Smatramo da svako društvo koje drži do sebe nikako ne bi smjelo dopustiti da jedan profesionalan mediji i jedna nacionalna manjina postanu „žrtveno janje“ ucjenjivačke politike diskriminirajućih tendencija. Nedopustivo je da takav podmukli narativ, kojim se želi odrediti medijima što i kako smiju pisati, te ih upregnuti u nacionalistički imaginarij, postane i službena politika jedne demokratske države. Ovime se, u konačnici, širom otvaraju vrata opasnim namjerama autoritarne politike da se disciplinira i pokori cijelu medijsku scenu koja ispunjava svoju društvenu obavezu - da bude kritička i da ne podliježe političkim pritiscima. Osuđujemo svaku vrstu pritisaka i udara na medijske slobode te gušenje i sužavanje medijskog prostora, a posebno pritiske koji se rade zbog politike i političkih interesa. Zabrinjavajuća je sama ideja da se kao uvjet za sklapanje političkog koalicijskog sporazuma nametne represija prema jednom mediju, jer je u svojoj srži ovakva zamisao nedemokratska, diskriminatorna te kao takva apsolutno neprihvatljiva i skandalozna.

Priča s izdajom i Hrvatima seže valjda još od kralja nam Zvonimira, da ne kažem od Kaina i Abela koji doduše nisu bili Hrvati, ali ajde uvjerite vi u to Stephena Bartulicu. To s izdajom praktički je postalo Hrvatima opsesija. Nema mjeseca, tjedna, da ne kažem dana, kako se u nas Hrvata ne prozove barem jednog izdajnika. Rane su još svježe od one veleumne ideje koju je i službeno inaugurirao tadašnji ministar branitelja Mijo Crnoja kada je krenuo u realizaciju sastavljanja prvog poznatog registra izdajnika. Redikulizacija istog, a mislim sada na registar, ne na ministra, krenula je već neočekivanim tempom pa je Kolektiv Skroz preduhitrio ministra i promptno napravio web stranicu www.registar-izdajnika.org. Već u prvim satima u njega se samoupisalo oko tisuću Hrvata. Pamtite, vjerujem, te dane ponosa i slave izdajništva u Hrvata.

„Bojan Tončić je bio humanista vešto prerušen u namćora. Na početku je uspeo da me prevari. Kada smo se pre petnaestak godina upoznali u redakciji e-novina, zazirao sam od tog čoveka koji je bacao cinične strelice ka svima. Trebalo mi je vremena da uvidim da je taj stav poza, neka vrsta vizira pred užasima o kojima je pisao“, rekao je novinar Dušan Komarčević na komemoraciji za Bojana Tončića održanoj u utorak u Beogradu. Njegov kolega iz mladih dana, Goran Kostić, ustvrdio je kako je Bojan bio "neizlečivo zaražen virusom novinarstva", dok je Staša Zajović iz "Žena u crnom" dodala: „Za Bojana, tuđinca među svojima. Ne smemo da plačemo, nego da ga slavimo i pamtimo kao prgavog, brižnog i nežnog prijatelja, druga uspravnog hoda, građanina nepokorene savesti."

Jednog jutra u veljači probudila sam se ranije od uobičajenog, dohvatila mobitel i ugledala prvu objavu tog dana: „Jeftine karte iz Zagreba za Iran!“. I tako u devet ujutro imam kupljene četiri karte za Iran i već grubo složeni plan puta. Šaljem mail iranskoj ambasadi da se raspitam za vizu. Ne odgovaraju mi, ali ubrzo čitam vijest da je Iran upravo ukinuo vize Hrvatima. Mi smo, izgleda, jedina zemlja Europske unije koja ne treba vizu za ulaz u tu zemlju. Zgodno. Kada se već jako i nestrpljivo veselim putu u vijestima čitam kako je Izrael granatirao iransko veleposlanstvo u Siriji. Sutradan čitamo kako je Izrael raketirao Isfahan. Avion kojim tjedan kasnije letimo za Teheran neobično je prazan. Očekivala sam strogu kontrolu i mrcvarenje na ulasku u zemlju, no kroz desetak minuta izlazimo s aerodroma gdje nas čeka vozač

Pitanje smo postavili ministrici, a komentar smo tražili i od predsjednice Vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse, no do objave teksta nismo dobili njihove odgovore. Izostanak evaluacije svakog programa predloženog za financiranje u ovom kontekstu dodatno doprinosi netransparentnosti jer, osim što prijaviteljima programa otežava promišljanje sadržaja koji produciraju u svjetlu njegovog razvoja i održivosti, ne postoji niti jasno izraženo i javno dostupno stručno vrednovanje koje bi predstavljalo branu proizvoljnosti. Ovako možemo zaključiti samo to da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena ni na čemu provjerljivom, mjerljivom ili dokazivom, čime Nina Obuljen Koržinek prijavitelje stavlja u neravnopravan položaj, kršeći time propise Republike Hrvatske u čije ime ove odluke donosi.

Godine 1995. izbjegnut je čeoni sudar između istorije i dosadne sadašnjosti. Ljeto se bilo razvuklo, prosječna temperatura bila je uobičajeno visoka, ljudi su iz očaja posezali za špricerom i lubenicama. Na festivalu u Budvi iznijeta je barska stolica na koju je sjeo manje poznati pjevač Željko Samardžić i osvojio srca publike hitom „Sipajte mi još jedan viski“. Ničeg istorijskog nije bilo u toj 1995. godini, muškarci bi samo odmahnuli glavom i rekli, peder! - zatim bi prebacili na dnevnik RTCG koji je nudio razne oblike političkog usavršavanja. Trebalo je usavršiti stav da je Crna Gora zemlja u miru i čistog obraza. Naravno, neki su crnogorski sinovi silovali i palili stotinjak kilometara dalje, ali ta se istina nije mogla probiti do sadašnjosti i stvarnosti. Ta istina nije bila dovoljno istorijska da bi postala politička.

Babama i dedama mora da su izgledali upravo strašno. Toliko da se ni jedan prolaznik ne bi osvrnuo sve da ih pomete cijeli vod policijske konjice. Ništa više simpatija nisu izvlačili niti među političkom elitom. Tako je to bilo krajem sedamdesetih na ulicama Londona. Što je tek moralo biti u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu? Recimo 1980. godine, kada maršal umire, narod je bez goriva, SIV obezglavljen, SUP dezorijentiran... Isto se valjda zapitala i redakcija emisije „Neobavezno” na RTV Beograd koja je te 1980. godine sišla na ulice kako bi zabrinutim roditeljima, kulturnim radnicima i proletarijatu odgovorila na pitanja „Šta je pank, kakva je njegova ideologija i kakve ličnosti su pankeri?”. Stoga su poslali svoju ekipu da prošeta Beogradom, posjeti danas legendarni Cepelin, parkić kod Moskve i druga okupljališta prepisana ravno iz bilješki milicionera.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.