INTERVJU-SLAĐANA BUKOVAC

Mjesta zbog kojih su ljudi ratovali danas kao da samo smetaju

ritn by: Tatjana Gromača | 16.01.2017.
INTERVJU-SLAĐANA BUKOVAC: Mjesta zbog kojih su ljudi ratovali danas kao da samo smetaju
"U razgovoru s jednim fantastičnim mladim humanitarcem, na moje pitanje što ga tjera da sve svoje slobodno vrijeme ulaže u prikupljanje, i doniranje hrane, nema li potrebu družiti se s prijateljima, ili gledati televiziju, objasnio mi je da nema većeg adrenalina nego kad u ruševnu baraku u kojoj živi dvoje onemoćalih staraca uneseš ogroman paket hrane. Kad proizvedeš radost koja je jednostavno nemjerljiva. Ljudi se bave samima sobom, samo je pitanje na koji način to čine. Većina ima krajnje vulgarne mehanizme, pokušavaju si osigurati unapređenja, poslovnu klasu u avionu, upravo smiješno skupe automobile", kaže u intervjuu za Lupigu Slađana Bukovac, nagrađivana spisateljica kojoj je nedavno objavljen roman "Stajska bolest". Zanimalo ju je, objašnjava, kako u stanju stajske bolesti funkcioniraju, odnosno kako ne funkcioniraju inteligentni ljudi.

Slađana Bukovac spisateljica je i novinarka, diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu. Do sada je objavila roman „Putnici“ (Meandar, 2003.), zbirku pjesama „Nijedan pauk nije savršen“ (AGM, 2005.), roman „Rod avetnjaka“ (Fraktura, 2008.), a upravo joj je izašao i treći roman, „Stajska bolest“ (Sandorf, 2016.). Za dosadašnje naslove primila je nagrade „Slavić“, „Kiklop za debitante“ i nagradu „Fran Galović“. Rođena je u Glini, živi u Puli, gdje radi kao televizijska novinarka. 

U novom romanu u kojemu je spojila kriminalistički zaplet s intelektualno, a ponegdje i poetskim rukopisom i promišljanjima, Slađana Bukovac bavi se aktualnim temama naše današnjice – bračnim nasiljem, krijumčarenjem ljudi, korupcijom, fašizacijom društva, ljudskim pravima... Razgovor kojega smo vodili bio je prilika da se publici približe Slađanin jezik i razmišljanja. 

Slađana Bukovac
"Raspalog društva treba se kloniti, ozbiljni odnosi ostvaraju se s nekim drugim vrstama sisavaca. Tobože inferiornim." - Slađana Bukovac (FOTO: croatian-literature.hr)

Vaš roman propituje, čini se, mnoga aktualna pitanja prisutna danas možda ne toliko na površini, već više – može se kazati, unutar mentalnog, etičkog, duhovnog rastera jednog društva, osobito njegove inteligencije. Imali ste određenu konkretnu inicijativnu misao, događaj, nakanu koja vas je potakla na pisanje „Stajske bolesti“? 

- Nemam sposobnosti započeti knjigu s jasnom, čistom idejom, i onda je staloženo razrađivati. Moj proces rada potpuni je kaos, zbog toga gubim užasno puno vremena, jer najprije ispisujem fragmente i stvaram karaktere, a tek potom formiram kostur, fabulu. „Stajska bolest“ nastala je iz više pobuda, iz mojih raznih unutrašnjih potreba. Jedna od prozaičnijih bila je da opišem svoj rodni kraj, njegovu društvenu i psihološku topografiju. Bilo mi je to osobito intrigantno jer dolazim iz regije koja ne postoji - označena je na kartama, na gotovo je simboličnoj udaljenosti od glavnog grada, ali to je opustošena, zaboravljena zemlja. Paradoksalno je da se nedavno zbog nje ratovalo, a mene ne prestaje čuditi taj paradoks, kako se većina tih područja zbog kojih su ljudi umirali na najužasnije načine ispostavlja potpuno nepotrebnima, gotovo na smetnju. Da, pokušavala sam napisati knjigu istodobno lijepu i strašnu, nekakav mali ep o mjestu svojeg djetinjstva. Patim od neke vrste regionalnog patriotizma, državni mi je posve stran. Vezana sam za svoje biografske, formativne toponime, osobito za njihovo beznađe, tugu. Ali nisam htjela pisati pitoreskan ruralni tekst, sa seljacima koji se umlaćuju sjekirama, mračnim krčmama i pljuvanju na pod, što god da spada da u taj repertoar. Zanimalo me kako u tom stanju, stanju stajske bolesti, funkcioniraju, ili točnije ne funkcioniraju inteligentni ljudi. Zašto ih okolnosti požderu na kraju. Koji je mogući repertoar otpora, jesu li se potrošili njegovi dosadašnji obrasci. 

U romanu krimi zapleta junakinja priče, Jelena, često za sebe kaže da je kukavica. S druge strane, njen partner, „pravednik“, ne preže pred rizičnim društvenim gestama kako bi djelovao prema svom unutarnjem modusu koji ga čini hrabrim građaninom. Što mislite o tom „idealu“ građanske hrabrosti – pokazalo se, naime, u priči koju ste ispisali, da je vaš junak također hrabar i za voditi kriminalne radnje, kako bi djelovao u cilju vlastite, ekonomske koristi… 

- Često razmišljam o hrabrosti, pa i privatno, jer propitujem vlastitu hrabrost i kukavičluk, procjenjujem se, uglavnom s ne osobito laskavim rezultatima. Ljudi su sazdani od različitih materijala, neki su sastavljeni od najtvrđeg tkiva, njihove kosti, nervni sustav, mišići, sve je to građeno tako da za njih hrabrost nije osobita žrtva. Mozgovi su im nemaštoviti, uredni; kako se ne bi dosađivali, prijaju im ekstremna uzbuđenja, incidenti. Ne govorim o psihopatima, ne nužno, samo o „zdravim“ ljudima. Oni koji su me silno impresionirali dok sam bila dijete, uhvatim se kako me impresioniraju i danas, jer su obdareni nečim što nemam, a istodobno vjerujem da njima ne nedostaje ništa od onog što ja posjedujem. U tom smislu ne diferenciram posebno je li neka hrabrost društveno korisna, ili kriminalna. Više me zanima od koga dolazi. Prije nekoliko mjeseci internetom se širila snimka mlađe žene koja je sišla s pločnika i stala na sred ulice, kako bi spriječila da prođu homofobni demonstranti. Izgledala je obično, nije imala gestikulaciju uvježbanih aktivista, samouvjerenih revolucionara. Je li intuitivno sišla s pločnika, i stala raširenih ruku pred ljutite, agresivne muškarce s debelim šijama? Fasciniraju me krhki ljudi, koji imaju snage izaći iz vlastitih uloga. Unatoč nelagodi, tremoru, strahu. Čini mi se da u našoj zemlji toga ima premalo. 

Stajska bolest - Slađana Bukovac
"Zanimalo me kako u tom stanju, stanju stajske bolesti, funkcioniraju, ili točnije ne funkcioniraju inteligentni ljudi" (FOTO: Lupiga.Com)

Na jednom mjestu u romanu kažete – „Njegova je laž možda bolje osmišljena, ali na kraju se sjedinjuje s ostalima, pripadaju istom društvu…“. Pitanja istine i laži prilično su uzdrmana u vašoj priči. Postavlja se pitanje – kome vjerovati? Često se čini da ljudi koji se zalažu za pravedne stvari širih društvenih vrijednosti zapravo djeluju i misle isključivo u vlastitu korist, tu ne mislim na političare, već upravo na profil ljudi kojima se u romanu bavite – inteligenciju… 

- Ljudi uvijek djeluju u vlastitu korist, mislim da je nesporazum misliti drugačije. U razgovoru s jednim fantastičnim mladim humanitarcem, na moje pitanje što ga tjera da sve svoje slobodno vrijeme ulaže u prikupljanje, i doniranje hrane, nema li potrebu družiti se s prijateljima, ili gledati televiziju, objasnio mi je da nema većeg adrenalina nego kad u ruševnu baraku u kojoj živi dvoje onemoćalih staraca uneseš ogroman paket hrane. Kad proizvedeš radost koja je jednostavno nemjerljiva. Ljudi se bave samima sobom, samo je pitanje na koji način to čine. Većina ima krajnje vulgarne mehanizme, pokušavaju si osigurati unapređenja, poslovnu klasu u avionu, upravo smiješno skupe automobile. Možemo o tome govoriti i u terminima moći. Nekome treba moć da pomaže i hrani. A drugima je pak jedina prihvatljiva vrsta moći da otpušta, hapsi i pokreće ratove. 

Vjerujete li vi osobno u nečiju moralnu uspravnost i ispravnost? Vjerujete li u smisao pružanja otpora dominantnim sustavima kako bi se došlo do nečeg boljeg? 

- U apsolutnu moralnost, naravno, ne vjerujem. Vjerujem da su neki ljudi moralniji od drugih, to da. Ne znam kako ta diferencijacija nastaje. Je li bitan odgoj, genetske predispozicije, ili oboje u jednakoj mjeri. Paradoksalno, ali jasnije je zašto su neki narodi moralniji od drugih: jer su uspjeli izgraditi kvalitetniji sustav vrijednosti. Jesu li pritom više rukovali batinom, to jest efikasnim zakonima, ili mrkvom, dakle drugačijim konceptom društvenog ugleda, u konačnici je svejedno. Po pitanju efikasnosti otpora pesimist sam, ali vjerujem kako je besmislen otpor neophodan, možda čak i neophodniji, od onog koji daje rezultate. To proizlazi iz mog prethodnog odgovora - naš otpor u prvom redu je važan za nas same. Našu miroljubivu koegzistenciju sa samima sobom, elementarno samopouzdanje.

Slađana Bukovac
"Naš otpor u prvom redu je važan za nas same" (FOTO: Hassan Abdelghani)

Kažete na jednom mjestu u romanu da se stvarnost podnosi slabo ili nikako, isključivo u crno-bijeloj verziji vestern filmova. Vaša se junakinja pita koliko istine može podnijeti medij, čitatelj, pojedinac…? Postoje društvene istine i laži, ali postoje i one osobne, intimne. Gdje, po vama, leži čovjekov kapacitet za suočavanje s istinama, kako ga razvijati, jačati, njegovati? 

- Ne znam je li nužno uvijek, i pod svaku cijenu, njegovati istinu. Ona je u prvom redu vrlo kompleksna, pa i nedohvatljiva kategorija, koja nas na kraju krajeva može izludjeti. Hvatamo je djelomično, u odsjajima, iz različitih rakursa. Neke istine posve bi nas onemogućile da funkcioniramo, da živimo. Ja tu pretencioznu aspiraciju prema univerzalnoj istini smatram krajnje dubioznom. Jasno, tu valja povući granicu - nije baš prihvatljivo ni da kod velikog postotka stanovništva nekakva najbanalnija, najjednostavnija istina, istina uzroka i posljedica, ili bilo kakva neugodna istina, proizvodi agresivne ispade. Mi živimo u upravo takvom društvu, ukoliko se društvom više uopće možemo nazvati. Gdje je dopuštena samo reciklirana mitologija, nekakve formulaične uspavanke za spokojan san. Ta je „istina“ hermetički zatvorena, i u nju ne može prodrijeti više ništa. Nama se, našoj naciji, kompleksno mišljenje zapravo gadi. Smatramo ga najpodmuklijim podrivanjem i vlastitog, i državnog, suvereniteta. Trend je to koji je započela politički desna, tradicionalno neobrazovana populacija. Ali u utakmicu se vrlo agilno uključila i domaća takozvana ljevica, koja iznova uspostavlja dogme koje su desetljećima ranije rušili Sartre, Doris Lessing, i radikalno lijevi njemački povjesničari koji su kasnije vrlo kritično pisali o RAF-u, i grupi Baader- Meinhof.

Vaš roman govori o slici realnosti koja može biti vrlo promjenjiva – govoreći o ljudima koji žive u pograničnom prostoru kaže se kako se već sa druge strane granice slika realnosti radikalno mijenja. „Cijenjeni, visoko pozicionirani ljudi s jedne strane, bili su općepoznati kriminalci na drugoj strani…“ Ta promjenjivost slike ide sve do prisnih odnosa, onih u koje bi čovjek trebao imati povjerenje. To, na jedan način, gasi nadu, nema sigurne zone, niti vrijednosti kojima se može okrenuti?

- Govorim o području u kojem se zakoni rijetko primjenjuju, osim u krajnje jednostavnim i upadljivim situacijama obiteljskog krvnog delikta, ili u brzo naplativim prometnim prekršajima. Zakoni naime djeluju vrlo apstraktno, u svakodnevnom životu takoreći marginalno, tako da je civiliziranom čovjeku gotovo nemoguće zamisliti kako funkcionira život tamo gdje ih nema. I da se to osjeti u svakom udisaju, pri svakom koraku. U nezakonitom svijetu, jedinu sigurnost pružaju ljudi bezakonja. Važno je dospjeti pod njihovu zaštitu, jer posjeduju odgovarajuće argumente za opstanak - oružje, fizičku snagu. Lik Pravednika slika je čovjeka koji će preživjeti. On je vrhunski, darvinistički prilagodljiv, nije nužno zao. On jest sigurna zona, u mjeri u kojoj čovjek može pristati na takvu sigurnost. Ali protiv nekih sigurnosti se bunimo, napuštamo ih, pa makar na vlastitu štetu. 

Slađana Bukovac
"U nas je novinarskoj pauperizaciji dodana mentalna prostitucija: za plaću se mora raditi sve gluplje, sve jadnije" (FOTO: Edna Jurcan)

Roman se bavi i novinarstvom kao profesijom, načinima njegova unutarnja funkcioniranja. Profesor, jedan od vaših junaka, ujutro čita domaći tisak, a strani ostavlja za navečer, „jer mu izaziva disleksiju“. Radite u novinarstvu već niz godina. Kako gledate na svoju profesiju danas u Hrvatskoj, i možete li povući paralele sa stanjem drugdje, šire u Europi recimo? 

- Koliko znam, novinarstvo nigdje ne stoji osobito. Jednostavno propada. U civiliziranim zemljama to se u prvom redu ogleda u smanjivanju prihoda, otpuštanjima, degradaciji nekad velikih i uglednih imena. U nas je novinarskoj pauperizaciji dodana mentalna prostitucija: za plaću se mora raditi sve gluplje, sve jadnije. To je postalo nalik na neki perverzni kolektivni eksperiment: natječemo se u tome koliko smo u stanju sniziti kriterije, koliko se čovjek u stanju dobrovoljno lišiti pameti, da bi proizveo dovoljno banalne tekstove, i teme. Ali mene kod novinarstva osobito fasciniraju te pompozne težnje, prema „istini“, i „objektivnosti“. Obje su toj profesiji, s njom dostupnim alatima, posve nedohvatljive. Duboko me užasava kad novinarstvo govori o „objektivnosti“, i „istini“, nečemu što je posve van domašaja te struke. Osobito se zgražam kad se ta epidemija proširi na recipijente, koji tobože također čeznu za „objektivnom istinom“. Ukoliko im ona na neki način konvenira. To je potpuna burleska. Simbioza iz koje doduše ne nastaje nikakva istina, ali nastaje prilično objektivna, kolektivna laž. 

Jelena, junakinja vašeg romana, osoba je humanih načela, koja je na jedan način izgubila povjerenje u ljude. Okrenula se je životinjama, ljubavi prema psima i konjima… Što biste kazali o tom odnosu čovjek – životinja, je li ta vrst emotivne relacije nešto što vam se danas čini prisutnijim, u našim postratnim, razočaranim društvima, negoli možda nekada ranije? Ili to, po vama, nema veze sa time? 

- Jesu li se životinje pretvorile u našu utjehu? To nekako jest moja teza, premda nemam pojma koliko je ispravna. Vjerujem, naime, da se naše društvo posve raspalo, da više u pravom smislu ne postoji, jednostavno ne funkcionira. Već godinama pratim taj eksces, koji se u međuvremenu pretvorio u svojevrstan pokret: ljude koji napuštaju svoje poslove, svoje zadane funkcije, u gradovima, kako bi zasnovali konjske rančeve, farme koza. U razvijenim društvima, to bi se tumačilo kao zasićenost civilizacijom, megalopolisima. Simpatična ekscentričnost. U nas, mislim da se radi o onome što ste u jednom od prethodnih pitanja nazvali „sigurnom zonom“. Raspalog društva treba se kloniti, ozbiljni odnosi ostvaraju se s nekim drugim vrstama sisavaca. Tobože inferiornim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Edna Jurcan

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije