KRŠĆANSTVO I NACIONALIZAM - IMA LI BOG NACIJU? (II. DIO)

Časno je u ovom vremenu biti "izdajnikom"

ritn by: Lupiga.Com/Cekade | 21.01.2018.
KRŠĆANSTVO I NACIONALIZAM - IMA LI BOG NACIJU? (II. dio): Časno je u ovom vremenu biti "izdajnikom"
"Mogao bih za daidže kazati – možda ne znaju ljudi – da su u tursko vrijeme franjevce zvali ujacima, zbog skrivanja pred progonom, a danas ih hrvatski nacionalisti pogrdno nazivaju 'daidžama' (turski ujak), kao suradnike i plaćenike muslimana, 'zelenima'. Mislim da je časno nositi to ime. Časno je u ovom vremenu biti takvom vrstom izdajnika. Dio ljudi iz moje zajednice u trenutku progona Bošnjaka, muslimana, zauzeli su se za njih. Bili su 'politički Bošnjaci', poput pokojnog Luke Markešića, pokojnog Petra Anđelovića, poput jednog zatajnog franjevca Stjepana Duvnjaka u Kraljevoj Sutjesci i nekolicine anonimnih, jer ne sačinjavaju zajednicu samo Ivan Šarčević i ovi što su u medijima. Časno je biti izdajnikom zato što nisu pristali ni na taj projekt Bosne bez Hrvata", dio je razgovora Predraga Lucića i fra Ivana Šarčevića, s tribine pod nazivom "Ima li Bog naciju?", održane 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

U suradnji s Centrom za kulturu dijaloga, predstavljamo drugi dio razgovora Predraga Lucića i fra Ivana Šarčevića, s tribine pod nazivom "Ima li Bog naciju?", održane 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Ovaj razgovor izvorno je objavljen 2016. godine u zborniku Vjera u dijalog / Sekularno i religijsko u razgovoru, u izdanju Centra za kulturu dijaloga i Ex Librisa, a pod uredničkom palicom Zorana Grozdanova i Nebojše Zelića. Ukoliko ste propustili prvi dio razgovora Predraga Lucića i fra Ivana Šarčevića, možete ga pronaći na ovom linku

KRŠĆANSTVO I NACIONALIZAM - IMA LI BOG NACIJU? (I. DIO): Kod nas se dogodilo obogotvorenje nacije

KRŠĆANSTVO I NACIONALIZAM - IMA LI BOG NACIJU (III. dio): Teologija Međugorja je loša teologija

Lucić: Tuđmanu je, koliko se sjećam, jako prijalo kad mu je Mate Boban poslao čestitku za Uskrs i u tih dvije kartice teksta nakitio svega i svačega, pa je i Tuđmana nazvao Mojsijem koji je hrvatski narod izveo iz ropstva egipatskog. Ali ako su ljudi u to vrijeme tražili neko zlatno tele, nekog vođu, zaštitnika, ćaću, simbol plemena, zašto se to protegnulo na ovoliki period? Pa to traje već skoro 25 godina. I ta potraga za sigurnošću ne samo da ne prestaje, nego i ne misli stati. Meni se čini da su ljudi sve nesigurniji i u identitetu i u vjeri, pa da zato ovoliko i viču i govore i traže izlaz na sve strane. Traže da im se ponudi zlatno tele, ali to opet ne rješava problem. Možemo li se uopće izvući iz ovolike infekcije nacionalizma? I pogoduje li cijela ova identitetska ideologija tome da se kao lažni lijek za socijalne probleme nametne surovi predatorski kapitalizam? Ima li izlaza iz Egipta?

Šarčević: Ne poznajem dobro društvo u Hrvatskoj, da bih sa svom sigurnošću nešto tvrdio, pa molim vas da s rezervom uzmete ova moja razmišljanja. Ali bih se nadovezao na ovo vaše. Čini mi se da se društvo u Hrvatskoj, i tu vidim teški nedostatak i kritičnosti teologa, da se jako antagoniziralo između onih koji lako vjeruju i onih koji lako ne vjeruju, što mi pojednostavljeno govorimo, o lijevima i desnima i slično. Na svjetskoj razini traje jedna vrsta sukoba monoteističkih vjera. U nas je prevedena knjiga Petera Sloterdijka, Gottes Eifer s Božja revnost. Bolje je prema sadržaju reći revnost za Boga. To je sukob pa i rat koje vode skupine, i institucije, iz patološkog prisvajanja Boga. Riječ je o religijskom suprematizmu, supremaciji. U Bosni i Hercegovini su naši nacionalizmi nešto drugačiji. Ovdje će se jako antagonizirati oko religijskog identiteta kao na Zapadu, pogotovo u sukobu sa muslimanima. Opet ta sprega između nacionalizma, nacije i religije. Ne znam jesam li bio dovoljno jasan?

Lucić: Mislite vjerojatno na nove križarske ratove?

Šarčević: Ne znam da l' da idemo u nove križarske ratove. Možemo ovako kazati: sukob je jedan od modela kako većina ljudi razmišlja da se rješavaju stvari. Sukobi, ratovi, nasilja, bliski su ljudima. Koliko je stvarno netko za mirotvorstvo? Mislim vrlo malo ljudi. I u tom smislu je naša duhovna situacija zabrinjavajuća. Ima izopačenosti. Neke se ljude proglašava konfliktnim u društvu zato što različito misle, a u biti su oni mirotvorci, dok se militantne proglašava miroljubivima. To je razlika. Mogli bismo i ovako kazati: da bi se naš svijet u skoroj budućnosti mogao polarizirati između istinskih mirotvoraca i ljudi koji to nisu. I mirotvoraca je uvijek mali broj, mislim da je tako uvijek bilo kroz povijest. Koliko je ljudi vjernika u Hrvatskoj bilo za vrijeme NDH koji su pristali i aktivirali se u „rješavanju“, potpunom uklanjanju Židova? Zar nije kod mnogih tako danas i prema muslimanima? Ili kako se to danas gleda na rat u Ukrajini? Zar mnogi ne kažu: ma što se to više ne sredi, jednom treba te Ruse srediti? Računamo, hajmo mi u konflikt, u rat, pa će onda biti bolje. Nemoguće je. Nema s ratom više popravka. To je ireverzibilna povijest. Ne može biti bolje. Valjda smo iz etike učili da je jedan osnovnih principa da ne može biti bolje, ne možemo doseći cilj, neko dobro, tako katastrofalnim, zlim sredstvima. I to je sad ponovo i u nas. Čini mi se tako. Ne može se Vukovar riješiti konfliktom protiv ćirilice. Ne može se riješiti. Kako će se riješiti? Ćirilica je pitanje pravde, a i u Ustavu je zagarantirana. Nemoguće je to riješiti konfliktom.

(ILUSTRACIJA: Fight with Cudgels/Francisco de Goya)

Lucić: Ima li načina da se to riješi? Naravno, ako se uopće želi riješiti…

Šarčević: To se može riješiti samo zakonski, iako u modernim demokracijama korumpirana većina ima snagu donošenja zakona arbitrarno, voluntaristički, dakle neke zakone koji krše slobodu i pravo drugih, posebno manjina, a da se štiti tobožnjom legitimnom demokratskom procedurom. Ono što je također zabrinjavajuće, da u hrvatskom društvu nema sjećanja na iskustvo poslije Drugog svjetskoga rata, kada se suspektno gledalo na Hrvate, iako mnogi od njih nisu bili za ustaški režim i zločinačku NDH. Zar u tom Vukovaru nema Srba koji nisu pristajali, i po cijenu šikaniranja, na velikosrpski projekt? Zar nema, da se izrazim biblijskom slikom, Lota i Abrahama, toliko pravednika da se ne bi smjelo tako ustajati protiv ćirilice? Zar se tako zaboravlja da je bilo progona na pravdi Boga? Bolje znate od mene. Pa zar se u Vukovaru to sada ne čini Srbima? A kod nas je to kao normalno. Normalno je da se nekoga progoni samo zato što je drukčiji, što ne pripada nama.

Lucić: Da se vidi da ima i gorih od nas.

Šarčević: Ima i gorih od nas. Mislim da ustati protiv toga nije jednostavno. I nije ni samome čovjeku jednostavno biti opečaćen. Ima nekih ljudi koji poziraju, vole da budu opečaćeni kao nekakvi, ono što se kaže, mimo svijet, kako se u nas u Bosni voli reći, mimo svit. Ali doista stati u zaštitu ljudi i njihova pisma, ne ulazeći čak da je ćirilica i naše pismo, ljudsko je pravo koje mene obavezuje da ga poštujem. Ne može se predvidjeti kako će ići u Hrvatskoj i regiji. Smije se malo imaginirati. Možda će se u regiji u nekom smislu, ako se dogode i promijene neke konstelacije, sučeliti muslimani i Zapad. Hoće li Zapad postati „kršćanskiji“, pojedine zemlje sve nacionalističkije, ili će možda doći – kao što je sada u Hrvatskoj prilično izražen – sukob između vulgarnih ateista i vulgarnih katolika, teista. I to je sukob...

Lucić: Oko čega je tu sukob?

Šarčević: Oko pitanja moći u društvu. Ja se najlakše...

Lucić: Samo malo, tu se nikakvi koncepti zapravo ne sudaraju, ne sudaraju se ideje…

Šarčević: Ima, mislim, određena vrsta resantimana. Mislim da su ova društva naša, i bosansko-hercegovačko i hrvatsko, kapilarno zahvaćena resantimanima nezadovoljstva zbog teške prošlosti, nepreboljenih i nezaliječenih sjećanja na ono što su im drugi napravili. To su ta naša povijesna zlopamćenja.

Lucić: Da li je to ono što im je – kako se kaže – u genima zapisano da im je nekad netko napravio?

Šarčević: Primjer. Srpski režim s Miloševićem na čelu i sve institucije koje su bile povezane u velikosrpski režim – SANU, Crkva... – opravdavali su svoj velikosrpski rat zlom koje im se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, posebno u Jasenovcu. Hoće li se Vukovar, dakle, koristiti za sadašnje osvete ili neki budući rat? Hoće li Bošnjaci koristi Srebrenicu? Kad je Mladić osvajao Srebrenicu, kazao je između ostaloga da taj grad poklanja srpskome narodu, da je to osveta za bunu protiv dahija. Zamislite, što to današnji Bošnjak ima sa dahijama u Srbiji od prije nekoliko stoljeća? Što to ja imam i kakvu odgovornost za Jasenovac? Kakve su to rezerve zlopamćenja za sljedeći rat? U promijenjenim okolnostima, ako se ne bude budno i oprezno, u Bosni i Hercegovini može opet biti rata. Srebrenica je jedan od ključeva budućnosti. Pitanje je što će nastati od sjećanja na Srebrenicu. Zlopamćenje za novi rat? Ili uzmite Jasenovac. I danas Milorad Dodik odlazi u Gradinu i govori o 700 tisuća ubijenih Srba od strane ustaškog režima. Iako su stručna istraživanja pokazala drugo, ali badava znanje. Ponovo se vraćam na taj zahtjev osobnoga puta i na nepristajanje na bilo koju vrstu kolektivne osude. Lijepa je stvar pripadati određenoj zajednici, ali najpogubnija je stvar pripadati kolektivu koji je našao sebi neprijatelja, kolektivu koji je sebi našao predmet mržnje.


(ILUSTRACIJA: Most na Foči/Stanislav Plavčić)

Lucić: Kako ih ne mrzi da toliko mrze? Kako se od te mržnje ne umore?

Šarčević: Havel je govorio o mržnji vrlo aktivnoga pojedinca s kompleksom precjenjivanja koja je u podtekstu svake nacionalne ili nacionalističke ideologije zato što je ona posebno mrzilačka. Ona daje sigurnost. Nacionalna mržnja je lijevak pojedinačnih mržnji. Ona mrzi drugoga i redovito mrzi susjeda. Redovito prvoga, najbližega, mrzi ga zbog njegove male razlike koja postaje „neizmjerna“. U tom smislu je bratoubilačka, kajinovska. U Bibliji se može vidjeti da mržnja nastaje iz razlike između Kajina i Abela. Bogu se svidjela Abelova a ne Kajinova žrtva. Ne kaže se zašto, nego u mitskom ruhu se izražava istina da je razlika postavljena izvan samih ljudi, da je dana, ontološki zadana. Vjernici kažu Bog je postavio tu razliku. Kajin dokida, ubija tu razliku. Havel još govori da ne postoji kolektivna mržnja kao nešto apstraktno. Gospodin Vuk Perišić je nedavno pisao da se ne može prebacivati sve na kolektiv. Pitanje je osobne krivnje i odgovornosti. A Havel kaže da u kolektivnoj mržnji sudjeluju ljudi s individualnom mržnjom koji su jako aktivni ljudi, koji nemaju kompleks manje vrijednosti, nego kompleks viška vrijednosti. Oni se precjenjuju. Pogledajte sve nacionaliste: hoćete Hitlera, hoćete Antu Pavelića, hoćete stožernika bilo koje vrste, oni su slavni bogovi na ovoj zemlji, i što im je problem? Problem je što ne mogu živjeti bez predmeta svoje mržnje. Oni često mijenjaju neutemeljeno predmet svoje mržnje. Evo primjera: odakle sada Dalmatincima, ne svima, i mojim fratrima, dalmatinskim – nekim, ne svima – da sada mrze muslimane više nego Srbe? Promijenili predmet mržnje. Dopustili da njihova osobna mržnja prođe kroz lijevak nacionalističke mržnje koju određuje nacionalistička politika. Kad ih se pita jesu li muslimani ili Srbi bili na Peruči, ništa ne znaju reći...

Lucić: Svidjelo im se, '93. im se jako svidjelo… (Smijeh.)

Šarčević: Tad je krenulo, s ratom između Hrvata i Bošnjaka. I Havel dakle govori kako na individualnu mržnju kolektivna mržnja odlično dođe. Zašto? Najjača je pojedincu sigurnost u njegovoj nezaštićenosti, najjeftinije je to rješenje – crno-bijeli svijet. Nacionalna mržnja mu daje ono što je blisko s religijom: daje mu ulogu mesijanskog spašavanja i svoje nacije i svijeta. Ugodno je boraviti bez mišljenja u mesijanskome mi. Ima još jedna predivna stvar koja je možda važna. Havel kaže da se ljudi koji mrze ne znaju smijati. Oni su uvijek namršteni, strogo zabrinuti u svojoj mesijanskoj ulozi. Oni se ne smiju, nego se cere. Cere se. (Glasan smijeh.)

Lucić: Sad ste mi dali šlagvort za pitanje o smrknutom nacionalističkom umu, o toj smrknutosti koja je vas bosanske franjevce prozvala daidžama i veleizdajnicima hrvatstva. Ako smijem pitati: što ako se i na Zapadu dogodi ovo identitetsko okrupnjavanje i grupiranje, ako se, znači, neokrižari dohvate s ovim džihadlijama – gdje ćete u tom slučaju vi kao „daidža“? Na koju ćete stranu?

Šarčević: Ne znam. Mislim da se ne mogu spremiti za to. Mogao bih za daidže kazati – možda ne znaju ljudi – da su u tursko vrijeme franjevce zvali ujacima, zbog skrivanja pred progonom, a danas ih hrvatski nacionalisti pogrdno nazivaju „daidžama“ (turski ujak), kao suradnike i plaćenike muslimana, „zelenima“. Mislim da je časno nositi to ime. Časno je u ovom vremenu biti takvom vrstom izdajnika. Dio ljudi iz moje zajednice, iz Bosne Srebrene, u trenutku progona Bošnjaka, muslimana, zauzeli su se za njih. Bili su „politički Bošnjaci“, poput pokojnog Luke Markešića, pokojnog Petra Anđelovića, poput jednog zatajnog franjevca Stjepana Duvnjaka u Kraljevoj Sutjesci i nekolicine anonimnih, jer ne sačinjavaju zajednicu samo Ivan Šarčević i ovi što su u medijima. Časno je biti izdajnikom zato što nisu pristali ni na taj projekt Bosne bez Hrvata. Zato što nisu pristali na projekt da se Molohu, dakle državi Hrvatskoj, Tuđmanovom projektu i Bobanovom projektu Herceg-Bosne, žrtvuje dio naroda. To da se za državu žrtvuje narod – to je izdaja, to je prava veleizdaja.

 (ILUSTRACIJA: Pozdrav iz Bosne/Stanislav Plavčić)

Lucić: Ali se ta izdaja nastoji prikriti fabriciranjem „izdajnika“…

Šarčević: Mi smo, ne mi, nego, eto, ti ljudi koji su bili jači od mene – ja tu samo malo pokušavam slijediti ih – bili ispravni. Zato je časno biti daidža. Naravno da je „veliki“ Tunjo Filipović, koji proizvodi novu bošnjačku ideologiju, novi nacionalizam s druge strane, kazao da su nazvali fratre ujacima zato što fratrima nisu mrske žene. Pogledajte do koje mjere ide taj perverzni um akademika Muhameda Filipovića pa kaže: zato što su fratri spavali s tuđim ženama i kuharicama. Do koje mjere s druge strane ide određena vrsta izopačenosti, kako su nacionalizmi slični u obezvrjeđivanju najboljega. Vratio bih se za kratko na pitanje smrknutosti i mizantropije. Kršćani evanđelje nazivaju radosnom viješću, oslobađajućom radosnom porukom. Isus je donio radosnu vijest, a ona u kršćanstvu i Crkvi postaje najčešće mračna vijest osude. Naveo bih jedan primjer što sam ga našao u knjizi Jacquesa le Goffa o sv. Franji. Jacques Le Goff piše da je u srednjem vijeku najmoćniji, najveći papa sigurno Inocent III. On je vodio križarske ratove, također je bio redovnik. On sastavlja knjigu De contemptu mundi, O preziru svijeta. O preziru svijeta piše najmoćniji papa! A Franjo Asiški, siromašan, sastavlja Pjesmu stvorenja, Pjesmu bratu suncu. Onu pjesmu u kojoj hvali sva Božja stvorenja, sunce, mjesec, kišu, vatru, vjetar, trave i sestricu smrt, jer se ne boji smrti, jer smrt je susret s milosrdnim Božjim licem. I sad Jacques Le Goff piše da je u Peruggi u katedrali umro Inocent III., sam, opljačkan od svojih slugu. A Franjo Asiški umire položen na zemlju, okružen pjesmom svoje braće, gol na zemlji. A o tom, također, sjajno 1926., u svojoj jednoj maloj noveli, u jednom malom eseju, slično piše naš veliki nobelovac Ivo Andrić, koji je inače bio zaljubljen u fratre, ne zbog nas nego zbog Franje. Zove se Legenda o svetom Francisku u povodu 700. obljetnice Franjine smrti. Andrić piše da kao Franjo nije učinio nitko ni prije ni poslije njega. Nije naime poput kršćanskih duhovnika, i onih najsvetijih anahoreta, pustinjaka, u Božjim stvorenjima nikada vidio opasnost a kamoli groteskno lice sotone kako se ceri. Franjo je za razliku od svih prijašnjih isposnika uveo novi asketski stil, a svima nam je, kaže Andrić, potrebna askeza. Svima nam je potrebna askeza: biti radostan u svojoj askezi, posvuda vidjeti dobro Božje stvorenje a ne opasnosti za propast. U svemu: u bilju, travi, zvijezdama. I da su svi ljudi braća i sestre.

Lucić: Franjo je širio to radosno kršćanstvo, za razliku od ovih namrštenih…

Šarčević: Namrštena lica koja spašavaju svijet. Namrgođena lica s mesijanskom ulogom sve do zauzimanja mjesta Boga. Mnogi ljudi, i teisti i ateisti, imaju lažnospasiteljska smrknuta lica i zauzimaju mjesto Boga. Hoćemo li o ateizmu malo?

Lucić: Vrlo rado. Vi kažete da su ateisti vaš korektiv. Znači – na neki način vas ateisti i intrigiraju i inspiriraju, a i iritiraju. Pritom vas najviše iritiraju oni ateisti koji nemaju strasti da se za svoje ideje posvađaju s teistima.

Šarčević: Moj prigovor u ovom slučaju ide najviše vjernicima zato što su dobrim dijelom uzrok suvremenog ateizma. Kao što Gaudium et Spes, pastoralna konstitucija Drugog Vatikanskog Sabora kaže: oni, vjernici, više nego što Božje lice otkrivaju, oni ga zakrivaju. Ista konstitucija s pozornošću diferencira različite vrste ateizama, što katolici slabo ili nikako uzimaju u obzir. Ima humanistički, znanstveni (scijentistički), protestni – zbog zla u svijetu, borbeni... Ima ateista pozera, agnostika koje agnosticizam ništa ne košta. Mislim da kod nas, kao što ima tradicionalnih vjernika, kao obrnuta slika, ima također dosta ateizma iz navike, ateista iz navike...

Lucić: Da, ovaj tradicionalni vjernik samo ide u crkvu, a ovaj – nazovimo ga tako – tradicionalni ateist samo ne ide.

Šarčević: Nije ni trenutka razmislio zašto je on ateist. Onda ima ateizma – govorim onako kako smo školski učili – recimo iz tog znanstvenog pozitivizma, logističkog ateizma. Imate ateizam iz krive slike Boga, koji o Bogu misli kao neprijatelju čovjeka, kao orobljivaču ljudske sreće. Ima onaj ateizam koji je antiteistički, antireligiozni, koji smatra da sve zlo dolazi od religije i teista: sve zlo dolazi od toga što vjernici nisu dovoljno prosvijećeni. Imate oslobađajući ateizam, taj mi se sviđa, zato što on ruši sve ideologije, krive slike Boga, on je koristan vjeri jer ne dopušta da neka zemaljska vrednota ili datost zauzme najvišu poziciju, poziciju Boga. Ima naravno ateizam protesta zbog tolike nedužne patnje u svijetu. On je častan.

(ILUSTRACIJA: Smrt svetog Franje/Jose Camaron Boronat)

Lucić: Aha – nema Boga, jer da ga ima, ne bi se patilo. A ni Auschwitza ne bi bilo.

Šarčević: Stradanje nedužnih, zlo u svijetu, kako se i kaže, najveća je stijena ateizma. Doista je stvar i vjere ili nevjere pitanje i patnje i stradanja. I Auschwitza. Neki su odlazili u logoru u šutnji, neki u proklinjanju Boga, neki s molitvom i pjesmom Bogu. Može se jednako postaviti pitanje: a gdje je bio i čovjek u Auschwitzu, u Srebrenici... Time se, naravno, ne rješava pitanje zla, ni ljudskoga zla ni Božje odgovornosti u ovom, njegovom svijetu. Htio bih još kazati da su u pojedinim režimima pojedini svjetonazori privilegirani. U prošlom sistemu privilegiran je ateizam kao jedna vrsta paradržavne religije. Sada je religija ulaznica za društvenu poziciju, posao i moć. Znate priču o Ezavu. On je svoje prvenstvo „prodao“ za tanjur leće. Imate i ateista koji svoje uvjerenje, odnosno svoj ateizam prodaju. Ateizam zna biti vrlo unosan.

Lucić: Da, to se dobro trži.

Šarčević: Trži se i ateizam, zašto ne? Moderno je to.

Lucić: A najviše vas zapravo brinu ovi agnostici? (Smijeh.)

Šarčević: Jest. Slično ateizmu ili teizmu iz navike, tu nema nikakvog napora mišljenja, tu nema nikakva pitanja. Tu je pitanje smisla života, pa onda i zla, patnje i Boga, stavljeno u zagradu. Tu je jednostavno sve riješeno.

Lucić: Riješeno da se nikad ništa neće riješiti.

Šarčević: To je takva vrsta indiferentizma ili ideologije indiferentizma, sjajno sredstvo da uopće ne razmišlja zašto su neki ljudi u mojoj okolini patološki religiozni, bolesni. Mi dijelimo isti svijet, i teisti i ateisti i agnostici. I nije li često lažna podjela između teista i ateista?

(ILUSTRACIJA: Astronaut/Alex Cherry) 

Lucić: U čemu je lažna?

Šarčević: Imate određenu vrstu odgovora na tu, recimo, o lažnu dilemu u Andrićevoj sjajnoj priči Proba, kada je Rasimbeg tražio od svoga prijatelja fratra fra Serafima da se poturči. Oni su se toliko družili! Jednom Rasimbeg kaže Serafimu, dok su kod Usore (kod Doboja) šenlučili, da ima tako dobar glas koji se čuje do Šama (Bosanskog Šamca) pa još fali samo da prijeđe na islam. A ovaj odgovara prijatelju da je on tako o tome i razmišljao i tako usnio i na san mu dođe Isa Pejgamber, Isus. I veli Serafim da se skrušio, gleda ga ponizno. A Isus mu govori: Serafime, crni sine, vidim ja što ti sve radiš i što si ti naumio, da promijeniš vjeru. Pa mu kaže da je bolje da ostane gdje je, da mu je bolje da ostane Turčin među fratrima nego fratar među Turcima. I na koncu mu Isus kaže još nešto, zadnju pouku. Da gore kod njih, na nebu, ne pita se tko je koje vjere, nego jesi li čovjek po srcu i duši. Ali da je bolje da to nikome ne kazuje jer će dolje, među ljudima, rđavo proći, nastradat će. Zar nije tako i u Evanđelju? Na koncu vremena, kako Isus govori u usporedbi o posljednjem sudu, pitat će se jesi li i ne znajući pomogao potrebitom, gladnom, bosom, siromašnom, prognanom, a neće se pitati o vjeri. Tako će se ljudi suditi, razdvajati dobri od loših. Dakle, solidarnost iz neznanja. Do koje mjere možemo radikalizirati tu solidarnost iz neznanja, da nisam čak pomagao drugome, potrebitom, zbog Boga, nego zbog njega. Kako je to moćno. Odnosno možemo kazati i ovako: pa kada ti je dano kao kršćaninu da ti Isus kaže da se on nalazi u siromašnom i potrebitom, što ovaj papa i inzistira, u drugome čovjeku, onda će se na posljednjoj instanciji od tebe, kršćanine, više i tražiti. Od tebe će se tražiti solidarnosti iz znanja. Evo, ta dilema između ateista i teista nije primjerena. Previše se sve antagonizira, a onda to majstori i mešetari koriste. Praktični ateizam, odnosno praktično neljudstvo je prisutno i u vjernika i u nevjernika. Mislim da ima i malo teista i malo ateista, a neljudskosti puno. A prijateljujem s ateistima, Enverom, Edinom... S njima razgovaram, provjeravam se može li moj govor i moja praksa izdržati njihovu radikalnu humanističku kritiku. Čak im pošaljem svoje tekstove da ih prosude. Rekao bih još da ateizam nije izvorni fenomen nego derivacija. Zato neki ljudi kažu: ima katoličkih ateista, ima islamskih ateista. Znam da je ateizam u porastu. Znam da je sve više ljudi koji religijski ne pripadaju nekoj instituciji, ali to su sada pitanja za širu raspravu. Družim se s ljudima drugog uvjerenja. Volim čitati ljude koji su iskreni ateisti. Jedan od naših najboljih živućih pjesnika ovog takozvanog štokavskoga jezika, za koga neki kritičari kažu da je sličan Ujeviću, iako su različitog poetskog stila, Marko Vešović, Crnogorac iz Papa, njegova Poljska konjica je možda najbolja poezija našega vremena. Vešović je jako dobro napisao o ulozi religije u ratu i Bogu ratnom zločincu. E to volim čitati.

Lucić: I o odgovornosti čovjeka Marko Vešović kaže, ne u Poljskoj konjici, već u knjizi Smrt je majstor iz Srbije… Kaže: dođe vrijeme kad tvoj narod poludi i kad ne ide drugačije nego da ga lupaš šakom u glavu. (Smijeh.)

Šarčević: Meni je dobra i ona Markova da Bog ne postoji jer da postoji, nacionalisti bi ga već ubili. (Smijeh.)

(Nastavit će se)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Gracin/Novi list


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije