Ukoliko imate, ili mislite da biste mogli imati, duševne smetnje, pomoć potražite kod svog liječnika koji će vas uputiti odgovarajućem specijalistu. 

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se oko dvije trećine priznatih mentalnih bolesti nikada ne liječi. No, osim poznatih i priznatih stanja, poremećaja i bolesti, postoje i ona koja još nisu dovoljno istražena te se ne nalaze na listi Međunarodne klasifikacije bolesti kao ni u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne bolesti koje izdaje Američko psihijatrijsko društvo. Među takvima je i mizofonija, noviji fenomen o kojem stručnjaci trenutno još uvijek nemaju dovoljno informacija kako bi mogli reći da li je riječ o zasebnom neuropsihološkom poremećaju ili je tek simptom nekog drugog stanja. U Hrvatskoj ne postoje nikakvi podaci o učestalosti mizofonije, dok dostupna, ali manjkava, strana istraživanja često spominju prevalenciju između šest i dvadeset posto. 

EKO-ANKSIOZNOST: Djeca su s pravom gnjevna, i roditelji i mediji čine ih živčanima

PSIHOLOZI RAZBIJAJU ZABLUDU DANA: "Tražitelji azila ugrožavaju našu sigurnost"

ONO ŠTO IZJEDA IZNUTRA: „Moje ime je Gordan, imam 43 godine i patim od internalizirane homofobije“

Kako nam objašnjavaju psiholozi, mizofoniju možemo definirati negativnom reakcijom na određene zvukove. Najčešći „okidači” su ponavljajući zvukovi, koje nerijetko proizvode i bliski ljudi, poput kihanja, žvakanja, kašljanja, disanja ili pucanja balona žvakaće gume ... Negativne reakcije sastoje se od neposredne i intenzivne emocionalne pojave koje idu u rasponu od iritacije i anksioznosti preko gađenja sve do ljutnje i bijesa. Uz emocionalne, tu su i fiziološke reakcije poput ubrzanja otkucaja srca, pojačanog znojenja, crvenjenja, napetosti u mišićima ... Iako su najčešći okidači posljedica ljudskog ponašanja, to nije pravilo pa neželjene posljedice mogu izazvati i mehanički zvukovi poput prolaska vlaka ili otkucaja sata ili metronoma. Ponekada reakciju ne izaziva niti zvuk već je osobi koja pati od mizofonije dovoljno vidjeti kako netko nervozno mrda nogom. Oni koji nemaju iskustva s ovim stanjem nerijetko na to gledaju s čuđenjem i nevjericom.

„Prestani izmišljati, pretjeruješ! Ako ti se toliko gadimo, ne moraš s nama ni jesti”, samo su neke od primjedbi što ih osobe koje pate od mizofonije nerijetko slušaju i od najbližih članova obitelji. Ništa bolja situacija nije niti na poslu. Konstantno klikanje mišem, mljackanje u pauzi za ručak, tipkanje na tastaturi, repetitivni zvukovi, ljudski ili mehanički, neke od nas dovode do anksioznosti, iritacije, ljutnje i bijesa koje je katkad najlakše riješiti dizanjem od stola, a u posebno zahtjevnim situacijama pribjegava se i drastičnim rješenjima poput otkaza ili selidbe. Zvuči pretjerano? 

„Najčešće ljudi u blizini smatraju kako oni s mizofonijom pretjeruju ili su preosjetljivi, izmišljaju i slično. U suštini dolazi do nerazumijevanja zbog neznanja. Na e-savjetovanje nam se javila osoba kojoj smeta zvuk susjedinih potpetica. Također, ta je osoba trenutno u potrazi za novim stanom i iznimno brine hoće li u novom stanu biti netko čiji će zvukovi remetiti njen mir. Zbog takvih situacija, kod ljudi koji pate od mizofonije je često otežano donošenje (velikih) životnih odluka. Radio sam sa ženom kojoj je smetao zvuk što ga je njen kolega iz ureda ustima proizvodio toliko jako da bi, za radnog vremena, često odlazila plakati u toalet ili, na kraju radnog vremena, u auto. Kada je došla u tretman, razmišljala je o tome da pronađe drugi posao, ali nitko joj nije mogao garantirati da i na tom poslu neće biti netko s kakvom drugom navikom koja bi joj također stvarala nelagodu”, pojašnjava nam probleme s kojima se suočavaju ljudi koji pate od mizofonije psiholog Sandro Krašić iz udruge za psihološko savjetovanje i psihoedukaciju „Kako si?”.

„Najčešće ljudi u blizini smatraju kako oni s mizofonijom pretjeruju ili su preosjetljivi, izmišljaju i slično" - Sandro Krašić (FOTO: Privatna arhiva)

U potrebi da izbjegnu neugodna iskustva, oni koji pate od mizofonije nerijetko počnu izbjegavati prilike u kojima se javljaju okidači što može negativno utjecati na njihovu svakodnevicu. U takvim situacijama obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti, poput obiteljskih ručkova, upoznavanja novih ljudi, održavanja postojećih odnosa, praćenje nastave u školi ili funkcioniranja na poslu, postaje iznimno teško. Ako se mizofonija ne tretira, osoba može imati izrazito narušeno funkcioniranje što često dovodi i do anticipatorne anksioznosti. U toj situaciji osoba počinje doživljavati nelagodu već na samu pomisao da bi se negdje mogao pojaviti okidač zbog čega često dolazi do izbjegavanja situacija kakve oni koji ne pate od mizofonije ne mogu niti zamisliti. Osim toga, takve situacije mogu dovesti do nerazumijevanja u inače skladnim odnosima.

„Važno je shvatiti kako su ljudi s mizofonijom na fiziološkoj razini različiti od drugih. Točnije, razlikuju se u osjetljivosti na određene podražaje. Osim toga, osobama s mizofonijom je teže prebaciti fokus s podražaja okidača nego drugim osobama. Zamislite da radite i čujete osobu koja jede i pritom mljacka u vašoj blizini. Premda vam je relativno lako fokus držati na poslu koji obavljate, vrlo vjerojatno vam zvuk mljackanja nije najugodniji. Sada zamislite osobu kojoj takav zvuk izaziva snažnije emocionalne reakcije, na primjer gađenje popraćeno s ubrzanim otkucajima srca, a pritom ima i velikih problema da zadrži pažnju na poslu koji radi te sve što čuje jest taj zvuk mljackanja. U nekom trenutku preplavljenost ovim zvukom, i popratnim emocionalnim reakcijama, dostigne vrhunac i osoba često ima dojam da će “izluditi” ako se ne ukloni iz te situacije. Nekada može doći do osjećaja ljutnje i izražavanja bijesa zbog čega određene osobe imaju osjećaj krivnje jer smatraju kako su se trebale bolje kontrolirati”, objašnjava nam magistra psihologije Anamarija Karin, također iz udruge "Kako si?" koja je specijalizirana za pružanje usluga psihološkog savjetovanja i edukacije.

Često se ljudi u njihovoj okolini pitaju otkud tolika agresija, a ništa strašno se nije dogodilo. Ono što ne znaju jest koliko dugo, osobe koji pate od mizofonije, šutke trpe neugodne fiziološke i emocionalne reakcije.

„I sam sam na jednom studentskom poslu radio s dragom prijateljicom i kolegicom kojoj je smetalo da jedemo u uredu dok je ona tamo. Ništa ugodnije nije joj bilo ni moje nesvjesno, ali stalno cupkanje nogom. Kako smo bili prijatelji i u privatnom životu, rekla mi je da je to smeta i ja sam pazio koliko sam mogao (što je značilo da me je morala podsjećati svako toliko), ali, sjećam se, da sam znao biti sretan kada ne bi došla na posao jer bi to značilo da mogu jesti u uredu, a ne u zajedničkoj kuhinji te sam znao imati komentare poput 'ne kužim zbog čega je to toliko smeta' i slično. Tu je važno da i osobe s mizofonijom ne pomisle da drugi ljudi namjerno proizvode zvukove koji ih smetaju jer se time ljutnja i bijes dodatno pojačavaju. Često ljudi proizvode zvukove nesvjesno, iz navike, zbog čega je važno dodatno ih podsjećati na njih da ta ponašanja osvijeste čime ih se može i lakše kontrolirati”, kaže psiholog Krašić prepričavajući osobno iskustvo iz studentskih dana. 

"Ljudi s mizofonijom drugačiji su od drugih na fiziološkoj razini" - Anamarija Karin (FOTO: Privatna arhiva)

Ponašanje osobe s mizofonijom ljudi iz njene blizine ne bi trebali doživljavati osobno. Na primjer, izlazak iz prostorije za vrijeme obiteljskog objeda nema veze s ljubavi ili povezanosti koju osoba prema ukućanima osjeća, već je to najčešće način na koji si pokušava barem malo olakšati vrlo iscrpljujuće stanje. 

„Obiteljska dinamika se pokazuje kao značajan faktor stupnja izraženosti i održavanja mizofonije. Ono što se pokazuje jest da roditelji često 'podilaze' mizofoniji. Odnosno, mijenjaju obiteljske navike i pomažu izbjegavanju osoba koje pate od mizofonije. Primjerice, osoba prestaje jesti zajedno s obitelji te počinje jesti u svojoj sobi kako ne bi slušala zvukove žvakanja jela nekog od članova obitelji. To se češće događa u onim obiteljima gdje osoba s mizofonijom pokazuje više eksternaliziranih simptoma poput agresivnih ispada, vikanja, svađe i slično. Iz mog, doduše skromnog, kliničkog iskustva, primjećujem da se često mizofonija 'zakači' za dominantnog roditelja pa djetetu koje nema dovoljno razvijene asertivne vještine, ili nema prostora da izrazi vlastite osjećaje dok su još 'pod kontrolom' to postaje način kako da se 'izbori' s tim roditeljem. Često kroz neprimjerene agresivne reakcije”, napominje psiholog Krašić.

Unatoč tome što je riječ o relativno novom području, poznato je da generalni stres koji osoba doživljava utječe na pojačavanje intenziteta simptoma mizofonije. Stoga osobe koje pate od mizofonije u stresnijim životnim razdobljima mogu očekivati i da će biti i ranjiviji na zvukove iz okoline. 

„U tretmanu često radimo upravo na tome da ljude pripremamo na to kako se bolje nositi sa svakodnevnim stresom kojeg život nosi. Ono što se iz kliničkog rada pokazuje efikasnim jest vježbanje asertivnosti, odnosno izražavanje vlastitih potreba na način koji nije ugrožavajući za drugu osobu. Dakle, bez napadanja i ljutnje. Često se događa da ljudi koji imaju mizofoniju imaju slabije razvijene vještine asertivnosti te su naučili 'trpiti' sve dok kap ne prelije čašu nakon čega eksplodiraju. Zbog toga je važno osobe s mizofonijom naučiti da ranije izraze svoju nelagodu te da, ukoliko je to moguće, zamole osobu da prestane proizvoditi zvuk koji proizvodi”, pojašnjava Krašić.

Iako ne znamo sve o mizofoniji, njene smetnje i posljedice treba shvatiti ozbiljno (FOTO: Misophonia, renny16 on DeviantArt)

Premda je riječ o novom fenomenu, mediji, liječnici i civilno društvo imaju bitnu ulogu u osvještavanju građana te stranice poput one udruge za psihološku pomoć „Kako si?” umnogome u tome pomažu. Kako nam tumači psihologinja Karin, klijenti već dolaze s prethodnim znanjem o ovom fenomenu jer su se s njim susreli preko edukacijskih materijala udruge što ih nerijetkom potakne da se jave na e-savjetovanje ili savjetovanje uživo kako bi pokušali dobiti neke konkretne savjete i tehnike kako se nositi sa simptomima.

„Vrlo je važno da se osobe koje pate od mizofonije educiraju o tome kako i kada se ona pojavljuje te kakva emocionalna stanja osoba može očekivati od sebe kako bi sami sebe bolje shvatili i kako bi razvijali samosuosjećanje. To naravno ne znači da bi se agresivni ispadi prema drugima trebali tolerirati, no važno je znati otkud je neko neadekvatno ponašanje proizašlo kako bi se moglo na njemu raditi”, upozorava psihologinja Karin.

Iako ne postoje definitivna saznanja, do sada provedena istraživanja pokazuju kako čak polovica ispitanika s mizofonijom zadovoljava kriterije za dijagnozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti.

„Također, u literaturi se primjećuje preklapanje mizofonije i Tourettovog sindroma te tikova općenito. To proizlazi iz snažne potrebe da se napravi tik koji je povezan sa senzornim informacijama, često zvučnim. Također, pokazuje se da osobe koje imaju određene autistične crte mogu pokazivati i znakove mizofonije. To vjerojatno proizlazi iz toga što je jedna od karakteristika autizma povećana osjetljivost na senzorne podražaje. Kod određenih anksioznih poremećaja postoje simptomi koji nalikuju mizofoniji. Zbog svega toga bitno je pri pristupu mizofoniji obratiti pažnju i na druge potencijalne uzroke pojačane osjetljivosti na zvukove”, pojašnjava nam Krašić kompleksnost dijagnostike mizofonije.

Unatoč tome što ne poznajemo sve odgovore o uzrocima ili tretmanima mizofonije, to ne znači da ne treba ozbiljno shvatiti smetnje i posljedice koje ona sa sobom može donijeti. Osobe koje pate od mizofonije nisu „samo malo osjetljivije” poručuje Anamarija Karin, dodajući kako u ovako osjetljivim temama kao što je duševno zdravlje, ne trebamo sami sebi postavljati dijagnozu.

„Javite se svojem liječniku opće prakse koji će vas uputiti na pravu adresu”, zaključuje naša sugovornica. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: renny16 on DeviantArt

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"