KAMO PLOVI AMERIČKI BROD

Hoće li neki novi “pijani general” ovaj put, nažalost, biti trijezan?

ritn by: Marin Jurjević | 24.04.2017.
KAMO PLOVI AMERIČKI BROD: Hoće li neki novi “pijani general” ovaj put, nažalost, biti trijezan?
Ovih smo dana sa strepnjom pratili kako u Sjevernoj Koreji Kim Jong-un na velikoj vojnoj paradi, začinjenoj prvi put viđenim nuklearnim projektilima, slavi “Dan Sunca” dok su nas istovremeno ljudi Donalda Trumpa zasipali pogrešnim, ali zastrašujućim informacijama kako najmoćnija “mobilna vojna baza na svijetu”, supermoćni američki nosač zrakoplova “Carl Vinson” plovi ravno prema Korejskom poluotoku i kako je Amerika “spremna na sve”, ukoliko Sjeverna Koreja nastavi sa svojim „provokacijama“ (nuklearnim pokusima). Sjevernokorejski “Sin Sunca” iz Pjongjanga je odgovorio sasvim očekivano - Sjeverna Koreja će na “američke provokacije” odgovorit ako treba “i nuklearnim napadom”. Ispostavilo se ipak da brod ne plovi prema Koreji, nego prema Australiji, a onda se pojavila “informacija” koja kaže kako je kormilar američkog nosača u međuvremenu ipak okrenuo kormilo. I što je sad tu istina?

Prije 101 godinu, na 9. ožujak 1916. godine, Pancho Villa je, s oko pet stotina svojih “el doradosa”, konjanika njegove slavne Divison del Norte, napao sjevernoamerički grad Columbus. Nikada do kraja nije razjašnjeno zašto je Pancho Villa uopće krenuo na Columbus. Neki autori smatraju kako mu je namjera bila da za vrijeme trajanja meksičke revolucije i Prvog svjetskog rata, izazove rat između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Drugi smatraju kako mu je cilj bio da uhvati sjevernoameričkog trgovca oružjem Samuela Ravela, ali je ovaj, na svoju sreću, tada slučajno bio izvan grada i nalazio se u El Pasu u Teksasu. 

To je bio prvi napad na američki teritorij nakon 1812. godine, kada se vodio rat protiv Engleza. Villa je tom prilikom izgubio sedamdesetak svojih vojnika, ali je “zarobio” oko 300 pušaka, 80 konja i 30 mula. Tadašnji američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson pobjesnio je na vijest o Villinom napadu, invaziji na Columbus. Smjesta je u lov za njim u Meksiko poslao pravu „Kaznenu ekspediciju“ na čelu s američkim generalom Johnom J. Pershingom (danas poznatom po razornim projektilima koji po njemu nose ime). Dobio je zadatak da pod svaku cijenu privede pravdi “bandolera” Pancha. 

Pershing je uzalud sa svojom ekspedicijom po Meksiku proganjao Pancha Villu kojeg, na kraju, nije uspio ni vidjeti, a kamoli uhvatiti. Danas se smatra kako je u tom nesretnom poduhvatu sudjelovalo nevjerojatnih 10.000 ljudi, ali se Pershing na kraju, nakon gotovo godine dana potjere za Panchom morao vratiti u Ameriku neobavljena posla

Pancho Villa
Nikad se nije doznalo zašto je Pancho Villa 1916. godine napao Columbus, ali bio je to prvi napad na američki teritorij nakon 1812. godine (FOTO: Wikipedia)

Njemačka je s velikom pažnjom pratila sva ova zbivanja, s obzirom da su Sjedinjene Američke Države napokon, nakon odustajanja od svoje politike “izolacionizma” s kojom je Wilson, poput nedavno Donalda Trumpa, pobijedio na predsjedničkim izborima - ipak ušle u rat. Nijemci pokušavaju iskoristiti ovu situaciju pa njemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmerman šalje njemačkom veleposlaniku brzojav u kojem mu nalaže da tadašnjem meksičkom predsjedniku Venustianu Carranzi ponudi “tajni pakt” s Njemačkom, a zauzvrat bi Njemačka (“nakon pobjede u ratu”) vratila Meksiku njegove “otete teritorije” Novog Meksika, Arizone i Teksasa. 

Wilson i Trump imaju malo toga zajedničkog, ali su u jednoj stvari ipak vrlo slični. Naime, radi se o odustajanju od američkog izolacionizma koliko god da su baš na uvjeravanju građana u svoju izolacionističku politiku koju će Amerika s njima na čelu voditi i jedan i drugi pobijedili i bili izabrani za predsjednike ove najmoćnije svjetske sile koja danas svoje vojne baze ima u više od 70 država diljem svijeta. Tu ne računamo “ploveće, mobilne vojne baze”, odnosno nosače borbenih zrakoplova, koje samo potvrđuju kako se danas bez ikakvih problema kompletna žarišta ratnih sukoba mogu seljakati amo-tamo, kretati se s jednog na mjesta na drugo diljem svijeta. Doslovce - rat danas može doploviti ili doletjeti do bilo koje zemlje na svijetu. Zato nije loše svako jutro dobro pogledati kroz prozor. 

CNN ovih dana obavještava, pozivajući se na podatke iz 2015. godine, kako SAD izvan svog teritorija ima 686 vojnih objekata. Tu se ne računaju “tajni objekti”, poput onih u Izraelu ili Saudijskoj Arabiji. Pravi broj im se jako teško može utvrditi jer nastaju, grade se gotovo svakodnevno. David Vine, autor knjige “Base Nation” smatra da ima toliko američkih baza izvan SAD-a da čak ni Pentagon ustvari ne zna njihov točan broj. Pretpostavlja se da se do 2017. godine njihov broj povećao na oko 800 baza. Također se ne zna “koliko vojnika služi u njima”. U kolovozu 2016. godine The Economist govori kako se vjerojatno radi o 150.000 američkih vojnika od čega ih je čak 70.000 u Japanu i Južnoj Koreji - upravo zemljama koje su najviše ugrožene nuklearnim oružjem iz Pjongjanga

Američke vojne baze
Ovako otprilike izgleda karta Svijeta, ukoliko obojimo zemlje u kojima SAD ima svoje vojne baze, ali točna informacija javnosti je nedostupna (ILUSTRACIJA: Wikipedia)

Tako Amerika danas ima svoje vojne baze izvan svoje teritorije na nekoliko kontinenata. Od Azije, Europe, do Kube ili čak do Grenlanda. Najveća koncentracija vojnih snaga smještena je u Europi, Pacifičkom zaljevu, na Bliskom istoku i u Japanskom moru. U Africi ih, navodno, nema, ali u Stuttgartu se nalazi African Commander (AFRICOM) odakle SAD vodi akcije u Africi i odakle su neki dan u Somaliju poslani “instruktori” koji bi trebali pomagati vladinim snagama u borbi protiv džihadističke milicije Al-Shabaad. Naravno, Europa je prepuna zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) među kojima se nalazi i Hrvatska. Ne čudi da se u Njemačkoj, u zračnoj bazi Ramstein, skladište bombe koje se bacaju na snage “Islamska Države” u Siriji, Afganistanu i Iraku. Ta je baza od vitalnog značaja za transportne zrakoplove C-130, C-17 Globmaster i C-5 Galaxy s kojima se donosi naoružanje i bombe. Ramstein je, osim toga, i “centar za dronove ” koji se odatle šalju na Bliski istok, ali se s njima ne upravlja iz Europe nego iz SAD-a, famoznim “joystickom” kao u video igricama. 

Američki kontingenti vojske, zajedno s njenim saveznicima, u Europi služe, smatraju analitičari, za “pokazivanje mišića Rusiji”. Pa se tako gleda i na koncentraciju NATO snaga na granicama nekih europskih zemalja koje graniče s Rusijom, a čiji dio će činiti i hrvatske vojne snage. Problemi Ukrajine samo su potencirali takvu politiku. 

Bez ikakve sumnje klasični američki suparnici su i dalje, prije svega, Rusija i Kina. Što se tiče njihovih vojnih baza izvan svog teritorija, oni Americi nisu “ni do koljena”. Rusija ima vojne baze jedino u Latakiji i Tartusu u Siriji, ali to je vrlo minorno u odnosu na rusku bivšu vojnu mrežu iz vremena Hladnog rata ili Drugog svjetskog rata. Sa svoje strane, Kina jako modernizira ratnu flotu i gradi umjetne otoke kao svoje svojevrsne “plutajuće baze” pa su brodovi VII. američke flote, stacionirani u japanskoj luci Yokosuka, u više navrata imali “bliske susrete” s kineskim ratnim brodovima. 

Ruska baza u Siriji
Ruski avion u vojnoj bazi nedaleko sirijske Latakije, jedna od dvije ruske vojne baze izvan Sirije (FOTO: Wikipedia)

S druge strane, popis ključnih američkih baza, shvatili ste, vrlo je dug, ali vrijedi navesti neke od njih. U Španjolskoj SAD ima zračnu bazu, Moron u Sevilli i pomorsku bazu Rota u Cadizu iz koje su isplovili razarači naoružani raketama Tomahawk koje su 7. travnja ispaljene na Asadove snage u Siriji. U Italiji je NATO zračna baza Aviano odakle su, primjerice, izvođeni zračni napadi na Srbiju. Na Bliskom istoku, samo u Saudijskoj Arabiji nalazi se šest američkih vojnih baza. U Turskoj je izuzetno važna zračna baza Incirlik u kojoj su stacionirani američki zrakoplovi F-16. Samo iz te baze SAD godišnje baca oko 70.000 bombi. Inače, Turska je druga po snazi vojska u okviru NATO-a i o svemu tomu treba voditi računa kako bismo razumjeli zašto je Trump prvi čestitao Recepu Tayyipu Erdoğanu na “veličanstvenoj pobjedi” na upravo održanom “sultanskom referendumu” u Turskoj. U Japanu (Japansko more) Amerika ima 63 vojne baze. “Najzanimljiva” je svakako američka vojna baza na Kubi, famozni Guantanamo, sa svojim još “slavnijim” zatvorom, koju je Obama obećao zatvoriti, ali to obećanje nije ispunio. Zanimljivo je da je Guantanamo jedina američka vojna baza na području cijele Iberoamerike. 

U ovoj “paukovoj mreži” vojnih baza i vojnih objekata (instalacija) koje kontrolira Amerika postoji i “siva zona” kojom su posebno prekriveni podaci o vojnim zatvorima diljem Europe (a posebno na području zemalja bivšeg “realsocijalizma”) u kojima se čuvaju “najvažniji” američki zatvorenici. I inače je zanimljiva uloga malih zemalja u svemu tome. “Veliki” nerijetko igraju globalni šah u kojem je tim “malim” zemljama ponekad namijenjena uloga najobičnijih “pijuna” koje je najlakše, najbezbolnije žrtvovati. 

Zasuti svim ovim činjenicama, ali i zanimljivim recentnim podatkom Kanadskog Centra za istraživanje globalizacije (Centre for Research on Globalization koji navodi kako su samo Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata u 37 zemalja ubile preko 20 milijuna ljudi (u najrazličitijim vrstama vojnih intervencija i ratova) moramo se zapitati: A gdje tu mi vidimo sebe? 

Filmska industrija je takav tip industrije koja ima svoju logiku da ne robuje činjenicama nego nekim svojim sasvim drugim “pravilima” (tržište, profit, spektakularnost, itd.), ali smo ipak ostali osupnuti kada se u filmu “13 Hours: The Secret Soldiers of Bengazhi” Michaela Baya iz 2016. godine, o napadu na američki diplomatski kompleks u libijskom Bengaziju, kojeg su 11. rujna 2012. godine izvršili islamski teroristi, u jednoj sceni kaže da su američki vojni zrakoplovi koji interveniraju “doletjeli iz baze u Hrvatskoj”. Zabune, namjerne ili slučajne, nisu moguće samo u filmovima nego se, nažalost, događaju svakodnevno i u stvarnosti i to s mogućim kobnim posljedicama. 

Ovih smo dana sa strepnjom pratili kako u Sjevernoj Koreji Kim Jong-un na velikoj vojnoj paradi, začinjenoj teškim razarajućim prvi put viđenim nuklearnim projektilima, slavi “Dan Sunca” dok su nas istovremeno Trumpov glasnogovornik Sean Spicer i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster zasipali pogrešnim, ali zastrašujućim informacijama kako najmoćnija “mobilna vojna baza na svijetu”, supermoćni američki nosač zrakoplova “Carl Vinson” plovi ravno prema Korejskom poluotoku i kako je Amerika “spremna na sve”, ukoliko Sjeverna Koreja nastavi sa svojim „provokacijama“ (nuklearnim pokusima). Sjevernokorejski “Sin Sunca” iz Pjongjanga je odgovorio sasvim očekivano - Sjeverna Koreja će na “američke provokacije” odgovoriti, ako treba, “i nuklearnim napadom”

Sjeverna Koreja
Sjeverna Koreja najavila je da će njihove vojne snage potopiti američki nosač jednim jedinim udarom (FOTO: Hina)

I dok je svijet sa zebnjom očekivao rezultate ovog najavljenog sudara dvojice čudaka, obogaćenih jednakom količinom nepredvidljivosti s blagim dojmom nadrealnosti, “na vojnom brvnu”, stiže nam vijest kako američki nosač zrakoplova “Carl Vinson” zapravo uopće ne plovi, kako se to danima izvještavalo i kako nas se uvjeravalo iz same Bijele Kuće, prema Koreji nego prema Australiji na odavno najavljene američko-australske pomorske vježbe. Ministarstvo obrane čak je objavilo fotografiju ovog ratnog broda okruženog flotom krstarica i razarača - negdje između Jave i Sumatre 5.600 kilometara daleko od Korejskog poluotoka. Bijela Kuća odmah je okrivila Pentagon zato što je u svijet ovako diletantski dilala sasvim “pogrešne informacije”, u stvari laži, a najnovija “informacija” nam govori kako je kormilar američkog nosača zrakoplova u međuvremenu ipak okrenuo kormilo moćnog plovila prema Korejskom poluotoku. I što je sad istina

Danas samo znamo kako je jednom davno, daleko ranije u vrijeme trajanja Hladnog rata, slučajnost da se jedan ruski rigidni general “nalokao k'o majka” pa nije bio pri svijesti da odlučuje, možda spasila svijet od nuklearne kataklizme. Naime, najsuvremenija kompjuterska tehnologija tog vremena alarmirala je ruske baze kako su lansirani američki nuklearni projektili i da lete prema Rusiji. Legenda kaže, kako je, na sreću, jedan ruski pukovnik, koji je odlučivao umjesto “pijanog generala”, tada samovoljno i mimo strogih pravila i protokola odlučio da ne sluša strojeve nego svoj ljudski instinkt. Dežurni general bi najvjerojatnije izvršio ruski nuklearni protuudar kao odgovor na nepostojeći američki “nuklearni napad” da se kojim slučajem nije napio i da je bio pri svijesti. Tako je nekoliko boca votke (ili možda nešto više njih) spasilo cijeli svijet od katastrofe. Logično pitanje koje se samo po sebi nameće je: Hoće li, možda, danas neki novi “pijani general” ovaj put – nažalost, biti trijezan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Karepovac doušništva u Mirisnoj našoj

    16.02.2018.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Karepovac doušništva u Mirisnoj našoj

  2. GREŠKE SISTEMA NA NAPLATI: Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati

    08.02.2018.

    Nataša Škaričić

    GREŠKE SISTEMA NA NAPLATI: Cenzurom, vrijeđanjem i blokadom rasprave problem će se samo produbljivati

  3. BURE BARUTA: Pod orlovom Zvezdom

    30.01.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Pod orlovom Zvezdom

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije