INTERVJU ZORAN ŽMIRIĆ

Alejandro Jodorowsky mi je bitan kao i Milan Mladenović

ritn by: Vid Jeraj | 22.11.2014.
INTERVJU ZORAN ŽMIRIĆ: Alejandro Jodorowsky mi je bitan kao i Milan Mladenović
Puno je onih koji pišu, ali malo onih čija pisana riječ postane dijelom javnog dobra. Po tome se valjda prepoznaje dobar pisac. No, svestrani Zoran Žmirić nije samo autor sada već klasičnog aforizma "Kako se postaje otac domovine? Tako da narodu jebeš mater" već ima široke interese i izvan pisane riječi. Osim što je ušao u narodnu lektiru, Žmirić je već dugi niz godina dijelom hrvatske rock čitanke kao član riječkog Laufera te se uspješno okušao i u fotografiji. S autorom kultnog romana "Blockbuster" izdanog 2009. godine razgovarali smo povodom njegove nove knjige "Snoputnik".

Da konotacija antiratnog romana ne bi preuzela razgovor, što mi nije namjera, reći ću s pažnjom, da si autor s frontova i fontova. Za roman "Blockbuster" iz 2009. godine, finalist si VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis te finalist T-portalove književne nagrade roman@tportal 2010. za najbolji roman. Iste godine, isti je roman, po izboru Hrvatskog književnog društva proglašen knjigom godine (Nagrada Književno pero). Pripala mu je i godišnja nagrada Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture tijekom 2010. Žmirić se osim književnošću i glazbom bavi i fotografijom. Gand, kako ga zovu gameri, debitira s dvije knjige priča u 2002. godini, Istrakonovoj zbirci priča mnogih autora "Tvar koja nedostaje", kao i vlastitoj "Kazalište sjena". Slijede "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man" (2005.), "Riječke rock himne" (2011.), dok je mu je nedavno HDP objavio roman "Snoputnik". Ovaj po mnogo čemu DIY-autor, informatičar po struci, taj je akt popratio slovom da ne želi hraniti djecu nakladnika. 

Što reći o ili kako predstaviti tvoj novi roman „Snoputnik“? Jedan moj znanac, ne samo što ga je uspio već pročitati, no ga je ujedno i protumačio kao putopisni fantasy.

- Moja namjera je bila napraviti višeslojan roman, koji na pojavnoj razini funkcionira kao putopis. Gdje jedan mladić putuje od točke A do točke B, u klasičnom postavu putopisa – na putu sreće zanimljive ljude i uči nešto o životu. To pokušava primijenit, osluhnut, prvenstveno svoj život, a onda ta nova saznanja primijenit na svoje trenutno stanje. To nije nimalo zavidno, jer je bolestan, smrtno... A na nekoj drugoj razini je to trebao biti roman svijesti. Ali, ne u filozofskoj svijesti, već osluškivanje pitanja koja nama na neki način promiču; a, to su, „da li slušati u životu srce ili razum?“. Nisam se tu bavio nametanjem odgovora ljudima, već im dao materijal za razmišljanje. Fantasy nije definitivno, ali nije mi mrsko da netko i na taj način vidi rukopis. 

Na koji je način motiv srca prisutan u romanu, a s obzirom da je riječ o putopisu? 

- Motiv se pojavljuje u zemljopisnim oblicima, gdje sam smjestio radnju, to su Istra i Indija, jer obje zemljopisne cjeline imaju oblik srca. Tu sam ubacio i paralelnu priču koja se odvija u južnoj Americi, opet s namjerom izabranom, jer bar donekle podsjeća na srce...  Inače, prva je ideja bila da se smjesti u Sinaj, koji jako sliči srcu, međutim, to je pustopoljina i nisam našao načina kako bih tamo smjestio radnju. Osim zemljopisnih dvojnika, u obliku srca, sudbina mog junaka je takva da mu tumor na mozgu ometa posljednje dane koje odluči provesti na putu – ima  rupe u sjećanju, ponekad se pogubi pa ne zna gdje se nalazi ili kamo se zaputio. U tom košmaru pojavljuje se srce, koje sam povezao sa sviješću, nad-sviješću ili podsviješću... Ja je volim nazvati savješću, koja se javlja u nekim misaonim oblicima u kojima on pokušava prepoznati obraćanje srca. Da ne ostavim čitatelja u zrakopraznom prostoru, moram pojasniti na što mislim kad govorim o govoru srca, tu se radi o intuitivnoj ljudskoj strani čovjeka koji stoji pred novim izazovom. Prva misao koja se pojavi jest govor srca, kasnije se pali racionalno, odnosno, razum i srce se povlači. To je klackalica na koju stavljam lika. 


"Veliki sam fan Jodorowskog, pogotovu u stripu" (FOTO: Privatni album)

Ovo što si ispričao, podsjeća li te na narativ, odnosno fabulu stripa "Inkal", meksičkog kazališnog i filmskog redatelja, te scenarista stripa Alejandra Jodorowskoga? Njegova je ličnost izrasla s vremenom u svojevrsni hrast psihodelične kulture, ujedno je i vizionar kroz umjetnosti, i filma i stripa... Imate li, Jodorowsky i ti, ikakve spiritualne veze? 

- Nije mi bila namjera, ali neću bježati od toga, jer sam veliki fan Jodorowskoga, pogotovo u stripu. Znači, serijal "Inkal", iz 1981. i njegovi spinovi, "Metabaruni i "Technoočevi", to je nešto što mi je obilježilo jedan period života i nakon toga ostalo, zaista, duboko utisnuto i na neki način mi odškrinulo vrata, u periodu ranih devedesetih, kad sam bio pogubljen i nisam znao u kojem pravcu, zapravo, idem. Ne kažem da mi je trasirao put, ali mi je definitivno napravio jedan pomak u razmišljanjima. A pogotovo što je protiv struje i protiv mainstreama, od kojeg ja bježim i u vidu izbora filma, literature i načina života. Alejandro, mi je u biti, vrlo bitan autor, kao što mi je u glazbi bitan Milan Mladenović, bez potrebe da dodatno objašnjavam neku emotivnu vezu. Dakle, to su stvari koje te u nekom trenutku – puknu! Da se desio prije ili poslije, moguće je da ga ne bih uopće prepoznao. 

Recimo koju riječ o tvojem djelovanju u domeni rock-scene... Knjigom „Riječke rock-himne“ iz 2011. godine, kroz pjesme bendova koji potječu iz grada, identificirajućeg s rock-kulturom, prepričao si i jednu svoju priču. Radi orijentacije našoj publici, na kojim si albumima od tih bendova i sam svirao?  

- Ja sam krenuo s top deset pjesama, de facto, bavim se demistifikacijom pjesama nastalih u Rijeci. Knjiga ima polazište od 1979. godine u sljedećih 30 godina, a polazište joj je inauguracija manifestacije koja traje do danas, Ri Rock. A izišao je i prvi rock-album u Rijeci, grupe 'Vrijeme je zemlja'... Djelovao sam s grupom Laufer, i s grupom Grad, te Grč, kao bend s kojim sam zatvorio poglavlje glazbe. Dosta je bilo zahtjevno odvojiti sebe kao autora od sebe kao pisca, pa sam čak na koncu pribjegao komičnom rješenju, da pišem o sebi u trećem licu. Jer, u trenutku kada ulazim ili izlazim u Laufer, nastojim se potpuno odvojiti od osobe koja je djelovala u tom bendu. Negdje moraš povući crtu, jer kad kreneš pisati ovakvu knjigu, onda je to nezaustavljivo... Nisam se htio baviti bendovima, u smislu da donosim telefonski imenik riječke scene, već me zanimala emocija. Što je ljude nagnalo da napišu ili skladaju neku pjesmu, a onda se oko toga okoštala cijela priča, kako je tko došao u bend, kako su bendovi dobivali imena, itd... Na kraju, tu je 450 stranica, gdje sam morao podvući crtu i reći „OK, to će bit dovoljno“. Tako da je tu 60 pjesama unutar 30 godina raznoraznih žanrova... 

Saksofonist Dule Petrović iz beogradske grupe Fish in Oil povodom gostovanja u Palachu za riječki je TV Kanal izjavio kako Rijeku svog djetinjstva doživljava kao Beograd na moru. Imaš li ti neki odnos s Beogradom? 

- Nemam nikakvu vezu s Beogradom. Jednom sam proputovao kroz njega zadržavši se na kolodvoru pola sata. Kad ga netko spomene pojave mi se slike velikih, sivih nebodera, hladnoća, molovi u ušima. Valjda zbog EKV-a.


Laufer, Grad, Grč. Glazbeni odjeljak riječkog književnika (FOTO: Privatni album)

Koje su se poteškoće pojavile s knjigom "Riječke rock himne", u smislu strukturalnih i metodoloških prepreka?

- Nisam htio robovati rocku kao žanru, uvažio sam sve glazbene podvrste, čak i s opatijske scene koja je bila umrežena s riječkom. Recimo, uvrstio sam Cacadou Look, koje su bile pop-bend, ali im je stav i pristup glazbi bio čisti rockerski. Cure koje su izgledale kao pet manekenki s modne piste vježbale su u vlažnoj i prljavoj prostoriji svakodnevno po nekoliko sati i to sam morao uvažiti kao rockerski pristup u radu, bez obzira kakva je glazba iz toga izlazila. 

Tvoj roman „Blockbuster“ iz 2009. godine, solidne recepcije nagrada i priznanja, kritika zaobilazi, iako je znatni doprinos anti-ratnoj prozi. Meni je bilo zanimljivo, ta rakursifikacija, društvo-vojska... Kao i da se premisa kako vojska oslobađa pojedinca nametne, a onda pokaže lažnom. Kako je prihvaćen, ipak postavljaš pitanja je li tu sve korektno ili nije? 

- „Blockbuster“ je nastao, nimalo spontano... Imao sam želju napisati nešto snažne antiratne poruke, međutim, nisam imao ideju na koji način to izvesti i onda se zakuhala priča o mladiću koji zabasa u jednu postrojbu, a da nitko ništa ne zna o njemu. Na kraju se postavlja pitanje, a što ako je on neprijateljski vojnik? Što ako nas sve sutra pobije na spavanju? To je jedan paranoidni, shizoidni sloj koji je tu cijelo vrijeme prisutan. A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock'n'rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti. I pitanje je da li to uopće radi svjesno. Ili to samo pobuđuje neke lovačke instinkte koji su u nama zakopani. Današnji status "Blockbustera" mi savršeno odgovara. U jednom trenutku mi je bilo čudno zašto taj roman kritici prolazi ispod radara, a kap koja je prelila čašu bilo je sublimiranje Domovinskog rata u hrvatskoj književnosti kroz antologiju ratnog pisma koju je u knjizi "Linija razdvajanja" uredio Strahimir Primorac. U toj zbirci književno-kritičkih tekstova "Blockbuster" se uopće ne spominje dok se, recimo, spominju „Živi i mrtvi“ Josipa Mlakića, koji se uopće ne bavi Domovinskim ratom već ratom u Bosni, a koliko znam Domovinski rat se vodio na teritoriji Hrvatske, ne Bosne. Da ovo netko ne protumači kao antagonizam prema kolegi, Mlakića poznajem, volim i cijenim i kao osobu i kao autora. U svakom slučaju, to mi je u jednom trenutku bilo čudno – kasnije sam se čak dao i naljutiti – ali sada kad gledam na to, mislim da je cijela priča „Blockbusteru“ napravila veliku uslugu, on je ostao, roman čitatelja, a ne roman kritike i to mi sad odgovara... 

Što se tiče "Blockbustera", nije li on ful određen filmom i prtljagom sedme umjetnosti? Svašta se govori o prosječnom ukusu, čitatelja danas, kakav jest da jest... a ti čitatelju daješ prednost da bude i sam bezimen, poput tvog junaka. Jesi li se bojao da te čitatelj neće pohvatati? 

- Ne, jer mislim da sam film kao temu u romanu uspio staviti kao neku glazuru ili dodatni začin u kojem se razvijaju neki dijalozi. Nije ključno za samu priču, tako da nisam imao strah te vrste. S druge strane, mislim da su filmovi koje tamo spominjem, moja osobna priča, pogotovo u razmišljanju da je rat sam po sebi, skupo producirani film što implicira i naslov, a treće je, da su filmski autori možda baš i zbog toga svrnuli pozornost na njega. Iščitavaju ga, javljaju mi se, razmišljajući o nekoj ekranizaciji. 

Znači, i to se zalomilo? 

- Imam potpisan ugovor s jednim srpskim režiserom, ja sam mu dao prava za razvijanje scenarija. Vidio sam njegov sinopsis, potpuno mi je okej, odgovara mi pristup kojim radi, a on je, inače, čovjek čije filmove volim. Poklopili smo se. 

Misliš li da bi takav film mogao biti snimljen, u recimo, Indiji, zemlji koju si posjetio čak triput? I govori li već činjenica što je za njega zainteresiran srbijanski redatelj dovoljno sama za sebe? 

- „Blockbuster“ je priča o dvadesetogodišnjem vojniku koji shvaća da ima više zajedničkoga s vršnjakom iz neprijateljske vojske, nego li s duplo starijim vojnicima iz svoje postrojbe. To je funkcionalno u svakom ratu, ma gdje se on i zbog čega vodio.

Tvoja knjiga kolumni ranije objavljivanih po časopisima „Vrijeme koje nam je pojeo Pac Man“ iz 2005. godine, zanimljivo, podsjeća kako je antropološko pisanje o odnosu obitelji i tehnologije još donedavno znalo u nas izazvati prave male kontroverze. 

- Pišući kolumnu u časopisima Hacker i PC Play, u kojima sam to pisao u formi malih priča, u kojem dvojica likova vode dijaloge i mudruju, dobivao sam tako gnjusne reakcije roditelja da je to bilo prestrašno za čitati. Majke su mi se znale javljati i vrijeđat me, misleći valjda da ja nemam svoju djecu, da sam ja neki mulac od dvadeset godina koji filozofira o životu... jer sam često znao provući poantu kako je za svako otuđenje djeteta i za svako devijantno ponašanje kriv – roditelj. Društvo optuživati, a ne spomenuti roditelje, po meni je apsolutno suludo. Takvim sam ljudima znao srezati, otvoreno, u dvije rečenice, tipa, „Da ste u Švedskoj, službe bi vam već oduzele dijete“. Bilo je to zanimljivo iskustvo. „Pac Man“ objedinjuje kolumne koje su isprovocirale najviše reakcija. 

Što misliš o prisutnosti na Facebooku, onda i prisutnosti pisaca i 'pisaca' na Facebooku... u vrijeme nepodnošljive lakoće larpurlartizma u komunikaciji, nazovimo to tako? 

- Što se tiče Facebooka, na jednoj smo tribini nedavno razglabali o prisutnosti pisaca na društvenim mrežama, te je jedna mlada cura, koja se trudi opstati kao autorica na Faceu istaknula da će ugasiti profil, jer se tamo stvari ne odvijaju dinamikom koju je zamislila. Na to sam rekao, „Ali, moraš primijetiti da svi ljudi koji ti se pojavljuju na listi, jesu ljudi koje si sama odabrala“. U konačnici, mi smo ti koji kreiraju svoje liste prijatelja, čitamo ono što mi želimo i prijavljujemo se u grupe koje mi želimo, naravno, prateći sadržaj koji iz bilo kojeg razloga želimo pratiti... tako da, kada se podvuče crta, iza svega je naša osobna odluka. Pitanje je zašto je u našem društvu došlo do toga da nam neke stvari odvlače pažnju s bitnih životnih stvari, ne egzistencijalno bitnih, već životnih uopće, onog sveg što te hrani, mentalno, duhovno, itd... To je već neka druga priča, to su već fenomeni, u koje ne bih ulazio, barem ne u ovom trenutku.

 

Lupiga.com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

    16.11.2017.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Može li se knjiga "vratiti u modu"

    11.11.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Može li se knjiga "vratiti u modu"

  3. PRŽENJE MOZGA: O popovima i spolovilima

    06.11.2017.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: O popovima i spolovilima

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije