada udare ženu, svoju seksualnu strast prema njima izražavaju na način sumjerljiv s načinom na koji homofob izražava homoerotsku strast kad premlati pedera. U oba slučaja, strast je produkt ideološke tenzije, a usmjereno nasilje oblik terapeutskog otpuštanja energije.

Upravo zato je „zločin iz strasti“ puka mistifikacija, prazni označitelj koji sugerira povišeni krvni tlak. Umjesto da dodatno ponižavamo žrtve beznačajnom psihijatrijskom ispraznošću, nasilje nad ženama trebamo početi tretirati kao zločin iz mržnje – mržnje prema ženama. Ne samo psihijatrija, već i mediji imaju odgovornost da okarakteriziraju svako sljedeće ubojstvo žene od strane muškarca kao „mizogini napad“, počinitelja kao „patrijarhalnog fundamentalista“, a zločin u kojem muškarac napada ženu kad god se ona ne pokorava njegovoj bolesnoj seksističkoj fantaziji kao „zločin iz mržnje“. S obzirom da se odgovorni novinari mogu naći još samo u nezavisnim medijima, na njima je da poduzmu prvi korak.

Drugotna
Najveći uspjeh Željke Markić to što je uvjerila ljude da je „drugotan“ položaj žena u društvu urođen njihovom spolu (SCREENSHOT: HRT)

Patrijarhalni fundamentalisti već su nekoliko koraka ispred, a njihova strategija je efektivna zamjena teza. Nametanjem prijetvornog termina „rodna ideologija“ u javni diskurs, emancipacija ženskog spola od nametnute društvene uloge i identiteta demonizirana je žargonom ljevice i kritičke teorije. Najveći uspjeh vraga je u tome što nas je uvjerio da ne postoji, a najveći uspjeh Željke Markić to što je uvjerila ljude da je „drugotan“ položaj žena u društvu urođen njihovom spolu.

Kako bi njen trik upalio posljedice tretiranja žena kao drugotnih bića moraju biti pometene pod tepih, stoga nas ne treba čuditi što je na konferenciji "Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti", u organizaciji udruge U ime obitelji, jedan govornik zaključio „kako se ne bi trebalo raspravljati o nasilju nad ženama jer takva rasprava rastura brak kao instituciju“. Istovremeno, navedena udruga broji pobjede i na međunarodnom planu, poput uspješnog agitiranja protiv hrvatske ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Patrijarhat čuva obiteljske sadiste, jer oni su njegovi prvoborci.

Politička ponuda mizoginih obrazaca ponašanja ne samo da prati potražnju, već ju i radikalizira. Naivno je vjerovati da će metode klerikalne politike ostati diskurzivne i da samo žele očuvati omertu na obiteljsko nasilje. Krajnja instanca reakcionarne politike je uvijek biopolitika, a sveti gral globalno-konzervativne revolucije je zabrana abortusa. Ono što treba pitati „pro-life“ aktiviste je u kojoj su mjeri spremni stati iza posljedica svoje politike: koliko njih zaista želi očuvati ljudski život od začeća, a koliko despotski vladati ženskom utrobom? Koliko potonjih će motivirati ne moralna pravda, već seksualna gratifikacija apsolutne kontrole nad ženskim tijelom?

Hoće li ženomrsci budućnosti uopće moći doživjeti erekciju na neposlušne ili neobrezane žene? Kakve li će zločinačke strasti uzburkati poniženje koje proizlazi iz njihove erektilno-moralne disfunkcije? Što su točno klerikalisti spremni napraviti buntovnim ženama koje će počiniti abortus makar vlastitom rukom? Kako će kroz devet mjeseci obuzdati njihova tijela? Što kada mizogini sadisti budućnosti, patologizirani kroz nastavni plan vjeronauka, bolesnu obiteljsku strukturu i biopolitiku patrijarhata, postanu ozbiljan politički faktor? Odgovor se nudi na istoku.

U ideološkom pogledu, Rusija je state-of-the-art ideološki laboratorij za mizogine eksperimente koji dokazuje da brutalnost mržnje prema ženama ne poznaje granice. Ona je globalna i univerzalna i ne preže ni pred čim, pa čak ni pred tim da rehabilitira sadiste nad ženama kao uzorite čuvare poretka. Tko misli da je genitalna mutilacija perverzija radikalnog islama neka obrati pozornost na koaliciju svećenika Chaplina i muftije Berdiyeva, dva predstavnika navodno sukobljenih civilizacija. Razlika u njihovom pristupu je sumjerljiva razmaku između klitorisa i maternice, a on se mjeri u centimetrima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Što Hrvatima nije premijerka lezbo-Srpkinja?

    16.06.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Što Hrvatima nije premijerka lezbo-Srpkinja?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mora se marširati s drugima, i za druge

    04.06.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mora se marširati s drugima, i za druge

  3. BURE BARUTA: Bojna Maribor

    22.05.2017.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Bojna Maribor

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  2. Japanske čestitke i razglednice
  3. Russellov čajnik
  4. Tolerantia - film
  5. Povijesni put Hitlerove 'klonje'

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije