FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS

Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ

ritn by: Jerko Bakotin | 30.04.2017.
FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ
U prvom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o društvenom kontekstu te o tome zašto je kraj 80-ih godina bio najbolje doba za novinarstvo koje je ova zemlja ikada vidjela. Kako je bilo biti novinar u doba u kojem je jedan sistem umirao, a drugi se još nije rodio? Kakav je bio značaj lista Danas? Koliki su bili tiraži tadašnjih listova? Kakvo se novinarstvo tada njegovalo te koja je bila razlika između splitske i zagrebačke škole novinarstva? Konačno, što je za novinarstvo značio dolazak na vlast HDZ-a i Franje Tuđmana? „Krajem 80-ih sistem je bio zbunjen, i to mnogo zbunjeniji od nas novinara. Političari su kao i danas sjedili u nekakvim Kockicama, u nekakvim Banskim dvorima i nisu se micali odande. Ili su odlazili po konferencijama i raspravljali jedan s drugim. Mi novinari kretali smo se po terenu i sve nam je bilo apsolutno jasno i predvidivo", prisjeća se Jasna Babić.

U prvom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o društvenom kontekstu te o tome zašto je kraj osamdesetih godina bio najbolje doba za novinarstvo koje je ova zemlja ikada vidjela. Kako je bilo biti novinar u doba u kojem je jedan sistem umirao, a drugi se još nije rodio? Kakav je bio značaj lista Danas? Koliki su bili - za današnje prilike fantazmagorični - tiraži tadašnjih listova? Kakvo se novinarstvo tada njegovalo te koja je bila razlika između splitske i zagrebačke škole novinarstva? Konačno, što je za novinarstvo značio dolazak na vlast HDZ-a i Franje Tuđmana?

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Zlatno doba novinarstva i njegova propast

Marinko Čulić: „Kraj osamdesetih godina je, po mojoj ocjeni, najbolje razdoblje hrvatskog novinarstva. Jedan sistem je nestajao, a drugi još nije nastao, nego se javio tek godinu – dvije poslije. U to vrijeme partija nije znala što radi, na neki način je samu sebe tražila. Bila je vrlo nesigurna, a na kraju su je pregazili veliki događaji koji su došli s hukom. Iz navedenih razloga to je razdoblje bilo zlatno doba novinarstva. Općenito je standard novina bio u to doba viši. Ako već govorimo o ideološkim prijelomnicama, treba imati na umu da su novine imale jako puno utakmica u nogama. Navikle su da ih se kontrolira. Kada u osamdesetima kontrola više ni izbliza nije bila tako drastična kao prije toga, iskoristile su trenutak da pokažu svoj maksimum.... Osobno, dobar sam svjedok za kraj tih godina, prije toga bio sam mladi početnik. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Slomili su se, na kraju krajeva, cijeli svjetovi, pa i novinarstvo i to – bez obzira na detalje – uglavnom na gore.“

Jasna Babić: „Krajem osamdesetih sistem je bio zbunjen, i to mnogo zbunjeniji od nas novinara. Prvo, političari su kao i danas sjedili u nekakvim Kockicama, u nekakvim Banskim dvorima i nisu se micali odande. Ili su odlazili po konferencijama i raspravljali jedan s drugim. Mi novinari kretali smo se po terenu i sve nam je bilo apsolutno jasno i predvidivo. Utoliko smo mi njima donosili doista važne informacije, slike, prizore, razgovore. Mislim da smo bili mnogo upućeniji od njih. Drugo, imali smo puno više vremena no što imaju današnji novinari. Ja sam pisala jedan tekst po broju Danasa, dakle jedan tekst u sedam dana, što znači da sam imala sedam dana za odlazak na teren, razgovor s ljudima, pripremu... Bez obzira na velike tehnološke prepreke – u tom smislu bilo je teže nego danas – uspijevala sam proizvesti tekst, koji bi potom preuzeli lektor, redaktor, urednik. Ako nešto nije štimalo ili je nešto bilo nerazumljivo, vratili bi mi tekst da ga popravim. Koliko znam, danas je tako nešto apsolutno nezamislivo.“

Jasna Babić
"Imali smo puno više vremena no što imaju današnji novinari" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Vlado Rajić: „Hrvatsko novinarstvo bilo je dio jugoslavenskog novinarstva, a jugoslavensko novinarstvo bilo je pod političkim utjecajem svih insignija koje su zamislive za jednu suverenu državu. Na početku tog razdoblja je umro Tito, ali ostala je partija, ostalo je kolektivno upravljanje zemljom, ostala je armija i - naravno - UDB-a. Međutim, postepeno su te insignije imale sve slabiju pozlatu. Na primjer, partija se raspala na osam partija, skupština Jugoslavije se razbila na osam vijeća. Tko je ostao jedini? Armija. Kada je postalo jasno da Slovenija i Hrvatska više ne žele davati pare za armiju, a te pare će faliti - jer su na čelu armije bili ambiciozni ljudi koji su žalili što je Drugi svjetski rat završio prije četrdeset godina i koji su htjeli biti zapovjednici velike sile - tada se ta ogromna moćna sila okreće protiv vlastitih naroda. I tu počinje rat. Vraćamo se u redakcije. U to su vrijeme hrvatski dnevni listovi radili pod sve manjim pritiskom službenog Zagreba. Nekakav Milutin Baltić - sekretar CK SKH u to vrijeme - teško može čveknuti po glavi nekog novinara u Osijeku ili Splitu ili u Rijeci, pa čak i u Večernjem listu. Eventualno nekog iz Vjesnika. Koga? One koji u to vrijeme počinju u svojim tekstovima propovijedati suvremene ekonomske trendove - tržište, primjenu zakona vrijednosti, i tako dalje. Sitna epizoda: na jednom sastanku političkog i profesionalnog rukovodstva kuće Vjesnik, Baltić kao gost u nedostatku boljih argumenata kaže Dragi Buvaču - u to vrijeme najboljem ekonomskom novinaru u Jugoslaviji – 'Druže Buvač, znamo mi da vi u kaslić svaki tjedan dobivate Economist'. Popadali smo u nesvijest, bila je to svinjarija, upozorenje u stilu – 'Znamo mi što radiš i odakle tebi te bube koje prosipaš preko stranica Vjesnika'.“

U usporedbi s današnjima, naklade tadašnjih novina u Hrvatskoj doimaju se fantastične. Recimo, Večernji list je tada imao nakladu od 300.000 primjeraka, tjednik Danas – stotinjak tisuća, Slobodna Dalmacija između 100.000 i 130.000, dok danas ima možda tridesetak. Izuzmemo li pojavu interneta, koji su faktori doveli do tolike devastacije medijskog polja i čitave profesije – u današnje vrijeme ljudi više niti ne kupuju novine?

Marinko Čulić: „Tjednik Danas je na svojim vrhuncima imao nakladu i po 150.000 primjeraka. Njegov slučaj je lako objasniti. To su bile jugoslavenske novine koje su se prodavale na prostoru čitave bivše države. Ponekad smo, primjerice kad je bio neki kongres, samo u Beogradu imali tiražu od desetak hiljada primjeraka. Možda griješim, možda se radilo o cijeloj Srbiji, a ne samo Beogradu, ali danas je tako nešto nezamislivo, da se jedne hrvatske novine tako prodaju u Beogradu. Tako nešto zvuči fantastično, ali naprosto živimo u cijeloj novoj galaksiji. Tržište od dvadesetak milijuna ljudi spalo je na četiri-pet milijuna. Osim toga, imamo novu situaciju i što se tiče drugih društvenih aspekata. Stvoren je potpuno novi tip društva, koji je izgubio osjećaj da su novine vrijednost, nego ih je društvo bacilo na tržište – kao i kruh ili mlijeko. Kao što znamo, ni kruhu ni mlijeku u tim okolnostima ne ide najbolje, a novinama je još gore. Očigledno se ne radi o dobrom pristupu novinama. Ima još drugih elemenata koji čine tu sliku – ulazak kapitala i tako dalje, ali u osnovi novine se u ovim okolnostima ne mogu snaći i treba tražiti novi model.“

Viktor Ivančić: „Čujte, ja sam počeo u Nedjeljnoj Dalmaciji – dakle, u lokalnom tjedniku – u kojem bi započeli ozbiljni razgovori ukoliko bi tiraža pala na 40.000 primjeraka, jer je bilo normalno da doseže 50.000 ili 60.000 primjeraka, od čega je osamdeset posto odlazilo na Dalmaciju. Naravno, naklade su skakale u trenucima kada bi u novinama zapuhali opozicijski vjetrovi, ali i više se čitalo nego danas. Već su i lokalni tjednici imali ozbiljni nivo, dok je, recimo, Večernji list – koji je uvijek bio prorežimski – u nekim razdobljima 350.000 primjeraka. Zagrebački Večernji list i beogradske Večernje novosti bili su najtiražniji listovi. Oni (smijeh) nisu dopuštali nikakve opozicijske izlete. Međutim, ljudi su tada novine više čitali i više su im vjerovali. Kasnije je došlo do generalnog nepovjerenja u novine, zbog niza novih trendova uzrokovanog mnogo čime.“

U to je vrijeme – s obzirom na međunarodnu politiku Jugoslavije, njen ugled i položaj te Pokret nesvrstanih – jedan od sektora koji su bili neizmjerno bolji nego li su danas bilo vanjsko-političko izvještavanje?

Marinko Čulić: „Apsolutno točno, to je možda jedan od najključnijih, ili barem najilustrativnijih pokazatelja koliko je tada novinarstvo bilo serioznije nego li danas. Danas jedva i ima tako nečega, a tada ste jedva mogli naći koliko-toliko ozbiljne novine, a da nemaju par dopisnika, barem na najvažnijim punktovima. Najozbiljnije novine – a to je svakako, bez premca, bio Vjesnik – imale su u svakom relevantnom gradu svake relevantne države svog dopisnika, recimo dvadesetak ljudi. Tada ste stvarno bili informirano o događanjima u svijetu. Danas, ako se i ne svodi sve baš na Sandy - mislim na ovu aktualnu oluju u Americi - to je tu je negdje. O toj zemlji, koliko god bila važna, doznajemo nešto samo ako je vlak puknuo u neki drugi vlak, ili se srušio nekakav most, ili je nastala oluja. To je dokaz prilične golotinje.“ 

Marinko Čulić
"Sada u nekoliko novina morate tražiti dva solidna teksta, a tada ih je u jednim novinama bilo dvanaest" - Marinko Čulić (FOTO: Radio Slobodna Evropa)

Kako biste, što se Hrvatske – ali i cijele Jugoslavije – tiče ocijenili ulogu Danasa? Često se ističe da je Danas odigrao ključnu ulogu u liberalizaciji i novinarstva i javne sfere?

Marinko Čulić: „Ne treba pretjerivati. Danas je sigurno bio važan, ali bile su važne i neke druge novine, recimo u Beogradu je to bio NIN. Bio je to logičan odgovor na to vrijeme – da nije bio Danas, bio bi netko drugi. Danas je bio najbolji odraz tog vremena jer je kadrovski bio dobro ekipiran, s nekim izuzecima pametno vođen, imao je dobar gard prema politici i neke najprimitivnije metode političkog utjecaja više uopće nisu prolazile. Evo primjera – ja sam branio Krstu Papića u slučaju njegovog filma „Otac“. Provođeni su silni pritisci, no redakcija je to rutinski odbacila, što deset godina prije toga baš i ne bi bilo tako. Promijenilo se vrijeme i Danas je imao elegantan odgovor. Kadrovski je bio dovoljno jak, to nije bio nikakav problem.“

Kakav se tip novinarstva njegovao u Danasu?

Marinko Čulić: „Puno ozbiljniji nego li danas, čak mogu reći da je to općenito vrijedilo za novine. Tko je generacijski bliži tom razdoblju ne treba mu ni približavati. Mahom se radilo o analitičkim, a istovremeno i informativnim tekstovima. Sada u nekoliko novina morate tražiti dva solidna teksta, a tada ih je u jednim novinama bilo dvanaest. Riječ je o prijelazu iz jedne galaksije u drugu. Nekakvi Večernji listovi su i tada bili blago žuto obojeni, ali u odnosu na ovo što danas gledamo bili su respektabilne novine. Jednostavno, profesionalna razina nije dopuštala da se novine tog imena i tog ranga spuštaju ispod neke posve nedopustive razine. Osim što je bilo mnogo ozbiljnije, novinarstvo je više i sudjelovalo u ključnim političkim događajima. Za razliku od osamdesetih godina i kraja osamdesetih godina, danas su novine jedva više od pukog odbljeska trenutnih zbivanja i trenutnih ekipa na vlasti.“

Jasna Babić: „Danas je za povijest hrvatskog novinarstva važan u najmanju ruku zbog toga što je to bio prvi relevantni politički list koji je konkurirao jednako važnom i vrlo dobrom beogradskom NIN-u. Utoliko je doista postojalo jugoslavensko tržište u kojem se mogla pojaviti i takva vrsta konkurencije. Premda je Hrvatska važila kao republika koja nije bila u stanju proizvesti jak politički časopis, Danas je pokazao upravo suprotno. Na kraju krajeva, moj posljednji tekst u Danasu – prije no što sam otišla u Globus – bio je naslovljen „Rat može početi“ i zbog tog je teksta Tuđman poludio. Tvrdio je da Danas širi paniku od rata te da nikakvog rata neće biti. Taj moj tekst je, dakle, najavio rat. Bilo je to negdje u danima nakon 17. kolovoza 1990. godine – sjećam se jer su me tada pobunjeni Srbi zarobili u Kninu i (smijeh) ispričali mi što će se dogoditi.“

Tko vas je točno zarobio, Mile Martić?

Jasna Babić: „Mile Martić, točno. Zapravo sam išla na teren s potpuno drugim razlogom. U to je doba Srđan Karanović snimao u Kninu film koji se zvao „Virdžina“. Bila je to neobična priča o Albanki koja je prije Drugog svjetskog rata odgajana kao muškarac. Radilo se o istinitoj priči - njena obitelj imala je samo žensku djecu i bio je običaj da jedno od ženske djece odgaja kao muškarca. Djevojka u pitanju je kao muškarac bila u partizanima i dospjela sve do Trsta. Mislim da još postoji zemunica oko koje se snimao film. Mene su poslali da radim priču u dramatičnim okolnostima u kojima se slutila srpska pobuna, a ta je priča, dakle, bila autentična i vezana za Drugi svjetski rat. Uletila sam, zajedno sa fotografom, u velike demonstracije, u zarobljavanje, u okruženje. Potom sam se vratila u Zagreb s najavom rata.“

Danas tjednik
Često se ističe da je Danas odigrao ključnu ulogu u liberalizaciji i novinarstva i javne sfere (FOTO: Krgaos)

Viktor Ivančić: „Riječ je o stvarima koje se tiču ukusa, ne treba pretjerivati. Kasnije nastaju i te novinarske mitologije. Ja sam volio pročitati NIN, Dugu – tu su se događale zanimljive stvari. U Zagrebu jest bio zanimljiv Danas – doduše, meni osobno nije bio toliko, bio mi je (smijeh) dosta dosadan. Danas je bio rezultat nekakve zagrebačke škole novinarstva koja meni nije bila naročito bliska. I kada je otvarao teme i prostore slobode, radio je to vrlo oprezno. Moram reći da je kasnije, na samom početku devedesetih, došlo jedno zaista vrlo časno razdoblje Danasa – mislim na '91., '92., '93. – dok nisu srušili tu garnituru. To je u tom periodu bilo važno za Hrvatsku. Iako nisu imali bog zna kakvu nakladu, pravili su im probleme na kioscima, na kraju su ih smijenili i odredili, mislim, Hloverku Novak Srzić da pokreće Novi Danas. Ali, što se tiče stila, te me novine nisu privlačile. Radilo se o novinarstvu koje je meni bilo preanalitično (smijeh), dok mi je splitsko novinarstvo osamdesetih bilo puno zanimljivije. Mislim da je bilo mnogo življe.“

Na koji se način manifestirala ta živost?

Viktor Ivančić: „Najprije, imali smo sreću zbog nekoliko urednika koji su u to doba radili u Slobodnoj Dalmaciji. U prvom redu mislim na Joška Kulušića koji je prepoznao nerv i puštao talentirane mlađe ljude i nove glasove da rade. Njegovala se reportaža, neki žanrovi koji su gore već bili odbačeni. Meni lično je bila mnogo interesantnija Nedjeljna Dalmacija od Danasa, bez obzira što je Danas imao veću nakladu. Radilo se o novinarstvu koje je bilo bliže ulici, a ne recimo, neka analiza rada Centralnog komiteta, pa kritična ovako ili onako, stalno si morao nagađati jesu li ovi za ovu ili onu struju u partiji. Splitske novine – i Nedjeljna i Slobodna Dalmacija – bile su životnije od Vjesnika i Danasa. Da ne govorim o beogradskom tjedniku Intervju čiji je prvi glavni urednik bio Aleksandar Tijanić. To su bile vrlo zanimljive novine. NIN je također bio dobar. Kasnije je sve to više manje otišlo kvragu, ali bilo je relativno živo.“

Vlado Rajić: „Jako volim Split, poznajem Krnjiće, Kljakoviće i tako dalje, ali nakon smrti Kulušića u Slobodnoj Dalmaciji nisu imali petlje da vrate... Onda je umro Momčilo Popadić, pa su Ćiro i Mosor bili nezadovoljni nečim. Ta jezgra tvrdog fetivog dalmatinskog više nikada nije u onom smislu bila na stranicama Slobodne Dalmacije kao što je to bila u prijašnja vremena, kao što je to bilo Kulušićevo. I onda se dogodilo nešto strašno, a to je da je upao Kutle. On je bio terminator.“

Vlado Rajić
"Postalo je jasno da u kadrovsku politiku ulazi kriterij vođe" - Vlado Rajić (FOTO: Nacional.hr)

Viktor Ivančić: „U ono doba Kulušić je imao uređivačku strategiju koja je inzistirala na visokim zanatskim kriterijima, niste mogli pisati u Slobodnoj Dalmaciji ako ste loše pisali. On je imao 'feeling', imao je pluralistički pristup. Bio je ipak dovoljno drzak da '92. na četiri stranice objavljuje Feral Tribune koji je tada bio zaista radikalno suprotstavljen nacionalističkim trendovima. Pri tome Kulušić jest pokušavao ostvarivati razne balanse, pa bi, primjerice, objavio on i Aralicu. Bila je to šizofrena pozicija, međutim uvijek je imala neku potentnost i novinarski razlog. Slobodna Dalmacija je imala sreće s Kulušićem, volio je talentirane ljude i volio ih je forsirati, tako da su se ti talentirani ljudi probili u razdoblju od sedam-osam godina dok je on bio na čelu. Naravno, sve je to 1993. godine zgaženo od strane HDZ-a, Kulušić je vjerojatno mislio da će moći napraviti nekakav kompromis, međutim s njima kompromisa nije bilo. Čak je nama mlađima bilo puno jasnije nego li njemu da mu neće pomoći objavljeni Aralica. Sve je to, naravno, otišlo do đavola i sve do danas Slobodna Dalmacija glavinja u prostoru koji je ipak uvijek uz vlast. Tamo ima divnih novinara, ali oni se drže službene politike i ne odskaču mnogo od nje.“

Vlado Rajić: „Tita više nema, partija se raspada krajem osamdesetih. Jedna mala zgodna epizoda: bio je jedan sekretar CK SKJ, koji je došao na sjednicu u Beograd i rekao 'Slušajte ljudi, ja ne znam što se događa, pitam kako se provode zaključci našeg CK, a oni meni govore o zaključcima svojih CK'. Zato nije bilo nikakvo čudo da se na XIV. kongresu dogodio raskol. Slovenci su otišli prvi, Hrvati drugi, a treći - nikada ne bi pogodili - predstavnici partijske organizacije u JNA. Potom se sve raspalo. Sloba je vikao pred praznom dvoranom, ali bilo je jasno da te insignije više nema. I što je ostalo? Armija. Izbori 1990. godine izravno su utjecali na novinarstvo. Nakon njih je sve bilo lijepo i uglancano osim novinarstva. Vjesnik je svake godine u svibnju ili lipnju slavio godišnjicu izlaska svog prvog broja. Te godine smo trebali slaviti pedesetogodišnjicu, a nekolicina zaposlenih su trebali dobiti i državna odlikovanja. Još uvijek je riječ o odlikovanjima Jugoslavije. Međutim, Tuđman je rekao – 'Neću da čujem za tu proslavu'. Postalo je jasno da u kadrovsku politiku ulazi kriterij vođe. Nismo bili jedini niti je to kod nas bilo najdrastičnije. U to vrijeme je u Beogradu zbog sukoba s Miloševićem ubijen glavni urednik Borbe. U to vrijeme Slobodna Dalmacija ostaje bez Kulušića i Smoje. U to vrijeme Novi list ostaje bez svog čuvenog urednika, ne mogu mu se u ovom trenutku sjetiti imena. U to vrijeme Glavaš ulazi u redakciju Glasa Slavonije i izbacuje Dragu Hedla te kalašnjikovima uspostavlja novi kolegij. Sve je to bilo na tragu te nikad održane pedesete godišnjice Vjesnika. 'Ja ću reći šta se slavi! Ja ću reći kada je godišnjica! Ja ću reći na šta Hrvati moraju biti ponosni!'. To je bilo strašno.“

Drugi dio feljtona čitajte sljedeći tjedan.

* Feljton je nastao na temelju razgovora vođenih za radijsku emisiju “Skrivena strana dana” urednice Ljubice Letinić. Ciklus je emitiran na Trećem programu hrvatskog radija početkom 2013. godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Što Hrvatima nije premijerka lezbo-Srpkinja?

    16.06.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Što Hrvatima nije premijerka lezbo-Srpkinja?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mora se marširati s drugima, i za druge

    04.06.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mora se marširati s drugima, i za druge

  3. BURE BARUTA: Bojna Maribor

    22.05.2017.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Bojna Maribor

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  2. Japanske čestitke i razglednice
  3. Russellov čajnik
  4. Tolerantia - film
  5. Povijesni put Hitlerove 'klonje'

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije