FELJTON - HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS

„Slovenci su imali više slobode da kažu ono što je naša generacija mislila“

ritn by: Jerko Bakotin | 30.05.2017.
FELJTON - HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: „Slovenci su imali više slobode da kažu ono što je naša generacija mislila“
„Slovenci su imali vrlo elegantnu ulogu, imali su slobodniji prostor za iskazivanje svega onoga što je naša generacija mislila. Meni je bilo fascinantno kada bi kolege iz Ljubljane dolazili u Zagreb. Zadržali bi se vrlo kratko, a potom bi otišli u Split, s tezom da se prava Hrvatska ne nalazi u Zagrebu. Štoviše, u Zagrebu je ona ušminkana, reprezentativna, dok se ono što je zapravo utroba Hrvatske događa u Splitu. Mislim da to vrijedi zapamtiti i za današnja vremena“, kaže Jasna Babić u novom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, dok će za Polet koji je uređivao Ninoslav Pavić reći da je to najdosadniji Polet ikad. Viktor Ivančić za te će novine reći da su razvikane i da su uvijek bile „fancy“, dok su istovremeno postajale daleko žešće, žustrije i politički izravnije novine. „Oko Poleta postoje pretjerivanja, a jednim malim dijelom i oko Mladine“, dodat će Marinko Čulić.

U trećem nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o tadašnjoj omladinskoj štampi i nizu omladinskih listova poput Mladine, Vala ili Nona. Koji su bili začeci Ferala? Kako se Polet hipokrizijski mitologizirao i mistificirao od strane bivšeg EPH-a? Koji je značaj u socijalizmu pridavan školovanju mladih novinara te novinarskoj stručnosti? Zašto je današnji položaj mladih novinara užasan te kakve su posljedice nepostojanja solidarnosti među novinarima?

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Zlatno doba novinarstva i njegova propast

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Poslušnici su ostali poslušnici

Gospodine Ivančić, vi ste na početku svog novinarskog života uređivali časopis FESB-a, odnosno splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Kako biste opisali to razdoblje te ulogu nekadašnje omladinske štampe – koja danas uglavnom ne postoji – u bivšoj Jugoslaviji?

Viktor Ivančić: U odnosu na ostatak scene bio je to pomalo atipičan omladinski list, dakle, list jednog fakulteta. Međutim, radili smo ga dosta drugačije, tako da je postao jedna vrsta lokalnog malog fenomena. Bilo je to početkom osamdesetih. Kasnije smo za taj list dobili nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“. Zanimljivo je da se ta nagrada tada dodjeljivala ne baš poslušnim omladinskim listovima, nego baš za neke vrste provokativnog novinarstva. Iste godine tu su nagradu dobili Pankrti za svoj album „Državni ljubimci“, koji je bio dosta jasno antikomunistički orijentiran. Tadašnji sistem je na čudan način radio na podrivanju samog sebe. List je bio financiran od strane fakulteta, međutim, kako smo na pasja kola napali upravu, uskratili su nam novac. Međutim, nas dvadeset se okupilo te smo otišli u škver, očistili dva hangara, skupili pare i sami štampali list. Tako je on odmah postao neka vrsta odmetničke novine. Tada su me zvali u Nedjeljnu Dalmaciju. Nakon što sam tamo prešao počeo sam raditi Feral i odmah se baviti i ozbiljnim novinarstvom. Omladinska štampa budila se na jedan neobičan i raznolik način po tadašnjoj Jugoslaviji. Ali i u takozvanoj oficijelnoj štampi dolazilo je do promjena - što pod utjecajem omladinske, a što zbog promjena u njoj samoj. Jedan sistem i njegova politička rigidnost postajali su sve oronuliji. U toj oficijelnoj štampi mogli su se pomalo objavljivati i vrlo kritični tekstovi. Ja sam u to doba intenzivno pratio omladinsku štampu iz Srbije. Zanimljiv mi je bio Non Nove omladinske novine

Gdje je taj list izlazio?

Viktor Ivančić: U Beogradu. Bila je zanimljiva i Mladina, naročito krajem osamdesetih godina. Lično mi je bila mnogo zanimljivija od Poleta, i to zato što je bila politički izravnija. Možda malo manje atraktivna od Poleta, koji jest imao taj, recimo, grafički iskorak i nekakvo forsiranje zapadnih pop-kulturnih trendova. Dočim je Mladina vrlo ozbiljno politički djelovala na subverzivan način, pa čak i Non. U Hrvatskoj je od tada razvikanog Poleta meni lično bio zanimljiviji riječki Val ili dubrovački Laus.

Ti su vam listovi bili zanimljiviji zbog njihovog političkog karaktera?

Viktor Ivančić: Zapravo su bili žešći i žustriji, a Polet je uvijek bio više „fancy“. Iz Poleta se čak može nazrijeti nekakav današnji središnji medijski prostor s kojim ja baš nisam sretan. Točno je da su začeci toga bili u Poletu. Ali, čak su se i u takozvanoj ozbiljnoj štampi mogli naći kritični pristupi stvarnosti. Polet je bio zabranjen zbog golog Šarovića – tadašnjeg nogometaša, a Nedjeljna Dalmacija je bila zabranjena zbog političke provokacije. Tako da...

Gospođo Babić, danas je, naročito u medijima kuće EPH, prisutna jedna tendencija glorificiranja Poleta. Vi ste radili u tom omladinskom listu. Kako biste danas ocijenili njegovu ulogu?*

Jasna Babić: Prisutna je tendencija glorificiranja samo jednog Poleta – onog Pavićevog, koji je, u tekstualnom smislu, najdosadniji Polet koji je ikad postojao. Kako su se oni bojali dirati u politiku i ulaziti u sukob s tadašnjom politikom i partijom, forsirali su dobru fotografiju, Novi val i tako dalje. Ja sam došla kasnije. U doba Pavićeve garniture – s kojom je kao predsjednik omladine ili sekretar, više se ne sjećam, bio povezan i Stipe Orešković – nisam više mogla nigdje u omladinskim novinama objavljivati. Nisam im se sviđala. Kada su oni marginalizirani, onda je imenovan novi glavni urednik, Zoran Simić, koji me pozvao u Polet. Taj Polet je upravo forsirao reportaže, taj Polet je prvi u povijesti Jugoslavije upotrijebio riječ „štrajk“ na naslovnici, bila je riječ o labinskim rudarima. Do tada se govorilo o „obustavama rada”. Ja sam pisala tu reportažu, nikada neću zaboraviti ta ogromna slova na naslovnici. Bilo je to potpuno subverzivno. Taj se Polet nije previše bavio partijskom politikom, nego je radio ogromne reportaže. Dakle, ono što se događa u društvu i što ja najviše volim. Mislim da je taj Polet u novinarskom smislu bio pet puta bolji od toga što je Pavić radio, ali možete mi prigovoriti da sam subjektivna. Naprosto, volim tu vrstu novinarstva, volim teren, volim ljude, volim društvo. Jako sam ponosna na rad za koji sam dobila moju prvu novinarsku nagradu – možda je to čak i zadnje što sam radila za Polet. Išla sam, zajedno s „fotićem“, od Jesenica do Đevđelije, zvalo se to „Polet on the road“. Vozila sam se isključivo s turskim kamiondžijama, putovali smo nekoliko dana i od toga napravili sjajan feljton, pokazali smo čitav presjek tadašnje Jugoslavije na tom Autoputu bratstva i jedinstva. Mislim da bi to da se danas pogleda bilo reprezentativno za jednu zemlju. Pisali smo kako izgledaju industrijski ambijenti, što ljudi govore, koji ih problemi muče i tako dalje. Zapravo su mene na osnovu te reportaže pozvali u Danas, to je bilo negdje 1987. ili 1988. godine.

Viktor Ivančić
"U to vrijeme su se u oficijelnoj štampi mogli pomalo objavljivati i vrlo kritični tekstovi" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupigina arhiva)

Viktor Ivančić: Način na koji danas EPH proizvodi mit o Poletu zapravo ogoljuje i tu neku stvarnu, svojedobnu ulogu Poleta, koja naprosto ne odgovara nekim dimenzijama koje mu mediji EPH-a danas daju. On jest pomicao grafičke granice i granice pristupa tekstu, ali to je bila politički benigna i dosta poslušna novina. To je bio rad nekakve škvadre. Osobito mi je licemjerno kad se danas nastoji prikazati kako je ta nekadašnja revolucionarna poletovska energija prisutna u epehaovskim izdanjima. Naročito mi je bilo zabavno kada je EPH slavio nekakvu poletovsku godišnjicu u vrijeme kada su studenti demonstrirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kretali prema Trgu bana Jelačića. Jutarnji list se u isto vrijeme proglasio sljedbenikom Poleta i mladalačke energije, a pljuvali su studente. Za vrijeme blokade fakulteta izlazili su članci kako sobe zaudaraju po alkoholu i Marxu. Tu se zapravo vidi koliko se iz takozvane tradicije omladinskog i poletovskog novinarstva danas proizvodi lažni mit.

Kontinuitet postoji i u kadrovskom smislu. Naime, isti ljudi koji su u jednom trenutku vodili Polet danas rukovode kućom EPH.*

Viktor Ivančić: Upravo su oni izmislili tu tradiciju, i to zato što je pet-šest glavnih ljudi iz nekadašnjeg Poleta sada u vrhu EPH-a. Slave godišnjicu, ali zaboravili su da je Polet trajao duže nego li ta godišnjica. No, oni tada nisu bili urednici Poleta. Tako da je i to postalo predmet manipulacije. Polet jest sjeme EPH-ovskog pristupa novinarstvu, najsažetije bi ga se moglo nazvati mistifikatorskim. Oni mistificiraju i kada su kritični i kada veličaju. Ne znam otkuda takva želja za mistifikacijom, ali u Globusu i Jutarnjem listu ta je mistifikacija glavni element, štoviše to je već postala nekakva škola današnjeg hrvatskog novinarstva. Dok je Feral, primjerice, stalno radio na demistifikaciji stvarnosti. Tako je radikalno mistificirana i uloga Poleta. Evo jedan paradoks. Nakon ove škvadre koja je danas u EPH-u, u Polet je došla neka druga škvadra koja je bila, recimo, šuvarovski orijentirana, pa je bila više na liniji partije. Međutim, naklada je bila barem sedam puta veća negoli dok su Polet radili Pavić i ekipa. Čak je u vanjskom efektu ta novina bila bolja, bez obzira na političke rigidnosti koje su u njoj bile prisutne. U svakom slučaju voli se izmišljati tradicija, ali to je tradicija od plastelina, koja se prilagođava današnjim potrebama.

Gospođo Babić, kakva je po vama bila uloga Mladine, koja je tada bila važna?

Jasna Babić: Tako je, no važna je bila i Tribuna. Slovenci su imali vrlo elegantnu ulogu, imali su slobodniji prostor za iskazivanje svega onoga što je naša generacija mislila. S Mladinom i beogradskim Nonom smo sjajno surađivali, još dok sam bila u Poletu. Postojala je još od šezdesetih godina tradicionalna osovina Ljubljana-Zagreb-Beograd. Meni je bilo fascinantno kada bi kolege iz Ljubljane dolazili u Zagreb. Zadržali bi se vrlo kratko, a potom bi otišli u Split, s tezom da se prava Hrvatska ne nalazi u Zagrebu. Štoviše, u Zagrebu je ona ušminkana, reprezentativna, dok se ono što je zapravo utroba Hrvatske događa u Splitu. Mislim da to vrijedi zapamtiti i za današnja vremena.

Mladina
"Slovenci su imali slobodniji prostor za iskazivanje svega onoga što je naša generacija mislila", kaže Jasna Babić (FOTO: Wikipedia/antoniosiber.org)

Marinko Čulić: Oko Poleta postoje pretjerivanja, a jednim malim dijelom i oko Mladine. Naime, ona ekipa koja je nosila Mladinu danas je na vlasti, to valjda nešto znači. Čini mi se da je u slovenskom slučaju – što je, barem koliko je meni poznato, slabo osvijetljeno – jednim dijelom posrijedi bila i dogovorena igra ondašnjih struktura vlasti te dijela ljudi u Mladini. Konkretno Janše, Bavčara, ne znam koga. To je samo moj dojam, treba biti oprezan. Svakako Mladina jest bila vrlo važna, ali barem u jednom njenom dijelu se provlačio trag koji nije bio baš tako slavan kako to danas izgleda.

Koliko se tada polagalo na rad s mladim novinarima?

Marinko Čulić: Nikada nisam radio u niti jednoj omladinskoj novini. Počeo sam u Večernjem listu gdje sam prošao neku školu. Nije bila, mislim, ni obavezna. Tri-četiri mjeseca su nam predavali iskusni novinari. Nije bilo nikakvih ispita. Naprosto su ljudi iz te redakcije ili neke druge – recimo novinari mojih godina, svakako velikog iskustva – objašnjavali mladim kolegama kako bi trebalo raditi. Tada mi to nije izgledalo bog zna šta, ali danas mi se čini strašno veliko. Da pričate nekome, ne bi vjerovao ni da je postojalo, a kamoli da bi danas bilo moguće. Tko danas uopće razgovara s ikim?

Vlado Rajić: Osamdesetih su stariji kolege čitali novine u kojima su radili, uočavali neke autore, zvali ih sebi za stol i s njima razgovarali. Prvak svijeta u mentorstvu bio je Žarko Susić, veliko ime hrvatskog novinarstva. Kao sportski novinar, ipak je sebi uzimao za pravo da iz širokog kruga mladih ljudi koji su se motali po redakciji izvuče ponekog i da mu udijeli poneki savjet, ne toliko profesionalni koliko ljudski, odgojni, humani. Vjesnik je imao školu koja se zvala CINK – Centar za izobrazbu novinarskih kadrova – koja je ukinuta početkom osamdesetih. Velika imena morala su proći tu školu da bi dobila priliku da se pojave na pragu bilo koje od redakcija u izdanju tadašnje kuće Vjesnik. To se moralo, nije tu bilo diskusije. U CINK se moglo upisati u apsolventskom statusu, ali nije ga se moglo dovršiti bez diplome. U Hrvatskoj je u to vrijeme na sceni skupina novinara koja je u novinarstvo došla u najtežim mogućim uvjetima. Prvo, svi su morali imati završeno fakultetsko obrazovanje, a kao drugo, morali su proći novinarske škole.

Tko je to propisivao?

Vlado Rajić: To je bilo propisano našim, novinarskim aktima, a redakcije su se toga striktno držale. Ako nisi završio fakultet uopće nisi mogao ući u posao. Jednostavno bi ti rekli da ne dolaziš. Bilo je tu paradoksa, ja sam radio sa završenim fizičarom, pa liječnikom, pa još nekima, dok smo Maja Miles i ja bili jedini novinari koji su se zaposlili kao pravnici. Uz Dragu Buvača, tada je pišući o ekonomiji vrlo utjecajan bio Ivo Jakovljević. Želim reći da je novinarstvo tada funkcioniralo po principu specijalista, novinara koji znaju grane o kojima pišu – znaju background, poznaju ljude, znaju projicirati događaje i kreću se u prostoru svojih tema kao u poznatom prostoru. Zato je to bilo zlatno doba, nije se moglo švercati. Vesna Kusin - koja je završila u Klovićevim dvorima - inicirala je Zlatnu vrpcu Vjesnika za ekološki pristup hrvatskih gradova. Velika većina ljudi u to je doba morala kod Bratoljuba Klaića provjeravati što je to ekologija. Zatim smo imali Plavu vrpcu za pomorske podvige. Mi smo producirali, proizvodilo se, a književne nagrade redakcije bile su apsolutni bog i batina. Postojao je standard i postojali su kriteriji. A zašto? Zato što je iza toga stajala vrhunska profesionalna i tematska obrazovanost tadašnjih novinara. Nažalost, poslije se to izdrobilo. U redakcije se moglo ući kao honorarac, što nije slučajno, s položena dva velika odmora na fakultetu. Moglo se ući po nekakvoj rođačkoj, provincijalnoj liniji.

Jasna Babić
"Položaj mladih novinara danas je užasno težak" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Jasna Babić: Prvo i osnovno - u moje doba nije postojao studij novinarstva, tako da je gro novinara završilo fakultete kao što su sociologija ili ekonomija i osposobilo se za jedno područje koje su mogli pratiti. Novinarstvo je zapravo zanat. Taj zanatski dio, formu, čovjek lako svlada radeći u novinama, ako zna o čemu piše. Pretvarati tu formu u znanost vrlo je loše po naobrazbu današnjih novinara, ali čak ni to nije osnovni problem. Pa ni nedostatak omladinske štampe nije osnovni problem, danas postoji internet, postoji niz drugih oblika gdje mladi novinar može vježbati prije nego što uđe u profesiju. Problem je odnos urednika i novinara. Moji urednici su uložili silan trud u mene, a ja sam nakon Studentskog lista i Poleta već imala neko novinarsko iskustvo. Mnogo su mi pomagali, mnogo su se sa mnom bavili i davali su mi puno slobode. To je u bivšoj Jugoslaviji bio običaj – svaki novi novinar je u svom uredniku imao mentora. Recimo, Gojko Marinković me vodio sobom da upoznam neke političare. Toga danas - koliko znam, odnosno koliko sam radila u današnjim redakcijama - nema. Štoviše, stvoren je vrlo čudan sistem. Uvijek sam stajala mlađim novinarima na raspolaganju, da pomognem ukoliko treba pomoći, upozoravati, međutim, oni su to shvaćali kao uvredu. Naučeni su da je uvreda ako ti netko iskusniji kaže – „izvor ti je sigurniji u onom smjeru, a ne u tom u kojem si krenuo“. To doživljavaju kao atak na njihovo znanje, što znači da dolaze silno isprepadani i bez samopouzdanja. Činjenica da nemaju samopouzdanja pretvara ih u novinare koji se boje vlastitog najbližeg kolege, boje se urednika, boje se svake primjedbe, pretvara ih u nesretnike koji ostaju bez onog što je ključno - bez mreže za komunikaciju. Položaj mladih novinara je užasno težak.

Istovremeno su potpuno nezaštićeni u smislu radnih uvjeta, nemaju, na primjer, sigurnost radnog mjesta.

Jasna Babić: Logično, jer ako ne postoji novinarska solidarnost, ako je svaki novinar osamljena jedinka, naravno da se ne može sam boriti protiv izdavača, gazde, urednika koji vrši mobing nad njim, ucjenjuje ga, zahtjeva od njega da piše po narudžbi. Jednostavno ne može.

Vratimo se na omladinsku štampu. Jedna od njenih funkcija je zapravo bila praktično školovanje generacija budućih novinara. Koliko nam to danas nedostaje?

Viktor Ivančić: Mislim da nam nedostaje na više načina. Moraš se na neki način ispuhati i onda kada nemaš zanatske vještine, mora postojati mogućnost da se izraziš. Postojali su prostori koji nisu bili komercijalno uvjetovani, kao što su novine danas, dakle novine su tada bile sponzorirane. S vremenom su postajale zanatski sve ozbiljnije, zbog dostupne mogućnosti da kao mlad čovjek počneš pisati čak i kada ne znaš puno o novinarstvu. Kada smo pokretali FESB nismo znali ništa, osim što smo imali želju da napravimo luđačke novine koje će biti totalno drugačije od svega. Ali postojala je mogućnost da iskažeš taj nagon za slobodom. Danas to apsolutno ne postoji, sve je odmah uvjetovano novcem, što se vidi i po refleksu mladog novinara onda i danas. Danas je to kruhoboračka pozicija, ljudi odmah po ulazu budu ucijenjeni kruhom, plaćom. Prije to nije bio motiv. Ulazili smo u profesiju kroz omladinsku štampu s nekom doista patetičnom željom da mijenjamo svijet oko sebe. Nama je to bio istinski poriv, koliko god danas on bio smiješan.

Danas su novinar isključivo radnici na tržištu, pri tom u vrlo nezavidnoj poziciji.

Viktor Ivančić: Tako je, no ne želim novinare ekskulpirati kada govorimo o njihovoj groznoj današnjoj poziciji. Oni su u velikoj mjeri za to zaslužni, jer uvijek postoji krajnje pitanje – može li te netko natjerati da mu služiš ili ne? Mislim da je čovjek jedinka koja se ne treba prepustiti, bez obzira na sve. Ne negiram generalne probleme, ucjena postoji i unutar nje se danas pliva. Više-manje žalosno.

Četvrti dio feljtona čitajte sljedeći tjedan.

* Feljton je nastao na temelju razgovora vođenih za radijsku emisiju “Skrivena strana dana” urednice Ljubice Letinić. Ciklus je emitiran na Trećem programu hrvatskog radija početkom 2013. godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: antoniosiber.org/vizkultura.hr/pogledubb.blogspot.hr


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije